Lidar (akronim odengl.Light Detection and Ranging: svjetlosno zamjećivanje i klasifikacija) jeoptičkimjerni instrument koji odašiljelaserske zrake koje se odbijaju od vrlo sitnih čestica raspršenih uZemljinoj atmosferi (aerosola,oblačnih kapljica i drugo) i potom registriraju u optičkom prijamniku (običnoteleskopu). Ima široku primjenu u mjernim instrumentima za mjerenje podnice i unutarnje strukture oblaka, otkrivanjeturbulencije u bezoblačnome zraku, u istraživanju mikrofizike oblaka teonečišćenja zraka.Dopplerovski lidar mjeribrzinu čestica oblaka ili aerosola. Drugi naziv za lidar jeoptički radar (eng.light radar) ilaserski radar.[1]
Opisivanjetrodimenzionalnih svojstava stvarnih objekata u našem okruženju i njihova pohrana udigitalnom obliku su postali stvarnost u mnogim područjima ljudske djelatnosti i to je postalo područje primjenefotogrametrije. Posljednjih dvadesetak godina se sve više koristitehnologija prostornog laserskog skeniranja, a osnovnimjerni instrument je lidar. Radi velike učestalostimjerenja i do 200 kHz, u kratkom je vremenu moguće detaljno izmjeriti oblik površine terena i objekata na njoj. Lidar je u tom slučaju potpunoautomatiziran, aktivan, optičko - mehanički postupak prikupljanja prostornih podataka dostupnih sa stvarnih snimališta. Tehnologija prostornog laserskog skeniranja se dijeli na:
Ali lidar se ne koristi samo za prostorno skeniranje, već i za praćenje fizikalnih procesa u atmosferi jer omogućuje vrlo precizno mjerenje brzine, smjera kretanja igustoću čestica u atmosferi. Ova se tehnologija obilježava kraticom DIAL (eng.Differential Absorption Lidar). Područje koje je predmet izmjere se nadlijećezrakoplovom koji s donje strane nosi lidar. Udaljenost od davača (senzora) do mjerene točke određuje se na osnovu mjerenja vremena koje je potrebno da laserski signal stigne do objekta i odbije se natrag.[2]
Prosječna je udaljenostZemlje odMjeseca 384 401 kilometara, što je najprije bilo točno izmjereno metodom dnevneparalakse, zatim radarom i lidarom. Metodamanebeske mehanike obrađuje se Mjesečevo gibanje u složenomgravitacijskom poljuSunca, Zemlje i planeta. Za razdoblje od 1750. do 2125. izračunano je da je Mjesec najbliže Zemlji, 356 375 km, bio 4. siječnja 1912., a da će najdalje od Zemlje, 406 720 km, biti 3. veljače 2125. Mjerenjem udaljenosti laserom (lidarom), zraka kojega se odbija odzrcala što su ga na Mjesecu postaviliastronautiApolla 11, ustanovljeno je da se Mjesec prosječno godišnje udaljava od Zemlje 3.8 cm. Na temelju toga opažanja postavljena jehipoteza da je Mjesec nastao sudarom Zemlje splanetoidom veličine Marsa prije više milijardi godina, te da će se, iako gravitacijski vezan za Zemlju, i dalje udaljavati. Takav postanak Mjeseca može objasniti sličnost njegovageološkog sastava sa sastavom Zemlje.[3]
Danas se ovaj uređaj sve više koristi i za otkrivanje arheoloških nalazišta.[4] Može se koristiti kako na tlu za snimanje arhitektonskih objekata tako i za snimanje većih područja iz zraka, postavljen na zrakoplov, helikopter ili dron.[5]
