Kritička teorija je refleksivna procjena ikritikadruštva ikulture primjenom znanja izdruštvenih ihumanističkih znanosti kako bi razotkrile i izazvalestrukture moći. Tvrdi da su socijalni problemi pod utjecajem i da ih više stvaraju društvene strukture i kulturne pretpostavke, nego pojedinačni i psihološki čimbenici. Kritička teorija ima svoje izvore usociologiji, ali i uknjiževnoj kritici. SociologMax Horkheimer opisao je teoriju kritičnom kada nastoji "osloboditi ljudska bića od okolnosti koje ih čine robovima".[1]
Intelektualci koji su pobornici kritičke teorije ne nastoje biti politički nepristrani, nego radije predstavljati filozofski glasnove ljevice.[2]
Usociologiji ipolitičkoj filozofiji pojamKritička teorija opisujezapadni marksizamFrankfurtske škole koji je razvijen u Njemačkoj 1930-ih godina. Ovaj termin zahtijeva pravilno korištenje, jer primjerice "kritička teorija" ili "kritička društvena teorija" mogu imati slične elemente, ali ne naglašavaju intelektualno podrijetlo specifično za Frankfurtsku školu. Kritički teoretičari Frankfurtske škole oslanjali su se na kritične metodeKarla Marxa iSigmunda Freuda. Kritička teorija tvrdi da jeideologija glavna prepreka ljudskom oslobađanju.[3] Kritička teorija je osnovana kao škola mišljenja prvenstveno od strane teoretičara Frankfurtske školeHerberta Marcusea,Theodora Adorna,Maxa Horkheimera,Waltera Benjamina iEricha Fromma. Na modernu kritičku teoriju dodatno su utjecaliGyörgy Lukács iAntonio Gramsci, kao i drugi učenjaci Frankfurtske škole, osobitoJürgen Habermas. U Habermasovom radu, kritička je teorija nadmašila svoje teorijske korijene unjemačkom idealizmu i napredovala bližeameričkom pragmatizmu. Zabrinutost za društvenu "bazu i nadgradnju" jedan je od preostalihmarksističkih filozofskih koncepata u velikom dijelu suvremene kritičke teorije.[4]
Postmoderna kritička teorija analizira fragmentaciju kulturnih identiteta kako bi dovela u pitanje koncepte modernog doba kao što sumetapripovijesti, racionalnost i univerzalne istine, dok politizira društvene probleme "smještajući ih u povijesni i kulturni kontekst, kako bi se uključili u proces prikupljanja i analiziranja podataka i razmotrili svoja otkrića".[5]
Suvremena kritička teorija nastala je stanovitom evolucijom teoretskih gledišta koje su ranije označavana terminom "kulturni marksizam".[6]
Kritičku teoriju prvi je definiraoMax Horkheimer izFrankfurtske škole sociologije u svom eseju iz 1937. godineTradicionalna i kritička teorija : Kritička teorija socijalna je teorija orijentirana na kritiku i promjenudruštva u cjelini, za razliku od tradicionalne teorije koja je usmjerena samo na njezino razumijevanje i objašnjenje. Horkheimer je htio razlikovati kritičku teoriju kao radikalni, emancipacijski oblikmarksističke teorije, kritizirajući i model znanosti koji je izniologički pozitivizam, i ono što je zajedno sa svojim kolegama vidio kao prikriveni pozitivizam i autoritarizam ortodoksnogmarksizma ikomunizma. Opisao je teoriju kritičnom kada želi "osloboditi ljudska bića od okolnosti koje ih čine robovima".[7] Kritička teorija uključujenormativnu dimenziju, bilo kroz kritiziranje društva iz neke opće teorijevrijednosti i normi ili kroz kritiziranje u smislu vlastitih podržanih vrijednosti.[8]
Ključni pojmovi kritičke teorije su sljedeći:
Ova verzija „kritičke“ teorije proizlazi izKantove (18. st.) iMarxove (19. st.) upotrebe termina „kritika“, kao u KantovojKritici čistog uma i Marxovom konceptu da njegov radKapital(Das Kapital) tvori "kritiku političke ekonomije". Za Kantovtranscendentalni idealizam "kritika" znači ispitivanje i utvrđivanje granica valjanosti sposobnosti, vrste ili tijela znanja, posebno kroz razmatranje ograničenja koja su nametnuta temeljnim, nepomirljivim konceptima koji se koriste u tom sustavu znanja.
Kantov pojam kritike bio je povezan s preokretom lažnih društvenih i političkih uvjerenja koji se nisu mogli dokazati, jer je Kantova kritika razuma uključivala kritiku dogmatskihteoloških imetafizičkih ideja i bila je isprepletena s jačanjem etičke autonomije iprosvjetiteljskom kritikom praznovjerja i iracionalnog autoriteta. Kantov neposredni poticaj za pisanje njegove „Kritike čistog razuma“ bilo je rješavanje problema koje jestvorio skeptični empirizamDavida Humea, koji je u napadu na metafiziku koristio razum i logiku raspravljanja protiv spoznaje svijeta i uobičajenih pojmova uzročno-posljedične veze. Kant je, za razliku od toga, zahtijevao korištenje a priori metafizičkih tvrdnji kao nužnih, jer ako bi se za išta moglo reći da se može "znati", trebalo bi se osnovati na apstrakcijama, različitim od razumnih pojava.
Marx je pojam kritike izričito razvio ukritici ideologije i povezao je s praksom socijalne revolucije, kako je navedeno u njegovoj čuvenoj 11.Tezi o Feuerbachu : "Filozofi su samo tumačili svijet, na različite načine; bit je da ga se promijeni. "[9]
Jedna od karakteristika po kojoj se razlikuju kritičke teorije, kao što su to Adorno i Horkheimer objavili u svojojDijalektici prosvjetiteljstva (1947), je izvjesna dvosmislenost vezana uz konačni izvor ili temelj društvene dominacije, podvojenost koja je potaknula razvoj "pesimizma" nove kritičke teorije o mogućnosti ljudske emancipacije islobode .[10] Ta je podvojenost, naravno, ukorijenjena u povijesnim okolnostima u kojima je djelo izvorno nastalo, posebno usponomnacionalsocijalizma,državnog kapitalizma ikulturne industrije kao potpuno novih oblika društvene dominacije koji se ne mogu adekvatno objasniti unutar pojmova tradicionalne marksističke sociologije.[11]
Za Adorna i Horkheimera,državna intervencija u ekonomiji djelotvorno je ukinula napetost između "odnosa proizvodnje" i "materijalnoproduktivnih snaga društva", napetost koja je, prema tradicionalnoj kritičkoj teoriji, predstavljala glavnoproturječje unutar kapitalizma. Tržište (kao "nesvjesni" mehanizam distribucije robe) zamijenjeno jecentraliziranim planiranjem .[12]
Ipak, suprotno Marxovom čuvenom predviđanju uPredgovoru Doprinosa Kritici Političke Ekonomije, ovaj pomak nije doveo do "dobasocijalne revolucije ", već dofašizma itotalitarizma. Kao takva, kritička teorija je ostavljena, prema riječimaJirgena Habermasa, bez "ičega u rezervi na što bi se moglo prizivati, i kad snage proizvodnje uđu u ubitačnu simbiozu s proizvodnim odnosima koje su trebale potpuno promijeniti, više ne postoji dinamičnost na kojoj bi kritika mogla temeljiti svoju nadu".[13] Za Adorna i Horkheimera ovo je predstavljalo problem - kako objasniti očitu upornost dominacije u nedostatku same proturječnosti koja je, prema tradicionalnoj kritičkoj teoriji, i sama bila izvor dominacije.
U 1960-ima,Jürgen Habermas, zagovornikkritičke društvene teorije,[14] podigao jeepistemološku raspravu na novu razinu u svojimZnanjima i Ljudskim interesima, na način da je identificirao kritičkaznanja utemeljena na principima koji su je razlikovali odprirodnih znanosti ilihumanističke znanosti, kroz orijentaciju na samorefleksiju i emancipaciju.[15] Iako nezadovoljan mišljenjima Adorna i Horkeimera, koja su bila predstavljena uDijalektici prosvjetiteljstva, Habermas smatra da, kroz oblikinstrumentalne racionalnosti, dobamodernosti označava odmak od oslobađanjaprosvjetljenja i pomak prema novom obliku ropstva.[16] U Habermasovom je radu kritička teorija nadišla svoje teorijske korijene unjemačkom idealizmu i napredovala bližeameričkom pragmatizmu.
Habermas sada ima velik utjecaj nafilozofiju prava u mnogim državama - primjerice, u stvaranju socijalne filozofije prava u Brazilu, a njegova teorija također ima potencijal da diskurs prava postane važna institucija suvremenog svijeta kao baština prosvjetljenja.[17]
Na njegove ideje o odnosu moderne iracionalizacije u tom smislu snažno utječeMax Weber. Habermas je proučavao dalje elemente kritičke teorije koje su proizašle iz hegelovskognjemačkog idealizma, iako njegova misao ostaje široko marksističkog karaktera u svom epistemološkom pristupu. Možda su njegove dvije najutjecajnije ideje zapravo konceptijavne sfere ikomunikativnog djelovanja ; kasnije dolaze djelomično kao reakcija na novepost-strukturne ili takozvane "postmoderne " izazove diskursa moderne. U njegovoj se teoriji mogu osjetiti redovita dopisivanja sRichardom Rortyjem, kao i snažan osjećaj filozofskogpragmatizma; misao koja često prelazi granice između sociologije i filozofije.
Dok semodernistička kritička teorija (kako je gore opisano) odnosi na "oblike vlasti i nepravde koje su ispratile evoluciju industrijskog ikorporativnog kapitalizma kao političko-ekonomskog sustava,"postmoderna kritička teorija politizira društvene probleme "smještajući ih u povijesni i kulturni kontekst, kako bi se uključili u proces prikupljanja i analiziranja podataka i razmotrili svoja otkrića. "[5] Značenje se, samo po sebi, smatra nestabilnim zahvaljujući brzoj transformaciji društvenih struktura. Kao rezultat toga, fokus istraživanja je radije usmjeren na lokalne manifestacije, prije nego na široke generalizacije.
Postmoderno kritičko istraživanje karakterizira ikriza reprezentacije, koja odbacuje ideju istraživačkog djela kao „objektivnog prikaza stabilnog drugog“. Umjesto toga, mnogi su postmoderni znanstvenici usvojili "alternative koje potiču razmišljanje o 'politici i poeziji' njihovog rada. U tim se prikazima pojašnjavaju utjelovljeni, kolaborativni, dijaloški i improvizacijski aspekti kvalitativnog istraživanja ".[18]
Pojam "kritička teorija" često se koristi kada autor djeluje u sociološkom smislu, ali napada društvene ili humanističke znanosti (nastojeći ostati "izvan" tih okvira istraživanja). Jedan od takvih autora jeMichel Foucault.[19]
Jean Baudrillard je također opisan kao kritički teoretičar do te mjere da je bio nekonvencionalan i kritičan sociolog;[20] ovo je odobrenje slično, usko ili nimalo povezano s Frankfurtskom školom.[21]
Jürgen Habermas izFrankfurtske škole jedan je od ključnih kritičara postmodernizma.[22]
Kritička je teorija usmjerena na jezik, simbolizam, komunikaciju idruštvenu konstrukciju. Kritička se teorija primjenjuje unutar društvenih znanosti kao kritika društvene konstrukcije i postmodernog društva.[23]
Od 1960-ih i 1970-ih pa nadalje, jezik, simbolizam, tekst i značenje postali su teorijski temeljhumanističkih znanosti, i to kroz utjecajLudwiga Wittgensteina,Ferdinanda de Saussurea,Georgea Herberta Meada,Noama Chomskya,Hans-Georga Gadamera,Rolanda Barthesa,Jacquesa Derrida i drugih mislioca u lingvističkoj i analitičkoj filozofiji,strukturalnoj lingvistici,simboličkom interakcionizmu,hermeneutici,semiologiji, lingvistički orijentiranoj psihoanalizi (Jacques Lacan,Alfred Lorenzer ) idekonstrukciji.
Kad je 1970-ih i 1980-ihJürgen Habermas redefinirao kritičku društvenu teoriju kaostudiju komunikacije, tj. komunikacijsku kompetenciju i komunikacijsku racionalnost s jedne strane, a iskrivljenu komunikaciju s druge, dvije verzije kritičke teorije počele su se preklapati na mnogo većem stupanju nego prije.
Kritički su teoretičari pripisali najveće zaslugePaulu Freireu za prve primjene kritičke teorije u obrazovanju /pedagogiji. Smatraju da je njegovo najpoznatije djeloPedagogija obespravljenih, temeljni tekst u onome što je danas poznato kao filozofija i društveni pokretkritičke pedagogije. O povijesti nastanka kritičke teorije u području obrazovanja vidi Isaac Gottesman (2016),Kritički zaokret u obrazovanju: od marksističke kritike do strukturalnog feminizma do kritičkih teorija rase (New York: Routledge).
Iako su kritički teoretičari često definirani kao marksistički intelektualci,[24] njihova tendencija da demantiraju neke marksističke koncepte i da miješaju marksističke analize s drugim sociološkim i filozofskim tradicijama, rezultirala je optužbama zarevizionizam od straneklasičnih,ortodoksnih ianalitičkih marksista i filozofa koji su podržavalimarksizam-lenjinizam ideologiju.Martin Jay izjavio je da se prva generacija kritičke teorije najbolje shvaća ne kao promicanje određenog filozofskog plana ili specifičneideologije, već kao "gadling drugih sustava".[25]
Kritična je teorija kritizirana zbog toga što nije nudila jasan plan za političko djelovanje (praxis) nakon kritike, često odbacujući bilo kakva rješenja (kao što je koncept Herberta Marcusea o "velikom odbijanju ", što je dovodilo do suzdržavanja od sudjelovanja u aktivnim političkim promjenama).[26]
