Oko 3000. godine prije Krista, protobaltički predci latvijskoga naroda naselili su se na istočnoj obaliBaltičkoga mora.[8]Balti su uspostavili trgovačke puteve prema Rimu iBizantu, prodajućijantar kojime je ovo područje bogato u zamjenu za plemenite metale.[9] Do 900. godine poslije Krista, četiri su različita baltička plemena naseljavala Latviju:Kurši,Latgalci,Seli,Zemigali (na latvijskom:kurši,latgaļi,sēļi izemgaļi), te finsko plemeLivonaca ili Liva.
Iako je mjesno stanovništvo stoljećima bilo u doticaju s okolnim narodima, tek uXII. st. započinje potpunije uključivanje u europski društveno-politički sustav.[11] Prvi su papinski misionari stigli u ovo područje plovećiZapadnom Dvinom u kasnome XII. st., u pokušaju preobraćenja mjesnoga stanovništva nakršćanstvo, no u početku su nailazili na nenadani otpor.[12]Sveti Meinhard iz Segeberga putujući s trgovcima stigao je uIkšķile1184. godine ukatoličkojmisiji preobraćenja stanovništvo od njihovih izvornihpoganskih vjerovanja.
Tijekom toga vremena dogodilo se nekoliko važnih kulturnih promjena. Pod švedskom i uglavnom njemačkom vlašću, zapadna Latvija prihvatila jeluteranstvo kao svoju glavnu religiju. Drevna plemena Kuronjana, Zemigala, Selonijana, Liva i sjevernih Latgalacaasimilirala su se ulatvijski narod koji je govorio jednimlatvijskim jezikom. Međutim, kroz sva stoljeća nije uspostavljena stvarna latvijska država, pa su granice i odredbe pripadanja toj skupini uglavnom subjektivne. U međuvremenu, uglavnom odijeljeni od ostatka Latvije, južni Latgalci prihvatili sukatoličanstvo pod poljskim iisusovačkim utjecajem. Domaće narječje ostalo je različito, iako su se udomaćile mnogepoljske iruskeposuđenice.[24]
Livonija i Kurlandija u Ruskomu Carstvu (1795. – 1917.)
Emancipacija kmetstva postignuta je u Kurlandiji 1817. i u Vidzemi 1819.[27] Međutim, u praksi je emancipacija u suštini bila korisna za zemljoposjednike iplemstvo, jer je seljacima oduzela njihovu zemlju bez naknade, prisiljavajući ih na povratak na rad na posjede „svojom voljom”.
Tijekom ova dva stoljeća Latvija je doživjela gospodarski i građevinski procvat. Proširene suluke (Riga je postala najveća luka u Ruskome Carstvu), izgrađeneželjeznice, novetvornice, osnovanebanke isveučilište, podignute su mnoge stambene, javne (kazališta imuzeji) i školske zgrade, uređeni novi parkovi i sl. Riški boulevardi i neke ulice izvan staroga grada i dan danas potječu iz toga razdoblja.
Gustoća stanovništva također je bila veća u Livonskom i Kurlandskom dijelu Ruskoga Carstva, na što je možda utjecala protestantska vjera.[28]
TijekomXIX. st. društvena se struktura znatno promijenila.[29] Nakon što su reforme seljacima omogućile otkup vlastite zemlje, uspostavio sestalež neovisnihpoljoprivrednika, ali mnogo je seljaka ostalo bez zemlje. Velik broj latvijskoga seoskoga stanovništva odselilo se u gradove i zaposlilo uindustriji.[29] Tada je u gradovima započeo razvoj gradskogaproletarijata i sve utjecajnije latvijskeburžoazije nasuprot onoj njemačkoj.[29] Književni i intelektualni pokret „Mladih Latvijaca” (let.:jaunlatvieši) uspostavio je sredinom XIX. st. temelje litavskoga nacionalizma, a mnogi od njegovih vođa tražili su od slavenofila podršku protiv prevladavajućega njemačkoga društvenoag poretka.[30][31] Porast uporabelitavskoga jezika u književnosti i društvu postao je poznat kaoPrvi latvijski narodni preporod.[30] Pokret Mladih Latvijacadevedesetih godina XIX. st. zasjenio je novi masovni ljevičarski društveni i politički pokretNova struja.[32] Nezadovoljstvo naroda iskazano je uruskoj revoluciji 1905., koja je u baltičkim pokrajinama poprimila nacionalistička obilježja.[33]
Estonske i latvijske snage porazile su Nijemce ubitci kod Cēsisa (u njemačkome govornomu području poznatom kao »Bitka kod Wendena«) u lipnju 1919.[35] i u studenome iste godine odbile masovni napad pretežito njemačkih snaga Zapadnoruske dobrovoljačke armije pod vodstvomPavela Bermondta-Avalova. Latvijske i poljske trupe su početkom 1920. u potpunosti otjerale snage Crvene armije iz istočne Latvije nakon pobjede ubitci kod Daugavpilsa (s poljskoga motrišta ta je bitka dioPoljsko-sovjetskoga rata).
Slobodno izabranaustavotvorna skupština sastala se1. svibnja1920. i u veljači 1922. usvojila liberalni ustavSatversme.[36] Ustav je djelomično suspendirao Kārlis Ulmanis nakondržavnoga udara 1934., a ponovo je potvrđen tek1990. godine. Od tada je nekoliko puta izmijenjen i dan danas je na snazi. Budući da je većina latvijske industrijske infrastrukture preseljena je u unutrašnjost Rusije 1915. godine, zemlja jedeindustrijalizirana, te je korjenitazemljišna reforma bila središnje političko pitanje za mladu državu. Godine 1897. 61,2% seoskoga stanovništva bilo je bez zemlje, ali je do 1936. taj postotak smanjen na 18%.[37]
Do 1923. godine površina obrađenoga zemljišta premašila je predratnu razinu. Inovacije i rastuća proizvodnost doveli su do brzoga rasta gospodarstva, nogospodarstvo Latvije je naglo propalo od posljedicaVelike gospodarske krize. U slijedećem razdoblju Latvija je pokazivala znakove gospodarskoga oporavka, a biračko se tijelo tijekom razdoblja slobodnih izbora politički usmjeravalo ka centru. Dana15. svibnja1934. Kārlis Ulmanis izveo je nenasilni državni udar, uspostavivši nacionalističku autokraciju koja je trajala do 1940.[38] Nakon 1934. Ulmanis je osnovao državna poduzeća za kupnju privatnih tvrtki radi „latvizacije” gospodarstva.[39]
Nakon sklapanja pakta Molotov-Ribbentrop, većinabaltičkih Nijemaca napustila je Latviju sporazumom između Ulmanisove vlade i Trećega Reicha prema programuHeim ins Reich.[43] Do prosinca 1939. ukupno 50 000 baltičkih Nijemaca napustilo je državu, a oko 13 000 odlučilo je ostati u Latviji.[43] Većina Nijemaca koji su ostali otišli su u Njemačku u ljeto 1940., kada je dogovoren drugi plan preseljenja.[44]
Dana5. listopada1939., Latvija je bila prisiljena prihvatiti pakt o „uzajamnoj pomoći” sa Sovjetskim Savezom, dajući Sovjetima pravo zadržavanja 25 do 30 000 vojnika na latvijskome teritoriju.[45] Državni upravitelji ubijeni su i zamijenjeni sovjetskim kadrovima.[46] Održani su izbori na kojima su prosovjetski kandidati bili istaknuti kao vodeći kandidati za većinu položaja. Novoosnovana Narodna skupština odmah je zatražila prijem u SSSR, što je Sovjetski Savez odobrio.[46] Latvijsku novu marionetsku vladu vodio jeAugusts Kirhenšteins.[47] Sovjetski Savez je anektirao Latviju5. kolovoza1940. i mijenja joj ime uLatvijska Sovjetska Socijalistička Republika.
Njemački vojnici ulaze u Rigu, srpanj 1941.
Sovjeti su se oštro obračunali sa svojimprotivnicima. Do početkaoperacije Barbarossa, dakle u manje od godinu dana, najmanje 34 250 Latvijacadeportirano je ili ubijeno.[48] Većina je deportirana uSibir gdje se procjenjuje da je umrlo njih 40%.[49]:48
Dana22. lipnja1941. njemačka je vojska napala sovjetske snage u opsežnoj vojnoj operaciji kodnoga nazivaBarbarossa.[50] Došlo je do sporadičnih spontanih ustanaka Latvijaca protivCrvene armije koja je bila od pomoći Nijemcima u okupaciji područja. Do 29. lipnja njemačka je vojska osvojilaRigu, a sovjetske su postrojbe uništene, zarobljene ili su se dale u bijeg. Latvija je početkom srpnja već bila pod potpunom kontrolom njemačkih snaga.[51][52]:78–96 Nakon okupacije odmah je uslijedilo djelovanje postrojbi SS-aEinsatzgruppen, koje su trebale djelovati u skladu s ReichovimGeneralplanom Ost, koji je predviđao smanjenje latvijskoga stanovništva za 50%.[52]:64[52]:56
Pod njemačkom okupacijom, Latvija je bila pod upravomReichskommissariata Ostland.[53] Postrojbe latvijske paravojne ipomoćne policije koje su osnovale okupacijske vlasti sudjelovale su uholokaustu i drugim zločinima.[54] U jesen 1941. u Latviji je strijeljano oko 30 000 Židova,[55]:127a isto toliko Židova iz Riškogageta ubijeno je u šumi Rumbula u studenome i prosincu 1941. s ciljem smanjenja prenaseljenosti u getu i oslobađanja prostora za deportaciju Židova iz Njemačke i drugih okupiranih područja.[55]:128 Osim partizanskih aktivnosti, na latvijskomu teritoriju nije bilo borbi sve do završetkaopsade Lenjingrada u siječnju 1944., kada je sovjetska vojska krenula potiskivati njemačke snage. Crvena armija ušla je na teritorij Latvije u srpnju, a13. listopada1944. zauzela je Rigu.[55]:271
Više od 200 000 latvijskih državljana umrlo je tijekomDrugoga svjetskog rata, uključujući oko 75 000 latvijskihŽidova ubijenih tijekom nacističke okupacije.[56] Latvijski su se vojnici borili na objema stranama svjetskoga sukoba. Većina se borila na njemačkoj strani, primjericeLatvijska legijaWaffen SS-a brojila je 140 000 pripadnika.[57] Crvena armija je pak 1944. godine ustrojila308. latvijsku streljačku diviziju. U nekim prilikama, osobito 1944. godine, suprotstavljene latvijske postrojbe borile su se jedna protiv druge.[58]:299
Godine 1944., kada su sovjetska vojna napredovanja stigla do latvijskoga teritorija, došlo je do teških borbi između njemačke i sovjetske vojske u kojima su njemačke snage poražene. Tijekom rata, obje su okupacijske snagenovačileLatvijce u svoje vojske, povećavajući na taj način ukupan broj stradalih Latvijaca. Godine 1944. dio latvijskoga teritorija ponovno je došao pod sovjetski nadzor, a Sovjeti su odmah započeli s obnovom sovjetskoga sustava upravljanja. Nakonnjemačke kapitulacije, postalo je jasno da se sovjetske snage ne kane povući, stoga sulatvijski nacionalni partizani započeli borbu protiv novog okupatora. Pokretu otpora ubrzo su se pridružili mnogi bivši vojnici iz rastrojenih njemačkih postrojbi i pojedinaca koji su prethodnih godina surađivali s Nijemcima.[59]
Prema grubim procjenama, od 120 000 do čak 300 000 Latvijaca sklonilo se od sovjetske vojske bježeći u Njemačku i Švedsku.[60] Većina izvora slaže se s procjenom od 200 000 do 250 000 izbjeglica koje su napustile zemlju, no čak 80 000 do 100 000 ljudi ponovno su zarobili Sovjeti u pokušaju bijega neposredno nakon završetka rata[61] ili su prisilno bili vraćeni iz zapadnih zemalja.[62] Nakon sovjetske okupacije Latvije 1944. – 1945. uslijedile su masovnedeportacije tijekomkolektivizacije isovjetizacije zemlje.[63]
Dana25. ožujka1949., 43 000 stanovnika seoskih područja (kulaka) i nacionalista iz svih trijupribaltičkih država deportirano je uSibir uopsežnoj operaciji Priboj, koja je pomno planirana i odobrena u Moskvi već29. siječnja1949.[64] Ova je operacija postigla željeni učinak smanjenja protusovjetske partizanske aktivnosti.[65]:326 U poslijeratnim godinama, od 1945. do 1952., između 136 000 i 190 000 Latvijaca, ovisno o izvorima, bilo je zatvoreno ili deportirano u sovjetskesabirne logore (gulage).[66]
U poslijeratnom razdoblju, Latvija je bila prisiljena usvojiti sovjetske metode poljoprivredne proizvodnje. Ruralna područja bila su prisiljena nakolektivizaciju.[67] U Latviji je pokrenut opsežan program nametanjadvojezičnosti, ograničavajućiletonski jezik u službenoj uporabi u korist korištenjaruskoga kao glavnoga jezika. Sve manjinske škole (židovska, poljska, bjeloruska, estonska, litavska) zatvorene su, a u svim školama predavanja su se odvijala samo na latvijskome i ruskome.[68] Sovjetski Savez pokrenuo je opsežan program doseljavanja etničkihRusa,radnika, upravnoga ivojnoga osoblja, te mnogih članova komunističke partije, kako iz Rusije tako i iz drugih sovjetskih republika. Do1959. stiglo je oko 400 000 ruskih doseljenika, a etničko latvijsko stanovništvo palo je na 62%.[69]
Budući da je Latvija održavala dobro razvijenu infrastrukturu i obrazovane stručnjake, Moskva je odlučila u Latviji pokrenuti neke od najnaprednijih sovjetskih proizvodnja. U Latviji su podignuta nova industrijska postrojenja, poput veliketvornice motornih vozila RAF uJelgavi,elektrotehničke industrije uRigi,kemijske industrije uDaugavpilsu,Valmieri iOlaineu, te tvornica za preradu hrane i ulja.[70] Latvija je proizvodilavlakove,brodove, motorna vozila, elektronske uređaje, električne i Dieselove motore,tekstil,namještaj,odjeću iobuću,glazbala, kućanske aparate,satove,alate i opremu, te mnoge druge proizvode. Latvija je imala i vlastitu filmsku industriju i tvornicugramofonskih ploča. Međutim, s izgradnjom novih tvornica došlo je do manjka radne snage, u zemlji nije bilo dovoljno ljudi za rad u industriji, što je dovelo do novih seoba kvalificiranih radnika iz cijeloga Sovjetskoga Saveza, dodatno smanjujući udio etničkih Latvijaca u republici.[71] Stanovništvo Latvije doseglo je svoj vrhunac 1990. godine kada je brojilo nešto manje od 2,7 milijuna ljudi.
Krajem 2018. Nacionalni arhiv Latvije objavio je potpuni abecedni popis od oko 10 000 ljudi koje je sovjetskiOdbor državne sigurnosti (KGB) unovačio kao agente ili doušnike. Ova je objava uslijedila nakon dva desetljeća javne rasprave i donošenja posebnoga zakona i otkrila je imena, kodna imena, mjesta rođenja i druge podatke o djelatnim i bivšim agentima KGB-a do 1991., godine kada je Latvija ponovno stekla neovisnost od Sovjetskoga Saveza.[72]
Barikada u Rigi izgrađena u pokušaju sprječavanja prodora sovjetske vojske dolatvijskog parlamenta u srpnju 1991.
U drugoj poloviciosamdesetih, sovjetski vođaMihail Gorbačov pokrenuo je političke i gospodarske promjene u Sovjetskom Savezu poznate kaoglasnost iperestrojka. U ljeto 1987. uRigi su održane prvi velikiprosvjedi kodSpomenika slobode, simbola latvijske neovisnosti. Različiti politički pokreti koji su imali za cilj povećanje autonomije Latvije udružili su se 1988. u jedinstveni nacionalni pokretNarodni front Latvije, kojemu se suprotstavio prosovjetski pokretInterfront. Iste je godineLatvijskoj SSR i ostalimbaltičkim republikama dopuštena veća autonomija i diljem zemlje zavijorila se stara prijeratnazastava Latvije, koja je 1990. kao službena zastava zamijenila sovjetsku latvijsku.[73][74]
Međutim, središnja vlast u Moskvi nastavila je smatrati Latviju sovjetskom republikom tijekom čitave 1990. i 1991. godine. U siječnju 1991. sovjetske političke i vojne snage neuspješno su pokušale svrgnuti demokratski izabranu vlast Republike Latvije okupacijom središnje izdavačke kuće u Rigi i osnivanjem Odbora nacionalnoga spasa kako bi uzurpirale državne funkcije. Tijekom prijelaznoga razdobljaMoskva je zadržala mnoge središnje sovjetske državne vlasti u Latviji.[76]
Narodni front Latvije zagovarao je da svi stalni stanovnici imaju pravo na latvijskodržavljanstvo, međutim, nije usvojeno opće državljanstvo za sve stalne stanovnike. Umjesto toga, državljanstvo su dobile osobe koje su bile državljani Latvije na dan gubitka neovisnosti1940. godine, kao i njihovi potomci. Kao posljedica toga, većina etničkih neletonaca nije dobila latvijsko državljanstvo, jer ni oni, ni njihovi roditelji nikada nisu bili državljani Latvije, postajući takonedržavljani ili državljani drugih bivših sovjetskih republika. Do2011. godine više od polovice nedržavljana polagalo je ispite zanaturalizaciju i dobilo latvijsko državljanstvo, ali je2015. u Latviji još uvijek bilo 290 660 nedržavljana, što je predstavljalo 14,1% stanovništva. Oni nemaju državljanstvo niti jedne države i ne mogu sudjelovati na parlamentarnim izborima.[77] Djeca rođena od nedržavljana nakon ponovne uspostave neovisnosti automatski imaju pravo nadržavljanstvo.
Latvija je postala članicom Europske unije 2004., a potpisala jeLisabonski ugovor 2007. godine.
Republika Latvija proglasila je kraj prijelaznoga razdoblja i obnovila pununeovisnost21. kolovoza1991., nakon neuspjelapokušaja sovjetskoga državnog udara.[78] Latvija je obnovila diplomatske odnose sa zapadnim državama, uključujućiŠvedsku.[79] Novi saziv Latvijskoga parlamentaSaeime ponovno je izabran1993. godine. Rusija je okončala svoju vojnu prisutnost dovršenjem povlačenja svojih postrojbi1994. i zatvaranjem radarske staniceSkrunda-11998. godine. Glavni ciljevi Latvijedevedesetih, ulazak uNATO iEuropsku uniju, ostvareni su 2004. godine. Devetnaesti summit NATO-a2006. održan je u Rigi.[80]Vaira Vīķe-Freiberga bila jepredsjednica Latvije od1999. do2007. godine i bila je prva žena na čelu jedne države iz bivšega sovjetskoga bloka. Vīķe-Freiberga bila je jedna od ključnih političkih ličnosti zaslužnih za pristupanje LatvijeNATO-u iEuropskoj Uniji2004.[81]
Latvija je smještena uSjevernoj Europi, na istočnim obalamaBaltičkoga mora i sjeverozapadnome dijeluIstočnoeuropske platforme, izmeđuzemljopisnih širina 55° i 58° N (malo područje je sjeverno od 58°) izemljopisnih dužina 21° i 29° E (malo područje je zapadno od 21°). Ukupna površina Latvije je 64 559 km², od čega 62 157 km² čini kopno. Poljoprivredno zemljište pokriva 18 159 km² ukupnih kopnenih površina,[90] 34 964 km² je prekrivenošumama[91] i 2402 km² su kopnene vode.[92]
Ukupna duljina latvijskih državnih granica iznosi 1866 km. Duljina kopnene granice je 1368 km, od kojih 343 km dijeli sEstonijom na sjeveru, 276 km sRuskom Federacijom na istoku, 161 km sBjelorusijom na jugoistoku i 588 km sLitvom na jugu. Ukupna duljinapomorske granice je 498 km, koji je dijeli od Estonije, Švedske iLitve. Proširenje od sjevera prema jugu je 210 km i od zapada prema istoku 450 km.[93]
Većina teritorija Latvije je nizinsko, niže od 100 mnadmorske visine. Najveće je jezeroLubāns spovršinom od 80,7 km², a najdublje je jezeroDrīdzis dubine 65,1 m. Najduža rijeka koja teče samo latvijskim teritorijem jeGauja duljine 452 km, a najduža rijeka koja teče kroz latvijski teritorij jeZapadna Dvina, čija je ukupna dužina 1005 km, od čega se 352 km nalazi na latvijskom teritoriju. Najviša točka Latvije je planinski vrhGaiziņkalns visok 311,6 m. Dužina latvijske obale je 494 km. Jedan od zaljeva Baltičkoga mora, plitkiRiški zaljev, nalazi se na sjeverozapadu zemlje.[94]
██ Podtip vlažne kontinentalne klime s toplim ljetom.
██ Oceanska klima
Obalna područja, posebno zapadna obalaKurlandskoga poluotoka, imaju oceansku klimu sa svježim ljetima i blažim zimama, dok istočne dijelove obilježava kontinentalna klima s toplim ljetima i oštrim zimama.[98]
Latvija ima četiri izraženagodišnja doba gotovo jednake duljine. Zima počinje sredinom prosinca i traje do sredine ožujka. Zime imaju prosječne temperature od −6 °C i odlikuje ih stabilnisnježni pokrivač, a uobičajene su i ekstremne temperature od oko −30 °C, hladni vjetrovi i obilne snježne padaline. Ljeto počinje u lipnju i traje do kolovoza. Ljeta su obično topla i sunčana, sa svježim večerima i noćima. Prosječna ljetna temperatura je oko 19 °C, s ekstremima od 35 °C. Proljeće i jesen donose prilično blage vremenske prilike.[99]
Latvija ima peti najveći udio površine pod šumom u Europskoj uniji.
Veći dio država čine plodneravnice iniska brda. U tipičnom latvijskom krajoliku, mozaik nepreglednih šuma izmjenjuje se s oranicama, poljoprivrednim imanjima ipašnjacima. Obradive površine isprekidane su šumamabreze koje su stanište brojnim biljkama i životinjama. Latvija ima stotine kilometara neuređene morske obale oivičene borovom šumom,pješčanim dinama i neprekinutim bijelim pješčanim plažama.[101][102]
Latvija ima preko 12 500 rijeka, koje se protežu na 38 000 km. Glavne su rijekeZapadna Dvina,Lielupe,Gauja,Venta iSalaca, koje čine najveće mrjestilištelososa u istočnim državamaBaltičkoga mora. Postoji 2256 jezera većih od 1hektara, ukupne površine oko 1000 km.Močvare itresetišta zauzimaju 9,9% teritorija Latvije. Čak 70% močvara je netaknuto od ljudskoga djelovanja, a utočište su mnogim rijetkim vrstama biljaka i životinja.[105]
Poljoprivredne površine čine 1 815 900 hektara ili 29% ukupne kopnene površine.[106] S ukidanjemkolektiviziranih poljoprivrednih imanja, površine namijenjene poljoprivredi drastično su se smanjile i danas su farme uglavnom male. Otprilike 200 farmi ukupne površine 2750ha, bave se ekološki čistom poljoprivredom (bez uporabeumjetnih gnojiva ipesticida).[107]
Latvija ima dugu tradiciju očuvanja okoliša. Prvi zakoni i propisi objavljeni su uXVI. iXVII. st.[110] U Latviji postoji 706 posebno zaštićenih prirodnih područja na državnoj razini: četirinacionalna parka, jedan rezervat biosfere, 42parka prirode, devet područjazaštićenoga krajolika, 260 prirodnih rezervata, četiri stroga prirodna rezervata, 355 spomenika prirode, sedam zaštićenih morskih područja i 24 mikrorezervata.[111] Nacionalno zaštićena područja čine 12 790 km ili oko 20% ukupne kopnene površine Latvije.[112] „Crvena knjiga Latvije” (popis ugroženih vrsta Latvije), koja je uspostavljena 1977. i nadopunjava se jednom godišnje, sadrži 112 biljnih vrsta i 119 životinjskih vrsta. Latvija je ratificirala Washingtonsku, Bernsku i Ramsarsku konvenciju o zaštiti prirode.[110]
Pristupbiokapacitetu u Latviji puno je veći od svjetskoga prosjeka. Latvija je 2016. imala 8,5 globalnih hektara[114] biokapaciteta po osobi na svom teritoriju, mnogo više od svjetskoga prosjeka od 1,6 globalnih hektara po osobi.[115] U 2016. Latvija je koristila 6,4 globalnih hektara biokapaciteta po osobi, dakle njihov jeekološki otisak niži od maksimalnoga kapaciteta, što ukazuje na kvalitetno upravljanje zalihom biokapaciteta.[114]
Nekoliko vrsta flore i faune smatraju se nacionalnim simbolima.Hrast (Quercus robur,let.ozols) ilipa (Tilia cordata,let.liepa) nacionalno su drveće Latvije, atratinčica (Leucanthemum vulgare,let.pīpene) njezin nacionalni cvijet.Bijela pastirica (Motacilla alba,let.baltā cielava) nacionalna je ptica Latvije. Još se jedna životinja smatra nacionalnim simbolom zemlje:dvotočkasta bubamara (Adalia bipunctata,let.divpunktu mārīte).Jantar, fosilizirana smola drveća, jedan je od najvažnijih kulturnih simbola Latvije. U davna vremena jantarom nađenim duž obala Baltičkoga mora trgovali suVikinzi i trgovci iz Egipta, Grčke iRimskoga Carstva. Taj se vrlo razvijeni trgovački put zvaoJantarski put.[122]
Latvijski jednodomni parlamentSaeima sa 100 zastupničkih mjesta bira se izravnim glasovanjem svake četiri godine.Saeima bira predsjednika na posebnim izborima koji se također održavaju svake četiri godine. Predsjednik imenuje premijera koji, zajedno sa svojim kabinetom, predstavljaizvršnu vlast u državi, a zastupniciSaeima moraju mu izglasati povjerenje. Ovaj je sustav postojao i prijeDrugoga svjetskog rata.[124] Najviši su državni službenici trinaestdržavnih tajnika.[125]
Latvija jeunitarna država, trenutno podijeljena na 43 jedinice područne samouprave koje se sastoje od 36 općina (let.novadi) i 7 gradova (let.valstspilsētas) sa svojim gradskim vijećem i upravom:Daugavpils,Jelgava,Jūrmala,Liepāja,Rēzekne,Riga iVentspils. U Latviji postoje četiri povijesne i kulturne regije:Kurlandija,Latgalija,Vidzema,Zemgalija, koje su priznate uUstavu Latvije.Selonija je dio Zemgalije i ponekad se smatra kulturološki različitim područjem, ali nije dijelom nijedne službene podjele. Granice povijesnih i kulturnih pokrajina obično nisu strogo određene i u nekoliko se izvora mogu razlikovati. U službenim podjelama područja Riga, koja uključuje glavni grad i dijelove drugih pokrajina koje imaju snažnu vezu s glavnim gradom, također je često uključena u regionalne podjele. Primjerice postoji petplanskih regija Latvije (let.:plānošanas reģioni), koje su uspostavljene 2009. godine radi promicanja ravnomjernoga razvoja svih područja. Pod ovom podjelom područja Riga uključuje velike dijelove onoga što se tradicijski smatra Vidzemom, Kurlandijom i Zemgalijom. Statističke regije Latvije uspostavljene su pak u skladu snomenklaturom teritorijalnih jedinica za statistikuEuropske Unije i uglavnom se preklapaju s prethodnom podjelom na planska područja, ali dijele regiju Riga na dva dijela, a glavni grad čini zasebnu regiju. Najveći grad u Latviji je Riga, drugi najveći grad jeDaugavpils, a treći jeLiepaja.
Na parlamentarnim izborima 2010. vladajuća koalicija desnoga centra osvojila je 63 od 100 zastupničkih mjesta. Ljevičarski oporbeni „Centar harmonije” koji podržava latvijska manjina koja govoriruskim jezikom dobio je 29 mjesta.[126] U studenome 2013., latvijski premijerValdis Dombrovskis, na dužnosti od 2009., podnio je ostavku nakon što su najmanje 54 osobe poginule, a desetci ozlijeđeni u urušavanju veletrgovine u Rigi.[127]
Na parlamentarnim izborima 2014. ponovno je pobijedila vladajuća koalicija desnoga centra koju su činileLatvijska stranka jedinstva,Nacionalni savez iUnija zelenih i poljoprivrednika sa 61 osvojenim mjestom, dok je Centar harmonije osvojio 24 zastupnička mjesta.[128] U prosincu 2015., prva žena premijer zemlje, na dužnosti od siječnja 2014.,Laimdota Straujuma podnijela je ostavku.[129] U veljači 2016. novi premijerMaris Kucinskis sastavio je koaliciju Unije zelenih i poljoprivrednika, Jedinstva i Nacionalnoga saveza.[130]
Na parlamentarnim izborima 2018. proruski Centar harmonije ponovno je bila najveća stranka s osvojenih 23 od 100 mjesta, a druga i treća bile su nove populističke strankeKPV LV iNova konzervativna stranka. Vladajuća koalicija, koju čine Unija zelenih i poljoprivrednika, Nacionalni savez i stranka Jedinstvo, izgubila je izbore.[131] U siječnju 2019. Latvija je izabrala vladu pod vodstvom novoga premijeraKrisjanisa Karinsa izNovog jedinstva desnoga centra. Karinsovu koaliciju činilo je pet od sedam stranaka u parlamentu, isključujući samo prorusku stranku Centra harmonije i Uniju zelenih i poljoprivrednika.[132]
Latvija je uspostavila diplomatske odnose sa 158 država, otvorila je 44 diplomatska i konzularna predstavništva i održava 34veleposlanstva i 9 stalnih predstavništava u inozemstvu. U glavnome graduRigi otvoreno je sveukupno 37 stranihveleposlanstva i 11 predstavništava međunarodnih organizacija. Latvija je i domaćin jedne ustanove Europske Unije:Tijela europskih regulatora za elektronske komunikacije (BEREC).[133]
Vanjskopolitički prioriteti Latvije jesu suradnja u područjuBaltičkoga mora,europske integracije, djelatno uključivanje u međunarodne organizacije, doprinos europskim itransatlantskim sigurnosnim i obrambenim strukturama, sudjelovanje u međunarodnim civilnim i vojnim mirovnim operacijama te razvojnu suradnju, posebice jačanje stabilnosti i demokracije u zemljamaIstočnoga partnerstva EU.[134][135][136]
Ministri vanjskih poslova nordijskih i baltičkih zemalja u Helsinkiju 2011.
Od ranihdevedesetih, Latvija je zajedno sa svojim susjedimaEstonijom iLitvom uključena u aktivnu trilateralnu suradnjubaltičkih država, te nordijsko-baltičku suradnju s ostalimnordijskim zemljama. Baltičko vijeće zajednički je forum međuparlamentarneBaltičke skupštine i međuvladinog Baltičkog vijeća ministara.[137]Nordijsko-baltička osmorka (NB-8) zajednička je suradnja vladaDanske,Estonije,Finske,Islanda,Latvije,Litve,Norveške iŠvedske.[138] Nordijsko-baltička šestorka (NB-6), koju čine one nordijsko-baltičke zemlje koje su i članice Europske unije, okvir je za sastanke o pitanjima vezanim uz EU. Međuparlamentarna suradnja između Baltičke skupštine iNordijskog vijeća potpisana je 1992. godine, a od 2006. godine održavaju se godišnji sastanci, kao i redoviti sastanci na drugim razinama.[138] Zajedničke inicijative nordijsko-baltičke suradnje jesu obrazovni program NordPlus[139] i programi mobilnosti za javnu upravu,[140] poslovanje, industriju[141] i kulturu.[142]Nordijsko vijeće ministara ima ured u Rigi.[143]
Latvija je bila domaćin summitaNATO-a 2006. i od tada je godišnja konferencija u Rigi postala vodeći forum o vanjskoj i sigurnosnoj politici u sjevernoj Europi.[147] Latvija je predsjedalaVijećem Europske unije u prvoj polovici 2015.[148]
MinolovacImanta Latvijske ratne mornarice.Latvijski vojnici tijekom vojne vježbe.
Nacionalne oružane snage (latv.Nacionālie bruņotie spēki, NAF) čini kopnena vojska, mornarica, zračne snage, nacionalna garda, jedinica za posebne zadatke, vojna policija, stožerna bojna oružanih snaga, Zapovjedništvo za obuku i doktrinu i Zapovjedništvo za logistiku. Koncept obrane Latvije temelji se na švedsko-finskomu modelu snaga za brzi odgovor sastavljenih od mobilizacijske baze i male skupine profesionalaca. Od1. siječnja2007. Latvija je prešla na model ugovorne profesionalne vojske.[149]
Latvijski civilni stručnjaci sudjelovali su u brojnim civilnim misijamaEU-a: misiji granične pomoćiMoldaviji iUkrajini (2005. – 2009.), misiji vladavine prava u Iraku (2006. i 2007.) i na Kosovu (od 2008.), redarstvenoj misiji u Afganistanu (od 2007.) i promatračkoj misiji u Gruziji (od 2008.).[162]
Od ožujka 2004., kada su sebaltičke zemlje pridružile NATO-u,borbeni zrakoplovi članica NATO-a raspoređeni su po rotacijskome modelu za misijuBaltičke zračne policije uzračnoj luci Šiauliai u Litvi kako bi čuvali baltički zračni prostor. Latvija sudjeluje u nekoliko NATO-vih centara izvrsnosti: Centru civilno-vojne suradnje u Nizozemskoj,Kooperativnoj kibernetičkoj obrani u Estoniji i energetskoj sigurnosti u Litvi. Planira uspostaviti NATO-v centar izvrsnosti za strateške komunikacije u Rigi.[163]
Latvija surađuje s Estonijom i Litvom u nekoliko međusobnih inicijativa baltičke obrambene suradnje:
Baltički bataljun(BALTBAT) – pješačka bojna za sudjelovanje u međunarodnim operacijama potpore miru, sa sjedištem u bliziniRige u Latviji;
Baltička pomorska eskadrila(BALTRON) – pomorske snage sa sposobnostima protuminskih mjera, sa sjedištem u bliziniTallinna uEstoniji;
Baltička mreža za nadzor zraka(BALTNET) – informacijski sustav zračnoga nadzora sa sjedištem u bliziniKaunasa uLitvi;
Zajedničke vojne obrazovne ustanove: Baltički koledž za obranu uTartuu uEstoniji, Baltički trenažni ronilački centar uLiepāji u Latviji i Baltički trenažni centar za brodske komunikacije uTallinnu u Estoniji.[164]
Buduća suradnja uključivat će dijeljenje nacionalnih infrastruktura za potrebe obuke i specijalizaciju područja obuke(BALTTRAIN) te zajednički ustroj kontingenata veličine bataljuna za korištenje u NATO-vim snagama za brzi odgovor.[165] U siječnju 2011. baltičke su države pozvane na pridruživanjeNordijskoj obrambenoj suradnji, obrambenome okvirunordijskih zemalja.[166] U studenome 2012. tri su se države složile o stvaranju zajedničkoga vojnoga stožera 2013.[167]
LatvijskaSaeima je 21. travnja 2022. izglasala amandmane koje je predložilo Ministarstvo obrane za nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju nacionalne obrane, koji predviđaju postupno povećanje proračuna za obranu na 2,5 % BDP-a zemlje tijekom sljedeće tri godine.[168]
Više od 56% vodećih pozicija drže žene u Latviji, što je čini vodećom u Europi po ravnopravnosti spolova. PremaSvjetskoj banci, Latvija je prva u svijetu po pravima žena, dijeleći to mjesto s pet drugih europskih zemalja.[175]
U zemlji živi brojna zajednica etničkihRusa, kojima su prema Ustavu i međunarodnim zakonima o ljudskim pravima garantirana temeljna ljudska prava, ratificirana od strane latvijskoga parlamenta.[176][177]
Otprilike 206 000nedržavljana[178] ima ograničen pristup nekim političkim pravima. Samo je građanima dopušteno sudjelovanje na parlamentarnim ili općinskim izborima, premda nema ograničenja u pogledu učlanjenja u političke stranke ili druge političke organizacije.[179][180] Godine 2011. visoki povjerenikOESS-a za nacionalne manjine "pozvao je Latviju da dopusti nedržavljanima glasovanje na općinskim izborima."[181] Osim toga, bilo je izvješća o policijskom zlostavljanju pritvorenika i uhićenika, lošim zatvorskim uvjetima i prenapučenosti,korupciji u pravosuđu, slučajevima nasilja nad etničkim manjinama, te društvenom nasilju i slučajevima vladine diskriminacijehomoseksualaca.[182][183][184]
Latvija je diojedinstvenoga tržišta EU (svijetloplavo),eurozone (tamnoplavo) ischengenskoga prostora (nije prikazano).Realni BDP po glavi stanovnika u Estoniji, Latviji i Litvi.Zasupljenost dobara u izvozu Latvije 2019.
Latvija je članicaSvjetske trgovinske organizacije (1999.) iEuropske unije (2004.). Dana 1. siječnja 2014.euro je postao službena latvijska valuta, zamijenivši staru novčanu jediniculats. Prema statistici krajem 2013. godine, 45% stanovništva podržavalo je uvođenje eura, dok je 52% bilo protiv.[185] Nakon uvođenja eura, istraživanja Eurobarometra u siječnju 2014. pokazala su da potpora euru iznosi oko 53%, što je blizu europskoga prosjeka.[186]
Od 2000. godine Latvija ima jednu od najviših stopa rastaBDP-a u Europi.[187] Međutim, rast vođen uglavnom potrošnjom u Latviji je izazvao kolaps latvijskoga BDP-a krajem 2008. i početkom 2009., pogoršanom globalnom gospodarskom krizom, nedostatkom kredita i ogromnim novčanim sredstvima korištenim za spašavanjeParex banke.[188] Latvijsko gospodarstvo palo je 18% u prva tri mjeseca 2009., što je najveći pad u Europskoj uniji.[189][190]
Gospodarska kriza iz 2009. dokazala je ranije pretpostavke da brzorastuće gospodarstvo ide prema implozijigospodarskoga mjehura, jer je potaknuto uglavnom rastom domaćepotrošnje, financiranom ozbiljnim povećanjem privatnogaduga, kao i negativnomtrgovinskom bilancom. Cijene nekretnina, koje su porasle 150% od 2004. do 2006., značajno su pridonijele gospodarskom mjehuru.[191]
Privatizacija u Latviji gotovo je potpuna. Sva mala i srednja poduzeća koja su prethodno bila u državnom vlasništvu privatizirana su, a ostao je samo mali broj politički osjetljivih velikih državnih poduzeća. Privatni sektor je već 2006. činio 70% BDP-a zemlje.[192]
Strana ulaganja u Latviju još uvijek su skromna u usporedbi s razinama u Sjevernoj i Srednjoj Europi. Godine 1997. donesen je zakon kojim se proširuje mogućnost prodaje zemljišta, uključujući i strance. Američke su tvrtke do 1999. uložile 127 milijuna dolara što je činilo 10,2% ukupnih izravnih stranih ulaganja Latvije. Iste godine Sjedinjene Američke Države izvezle su u Latviju 58,2 milijuna dolara robe i usluga, a uvezle 87,9 milijuna dolara. U želji da se pridruži zapadnim ekonomskim institucijama poputSvjetske trgovinske organizacije,OECD- a iEuropske unije, Latvija je 1995. potpisala Europski sporazum s EU-om s 4-godišnjim prijelaznim razdobljem. Latvija i Sjedinjene Američke Države potpisale su ugovore o ulaganju, trgovini i zaštiti intelektualnog vlasništva te izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.[193][194]
Godine 2010. Latvija je pokrenula programResidence by Investment (tzv. "Zlatna viza") kako bi privukla strane ulagače i kako bi lokalno gospodarstvo od toga imalo koristi. Ovaj program omogućuje ulagačima dobivanje dozvole o boravištu u Latviji ulaganjem najmanje 250 000 € u nekretninu ili u poduzeće s najmanje 50 zaposlenih i godišnjim prometom od najmanje 10 milijuna €.
Latvijsko gospodarstvo ušlo je u fazu fiskalne kontrakcije tijekom druge polovice 2008. nakon dužeg razdoblja spekulacija temeljenih na kreditima i nerealnog povećanja vrijednosti nekretnina. Primjerice, državni defict 2007. godine predstavljao je više od 22%BDP-a za tu godinu, dok jeinflacija iznosila 10%.[195]
Stopa nezaposlenosti u Latviji naglo je porasla u tom razdoblju s najnižih 5,4% u studenome 2007. na preko 22%.[196] U travnju 2010. Latvija je s 22,5% nezaposlenih imala najveću stopu nezaposlenosti u EU, ispred Španjolske, koja je dosegla 19,7%.[197]
»Najakutniji su problemi na europskoj periferiji, gdje mnoga manja gospodarstva prolaze kroz krize koje snažno podsjećaju na prošle krize u Južnoj Americi i Aziji: Latvija je nova Argentina.«
Međutim, do 2010. godine stručnjaci[199][200] su primijetili znakove stabilizacije latvijskoga gospodarstva. Bonitetna agencijaStandard&Poor's povisila je svoje izglede za dug Latvije s negativnih na stabilne.[199] Latvijski tekući račun, koji je bio u deficitu od 27% krajem 2006., bio je u suficitu već u veljači 2010.[199] Kenneth Orchard, viši analitičarMoody's Investors Servicea tvrdi da:
»Jačanje regionalnoga gospodarstva podupire latvijsku proizvodnju i izvoz, dok nagli zaokret u bilanci tekućeg računa sugerira da 'unutarnja devalvacija' zemlje djeluje.«
Međunarodni monetarni fond je u srpnju 2012. zaključio mjere praćenja latvijskoga gospodarstva i objavio da se latvijsko gospodarstvo snažno oporavlja od 2010., nakon dubokog pada 2008. – 2009. Realni rast BDP-a od 5,5% u 2011. bio je potaknut rastom izvoza i oporavkom domaće potražnje. Zamah rasta nastavio se u 2012. i 2013. unatoč pogoršanim vanjskim uvjetima, a očekuje se da će gospodarstvo rasti za 4,1 posto u 2014. godini. Stopa nezaposlenosti smanjila se sa svog vrhunca od više od 20 posto u 2010. na oko 9,3 posto u 2014.[202]
Sektor prometa čini oko 14% BDP-a, što je posljedica velikog volumena prometa između Rusije, Bjelorusije, Kazahstana i drugih azijskih zemalja s jedne i Zapada s druge strane.[203]
Glavna mrežaLatvijskih željeznica dugačka je 1860 km od čega je 1 826 km izgrađeno po ruskom standardu širine kolosijeka od 1520 mm (251 km je elektrificirano), što ih čini najdužom željezničkom mrežom ubaltičkim državama. Latvijska željeznička mreža trenutno nije kompatibilna s prugama europskog standarda širine kolosijeka.[206] Suvremena željeznička prugaRail Baltica, koja povezuje Helsinki-Tallinn-Rigu-Kaunas-Varšavu je u izgradnji i trebala bi biti dovršena 2026.[207]
Državna cestovna mreža u Latviji ima ukupno 1675 km magistralnih cesta, 5473 km regionalnih cesta i 13 064 km lokalnih cesta. Općinskih cesta u Latviji ima ukupno 30 439 km, a ulica 8039 km.[208] Najpoznatije ceste su A1 (europski pravac E67), koji povezujeVaršavu iTallinn ieuropski pravac E22, koji povezujeVentspils i Terehovu. U 2017. u Latviji je bilo ukupno 803 546 registriranih vozila.[209]
Latvija upravljapodzemnim skladištem plina Inčukalns, jednim od najvećihpodzemnih skladišta plina u Europi i jedinim u baltičkim državama. Jedinstveni geološki uvjeti u Inčukalnsu i drugim lokacijama u Latviji posebno su pogodni za podzemno skladištenje plina.[210]
Stanovništvo Latvije (u milijunima) od 1920. do 2014.
Stopaukupnog fertiliteta (TFR) u 2018. godini procijenjena je na 1,61 rođeno dijete po ženi, što je manje od stope zamjene koja iznosi 2,1. U 2012. godini 45,0% poroda činile su neudane žene.[211] Očekivano trajanje života u 2013. godini procijenjeno je na 73,19 godina (68,13 godina za muškarce, 78,53 godine za žene).[212] Procjenjuje se da od 2015. Latvija ima najniži omjer muškaraca i žena na svijetu, oko 0,85 muškaraca na jednu ženu.[213] Godine 2017. na teritoriju Latvije živjelo je 1 054 433 žena i 895 683 muškaraca. Svake godine rađa se više dječaka nego djevojčica. Do 39. godine više je muškaraca nego žena. Od 70. godine života žena je 2,3 puta više nego muškaraca.
Od ožujka 2011.Latvijci čine oko 62,1% stanovništva, dok su 26,9%Rusi,Bjelorusi 3,3%,Ukrajinci 2,2%,Poljaci 2,2%,Litavci 1,2%,Židovi 0,3%,Romi 0,3%,Nijemci 0,1%,Estonci 0,1% i ostali 1,3%. 250 ljudi izjasnilo se kaoLivonci (baltički finski narod porijeklom iz Latvije). U Latviji je živjelo 290 660 "nedržavljana" ili 14,1% stanovnika Latvije, uglavnom ruskih doseljenika koji su stigli nakon okupacije 1940., te njihovih potomaka.[214]
U nekim gradovima, npr.Daugavpilsu iRēzeknema, etnički Latvijci čine manjinu ukupnoga stanovništva. Unatoč stalnom porastu udjela etničkih Latvijaca više od desetljeća, etnički Latvijci još uvijek čine nešto manje od polovice stanovništva glavnog grada LatvijeRige.[215]
Udio etničkih Latvijaca pao je sa 77% (1 467 035) 1935. na 52% (1 387 757) 1989.[216] U kontekstu sveukupnoga pada stanovništva, Latvijaca je 2011. bilo manje nego 1989., ali se njihov postotni udio u stanovništvu povećao na 1 285 136 (62,1% stanovništva).[217]
Jedini službeni jezik Latvije jelatvijski ili letonski, koji pripadapodskupini baltičkih jezika baltoslavenskegraneindoeuropske jezične obitelji. Još jedan značajan jezik Latvije je gotovo izumrlilivonski jezikfinske graneuralske jezične obitelji, koji uživa zakonsku zaštitu. Latgalski je jezik narječje latvijskoga i također je zaštićen latvijskim zakonom, ali kao povijesna varijacija latvijskog jezika.Ruski, koji je bio široko rasprostranjen tijekomsovjetskoga razdoblja, još uvijek je uvelike najrašireniji manjinski jezik (2011., 34% ga je govorilo kod kuće, uključujući i ljude koji nisu etnički Rusi).[218] Dok se sada zahtijeva da svi učenici uče latvijski, škole također uključuju engleski, njemački, francuski i ruski u svoje nastavne programe. Engleski je također široko prihvaćen u Latviji u poslovanju i turizmu. Do 2014. bilo je 109 škola za manjine koje koriste ruski kao nastavni jezik (27% svih učenika) za 40% predmeta (preostalih 60% predmeta predaje se na latvijskome).
Dana 18. veljače 2012., Latvija je održala ustavni referendum o tome treba li usvojiti ruski kao drugi službeni jezik.[219] Prema podacima Središnjega izbornog povjerenstva, protiv je glasalo 74,8 posto, za 24,9 posto, a odaziv birača bio je 71,1 posto.[220]
Od 2019. postupno je ukinuta nastava na ruskome jeziku na privatnim koledžima i sveučilištima u Latviji, kao i opća nastava u latvijskim javnimsrednjim školama,[221][222] osim predmeta koji se odnose na kulturu i povijest ruske manjine, kao što su nastava ruskoga jezika i književnosti.[223]
U anketiEurobarometra iz 2010., 38% građana Latvije odgovorilo je da "vjeruje da postoji Bog", dok je 48% odgovorilo da "vjeruje da postoji neka vrsta duha ili životne sile", a 11% je izjavilo da "ne vjeruje u postojanje bilo kakve vrste duha, Boga ili životne sile".
Luteranstvo je bilo najraširenija religija prijesovjetske okupacije, s oko ~60% sljedbenika zbog jakih povijesnih veza snordijskim zemljama, te utjecajaHanse posebno i Njemačke općenito. Od tada je luteranstvo u sve tribaltičke države gubilo broj sljedbenika u nešto većoj mjeri nego rimokatoličanstvo. Evangeličko-luteranska crkva, s procijenjenih 600 000 članova 1956., bila je najviše pogođena. Interni dokument od 18. ožujka 1987., pred kraj komunističke vladavine, govori o aktivnom članstvu koje se u Latviji smanjilo na samo 25 000, ali je vjera od 1990-ih doživjela preporod.[227]
Latvija je između 2006. i 2010. zatvorila 131 školu, što je pad od 12,9%, a u istom razdoblju upis u obrazovne ustanove pao je za više od 54 000 ljudi, što je pad od 10,3%.[232]
Latvijska politika u znanosti i tehnologiji postavila je dugoročni cilj prijelaza iz gospodarstva koje troši radnu snagu na gospodarstvo temeljeno na znanju.[233] Do 2020. vlada namjerava potrošiti 1,5% BDP-a naistraživanje i razvoj, a polovica ulaganja dolazi iz privatnog sektora. Latvija planira razvoj svojeg znanstvenog potencijala utemeljiti na postojećoj znanstvenoj tradiciji, posebno uorganskoj kemiji, medicinskoj kemiji,genetičkom inženjerstvu,fizici, znanosti o materijalima iinformatičkim tehnologijama.[234] Najveći broj patenata u zemlji i inozemstvu je iz medicinske kemije.[235] Latvija je bila rangirana na 38. mjestu uGlobalnom indeksu inovacija 2021., što je pad s 34. mjesta 2019.[236][237][238][239]
Latvijski zdravstveni sustavuniverzalni je program zdravstvene zaštite koji se većim dijelom financira državnim porezima.[240] Među najniže je rangiranim zdravstvenim sustavima u Europi, zbog predugog čekanja na liječenje, nedovoljnog pristupa najnovijim lijekovima i drugih čimbenika.[241] U Latviji je 2009. bilo 59 bolnica, što je pad u odnosu na 94 u 2007. i 121 u 2006.[242][243][244]
Tradicijski latvijskifolklor, posebno plesnarodnih pjesama, star je više od tisuću godina. Identificirano je više od 1,2 milijuna tekstova i 30 000melodija narodnih pjesama.[245]
Između13. i19. stoljeća,baltički Nijemci, od kojih su mnogi izvorno bili nenjemačkoga podrijetla, ali su bili asimilirani unjemačku kulturu, ustrojili su višu društveni stalež. Razvili su posebnu kulturnu baštinu koju obilježavaju latvijski i njemački utjecaji. Neki su običaji u njemačkim baltičkim obiteljima preživjeli do današnjih dana, unatoč jakimiseljeništvu uNjemačku,Sjedinjene Američke Države,Kanadu i druge države početkom 20. stoljeća. Međutim, većina autohtonih Latvijaca nije sudjelovala u ovom kulturnom životu. Tako je očuvano uglavnom seljačko mjesnopogansko naslijeđe, djelomično stopljeno s kršćanskom tradicijom. Primjerice, jedno od najpopularnijih slavlja jeJāņi, pogansko slavljeljetnoga solsticija, kojega Latvijci slave na blagdansv. Ivana Krstitelja.
U 19. stoljeću pojavili su se latvijski nacionalistički pokreti. Promicali su latvijsku kulturu i poticali Latvijce na sudjelovanje u kulturnim djelatnostima. Cijelo 19. i početak 20. stoljeća Latvijci često smatraju klasičnim razdobljem latvijske kulture.Plakati pokazuju utjecaj drugih europskih kultura, primjerice djelaumjetnika kao što su baltičko-njemački umjetnikBernhard Borchert i francuskiRaoul Dufy. S početkomDrugoga svjetskoga rata, mnogi latvijski umjetnici i drugi članovi kulturne elite pobjegli su iz zemlje, ali su ipak nastavili stvarati svoja djela, uglavnom za latvijsku iseljeničku publiku.[246]
Latvijski festival pjesme i plesa važan je događaj ulatvijskoj kulturi i društvenom životu. Održava se od 1873. godine, inače svakih pet godina. Na manifestaciji sudjeluje ukupno oko 30 000 izvođača.[247] Pjevaju se narodne pjesme i klasične zborske pjesme, s naglaskom naa cappella pjevanje, no odnedavno se na repertoar uvrštavaju i moderne popularne pjesme.[248]
Nakon ulaska uSovjetski Savez, latvijski umjetnici i pisci bili su prisiljeni slijediti stil umjetnostisocrealizma. Tijekom sovjetske ere glazba je postajala sve popularnija, a najpopularnije su bile pjesme izosamdesetih god. XX. st. U to su vrijeme pjesme često ismijavale karakteristike sovjetskoga života i postojala je određena zabrinutost za očuvanje latvijskoga identiteta. To je izazvalo narodne prosvjede protivSSSR-a i dovelo do sve veće popularnosti poezije. Od neovisnosti,kazalište,scenografija,zborska glazba i klasična glazba postali su najznačajnije grane latvijske kulture.[249]
Tijekom srpnja 2014.Riga je bila domaćin osmihSvjetskih zborskih igara i ugostila je preko 27 000 pripadnikapjevačkih zborova koji su predstavljali više od 450zborova i više od 70 država. Festival je najveći takve vrste u svijetu i održava se svake dvije godine u drugom gradu domaćinu.[250]
Počevši od 2019. Latvija je domaćin prvoga Riga Jurmala Music Festivala, novoga festivala na kojem svjetski poznatiorkestri idirigenti nastupaju tijekom četiri vikenda tijekom ljeta. Festival se održava uLatvijskoj nacionalnoj operi, Velikom cehu te Velikoj i Maloj dvorani koncertne dvorane Dzintari.[251]
Latvijsku kuhinju obično čine poljoprivredni proizvodi smesom koje se nalazi u većini glavnih obroka.Riba se obično konzumira u obalnim područjima na Baltičkome moru. Na latvijsku kuhinju utjecale su susjedne zemlje. Uobičajeni sastojci u latvijskim receptima jesukrumpir,pšenica,ječam,kupus,luk,jaja isvinjetina. Latvijska hrana općenito je prilično masna i koristi malozačina.[252]
Latvija je uspješno sudjelovala i naZimskim i naLjetnim olimpijskim igrama. Najuspješniji olimpijski športaš u povijesti neovisne Latvije jeMāris Štrombergs, koji je postao dvostruki olimpijski prvak 2008. i 2012. uBMX-u za muškarce.[257]
Uboksu,Mairis Briedis prvi je i jediniLatvijac u povijesti koji je osvojio boksački naslov svjetskoga prvaka, nakon što je od 2017. do 2018. držao WBC naslov u kruzer kategoriji, WBO naslov u kruzer kategoriji 2019. i IBF/The Ring magazine naslov u kruzer kategoriji 2020.
Godine 2017. latvijska tenisačicaJelena Ostapenko osvojila je 2017.Roland Garros u pojedinačnoj konkurenciji, kao prva igračica bez nositelja kojoj je to pošlo za rukom.
↑On 21 August 1991, after theSoviet coup d'état attempt, the Supreme Council adopted a Constitutional law, "On statehood of the Republic of Latvia", declaring Article 5 of the Declaration to be invalid, thus ending the transitional period and restoring de facto independence.
↑Latvia in Brief(PDF). Latvian Institute. 2012. Inačicaizvorne stranice(PDF) arhivirana 8. studenoga 2012. Pristupljeno 12. svibnja 2011.
↑Baltic Online. The University of Texas at Austin. Inačica izvorne stranicearhivirana 5. kolovoza 2011. Pristupljeno 12. svibnja 2011.
↑Data: 3000 BC to 1500 BC.The European Ethnohistory Database. The Ethnohistory Project. Inačicaizvorne stranice arhivirana 22. lipnja 2006. Pristupljeno 6. kolovoza 2006.
↑A History of Rome, M Cary and HH Scullard, str. 455-457, Macmillan Press,ISBN0-333-27830-5
↑Latvijas vēstures atlants, Jānis Turlajs, page 12, Karšu izdevniecība Jāņa sēta,ISBN978-9984-07-614-0
↑Data: Latvia.Kingdoms of Northern Europe – Latvia. The History Files. Inačicaizvorne stranice arhivirana 2. veljače 2010. Pristupljeno 25. travnja 2010.
↑Johann Sehwers. 1918.Die deutschen Lehnwörter im Lettischen: Inaugural-Dissertation zur Erlangung der Doktorwürde der hohen philosophischen Fakultät I der Universität Zürich (njemački). Berichthaus
↑Ceaser, Ray A. Lipanj 2001.Duchy of Courland. University of Washington. Inačicaizvorne stranice arhivirana 2. ožujka 2003. Pristupljeno 11. rujna 2017.
↑H. Strods, „'Dobrye Shvedskie Vremena' v Istoriografii Latvii” (Konets XVIII V. – 70-E Gg. XX V.).
↑J. T. Kotilaine. 1999. Riga's Trade With its Muscovite Hinterland in the Seventeenth Century.Journal of Baltic Studies.30 (2): 129–161.doi:10.1080/01629779900000031.ISSN0162-9778
↑V. Stanley Vardys. 1987. The Role of the Churches in the Maintenance of Regional and National Identity in the Baltic Republics.Journal of Baltic Studies.18 (3): 287–300.doi:10.1080/01629778700000141
↑Timeline: Latvia.BBC News. 20. siječnja 2010. Inačica izvorne stranicearhivirana 20. travnja 2010. Pristupljeno 5. veljače 2010.
↑Strods, Heinrihs; Kott, Matthew. 2002. The File on Operation 'Priboi': A Re-Assessment of the Mass Deportations of 1949.Journal of Baltic Studies.33 (1): 1–36.doi:10.1080/01629770100000191
↑More-detailed discussion in Daina Stukuls Eglitis,Imagining the Nation: History, Modernity, and Revolution in Latvia State College PA: Pennsylvania State Press, 2010), 41-46.ISBN9780271045627
↑History. Finsko veleposlanstvo u Rigi. 9. srpnja 2008. Inačicaizvorne stranice arhivirana 11. svibnja 2011. Pristupljeno 2. rujna 2010..Latvia declared independence on 21 August 1991...The decision to restore diplomatic relations took effect on 29 August 1991
↑Latvia in crosscut([[engl.]]). Liepājas Universitāte. Inačicaizvorne stranice arhivirana 27. veljače 2013,Provjerite vrijednost datuma u parametru:|archive-date= (pomoć);Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link)
↑Protected areas([[engl.]]). Nature Conservation Agency Republic of Latvia. Inačica izvorne stranicearhivirana 26. travnja 2012. Pristupljeno 17. svibnja 2012.Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
↑Politics([[engl.]]).[Latvia.eu] (engleski). 9. siječnja 2015. Inačica izvorne stranicearhivirana 5. siječnja 2017. Pristupljeno 31. siječnja 2017.Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
↑Foreign policy([[engl.]]). Ministarstvo vanjskih poslova Republike Latvije. Inačica izvorne stranicearhivirana 28. travnja 2012. Pristupljeno 13. svibnja 2012.Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
↑abPrijašnje operacije (latvijski). Latvijske narodne oružane snage. Inačicaizvorne stranice arhivirana 24. listopada 2012. Pristupljeno 12. svibnja 2012.
↑Latvija i NATO([[engl.]]). Ministarstvo narodne obrane Republike Latvije. 2011. Inačicaizvorne stranice arhivirana 9. svibnja 2012. Pristupljeno 12. svibnja 2012.Sukob URL-a i wikilinka (pomoć)
↑Ostale operacije (latvijski). Latvijske narodne oružane snage. Inačicaizvorne stranice arhivirana 5. kolovoza 2012. Pristupljeno 12. svibnja 2012.
↑Obećanja borbene skupine EU-a(PDF). Vijeće Europske unije. 26. rujna 2012. Inačica izvorne stranicearhivirana(PDF) 22. rujna 2013. Pristupljeno 25. studenoga 2012.
↑Paul Krugman. 15. prosinca 2008.European Crass Warfare.The New York Times. Inačica izvorne stranicearhivirana 28. travnja 2019. Pristupljeno 15. prosinca 2008.
↑abc"Baltic Thaw, Aegean freeze", The Economist, 27 February 2010, p59
↑Country Comparison to the World.Central Intelligence Agency. Central Intelligence Agency. Inačica izvorne stranicearhivirana 16. listopada 2013. Pristupljeno 1. kolovoza 2016.
1) Značajan dio teritorija se nalazi uAziji2) Nije član UN-a. Priznalo ga je 97 od 193 država članica UN-a (do kraja 2020.), 22 od 27 zemalja EU.3) U potpunosti u Aziji, ali ima društvene i političke veze s Europom4) Posjeduje zavisne ili slične teritorije izvan Europe5) Priznata od strane više članica UN-a, uključujućiRusku Federaciju
_en2.png)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
_-_geograph.org.uk_-_667223.jpg)
.svg)
