Lhasa (tibetski: ལྷ་ས་;kineski: 拉萨, pinyin:Lāsà; doslovno: „Zemlja bogova”) glavni je i najveći gradkineske autonomne regijeTibet. Lhasa za Tibetance ima veliko značenje kao budistički sveti grad i povijesno sjedište duhovnog vođe TibetanacaDalaj Lame do njegovog progonstva.
Razglednica Lhase: Krov hramaJokhang, Glavna vrata samostanaNorbulingka,Palača Potala, Kotač dharme, molitveni kotači Jokhanga, satelitska snimka Lhase.
Dolina rijeke Lhasa s distriktom Chengguan, viđeno s Palače Potala.
Lhasa je s nadmorskom visinom 3500 m jedan od najviših gradova na svijetu. Nalazi se uhimalajskoj riječnoj dolini sa svih strana okruženoj vrhuncima. Kroz grad teče rijeka Kyi (Lhasa (rijeka) koja se nedaleko od grada ulijeva uBrahmaputru (tibetskiYarlung Zangbo). Općini Lhasa pripada i dio jezeraNamtso koje je drugo po veličini slano jezero u Kini. Jezero je živopisne tirkizno-plave vode i nalazi se u spektakularnom krajoliku.
Klima je hladnastepska s utjecajemmonsuna. Monsunski utjecaj se ogleda u raspodjeli padalina kojih je ljeti stotinjak puta više nego zimi. Općenito ima malo padalina zbog reljefne zatvorenosti (himalajski vrhovi sprječavaju dolazak vlažnih zračnih masa). Klima je polusušna monsunska, s niskom prosječnom temperaturom od 1,2 do 7,5 °C. Prosječna godišnja količina padalina je 466,3 milimetra, a 85% pada u razdoblju lipanj-rujan. Lhasa obično godišnje ima 3.000 sunčanih sati.[1]
Palača Potala je temelj grada Lhase je 637. godine osnovao osnivač tadašnje tibetanske državeSongtsän Gampo. Grad se tada zvao Rasa i bio je vjerski i politički centar Tibeta. Songtsän Gampo je osnovao nekoliko budističkih hramova koji postoje do danas. U 9. st. slabi moć Tibeta i glavni grad je preseljen iz Lhase koja je zadržala svoje značenje kao religijski centar koji još jača u 15. st. osnivanjem novih budističkih samostana.
Lhasina (zapadna vrata) sa stupomPargo Kaling u vrijeme britanske ekspedicije 1904. godine u Tibet, uništena nakon tibetanskog ustanka 10. ožujka 1959.
Monasi pušu u trube na krovuMen-Tsee-Khanga ili Tibetanskog medicinskog fakulteta koji je osnovao 13. Dalajlama.
Peti Dalaj LamaLobsang Gyatso je 1642. preselio svoje sjedište u Lhasu koja je uz religijsko ponovo dobila političko značenje. Do 1648. je obnovljena palača Potala. Lhasa je bila vjersko sjedište i polovicu njezinog stanovištva su činili budistički svećenici. U prvoj polovici 20. st. u grad dolaze prvi europski istraživači.
God. 1950. Kina je napala i okupirala Tibet te ga pripojila. Dana 10. ožujka 1959. u Lhasi je počeo ustanak Tibetanaca protiv kineske vlasti koji je Kina brutalno ugušila. Nakon toga je 14. Dalaj Lama (danas živući) pobjegao iz Lhase i osnovao novo sjedište uDharmsali uIndiji. Kinezi su sljedećih desetljeća provodili tzv. „kulturnu revoluciju” kojom su htjeli zatrti svaki ostatak tibetanske kulture i Lhasu pretvoriti u kineski grad. Dolaze i brojni kineski naseljenici, te danas Kinezi čine oko 20% stanovništva grada. Prvih godina kulturne revolucije se uništavaju i zatvaraju budistički samostani i progoni budistička vjera. Nakon 1990. se politika Kine mijenja, te se dozvoljava razvoj autonomne tibetanske kulture. Kina mnogo ulaže u gospodarski razvoj Tibeta koji gospodarski daleko zaostaje za ostatkom Kine. Nakon uvođenja politike gospodarskog razvoja, priljev migranata dramatično je promijenio etničku mješavinu grada u Lhasi. Među Han imigrantima, Lhasa je poznata kao „Mali Sečuan”.[2]
Lhasa u novije vrijeme postaje centar modernizacije Tibeta, posebno nakon izgradnje prve željeznice koja od Lhase vodi u ostatak Kine. Prema kineskom tibetanskom glasnogovorniku, proširenje ove željezničke linije naKathmandu s tunelom ispodMount Everesta očekuje se da će biti dovršeno do 2020.[3]
Lhasa je budistički sveti grad s brojnim hramovima i samostanima koje danas posjećuju turisti i gdje mogu doživjeti tibetansku budističku kulturu. Nažalost, brojni spomenici su uništeni ili oštećeni tijekomKulturne revolucije (1966. – 1976.).Najvažnija znamenitost u Lhasi jePalača Potala (tibetski:Po ta la,kineski: 布達拉宮), kompleks spojenih građevina u Lhasi koji su činili zimsku rezidencijuDalaj Lama još od 7., apalaču od polovice 17. stoljeća, sve dokineske invazije 1959. godine. Palača simboliziratibetanski budizam i središnje je mjesto tradicionalne tibetske administracije. Kompleks se sastoji od Bijele i Crvene palače s pripadajućim zgradama, izgrađeni na Crvenoj planini u središtu Lhasa doline, na visini od 3.700 m. Zbog toga je Palače Potala, zajedno s drugim povijesnim spomenicima Lhase (samostanJokhang i palačaNorbulingka) upisana naUNESCO-ovpopis mjesta svjetske baštine u Aziji 1994. godine kao „lijepa i originalna arhitektura, velikog povijesnog i vjerskog značaja, čiji su bogati ukrasi skladno uklopljeni u zapanjujuć krajolik”.[4]Norbulingka (ནོར་བུ་གླིང་ཀ་,Nor-bu-gling-ka; što znači „Park blaga”) je drugapalača i pripadajućipark iz 1755. godine koja je služila kao ljetna rezidencijaDalaj Lama, što je i ostala sve do kineskog progona14. Dalaj Lame 1959. godine, koji je prebjegao uDharamsalu uIndiji.
Najvažniji samostani su Zhefeng i Drepung, a hramovi Jokhang i Zhefeng.Jokhang (ཇོ་ཁང་Jo-khang, što znači "Budin dom") je kompleks građevinasamostana nastalog oko istoimenoghrama natrgu Barkhoru. Za većinuTibetanaca on je najsvetiji hram na Tibetu. Njegova arhitektura je mješavinaindijskog vihara stila, kineskog stila dinastijeTang inepalskog dizajna.
Tijekom ljetnih i jesenjih mjeseci parkovi u Tibetu, uključujući Norbulinka park, postaju mjesto plesa, pjevanja i glazbenih festivala, tako se u Norbulingki održava anualni Sho Dun ili „Festival jogurta”.[5]
Tibet je daleko najnerazvijenija kineska pokrajina. S obzirom na to da se Kina brzo razvija, u novije vrijeme mnogo ulaže i u razvoj Tibeta. Razvija se industrija (tekstilna, prehrambena i raznih proizvoda). U okolici je razvijena poljoprivreda i stočarstvo unatoč nepovoljnih prirodnih uvjeta. Sve jače se razvija turizam.
Grad je zbog izrazito rijetke naseljenosti i nepovoljnih reljefnih uvjeta vrlo izoliran. Najvažnija veza s ostatkom svijeta ježeljeznička pruga Qingzang, dovršena 2006., koja Lhasu povezuje s Kinom. Postoji nekoliko cesta prema Kini po kojima se dugo i teško putuje. Značajna je zračna luka Lhasa u obližnjoj dolini rijeke Brahmaputre.
Prema popisu iz 2000., prefektura Lhasa je imala 474.490 stanovnika, od kojih su 387.124 (81,6%) biliTibetanci, 80.584 (17%)Han Kinezi, a ostalih nacionalnosti 6.791 (1,4%).[6]
↑Emily T. Yeh,Living Together in Lhasa: Ethnic Relations, Coercive Amity, and Subaltern Cosmopolitanism, izInterpreting Urbanization in Tibet, Journal of the International Association of Tibetan Studies 4, prosinac 2008., str. 70.
↑abEmily T. Yeh i Mark Henderson,Interpreting Urbanization in Tibet, Journal of the International Association of Tibetan Studies, prosinac 2008., str. 25.(engl.) Pristupljeno 2. srpnja 2019.
.png)
.JPG)
_2007_Dieter_Schuh.JPG)
