Britanci su Krunskimkolonijama uobičajeno proglašavali one zemlje i teritorije po kojima nisu imali dovoljno svojih naseljenika na koje bi se mogli osloniti, pa su na taj način htjeli zadržati apsolutnu kontrolu nad njima.[3]Neke od njih su zapravo bile samo pomorske ili vojničke baze, koje su trebale štititi pomorske puteveBritanskog Carstva.
Od1918. postojala su tri tipa Krunskih kolonija, s različitim stupnjem autonomije;
- Prvi i najčešći tip Krunskih kolonija, bile su zemlje poputGibraltara iSvete Helene u kojima je kraljev guverner imao apsolutnu vlast.[3]
- Drugi tip Krunskih kolonija, bile su zemlje poputCejlona iStraits Settlements (Utvrde poMalezijskom poluotoku;Singapur,Melaka,Penang iDinding) u kojima su uz guvernera kolonijom upravljala vijeća s članovima koje je postavljao britanski dvor.[3]
- Treći tip Krunskih kolonija, bile su zemlje kao što jeMalta,Cejlon,Britanska Kolumbija,Fidži i kolonije poKaribima (Jamajka,Bermudi ecc ), one su imale vijeća s članovima koji su djelomično (ponekad i potpuno) izabrani od lokalnih stanovnika.[3]