1) Na Kosovu je službena valuta zbog specifičnosti situacijeeuro, iako Kosovo nije uEurozoni;
3) Do 1. siječnja 2015. na Kosovu je korišten pozivni broj za Srbiju +381 za fiksne linije. Operateri mobilne telefonije na Kosovu služili su se predbrojem +377 (Monako) ili +386 (Slovenija).
»Kosova«preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajteKosova (razdvojba).
Ovo je glavno značenje pojmaKosovo. Za druga značenja, pogledajteKosovo (razdvojba).
Zbog svoje apsolutne većine,Albanci imaju potpunu vlast na Kosovu, uz iznimku dijelova nekoliko općina na sjeveru Kosova. DioSrba (Kosovci) ne žele sudjelovati ni u kakvoj vladi koja nije vođena izBeograda.
Prema rezultatima službenog popisa iz2011. na Kosovu je živjelo 1 739 825 stanovnika, od čega 92,93 posto čineAlbanci, a 1,47 postoSrbi. Ovi postotci su vjerojatno varljivi s obzirom da popis nije proveden na Sjevernome Kosovu, u trima općinama s većinskim srpskim stanovništvom: Zubin Potoku, Zvečanu i Leposaviću.[9]
Kosovo je formirano kao zasebna država povodomRata na Kosovu krajem 1990.-ih godina, kada je Srbija albansku oružanu pobunu pokušala slomiti protjerivanjem većinskoga albanskog stanovništva Kosova. Međunarodna zajednica na to je odgovorila vojnom intervencijom koja se u prvom redu sastojala odNATO-ova zračna bombardiranjaSrbije i Crne Gore velikih razmjera, koja je dovela do sloma režimaSlobodana Miloševića i prestanka srbijanske vlasti nad Kosovom.
Kosovo kao sandžak postoji od1455. godine kao sastavni dioRumelije, a1878. reformirano je uvilajet. Za vrijeme turske vlastikršćansko stanovništvo biva islamizirano, iseljava i općenito biva zamijenjeno muslimanskimAlbancima, Turcima, ali i drugim narodimamuslimanske vjere.
Godine 1912. i1913. uBalkanskim ratovima Srbija osvaja Kosovo, a Crna GoraMetohiju (veći, zapadni dio), u čijim sastavima ostaju do1918., a djelomično i u kasnijim državnim oblicima. U srbijanskom dijelu KiM 1913. izbija velika albanska pobuna, koja je uzrokovala intervenciju vojske. Nakon vojnog sloma Srbije1915. i Crne Gore1916., područje Kosova okupiraju snageAustro-Ugarske iBugarske.Srbijansko-francuska vojska, nakon probojaSolunske fronte, zauzima područje1918. godine. Kosovo ulazi u sastavJugoslavenske kraljevine prosinca iste godine.
Od Prvoga svjetskog rata do proglašenja neovisnosti
Podjelom na oblasti,1922. godine, raskomadano je na pet oblasti i to, Zetsku oblast sa sjedištem naCetinju (Peć, Đakovica), Rašku oblast sa sjedištem uČačku (Mitrovica, Leposavić), Kosovsku oblast sa sjedištem u Prištini (Prizren, Podujevo, Kuršumlija), Oblast sa sjedištem u Vranju (Gnjilane, Kamenica), a manji dijelovi pripojeni su i Skopskoj oblasti.
U jesen1926. godine dolazi do većeg sukoba između sjevernoalbanskih plemena i jugoslavenske vojske. Sukob se vodio najprije na granici, a onda se proširio na teritorij obje države. Stoga dolazi do konferencije veleposlanika, koju je organiziralaLiga naroda, radi očuvanja mira u Europi. Konferencija je promijenila granicu između dviju zemalja: Kraljevini SHS je dodijeljen albanski dio uz područje Metohije, a Albaniji jugoslavenski dio uzVardarsku Makedoniju. Dodijeljena područja nisu se znatno razlikovala po površini.
Podjelom na banovine1929. Kosovo je podijeljeno na 3 banovine (Zetsku, Moravsku i Vardarsku), nestalo je Kosovske oblasti.
Nakon invazijeSila osovine talijansko-albanske snage osvajaju Kosovo i većinu pripajaju Albaniji pod talijanskom upravom. Tada su počinjeni zločini u koncentracijskim logorima nad nealbanskim (srpskim,židovskim[nedostaje izvor],romskim[nedostaje izvor] i drugim[nedostaje izvor] stanovništvom). 100.000 Srba biva protjerano[nedostaje izvor], a 10.000 ubijeno[nedostaje izvor]. Godine1943. Italija prilazi Saveznicima i albanska lokalna uprava kojoj pomažu njemačke naoružane snage vlada Kosovom.
Kosovari iKosovci započeli sunarodnooslobodilačku borbu u jesen1942. osnivanjem Glavnoga štaba za Kosovo i Metohiju, te Partizanskoga odreda "Zejnel Ajdini". Krajem1943. i početkom1944. održana je u seluBujanu (također vidiBunjaj iznad rijekeValbone, oko 10km uzvodno od njenog ušća u Bijeli Drim, kraj mjestaBajram Curri uAlbaniji) konferencija Pokrajinskoga komitetaKPJ za Kosovo i Metohiju (sastoji se od Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Oblasnog komiteta KPJ za Metohiju) kojom se osniva OblasniNOO za Kosovo iDukađin (albanski naziv za Metohiju i pogranična područja Albanije).
Krajem studenoga1968. je JNA prvi putintervenirala radi "smirivanja" naroda.[13] Albanci su u Prištini i inim gradovima na Kosovu na27. studenoga, koji je bio državni blagdan susjedneAlbanije, Dan zastava, masovno izašli na ulice. Zahtijevali su da AP Kosovo postane republikom (poznati slogan:Kosovo republika!). Milicija i JNA su brutalno reagirale i tako ugušile nemire.
Ustavom iz1974. proširena su autonomna prava, aSAP Kosovo je izjednačena s ostalim republikama na saveznoj razini.
1980. godine Albanciprosvjeduju i traže službeno ravnopravan status Kosova kao republike unutar SFRJugoslavije. Krajem 1980-ih su uslijedili novi nemiri, što je rezultiralo slanjem novih milicijskih snaga na Kosovo. No,1989. godine gubi status autonomne pokrajine uSFRJ, degradiran je Ustav Pokrajine. Srbija ipak, kao i zaVojvodinu, zadržava člana Predsjedništva SFRJ iz Kosova. Kao odgovor na ove poteze, skupina albanskih političara donosi „Ustav Republike Kosova“ u Kačaniku i proglašava neovisnost Kosova. Počinju sukobi s jugoslavenskim i srpskim vodstvom, a veliki dio albanskog življa bojkotira popis stanovništva1991. kao i sve izbore održane od tada. Nareferendumu iz 1991., koji Srbija ne priznaje, većina se izjašnjava za neovisnost. Kosovo 1992. sa Srbijom postaje dioSavezne Republike Jugoslavije. Sukobi se zaoštravaju1996. godine i eskaliraju u otvoreni građanski rat izmeđuOslobodilačke vojske Kosova i albanskih paramilitarnih jedinica s jedne strane i srpsko-jugoslavenskih snaga s druge. U ratu (1998. –1999.) izbjeglo je preko pola milijuna Albanaca i skoro 300 000 Srba i ostalih, bilo je 12 000 mrtvih (9.000-10.000 Albanaca, 1.000-2.000 Srba, Roma,Bošnjaka i drugih). 1999. godineNATO izvodi bombardiranje SRJ i preuzima Kosovo od jugoslavenskih snaga, a UN stavlja to područje pod svoj protektorat, donosećirezoluciju 1244. Dolazi do velikog egzodusa preostalog nealbanskog (uglavnom srpskog) stanovništva. Neredi se nastavljaju 15. ožujka 2004., 18-godišnji Srbin, Jovica Ivić, biva upucan u selu Čaglavici u središnjem dijelu Kosova.[14] Lokalni Srbi iz sela su organizirali demonstracije i blokirali promet u znak protesta zbog napada.Dana 16. ožujka, troje albanske djece utopilo se u rijeci Ibar u selu Čabar, pored srpskog mjesta Zubin Potok. Četvrti dječak je preživio. Nagađalo se da su on i njegovi prijatelji proganjani do rijeke od Srba iz osvete za strijeljanje Ivića prethodni dan, i da je to uzrok utapanja djece.[15]UN-ov glasnogovornik policije Neeraj Singh izjavio je da je preživjeli dječak bio pod jakim pritiskom albanskih novinara koji su predložili što treba reći. Istraga je pokazala da dijete nije govorilo istinu o događaju, što je dovelo srpsku javnost da vjeruje da je protusrpsko nasilje koje se dogodilo zbog tog nepostojećeg zločina bilo unaprijed planirano.[16][17] Oko 4.000 Srba je protjerano, zapaljeno je 935 srpskih kuća, 10 javnih objekata (škole, zdravstveni centri i poštanski uredi) i 35 kršćanskih samostana i crkvi.[18]
17. veljače2008. godine u 16 sati kosovska je Skupština proglasila neovisnost Kosova, jamčeći zaštitu svim nacionalnim zajednicama na Kosovu. Istog je dana Skupština donijela odluku i o novoj kosovskoj zastavi i grbu. Već sljedećeg dana,18. veljače, pristigla su i prva međunarodna priznanja. Kosovo je kao neovisnu državu prvi priznaoAfganistan, a najveće zemljeEuropske unije (Francuska,Velika Britanija,Njemačka) izjavile su da su donijele odluku o brzom priznanju Kosova. Kosovo su istog dana priznale iSjedinjene Američke Države.[19] SamaEuropska unija ostala je podijeljena po pitanju priznanja neovisnosti Kosova, jer se tom činu oštro protivilaŠpanjolska, a onda iRumunjska,Slovačka,Grčka iCipar. Istovremeno, uBeogradu i drugim gradovima uSrbiji došlo je do nasilnih prosvjeda.
Druge svjetske države koje priznaju Republiku Kosovo neovisnom državom.
19. ožujka2008.,hrvatska je vlada, u dogovoru s vladamaRepublike Mađarske iBugarske, usvojila Zajedničku izjavu, kojom su te tri države najavile priznanje neovisnosti Kosova.[8] Vlada Republike Hrvatske istog je dana na zatvorenom dijelu svoje sjednice donijela odluku o priznanju neovisnosti Republike Kosova.[20] Prvi predsjednik samostalnoga Kosova bio jeFatmir Sejdiu.
Republika Kosovo prema kosovskim institucijama i zemljama koje priznaju Kosovo
AP Kosovo i Metohija prema srbijanskoj vladi i zemljama koje ne priznaju Kosovo
Kosovo je površinom najmanja državaJugoistočne Europe. Reljefno se sastoji od dviju većih zavala: Kosovske (srednja visina 500 m) na istoku i Metohijske (srednja visina 350 m) na zapadu. Dno zavala prekriveno je tercijarnim i kvartarnim naslagama. Okružene su visokim planinama: Prokletijama (najviši vrh Kosova jeĐeravica, 2656 m), Žljebom (2365 m) i Mokrom gorom (2155 m) na sjeveru, te Šar-planinom (2604 m) na jugozapadu. Planine su građene od mezozojskih vapnenaca, paleozojskih škriljevaca i eruptivnih stijena.
Klima je submediteranska do planinska. Srednja siječanjska temperatura je 0–2°C, a srednja srpanjska 23–25°C. Prosječna godišnja količina oborina kreće se od 500 do 1.000mm. Rijeke pripadaju slijevuJadranskoga (porječje Belog Drima), Crnoga (Tara, Piva, Lim, Ibar) iEgejskoga mora (rijeka Nerodimka spaja egejski i crnomorski slijev; bifurkacija). Najdulje tekućice: Beli Drim (128km, od čega 111,5km na Kosovu), Sitnica (110km),Ibar (280km, od čega 85km na Kosovu). Oko 40% površine Kosova prekrivaju šume.
Prema rezultatima službenog popisa iz2011. na Kosovu živi 1 739 825 stanovnika, od čega 92,93 posto čineAlbanci, a 1,47 postoSrbi. Popis nije proveden na Sjevernome Kosovu, u trima većinski srpskim općinama Zubin Potoku, Zvečanu i Leposaviću.[9]
Budući da su Albanci na Kosovu odlučili bojkotirati sve srpske ustanove od 1990-ih, pa tako i popis stanovništva, teško je odrediti točan broj stanovnika. Procjenjuje se da je Kosovo 2002. imalo oko 2,3 milijuna stanovnika od kojih su većina biliAlbanci (88%), zatim slijedeSrbi (7%), te manjine:Bošnjaci,Romi,Crnogorci,Turci iHrvati. Gustoća naseljenosti bila je 205 stanovnika/km2.
Prema zadnjem službenom popisu, iz 1981., Kosovo je imalo 1 584 440 stanovnika od čega suAlbanci činili 77,4%,Srbi 13,2%,Muslimani 3,7%,Romi 2,1%,Crnogorci 1,7%,Turci 0,8%, aHrvati 0,6%, uz druge.
Srba ima u značajnijem postotku jugoistočno od Prizrena, te na sjeveroistočnom dijelu Kosova. Crnogoraca ima u značajnijem postotku u okolici Peći. Crnogorci obilježavaju Dan Crnogoraca Kosova 14. svibnja.[21]
Goranci žive u selima uz albansku granicu kod Đakovice i Dragaša (kraj zvan "Gora").
Turci su značajna zajednica u Prizrenu.
Hrvati žive u selimaJanjevo,Letnica te nekoliko manjih sela.
Na Kosovu je najveći prirodni prirast stanovništva u Europi, a najviše je izražen kod Albanaca i Hrvata. Stopa iznosi skoro 30 potisućaka.
Na Kosovu je bila i najveća stopa nepismenosti na području bivše SFRJ.
Janjevci i Letničani jedna su od dvije katoličke zajednice na Kosovu. Uglavnom potječu od hrvatskih trgovaca izDubrovačke Republike i dubrovačkih zajednica uSrednjoj Bosni, koji su se naselili u kosovskim naseljima tijekom 14. stoljeća.
Prvi pisani spomen o Janjevcima je tekstpapeBenedikta XII. iz1303., koji je naveo Janjevo kao sjedištekatoličke župe Sveti Nikola. Od 1991., zbog etničkih nemira irata na Kosovu, Janjevci su se iseljavali s Kosova, i to uglavnom uHrvatsku.
Prije 1991. na Kosovu je bilo 8062 Janjevaca. 1998. godine ih je ostalo oko 1300. Nakon rata na Kosovu, u samom je Janjevu ostalo samo oko 350 Janjevaca, a ostali su se uglavnom iselili u Hrvatsku.
Nogomet je najrazvijeniji šport na Kosovu. Brojni su poznati nogometaši ponikli ovdje, a mnogi su poslije igrali i za reprezentacije drugih država, uglavnom u Hrvatskoj.
Koncem 1990-ih i početkom 2000-ih košarka doživljava procvat, kada je i velik broj europskih trenera i igrača, od kojih dosta hrvatskih, otišao igrati, odnosno, trenirati klubove na Kosovu.[nedostaje izvor]
Za razliku od europskekošarkaške organizacijeFIBA-e, rukometna europska organizacija EHF priznala je i primila u svoje članstvo, za početak kosovske klubove. Iako slabije kvalitete u odnosu na europsku konkurenciju, u sezoni2006./07. su se rukometaši i rukometašice uključili u europska klupska natjecanja.
↑Šuvar, Stipe.Nacije i međunacionalni odnosi u Socijalističkoj Jugoslaviji, Naše teme, Zagreb, 1970., str. 48.
»Srpske i crnogorske vlasti vršile su kolonizaciju Kosova, upuštajući se i u terorističke akcije prema albanskom stanovništvu, a ta je praksa nastavljena i u buržoaskoj Jugoslaviji.«
↑Bilandžić, Dušan.Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: glavni procesi: 1918-1985., 3. dopunjeno izd., Školska knjiga, Zagreb, 1985., str. 71.
»Konačna odluka o statusu Kosova donesena je na zasjedanjuOblasnog NOO-a Kosova i Metohije od 8. do 10. srpnja 1945. koje je zaključilo da se ta pokrajina priključi federalnoj Srbiji u DF Jugoslaviji sa statusom autonomije.«
↑Petričević, Jure; Bochenski, Joseph M. (et al.)Sukob, Adria, Brugg, 1988., str. 101.
↑Hrvatski fokus Davor Runtić: JNA u prvoj akciji, pristupljeno 8. ožujka 2011.
↑(crnogorski)Crnogorski pokretCrnogorci Kosova: Proslava Dana Crnogoraca Kosova i Dana Nezavisnosti Crne Gore, 7. srpnja 2015. (pristupljeno 30. svibnja 2016.)
↑www.24sata.hr, "Kosovo primljeno u Fifu: Moglo bi igrati u skupini s Hrvatskom", objavljeno 13. svibnja 2016., pristupljeno 14. svibnja 2016.
1)Značajan dio teritorija se nalazi uAziji2)Nije član UN-a. Priznalo ga je 97 od 193 država članica UN-a (do kraja 2020.), 22 od 27 zemalja EU.3)U potpunosti u Aziji, ali ima društvene i političke veze s Europom4)Posjeduje zavisne ili slične teritorije izvan Europe5)Priznata od strane više članica UN-a, uključujućiRusku Federaciju
.jpg)
_map.png)
.svg)
