Lobiranje (eng.lobbying) označava način zastupanjainteresupolitici, u izvršnoj izakonodavnoj vlasti te utjecaj kroz osobne kontakte najavno mnijenje prekomedija.
Primjericesindikati,nevladine organizacije i drugeudruge kao i veće tvrtke koriste svoj utjecaj na donošenje specifičnihzakona koju su u njihovom interesu.
Isto tako članovi udruga dobivaju za njih relevantne informacije pomoću kojih se u pravilu mogu predvidjeti neke odluke koje imaju utjecaj na udruge i njihove članove.
Lobiranje je metoda utjecaja na donositelje odluka i procese donošenja odluka uz određenu strategiju.
Radi se o selektivnim utjecajima na donošenje određenih odluka, ali ne i o suradnji na oblikovanju državno-političkih koncepcija.
Zakonodavna zbivanja u glavnim gradovima članicaEuropske unije ne mogu biti odvojeni od zbivanja uBruxellesu.
Europske direktive zahtijevaju naknadne implementacije u nacionalno zakonodavstvo.
U Bruxellesu prema mnogim procjenama djeluje od 15.000 do 20.000 aktivnih lobista. Brojke nisu sasvim pouzdane, jer (za razliku od SAD-a) u europskim institucijama nije obavezna registracija. UEuropskom parlamentu je u listopadu 2007. godine djelovalo 4.570 registriranih lobista.[1]
Lobiranje se temelji na "četvrtoj sili", poznatoj i kao "peta sila", i ima utjecaj nadržavnu vlast. Za lobiste ne postoji jasna zakonska regulativa.
Lobizam može u nekim slučajevima voditi dokorupcije i na taj način na nedopušten način utjecati na vladu.
