Langobardi (također Longobardi ili Lombardi) sugermanski narod, podrijetlom izSkandinavije. Njihovo osvajanje i naseljenjeItalije u 6. stoljeću predstavlja konačni kraj političkih institucijaZapadnoga Rimskog Carstva.
Langobardskapredaja, sačuvana u djeluOrigo Gentis Langobardorum (Podrijetlo langobardskog naroda), opisuje kako su Langobardi napustili Skandinaviju pod vodstvomIbora iAgija i naselili se u području oko donjeg toka rijekeLabe, o čemu svjedoči rimski povjesničarTacit krajem prvog stoljeća (98. n.e.):
Naprotiv, Langobardima je na ponos njihova malobrojnost, jer oni, iako okruženi mnogima moćnim narodima,
zavrjeđuju svoju opstojnost ne uslužnošću i ustupanjem, već borbenošću i odvažnošću. (Tacit,Germania)
Podrijetlo langobardskoga imena nije potpuno poznato.Origo kaže kako je to ime narodu, koji je dotad nosio imeWinili, dao sam bogOdin i značidugobradi (njem.lang = dug +bart = brada). Ta selegenda može shvatiti kao želja za božanskim legitimitetom, s obzirom kako je u germanskojmitologiji brada osnovna odlika boga Odina, koga se ponekad i nazivaDugobradim iliSivobradim. Pretpostavka drugih je kako ime dolazi od Langobardima specifičnog oružja -sjekire s dugom oštricom (stari gornjonjemačkibarta = sjekira). Treći, pak, tvrde kako je langobardsko ime povezano s prostranim ravnicama doline rijeke Labe gdje su ih Rimljani zatekli (stari gornjonjemačkibord = obalna ravan).
Tijekom prvog stoljeća Langobardi su, u zajednici s drugim germanskimplemenima - poimeniceSvevima,Alemanima iSasima – živjeli u području današnje sjeverozapadneNjemačke. U četvrtom stoljećuVelika seoba naroda pokrenula ih je prema jugu. Krajem petog stoljećaLangobardi su se našli u današnjojAustriji, u području koje su, prije stapanja sOstrogotima, naseljavaliRugijci, a početkom šestog stoljeća, vođenikraljemWachom, naselili su rimskuprovincijuPanoniju kaofederati, uz dozvolu caraJustinijana. Savezništvo Langobarda iBizanta vodi langobardsku vojsku u oslobađanje Italije od Ostrogota, gdje pomažu njihov potpunu uništenju552. ubitci kod Tagine.
Na svjetsku scenu Langobarde dovodi kraljAlboin. Došavši na vlast560. Alboin se morao suočiti s prijetnjomAvara koji su sa sjevera provalili uPanonsku nizinu. Stoga je Alboin prvo porazio susjedneGepide i pokorio ih (566.), a onda, u proljece568., poveo Langobarde prekoJulijskih Alpi, zajedno sBavarcima, Sasima, Gepidima iTirinžanima, teBugarima, u osvajanje sjeverne Italije.
Sljedeće godineCividale u sjevernoj pokrajiniFurlaniji postaje prvim važnijim gradom koji pada pod langobardsku vlast. Tu Alboin uspostavlja prvo langobardskovojvodstvo i daje naslovvojvode svom sinovcu,Gisulfu. Iste godine Langobardi osvajajuVicenzu,Veronu iBresciu, a potom i najznačajniji rimski grad u sjevernoj Italiji,Milano.
Nakon trogodišnje opsade Langobardi osvajajuPaviju i uspostavljaju u njoj sjedište langobardskogkraljevstva u Italiji. Alboinovoumorstvo (572.) dovodi naprijestoljeKlefa, koji nastavlja iprivodi kraju osvajanje cijeleToskane, prije nasilne smrti574.
Dvije odvojene langobardske vojske prodiru prema unutrašnjosti, odnosno jugu Italije, i osnivaju vojvodstva oko istoimenih gradova: jedni, pod vodstvomFarualda, osnivajuSpoletsko vojvodstvo (570.), a drugi, pod vodstvomZotta,Beneventsko vojvodstvo (576.); ove će se dva vojvodstva većinom razvijati i djelovati neovisno odkraljevske vlasti u Paviji.
Autoritet kraljevstva raspao se uinterregnumu koji je nastupio Klefovom smrću, kad su vojvode odbili izabrati novoga kralja. U tom razdoblju vojvodstva djeluju samostalno, često u opoziciji jedno drugom, i nerijetko motivirana u međusobni sukob bizantskim novcem.
God.584., langobardski plemenitaši, suočeni sfranačkom prijetnjom sa sjevera, i k tomu prijetnjom bizantsko-franačkog saveza, izabrali su Klefova sina,Autarija, za kralja, ustupivši mu Pavijsko vojvodstvo i polovicusvojih vojvodskih posjeda. Autharijevu vladavinu obilježili su ratovi sFrancima, Bizantincima i pobunjenim langobardskim vojvodama. Usprkos franačkim upadima, zbog kojih su Langobardi nekoliko desetljeća morali priznavati franačku prevlast, plaćatidanak i slati svoje ratnike u franačke ratove, Autarije je proširio teritorij kraljevine: na istoku je osvojio bizantskiComacchio i tako prekinuo razmjenu dobara između dva najvažnija centraEgzarhata,Ravene iPadove, a na jugu je priključio kraljevstvu područja južno od Beneventa sve doReggia uKalabriji. Brak sTeodelindom,katoličkom kćeri bavarskog knezaGaribalda, i njezini napori u smjerupokrštavanja Langobarda, postavili su temelje boljim odnosima Langobarda spapinstvom. Iz ove bračne i političke veze se rađaBavarska dinastija – niz kraljeva krvlju vezana za Garibalda (isprva preko Teodelinde, a kasnije preko njezina brata,Gundoalda), koja će, s manjim prekidima, vladati kraljevstvom sljedećih 130 godina.
Nakon Autarijeve smrti (590.) langobardski plemenitaši, po savjetu Teodelinde, izabiru za novoga kraljaAgilulfa,torinskog vojvodu, koji sljedece godine uzima Teodolindu za ženu. Agilulfu pogoduju primirja s Francima (592.) i papom (598.), pa se teritorij kraljevstva širi na račun Bizanta, kojemu oduzimaSutrij iPeruggiju. Nakon kratkotrajnog primirja (598. –599.), Agilulf nastavlja ratovati protiv Bizanta, oduzevši mu Padovu (601.),Cremonu iMantovu (603.).605. sklopljen je mirovni ugovor, kojim bizantski carFoka ustupa kralju gradOrvieto, priznaje tadašnje granice Langobardskog kraljevstva i Ravenskog egzarhata kao trajne, te seobvezuje plaćati Agilulfu danak. Kralj Agilulf prvi koristi rimsko i bizantsko znanje i običaje: preuzima rimske dvorske ceremonije i upošljava rimske političke upravitelje. Za Agilulfove vladavine započinje proces priklanjanja Langobarda katoličkoj vjeri (umjestoarijanstva koje su tadavećinom slijedili); cijelo će7. stoljeće biti obilježeno borbom za vlast između katoličkih i arijanskih plemenitaša.
Agilulfa je616. naslijedio njegov sin,Adoald. Budući da je Adoaldu bilo svega 14 godina, Teodolinda, njegova majka, isprva vlada u njegovo ime. Adoaldovo psihičko zdravlje nije bilo na kraljevskoj razini, pa ga626. s prijestolja, s potporom vojvoda, uklanjaArioald, torinski vojvoda oženjenGundibergom, kćeri Agilulfa i Teolinde. Arioald ponovno priklanja Langobarde arijanstvu, pa je i njegov nasljednik,Rotarije, vojvoda odBrescije, koji na prijestolje dolazi636., arijanske vjere. Rotarijeva vladavina smatra se vrlo značajnom u povijesti kraljevstva Langobarda;
Osvojio je prvoGenovu (641.), a potom i cijeluLiguriju (643.)., teVeneto, uključujući gradOpiterg; svojim je osvajačkim pohodima Rotarije sveo bizantske posjede u Italiji na samu okolicu Ravene.643. kralj izdajeRotarijev edikt, prvi pisani skup langobardskih zakona i običaja, napisan na latinskom jeziku.
Poslije svega šest mjeseci vladavine Rotarijeva mladoga sina,Rodoalda, vojvode na njegovo mjesto izabiruAriperta, sina Gudoalda, brata bivše kraljice Teodolinde. Ariperta, katolika, je trebao naslijediti njegov prvorođeni sin,Godepert, koji je, međutim, bio priklonjenarijanskoj vjeri, te je stoga Aripert odlučio podijeliti prijestolje: Godepert bi vladao u Paviji, aPerktarit, mlađi sin i katolik, bi vladao u Milanu; tu je želju vijeće vojvoda učinilo punopravnom nakon kraljeve smrti661. Već sljedeće godine, pak, Godepert je započeo rat protiv svog brata, i pokušao dobiti pomoć moćnoga beneventskog vojvode arijanske vjere,Grimoalda. Grimoald, međutim, ubija Godeperta, a potom zbacuje Perktarita s milanskog prijestolja, izgnavši ga iz kraljevstva, te tako postajede facto kralj Langobarda; neposredno kasnije svoj kraljevski legitimitet je učvrstio oženivši se Godepertovom sestrom.
Grimoaldova vladavina je jedna od rijetkih prilika u povijesti kraljevstva kad kralj ujedno vlada i beneventskim vojvodstvom. Grimoald i njegov sin,Romuald, koga je kralj postavio vojvodom u Beneventu, nanijeli su značajne poraze Bizantincima i proširili kraljevstvo na istok i jug: nakon što je Grimoald obranio Benevent od bizantske opsade (661.), Romuald osvajaTarent iBrindisi na jugu, a GrimoaldForli na sjeveru. Obranio je kraljevstvo od franačkih,slavenskih i avarskih napada, te od unutarnjih nereda, porazivši vladare vojvodstavaFurlanije i Spoleta.
Nakon Grimoaldove smrti (671.),Garibald, njegov mlađi sin, vladao je Langobardima cijela tri mjeseca, dok pristaše izgnanoga Perktarita nisu vratili tog bivšeg kralja na prijestolje. Perktarit guši pobunu vojvode odTrenta,Alagisa, vođe arijanskih plemenitaša, ali ne ubija tog pobunjenog vojvodu, u duhu pomirbe katolika i arijanaca. Ta se dobra namjera pokazala lošom odlukom kad se688., nakon Perktaritove smrti, Alagis buni protiv novoga kralja, Perktaritova sinaCuniperta, i dvije godine uzurpira prijestolje; Cunipert ga je konačno porazio i ubio u bitci na rogu rijekeAdde (689.) i tako povratio vlast bavarskoj dinastiji.
U razdoblju od dvanaest godina poslije Cunipertove smrti (700. –712.), na langobardskom prijestolju su se smijenila čak četiri kralja, i nijedan od njih nije našao vremena previše uživati kraljevske časti, što zbog unutarnjih previranja, što zbog barbarskih napada sa sjevera. Cunipertova sina,Liutperta, i njegova kneza namjesnika,Anspranda, s prijestolja je701. zbacioRaginpert, torinski vojvoda i sin bivšega kralja Godeperta (i time Luitpertov pra-ujak); nakon što je Liutpert povratio prijestolje poslije Raginpertove smrti, ubio ga je Raginpertov sin,Aripert, izgnavši Anspranda iz kraljevstva. Nazvan po svom pradjedu i bivšem kralju, Aripert II je vladao do711., kad se na čelu nogobrojne bavarske vojske sa sjevera spustio izgnani Ansprand kako bi ga, uz potporu venetskih vojvoda, svrgnuo. Aripert II, posljednji izdanak Bavarske dinastije, tako je, ironijom, poginuo u bijegu od vojske većinom sačinjene od Bavaraca.
Ansprand je vladao nepuna četiri mjeseca712. kad ga je snašla prirodna smrt; njegov sin,Liutprand, naslijedio je prijestolje i postao najuspješnijim kraljem u povijesti lombardskog kraljevstva, vrativši kraljevskoj kruni moć i donijevši langobardskoj državi novi vrhunac snage. Iskoristio jeikonoklastičnu krizu kako bi od Bizanta oduzeoBolognu,Osimo,Rimini,Anconu, i umalo i samu Ravenu. Uz bizantsku je pomoć729. potčinio kraljevskoj vlasti neovisna vojvodstva Spoleto i Benevento; lombardski kraljevi poslije Luitpranda također nose naslov spoletskoga vojvode. Iste godine sprječio je sukob pape iegzarha, postavivši se u ulogu pregovaratelja, te tako onemogućio potpunu prevlast bizantskoga cara nad papom. Ušao je u povijest kao prvi germanski kralj koji je proširio papinsku vlast izvan teritorijarimske kneževine, darujući728.Grguru II. grad Sutrij. Liutprand se pokazao ne samo kao izvanredan ratnik i predan katolik, već kao i suvremen zakonodavac, iscrpno dopunivši Rotarijev Edikt novim zakonima, u duhuRimskog Zakonika. Za razliku od svojih prethodnika, Liutprand je osigurao sjeverne granice skovavši savez s Francima, te čak pomažeKarlu Martelu porazitiMaure u današnjoj južnojFrancuskoj. Langobardsko se kraljevstvo744., godine Luitprandove smrti, prostiralo cijelom kontinentskom Italijom, s izuzetkom krajnjih dijelova poluotoka Kalabrije iApulije, uskoga priobalnog pojasa okoNapulja, okolice Ravene, Venecije i njezina izravna zaleđa, te Rima i okolice (uključujući papinski teritorij koje jeSvetoj Stolicidarovao Luitprand).
Lombardski su knezovi mandatHildepranda, Liutprandovaunuka isukralja, na prijestolju učinili kratkim, i krunu podariliRathisu, knezu Friulija.749. Ratchis svojom voljom napušta prijestolje, koje nasljeđuje njegov brat,Aistulf. Iako je Aistulfu prvomu u lombardskoj povijesti uspjelo osvojiti Ravenu, uskoro ju je i izgubio: kad je Aistulf zaprijetio osvajanjem Rima ako muSveti Otac ne pristane plaćati danak, papaStjepan II. zatražio je pomoć novookrunjenoga franačkog kralja,Pipina Malog, koji je porazio Aistulfa i oduzeo Langobardima gradove u Toskani,Emiliji iPentapolisu, te ih darovao izravno papi. Aistulf umire757. i iste godine prijestolje zauzima posljednji langobardski kraljDeziderije.
Deziderijeva vladavina započela je u duhu suradnje sa susjedima: papa Stjepan II pomogao mu je obraniti prijestolje od bivšeg kralja Rathisa, a Deziderije je obećao vratiti papi oduzete gradove u zaleđu Rima; novoga franačkog sukralja,Karla Velikog, Deziderije je dogovorio učinitisaveznikom dajući mu svoju kćer za ženu. Stjepanovu nasljedniku,Stjepanu III., međutim, nije odgovaralo savezništvo Franaka i Langobarda, te potiče vojvode Spoleta i Beneventa na ponovno odvajanje od kraljevstva; Deziderije guši u krvi beneventsku pobunu i postavlja novoga vojvodu, te zbacuje spoletskog vojvodu s vlasti i sam preuzima vlast u Spoletu. Karlov razvod od Deziderijeve kćeriGerperge (771.) i dolazak na vlast novoga pape,Hadrijana I. (772.), dovode do rata između pape i Langobarda. Na papino inzistiranje773. Karlo Veliki napada Langobardsko kraljevstvo i opsjeda glavni grad Paviju, dok mu se sljedeće godine Deziderije nije predao. Karlo sekruni lombardskomkrunom, što je za germanske narode potez bezpresedana, i postaje ujedno i kraljem Langobarda. Tako nestaje neovisnoga langobardskog kraljevstva u Italiji.
Iako se langobardsko kraljevstvo stopilo u franačku državu likom Karla Velikog, langobardskim vojvodstvima južno od Rima, naročito Beneventom, nastavljaju vladati lombardski plemenitaši.
U Spoletskom vojvodstvu langobardska vlast traje kratko nakon Deziderijeva poraza, svega dvije godine: 776. Karlo osvaja Spoleto i poklanja ga papi.Povijest vojvodstva od tad više nije lombardska povijest, osim u dvjema prilikama u 10. stoljeću.Alberik I vlada Spoletom, uz blagoslov kraljaBerengara I., između900. i922.; poslije njegove smrti, Spoleto ponovno postaje papinski. CarOton I. Veliki poklanja spoletsko vojvodstvo beneventskom knezuPandulfu967. zbog njegovih zasluga u borbi protivArapa na jugu apeninskog poluotoka, ali ga oduzima Pandulfovom nasljednikuLandulfu (981.) i dajeTrazimundu (do989.); otad su vladari Spoleta, osim pape, franački plemenitaši iz italske loze.
U Beneventu, vojvodaArehis II. odmah poslije Karlova osvajanje Pavije uzima titulukneza, kako bi naglasio svoju neovisnost od Franaka. Iako ga je Karlo iste godine porazio i nagnao pokloniti se franačkoj vlasti, Arehisova poslušnost nije bila duga vijeka. Karlo, a kasnije i njegov sinLudovik I. Pobožni, nekoliko su puta pokušali podvrgnuti beneventsku kneževinu franačkoj kruni, no njihova vlast u Beneventu nikad nije bila dugotrajna i potpuna. Beneventski knezovi koristili su franačku pomoć i priznavali njihovu vlast kad im je to bilo od koristi – kao788. kad je vlast u Beneventu bez uspjeha pokušao preuzeti sin bivšega kralja Deziderija,Adelhis – ali su većinom vladali neovisno od Franaka. Pod vodstvom knezaSikarda (832. –839.) teritorij Beneventa širi se na račun bizantskih posjeda na jugu Italije, ali knezovom smrću nastupagrađanski rat, po završetku kojeg (849.) se od Beneventa odcjepljujeSalerno i postaje neovisnomkneževinom; Salernu pripada zapad dotadašnje beneventske kneževine, odnosno obalaTirenskoga mora, a Beneventu istok, odnosno obalaJadranskoga mora.899.kapuanski knezAtenulf sjedinjuje Capuu i Benevento, a cijela lombardska južna Italija na kratko (967. –981.) postaje sjedinjena u liku Atenulfova praunuka, Pandulfa, koji drži titule kneza Beneventa, Salerna i Capue, te vojvode od Spoleta, i čijom zaslugom Benevento postajenadbiskupijom. Poslije Pandulfove smrti beneventska kneževina, ponovno odvojena od sestrinskihkneževina, gubi važnost i teritorij;1053. osvajaju jeNormani i trajno poklanjaju papi1081.
Salerno se razvija kao neovisna kneževina od849. Nakon razdoblja borbe zavlast, Salernom od861. vlada lokalna plemenitaška obiteljDaufer. PodGuaimarom, i još više pod njegovim sinom istoga imena, Salernov ugled rastao je pobjedama protiv Arapa, a teritorij uspjesima protiv Bizanta, iako se na početku njegove vladavine od Salerna odcjepljuje Capua. Dauferska vlast završila je smrćuGisulfa 978., koga nasljeđuje beneventski knez Pandulf.
Kratka vladavina rimskih knezovaAmalfija (981. –983.) prekinula je niz langobardskih vladara, da bi poslije toga novudinastiju u Salernu započeoIvan II. Vladavina Ivana i njegovih sinova,Guaimara III. iGuaimara IV. razdoblje je jačanja salernitanskog ugleda i moći, uvelike zaslugom povezivanja Guaimara IV s caremKonradom. Poslije Guaimarove smrti1052. važnost kneževine opada; Salerno ostaje u langobardskoj vlasti do1077. kad ga sa svojim Normanima osvajaRobert Guiscard.
Capua se kao neovisna kneževina odcjepljuje od Salerna862. pod vodstvom knezaPanda.887. na vlast u Capui dolazi Atenulf, koji kasnije osvaja Benevento i čiji potomak Pandulf će vladati Capuom kao dijelom sjedinjenih langobardskih kneževina do 981. Niz langobardskih vladara Capue prestaje1062. kad kneževinu iz rukuLandulfa VIII. uzima normanskigrofRichard is obiteljiDrengota.
Langobardi su govorili langobardijskim jezikom, germanskim jezikom iz obiteljigornjonjemačkih dijalekata. Kako su Langobardi prihvatililatinski jezik, njihov je izvorni jezik nestao iz uporabe vrlo rano, u 8. stoljeću; urazvijenom srednjem vijeku nitko ga više nije znao govoriti.
Slično drugim germanskim narodima Langobardi su živjeli uplemenima i obvezivali su ih plemenski zakoni. Gledano kroz prizmu rimskih zakona,langobardski su zakoni bilibarbarski: glavni cilj im nije bio kažnjavanje zlodjela, već naknada oštećenoj stranci, bilo u novcu ili dobrima.
Prije 4. stoljeća Langobardi su se uglavnom baviliratarstvom istočarstvom. Nakon selidbe u Panonsku nizinu ustroj se langobardskog društva mijenja. Kako bi bili učinkoviti bizantski saveznici u boju, langobardskadruštvena piramida poprima vojnički izgled: od značaja, u političkom smislu, su samo langobardski vojnici – oni koji nose oružje; plemenski poglavnici sad su i generali, a njihovi krvni srodnici za koje se skrbe ujedno i njihovi vojnici;
Kralj više nije samo poglavar cijeloga naroda, već i njihov vrhovni vojni zapovjednik, a njegova vlast ovisi o povjerenju koje mu daju isključivopodanici-ratnici. Takvo je langobardsko društvo u doba njihova osvajanja Italije: ne postoji nikakvo razlučenje između vojničkih i političkih funkcija; jedino izborno tijelo je skup svih plemenskih poglavara čiji je zadatak izabrati kralja.
U svom osvajanju Italije kralj Alboin osnivat će vojvodstva u osvojenim gradovima i svoje će generale ustoličavati vojvodama. Po završetku njegovapohoda 36 vojvodstava (upravnih jedinica) činilo je novo kraljevstvo; na čelu svake je stajao vojvoda (dux), član kraljevske obitelji ili plemenski poglavar; iz vojvodstava je dio teritorija izdvojen i predstavljao je oblastkraljevske ovlasti. Budući da je učinkovito upravljanje tolikim teritorijem bila nepoznanica Langobardima, oni usvajaju rimske zemljišne zakone, čime prjelaze iz tradicije plemenskog vlasništva u rimski sustav privatnog vlasništva. Nerijetko postavljaju Rimljane s administrativnim iskustvom na mjesta kraljevskih upravitelja (gastaldi). Vojvode i gastaldi predstavljajuzakondavnu, izvršnu (uključujući vojnu) isudsku lokalnu vlast – vojvode u gradovima koji nisu u posjedu kralja, a gastaldi u ostalim gradovima. Vojvode, dakako, za razliku od gastalda,sudjeluju u političkom životu na razini kraljevstva i njihovi su naslovi nerijetko nasljedni; vojvode su, u svojoj želji za što većomautonomnosti, često kraljevi neprijatelji.
Iako važan dokument u povijesti Lombarda, Rotarijev Edikt nije imao rimski pristup zakonodavstvu, niti je sklopljen u duhukršćanskog pogleda na svijet, već samo daje pismeni oblik langobardskim plemenskim zakonima o naknadi oštećenim strankama, propisimadvoboja i procesu nasljeđivanja; za Rotarijeve vladavine, a i kasnije, jedini rimski zakoni značajni langobardskom kraljevstvu su zakoni o privatnom vlasništvu, kako zemlje, tako stvari irobova. K tomu, edikt se odnosio samo na Lombarde, ne nužno i na druge narode koji su živjeli pod langobardskom vlašću; od Rimljana u langobardskom kraljevstvu se očekivalo poštovatiRimski Zakonik.
Naprotiv tomu, Liutprandovi dodaci Rotarijevu ediktu odlikuju se kvalitetom rimskih zakona; on donosi zakone kojima se svim (slobodnim) podanicima jamči pravednost sudbenog procesa i pravo na žalbu, te zakone o uspostavi pravnih ustanova koje će se baviti žalbama građana. Od Liutprandove vladavine zakoni kraljevstva se sve više odlikuju rimskim duhom: iako se osnove langobardskih plemenskih zakona poštuju s jednakim žarom, okolnosti i način na koji se ti zakoni provode su istančaniji i osjetljiviji – civiliziraniji u suvremenom smislu.
Ostavština langobardskih katoličkih kraljeva su brojneromaničke crkve na sjeveru Italije. U tim crkvama očuvana jereljefna umjetnost koju su lombardski kraljevi i vojvode dali stvoriti i svjedoči o pokrštavanju Langobarda. Jedan od ljepših radova,krstionica iz 8. stoljeća, nalazi se danas u crkvenom muzeju u Cividaleu u pokrajini Friuli.
Langobardski kraljevi kuju vlastitinovac od vremena Clephove vladavine. Ispočetka su langobardskekovanice imitacije bizantskog novca i nose imena bizantskih careva. S jačanjem države i središnje kraljevske vlasti pojavljuju se, po prvi put za vladavine Cuniperta (688. – 700.), novci s likovima i imenima langobardskih kraljeva. Ova se tradicija nastavlja u Beneventu nakon pada kraljevstva.
Langobardsko pismo, poznatije kaoBeneventsko pismo, jer potječe iz lombardske kneževine Benevento, jedno je od značajnijih srednjovjekovnihlatiničnihkaligrafskih sustava. Nastalo je sredinom 8. stoljeća, a posebno je po činjenici kako je to najraniji takav sustav s potpuno razvijenimznacima interpunkcije. Koristili su ga, među brojnim drugima, svećenici iz poznatogabenediktinskogsamostana uMonte Cassinu, a u uporabi je bilo sve do 16. stoljeća.
Iz langobardske povijesti preživljava i najstariji simbolmonarhističke vlasti u cijeloj Europi:Langobardska željezna kruna. Ta kruna predstavlja ne samo kraljevskiautoritet, već se smatra i vjerskomrelikvijom, jer je, kako kaže legenda, željezo u njoj iskovano iz čavala sKristovakriža. Iako je Langobardi nisu načinili, prvi su je koristili za krunidbu svojih kraljeva. Kruna je preživjela dugo nakon propasti langobardske države; važni europski vladari su se njome krunili sve doujedinjenja Italije.
ImeLombardia se u ranom srednjem vijeku koristilo kaosinonim za langobardsko kraljevstvo; ime se zadržalo sve do danas, ali mu se vremenom značenje promijenilo, označavajući samo onaj dio sjeverne Italije odAlpa do rijekePo, sa središtem u Milanu. Danas je Lombardija jedna od najvažnijih pokrajina talijanske države i jedna od tri najbogatija područja u cijeloj Europi.
Kroz to promijenjeno značenje će Langobardi posuditi svoje ime savezu gradova sjeverne Italije skovanom1167. protiv caraFridrika Barbarosse,Lombardskom savezu. Slično tomu, kad se govori oLombardskoj renesansi, misli se na postignuća u arhitekturi koja su u 15. i 16. stoljećima potekla iz Milana i njegove okolice, ne na srednjovjekovne umjetničke tvorevine Langobarda.
Lombardsko ime ostaje i kao naziv skupine srodnihromanskih dijalekata kojima se govori u Lombardiji i južnojŠvicarskoj, a zajedno se nazivajulombardskim jezikom. Ovaj jezik nije sličan ni blisko srodan starom langobardijskom jeziku kojim su Langobardi govorili u 6. stoljeću.
Langobardima u korist su išle posljediceGotskih ratova, koje su ekonomski i politički iscrpile sjever Italije i ostavile slabašne bizantske vojne postrojbe održavati vlast u tom području. Iako su povremeno trpili franačku prevlast sa sjevera, Langobardi su se u svega pardesetljeća učvrstili kao glavna zapreka ponovnoj uspostavi carske vlasti u Italiji i iznimna prijetnjaCrkvi. Razdoblje njihove vlasti na poluotoku obilježen je nebrojenim sukobima s ravenskim egzarhom i papom, ali također i postupnim pokrštavanjem i prihvaćanjem katoličke vjere. Postupna je također bila i promjena u ulozi langobardskog kraljevstva: od barbarske prijetnje stečevinama rimske civilizacije i katoličke vjere, za vrijeme kralja Alboina, do zaštitnika papinstva i mogućnog nasljednika rimske svjetovne vlasti na zapadu, za vrijeme kralja Luitpranda.
Dva su osnovne uzroka uništenja langobardskoga kraljevstva. Jedan od njih je postupnoideološko udaljavanje, u sprezi sazemljopisnom udaljenosti, papa u Rimu i careva uKonstantinopolu. Vremenom se pape koncentriraju kako sami osigurati opstojnost Crkve u Rimu, uvidjevši kako je učinkovitost egzarhata slaba, a carska pomoć daleko od bezuvjetne. Stoga pape, s jedne strane, pokušavaju proširiti svoju svjetovnu vlast izvan Rima, a, s druge strane, traže saveznike u germanskim plemenima – poimenice, Grgur II traži saveznika u Liutprandu. Drugi je uzrok jačanje franačke države pod Karlom Martelom, Pepinom Malim i Karlom Velikim. U savezništvu s Francima, germanskim narodom kojima Italija nije prebivalište i kojega vode predani katolici, pape Stjepan III i Adrijan I vide priliku proširiti svoju svjetovnu vlast u Italiji na račun Langobarda, u čemu naposljetku i uspijevaju.
Za razliku od ostrogotske vladavine Italijom, u kojoj nije bilo izrazitih promjena u političkom i kulturnom životu Rimljana jer su ti osvajači prihvatili rimski način postojanja kao svoj i zauzeli ulogu nastavljača tradicijerimskoga carstva na zapadu, langobardska vladavina u potpunosti mijenja život naApeninskom poluotoku: rimske političke institucije nestaju i zamjenjuje ih langobardski plemenski zakon; većina Rimljana nestaje iz javnog života i postaje drugorazrednim građanima, što kasnije vodi njihovu neprimjetnu stapanju s germanskim osvajačima i prihvaćanju langobardskog političkog života kao svoga. Langobardi vremenom sami postaju italizirani, utoliko što prihvaćaju latinski jezik, običaje rimskihpatricija i društvenu dinamiku gradskog života. Langobardski su posljednji val barbarskih plemena sa sjevera i razdoblje njihove vlasti na Apeninskom poluotoku stvara od barbara i Rimljana nerazlučiv spoj –prototip jedinstvenogatalijanskog naroda.
