Kaligrafija (grčki:καλλιγραφία /kalligrafia;κάλλος /kallos = lijepo,γράφειν /grafein = pisati) ilikrasopis[1][2]umjetnost je lijepog pisanja rukom uz pomoćpera,kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje. Osoba koja se bavi krasopisom zove se krasopisac ili kaligraf.[3][4]
Važnost kaligrafije u povijestikulture ogromna je svuda gdje je prepisivanje svetih tekstova imalo samo po sebi duhovnu vrijednost: primjerice uislamu, gdje jebismillah najčešći kaligrafski oblik. Ukineskoj ijapanskoj kulturi pisanja kaligrafija je i danas vrlo važna i inspirativna. Važnije od čitljivosti je postizanje savršeneestetske uravnoteženosti i pokazivanje osjećaja.
Mnogi kaligrafi ukazuju nameditativni karakter svog posla:
»Mir tog posla ispunjava cijelo biće potpunim zadovoljstvom, u kojem nas vrijeme i prostor, kao obrisano, uopće ne brinu i ne opterećuju«
Iako je kaligrafija u Europi nakon početka novog doba značajno izgubila na važnosti, još živi kao oblik umjetnosti i kaohobi. Praktičnu primjenu ima još u oblikovanju nekih dokumenata,plakata ili upisivanja u neke knjige u određenim svečanim prigodama.
Nakon izuma tiska, kaligrafija se koristila kod pisanja svečanih službenih dokumenata (diploma, povelja i sl.). Krasopis se predavao u mnogim školama, za što je najvažniji udžbenik kaligrafa (krasopisca) i umjentika pisanja,Edwarda Johnstona, iz 1906. godine,Writing & Illuminating, & Lettering ("Pisanje i oslikavanje, te oblikovanje slova"). Njegova se kaligrafija i danas koristi uLondonskoj podzemnoj željeznici.
Arapski kaligrafi imaju višestoljetnu tradiciju. Zbogzabrane slika uKuranu koristilo se kurzivnoarapsko pismo u kaligrafskoj umjetnosti, čime su nastale slike od slova, tzv.kaligrami.
U turskom su pravu postojalinišandži koji su bili krasopisci. Vladareve su isprave prolazile njihovu redakturu. Imali su jednak status kaodefterdari. Zajedno skadijaskerima, bili su dijelomdivana, vijećavelikog vezira.[5]
Još odtalmudskih vremena, osoba koja pišehebrejske tekstove naziva sesofer (naglasak na "e"). Zanimanje sofera iziskuje višegodišnje školovanje i unutaržidovstva vrlo je cijenjeno.Biblijski tekstovi pišu se guščjim perom i tintom bez dodataka metala, a sofer je sam priprema. Podloga na kojoj se piše uvijek je posebno u tu svrhu ručno izrađenpergament. Hebrejski su tekstovi bez vokala, ali imaju posebne ukrase koji se opisuju kao "krunice". Tekstovi moraju biti pisani bez ijedne pogreške i vrlo točno. Sofer ne smije pisati napamet, nego mora svako pojedino slovokopirati iz predloška.
Kaligrafija uAziji, uglavnom na prostoruKine iJapana (Koukai znanstvenik i umjetnik, poznati krasopisac iz 9.st.) ima još uvijek visoki položaj u društvenom i umjetničkom životu. Najčešće se za pisanje koristi kist, štapići tuša i kamen za tuš, na papiru. Prije samog pisanja, dio štapića tuša nariba se i u kamenoj posudi miješa s vodom ili vinom. Čin pisanja je danas najčešće impulzivan, što znakove čini teško čitljivim, ali zato utoliko izražajnijim.
Kaligrafska umjetnička djela ukrašavaju kao okomite pločice u paru i kao vodoravne pločice s imenima kineske vrtove. U organiziranju vrta gotovo su neizostavne i čine njegov značajan ukrasni element. To su često stihovi iz poznatih pjesama, kojima se naglašava posebnost okoline u koju se stavlja.
