1 – (D) =demokratska stranka 2 – Veličina države i populacija ne uključuju državeMissouri &Kentucky, niArizonu. % vode: 5,7% 3 – robovi ubrojeni u populaciju 4 – tiskan samo u novčanicama
Konfederacija Američkih Država iliKonfederativne Američke Države[2] (eng.Confederate States of America,akronimi:CSA,C.S. iliCS;hrv.KDA iliKAD), bila je međunarodno nepriznatakonfederacija[1] koju je8. veljače1861. godine osnovalo šest od sveukupno sedam južnjačkihrobovlasničkih država koje su proglasile svojeodcjepljenje odSjedinjenih Američkih Država.[3] Konfederacija je kao svoje zemlje članice proglasila one države koje su službeno proglasile svoje odcjepljenje, dvije dodatne države upitnog stajališta te jedan novi teritorij. Separatisti su smatrali da jeUstav SAD-a bio isključivo ugovor kojeg je svaka država mogla ignorirati bez prethodnih konzultacija. S druge strane, SAD (Unija) je smatrao odcjepljenje u potpunosti ilegalnim.Američki građanski rat započeo je 1861. godinenapadom na Fort Sumter, utvrdu Unije koja se nalazila na teritoriju Konfederacije. Do1865. godine, nakon vrlo teških bitaka, u većini slučajeva vođenih na području Konfederacije, Konfederacija je poražena. Niti jedna strana država svijeta nikada službeno nije priznala samostalnost Konfederacije, iako su joj neke priznale status zaraćene strane.[4]
Ustavom Konfederacije kojeg je potpisalo sedam država članica (Južna Karolina,Mississippi,Florida,Alabama,Georgia,Louisiana iTeksas) označeno je ustrojstvo "trajne savezne vlade" u graduMontgomery (država Alabama) godine 1861. Nakon što je tadašnji predsjednik SAD-aAbraham Lincoln pozvao vojne snage izVirginije,Arkansasa,Tennesseeja iSjeverne Karoline kako bi se ponovno zauzela utvrda Sumter i ostala savezna područja koja su u međuvremenu bila pod okupacijom, te četiri države također su proglasile svoje odcjepljenje od SAD-a (Unije). DržaveMissouri iKentucky također su bile dijelom Konfederacije zbog partizanskih frakcija koje su u to vrijeme imale snažan utjecaj u navedenim državama. Na strani Konfederacije našlo se i "Pet civiliziranih plemena" (indijanska plemena koja su sačinjavaliCherokee,Chickasaw,Choctaw,Creek iSeminole) te novostečeni Konfederativni teritorijArizone. Pokušaji odcjepljenja državeMaryland zaustavljeni su zbog tamošnjeg izvanrednog stanja dok državaDelaware, premda podijeljena u mišljenju oko odcjepljenja, isto nije niti pokušala. Vlada Unije u zapadnom području države Virginia osnovala je novu državu i nazvala jeZapadnom Virginijom koja je u Uniju primljena20. lipnja1863. godine. Sjedište vlade Konfederacije nalazilo se u graduRichmond (država Virginia), a imalo je nestabilan odnos s ostalim državama članicama prvenstveno zbog problema koji su se javljali oko kontrole ljudskih resursa premda je Jug mobilizirao gotovo cjelokupnu mušku bjelačku populaciju za potrebe rata.[5]
Tijekom građanskog rata zbog uspješnih vojnih operacija Unije, kontrola Konfederacije nad svojim teritorijima naglo je opadala kao i njezina populacija stanovništva (sa 73% na 34%). Također joj je slabila i kontrola nad unutarnjih vodenim tokovima na Jugu, a kompletna južnjačka obala nalazila se u pomorskoj blokadi. Sve to stvorilo je nesavladivi problem u ljudstvu, zalihama i financijama. Javna potpora tadašnjem predsjedniku KonfederacijeJeffersonu Davisu i njegovoj administraciji s vremenom je jenjavala uz učestalo dezerterstvo, gospodarski tešku situaciju i optužbe oaristokratskoj vladavini. Nakon četiri godine ratovanja grad Richmond pao je utravnju1865. godine i ubrzo nakon toga glavnigeneral KonfederacijeRobert E. Lee predao se generaluUlyssesu S. Grantu zbog čega je Konfederacija službeno propala. Sam Predsjednik Davis uhićen je10. svibnja1865. godine u gradu Irwinvilleu (država Georgia).[6] Četiri godine kasnije,američki vrhovni sud donio je odluku kojom je odcjepljenje proglašeno nezakonitim te proglasio da Konfederacija nikada zakonito nije postojala.[7]
Američki Kongres započeo jedesetljeće dug proces oporavka (danas poznat po nazivomRekonstrukcija) kojeg mnogi znanstvenici smatraju produžetkom građanskog rata. Proces rekonstrukcije trajao je tijekom kompletnog Lincolnovog mandata, ali i kroz mandate kasnijih predsjednikaAndrewa Johnsona i Granta. Tijekom tog razdoblja doneseni su 13. amandman o oslobađanju robova, 14. amandman kojim se američkim građanima daje dvojno državljanstvo te 15. amandman koji građanima svih država omogućava pravo glasanja. Zbog vojnih akcija rat je Jug ostavio gospodarski devastiranim, uništene infrastrukture i s iscrpljenim resursima. Gotovo cjelokupno područje nekadašnje Konfederacije ostalo je daleko ispod razine nacionalnih razvoja ostatka zemlje sve do poslijeDrugog svjetskog rata.[8]
Konfederaciju su tijekom konvencije uMontgomeryju uveljači1861. godine osnovali državni izaslanici poslani iz sedam državaSAD-a. NakonLincolnove inauguracije četiri dodatne pogranične države postale su zastupljene, a u konačnici još su se dvije države i dva nova teritorija pridružila Kongresu Konfederacije, sve u skladu s njihovim separatističkim rezolucijama. Vlada je postojala odproljeća 1861. do proljeća1865. godine, dakle tijekom trajanjaAmeričkog građanskog rata kojeg je započela upravo Konfederacijanapadom na utvrdu Sumter.
Mnogi bijelci s juga smatrali su sami sebe više Južnjacima negoAmerikancima te su bili spremni boriti se za svoju državu i svoju regiju kako bi iste postale nezavisne od ostatka nacije. Regionalizam je uskoro prerastao u južnjačkinacionalizam, tzv. "Povod" (eng.Cause). Tijekom cijelog svog postojanja Konfederacija se nalazila u ratu.[9] "Južnjački povod" nadmašio je ideologiju prava država, politike carine ili unutarnjeg uređenja. Bio je temeljen na stilu života, vrijednostima i sustavu vjerovanja. Južnjački "životni stil" postao je svet njegovim građanima. Sve na Jugu postalo je moralno pitanje, kompletna ljubav bila je usmjerena na sve što je južnjačko dok se sve što je pripadalo Jenkijima (Sjevernjacima) mrzilo. Kako se rat približavao, nisu se raspale samo nacionalne političke stranke već su se podijelile i nacionalnecrkve te vlastite obitelji koje su svoje članove imale u različitim državama.[10]
U niti jednoj državi bijelci nisu bili jednoglasni. Postojala je manjina na jugu koja je podržavala Uniju pogotovo u današnjojZapadnoj Virginiji kao i u istočnomTennesseeju.[11] Južno od linije Mason-Dixon glasačka potpora za tri pro-unionistička kandidata1860. godine varirala je od 37% naFloridi do čak 71% u državiMissouri. Rat koji je uslijedio neki znanstvenici proglasili su američkom tragedijom, ratom braće: "Brat protiv brata, otac protiv sina, poznanik protiv vlastitog rođaka."[12]
Separatisti u južnjačkimrobovlasničkim državama koji su odbijali ostati u državi za koju su vjerovali da ih pretvara u drugorazredne građane osnovali su Konfederaciju Američkih Država. Glavne razloge za ovakvo mišljenje pronašli su u sve većem jačanjuabolicionista kao i u anti-ropskom pokretu uRepublikanskoj stranci za koju su smatrali da ih konstantno vrijeđa, "ponižava i degradira".[13] "Crni republikanci" (kako su ih južnjaci zvali) i njihovi saveznici sada su prijetili da postanu većina u Zastupničkom domu SAD-a,Senatu i u samom kabinetuPredsjednika. NaVrhovnom sudu, glavni sudac Roger B. Taney (za kojeg se i danas vjeruje da je podupirao robovlasništvo) već je tada imao 83 godine i učestalo obolijevao.
Tijekom predsjedničkih kampanja1860. godine separatisti su prijetili razjedinjenjem u slučaju da Abraham Lincoln bude izabran, a među onima čiji se glas najviše čuo bio je William L. Yancey. Yancey je putovao sjeverom zemlje i pozivao ljude na odcjepljenje dok je Stephen A. Douglas putovao jugom i zagovarao Uniju u slučaju Lincolnove pobjede.[14] Separatistima je namjera Republikanske stranke bila jasna: potpuna eliminacija ili zabrana ropstva. Lincolnova pobjeda natjerala ih je na instantno djelovanje čak i prije same inauguracije: "Unija bez ropstva ili ropstvo bez Unije."[15]
Do1860. godine regionalne nesuglasice izmeđuSjevera iJuga primarno su se vodile oko očuvanja ili proširivanja ropstva. Povjesničar Drew Gilpin Faust napisao je da su "vođe pokreta odcjepljenja kroz čitavi Jug isticali ropstvo kao najjači razlog za južnjačku nezavisnost."[16] Iako se na prvi pogled čini čudnim, činjenica je da premda većina južnjačkih bijelaca nije imala robove svejedno su podupirali ropstvo. Vjeruje se da je razlog tome što se nisu htjeli osjećati kao da su na dnu društvenog poretka.[17] Pored pitanja ropstva postojali su i drugi razlozi spora između Sjevera i Juga, a koji su uključivali slobodu govora, odbjegle robove, proširenje naKubu te prava država. Pobjeda Republikanske stranke i izbor Abrahama Lincolna za novog Predsjednika SAD-a bila je ključna iskra koja je potaknula odcjepljenje. Povjesničar/stručnjak za građanski rat James M. McPherson je napisao:
»Najzlokobnije obilježje kompletnih izbora za južnjake predstavljala je uvjerljiva Republikanska pobjeda sjeverno od 41. paralele. U toj regiji Lincoln je osvojio više od 60% glasova, jedva izgubivši tek dva okruga. Čak tri četvrtine republikanskih kongresmena i senatora u sljedećem mandatu predstavljali bi "Jenkije" koji žele ukinuti ropstvo. URichmond Examineru napisano je: "Stranka osnovana s jednim jedinim ciljem – mržnjom premaafričkom ropstvu – sada se nalazi na vlasti." Nitko se više ne može "zavaravati da je crna Republikanska stranka moderna" stranka, napisali su uNew Orleans Delti. "To je zapravo, prvenstveno, revolucionarna stranka."[18]«
(James M. McPherson)
Tijekom onoga što će kasnije postati poznato pod nazivomCornerstone Speech, potpredsjednik KonfederacijeAlexander Stephens izjavio je da se "kamen temeljac" (eng.cornerstone) nove vlade "temelji na velikoj istini da osoba crne boje kože nije jednaka osobi bijele boje kože; da je ropstvo – podčinjeno superiornoj rasi -–potpuno prirodno i normalno stanje. Naša nova vlada prva je u povijesti svijeta koja svoje postojanje temelji na ovoj velikoj fizičkoj,filozofskoj i moralnoj istini."[19] Kasnije će, međutim, Stephens pokušati obrazložiti navedeno braneći se vlastitom nespremnošću za govor, učestalom upotrebom metafora prilikom govora te izjavama da nikad nije doslovno mislio da "temelji nove vlade počivaju na izrečenom."[20][21]
Države koje se nalaze duboko u južnom području današnjeg SAD-a –Južna Karolina,[22]Mississippi,[23]Georgia[24] iTeksas[25] – službeno su objavile svoje odcjepljenje, a svaka je od njih identificirala prijetnju pravu robovlasnika kao glavni razlog (ili jedan od glavnih razloga) samog odcjepljenja. Uz to država Georgia je kao razlog navela i generalnu saveznu politiku kojom se više favoriziraju gospodarski interesi Sjevera nego Juga. S druge strane, država Teksas u svojoj službenoj deklaraciji o odcjepljenju spomenula je robovlasništvo 21 put, ali također navela i neuspjeh savezne vlade da održi svoja obećanja iz originalnog sporazuma o aneksiji o zaštiti doseljenika na zapadnu granicu.
U proklamaciji o odcjepljenju države Teksas također stoji:
»Kao neospornu istinu tvrdimo da su vlade različitih država kao i sama Konfederacija osnovane isključivo od strane bijele rase za bijelu rasu i njezino potomstvo; da afrička rasa nema nikakvu ulogu u njihovom osnivanju; da se s pravom smatra inferiornom i nesamostalnom rasom i zbog toga njezino postojanje u ovoj zemlji može se smatrati jedino korisnim odnosno podnošljivim.[25]«
Nakon prvih održanih državnih konvencija na Jugu poslani su njihovi predstavnici na konvenciju u Montgomeryju (Alabama) dana4. veljače1861. godine. Upravo tamo su doneseni temeljni dokumenti vlade i etablirana je privremena vlada.
Novim privremenim predsjednikom Konfederacije izabran jeJefferson Davis koji je, iako je ranije inzistirao na odugovlačenju odcjepljenja sve dok se kompletni Jug ne ujedini, svejedno pozvao sto tisuća muškaraca iz vojnih postrojenja raznih država da stanu u obranu novoosnovane države.[14] Ranije jeJohn B. Floyd, bivši Ministar rata pod predsjednikomJamesom Buchananom, prebacio vojne trupe južno od sjevernjačkih vojnih utvrda. Kako bi uštedjeli na troškovima ratnog odjela, Floyd i ostali djelatniciKongresa nagovarali su predsjednika Buchanana da ne naoružava južnjačke utvrde, a upravo je to bila odredba Konfederacije.[14]
Usvibnju 1861. godine glavnim gradom Konfederacije postao jeRichmond (Virginia). Pet dana kasnije, Davis je proširio stupanj izvanrednog stanja naNorfolk iPortsmouth (Virginia) kako bi uključio područja u okolici deset milja iza Richmonda.[26] Dana22. veljače1862. (na dan rođenjaGeorgea Washingtona) obavljena je Davisova inauguracija kao službenog predsjednika čiji bi mandat trajao šest godina, a koji je izabran ustudenom 1861. godine.
U svom prvom obraćanju naciji nakon izbora, predsjednikAbraham Lincoln pokušao je zadržati širenje Konfederacije. Kako bi umirio sve učestalije pozive na odcjepljenjerobovlasničkih država, uvjerio je pogranične države da će ropstvo opstati u onim državama u kojima već postoji te je predložio trinaesti amandman u Ustavu – "Corwinov amandman" – koji se u to vrijeme nalazio u fazi raspravljanja, a koji bi pružio neopozivu ustavnu zaštitu ropstva u državama koje se opredijele za robovlasništvo.[27]
Novoosnovana administracija Konfederacije smatrala je ispravnom politiku nacionalnog teritorijalnog integriteta nastavivši ranije pokušaje država iz1860. i rane 1861. godine kojima se prisutnost vlade SAD-a željela maknuti iz njihovih granica. Takva politika uključivala je preuzimanje unionističkih sudova, pošte i, što je najvažnije, oružarnica i vojnih utvrda. Ali nakon zauzimanja utvrde Fort Sumter od strane Konfederacije utravnju 1861. godine, Lincoln je pozvao 75 tisuća vojnih trupa iz raznih država koje su se nalazile pod njegovim autoritetom. Svrha okupljanja vojske bila je ponovno zauzimanje američkog teritorija diljem Juga jer Kongres Unije nikada nije odobrio njihovo odcjepljenje. Pružanje otpora u utvrdi Sumter označilo je njegovu promjenu politike koju je do tada provodila sada već bivša Buchananova administracija. Takav Lincolnov vojni odgovor dignuo je kompletnu naciju na noge i uzburkao emocije. Ljudi sa Sjevera i Juga zahtijevali surat, a stotine tisuća mladića požurile su prijaviti se u vojsku. Nakon tih događaja još četiri države proglasile su svoje odcjepljenje (Virginia,Sjeverna Karolina,Tennessee iArkansas) dok je državaKentucky ostala "neutralnom".[14]
Oni koji su podupirali odcjepljenje smatrali su da jeUstav SAD-a bio samo ugovor između država koji se mogao odbaciti u bilo koje vrijeme bez prethodnih konzultacija i da svaka država ima vlastito pravo na odcjepljenje. Nakon energičnih debata i glasanja, sedam južnjačkih robovlasničkih država proglasilo je svoje odcjepljenje uveljači1861. godine (prije nego što jeAbraham Lincoln došao u ured predsjednika), dok su pokušaji odcjepljenja u ostalih osam robovlasničkih država privremeno propali. Delegati iz tih sedam država oformili su Konfederaciju Američkih Država u veljači 1861. godine i izabraliJeffersona Davisa kao privremenog predsjednika. Pokušaj Unionista o ponovnom ujedinjenju propao je i Davis je započeo skupljativojsku koja je imala sto tisuća muškaraca.[28]
DržavaKentucky proglasila je neutralnost, ali nakon što su u nju ušle konfederalne trupe vlada je zatražila pomoć Unije kako bi ih istjerala. Rascijepljena vlada Konfederacije premjestila se kako bi obuhvatila zapadne konfederalne vojne jedinice i nikada nije u cijelosti kontrolirala vlastitu populaciju.
Dana31. listopada 1861. godine u državiMissouri ostatak privremene vlade Konfederacije donio je odluku o odcjepljenju.[29] Konfederalna vlada, međutim, nije mogla kontrolirati veći dio teritorija te države. Prvo je glavnim gradom proglasila Neosho, a zatim Cassville prije nego što je istjerana iz države. Ostatak rata Konfederativna vlada države Missouri djelovala je u prognanstvu iz grada Marshall uTeksasu.
Države Kentucky i Missouri u LincolnovomProglasu o emancipaciji nisu prozvane pobunjeničkim državama. S druge strane, Konfederacija je također polagala prava na te dvije države, odobrivši im kongresno predstavništvo i dodavši njihove dvije zvjezdice na svoju državnu zastavu.
Slijedi popis konfederalnih država s datumima proglašenja njihovog odcjepljenja od ostatka SAD-a:
Kentucky je čitavo vrijeme bio zastupljen u Kongresu
U državi Virginia naseljeni okruzi uzduž granica s državamaOhio iPennsylvania odbijale su Konfederaciju. Unionisti su održali konvenciju u Wheelingu ulipnju 1861. godine i etablirali "obnovljenu vladu", ali regija je u konačnici ostala duboko podijeljena. U 50 orkruga koje će kasnije tvoriti državuZapadnu Virginiju, glasači iz 24 orkruga na referendumu su glasali za odcjepljenje od Virginije dana23. svibnja.[30] Godine1860. na predsjedničkim izborima "ustavni demokrat" Breckenridge pobijedio je "ustavnog unionistu" Bella u svih 50 okruga za 1900 glasova odnosno 44% naprema 42%.[31] Bez obzira na učestale rasprave između povjesničara oko izborne procedure i pojedinačnih rezultata po orkruzima, obje strane u konačnici su unovačile preko 20 tisuća vojnika za obje strane konflikta.[32][33] Predstavnici iz svih okruga sjedili su u državnim zakonodavnim tijelima tijekom rata i u Wheelingu i u Richmondu.[34]
Neki okruzi u istočnom Tennesseeju pokušali su seodcijepiti od Konfederacije, ali im je izvanrednim stanjem to zabranjeno.[35] Premda su državeDelaware iMaryland bile robovlasničke, one nisu proglasile odcjepljenje, jer su građani u tim državama bili snažno rastrgani na obje strane. Ipak, vojni puk države Maryland borio se kao dio Leejeve vojske u sjevernoj Virginiji.[36] Delaware nikada nije poslao vojne trupe na stranu Konfederacije, ali također nije emancipirao robove kao što su to učinile države Missouri i Zapadna Virginia. Građani okruga Columbia također nisu pokušali odcjepljenje.[37]
Stanovnici uMesilli iTucsonu u južnom dijelu tadašnjeg teritorijaNovi Meksiko organizirali su konvenciju za odcjepljenje, a na glasanju održanom16. ožujka1861. godine izglasano je pridruživanje Konfederaciji te je novim teritorijalnim guvernerom postao Lewis Owings. Pobijedili su u bitci za Mesillu i etablirali teritorijalnu vladu s Mesillom kao glavnim gradom.[38] Konfederacija je14. veljače1862. godine proglasila svojim teritorijem područjeArizone sjeverno od 34. paralele. Marcus H. MacWillie radio je kao delegat u oba Konfederativna kongresa. Godine1862. pokušaj Konfederacije u Novom Meksiku da zauzme sjeverni dio američkog teritorija je propao pa je konfederativna teritorijalna vlada otišla u progonstvo te se alocirala u graduSan Antonio (državaTeksas).[39]
Nakon što suSAD evakuirale federalne utvrde, pristalice Konfederacije u zapadnom trans-Mississippiju zahtijevali su dijelove američkog indijanskog teritorija. Preko polovice američkihindijanskih trupa koje su sudjelovale ugrađanskom ratu iz indijanskog teritorija bili su pobornici Konfederacije; iz svakog plemena po jedan general nalazio se u vojnoj službi skupa sa svojim trupama. Dana12. srpnja1861. godine vlada Konfederacije potpisala je mirovni sporazum s indijanskim plemenimaChoctaw iChickasaw. Nakon nekoliko bitaka sjevernjačke trupe brzo su se vratile na navedene teritorije.
Američko indijansko vijeće nikada službeno nije odobrilo pristupanje indijanskog teritorija Konfederaciji, ali poput državaMissouri iKentucky, pet civilizacijskih naroda imali su svoje predstavnike u Kongresu Konfederacije, a njihovi građani su bili pripadnici regularne konfederalne vojske. Nakon1863. godine vlade plemena poslale su svoje predstavnike u Kongres Konfederacije: Elias Cornelius Boudinot predstavljalo je plemeCherokee, a Samuel Benton Callahan predstavljao je plemenaSeminole iCreek. Nacija Cherokee stala je uz Konfederaciju, a kao svoje razloge naveli su sjevernjačke povredeUstava SAD-a, mišljenje da Sjever ratuje protivropstva isključivo zbog komercijalnih i političkih interesa te da Sjever samo želi okupirati još više indijanskog teritorija.[40]
U razdoblju od4. veljače do29. svibnja1861. godine glavnim gradom Konfederacije Američkih Država proglašen jeMontgomery (Alabama). Upravo u tom gradu prvih šest država osnovalo je KDA dana8. veljače1861. godine. Budući da su na tom skupu sjedili i delegati izTeksasa, ta država smatra se "originalnom sedmom" državom Konfederacije. Međutim, njezini delegati nisu imali pravo glasati prije nego što su u svojoj državi proveli referendum. U Montgomeryju su održana još dva zasjedanja provizornog kongresa sve do21. svibnja. Tamo je također usvojen i stalni Ustav KDA dana12. ožujka1861. godine.[41]
Richmond (Virginia) izabran je za privremeni glavni grad. Potpredsjednik Stephens i ostali proglasili su ga glavnim gradom kako bi ohrabrili ostale pogranične države da slijede Virginiju i pridruže se Konfederaciji. Bio je to politički trenutak u kojem se željelo pokazati "prkos i snagu". Znalo se da će se glavnina rata za južnjačku nezavisnost voditi u Virginiji, ali je ta država također imala i najveću južnjačku vojnu populaciju bijelaca te dovoljnu infrastrukturu, izvore i zalihe potrebne da se izdrži ratno stanje. PolitikaDavisove administracije bila je: "Mora biti održana pod svaku cijenu."
Richmond je imenovan novim glavnim gradom30. svibnja 1861. godine i posljednja dva zasjedanja provizornog kongresa održana su upravo u njemu. U državnim i vojnim kampovima6. studenog 1861. godine izabrani su stalni Kongres Konfederacije te predsjednik Konfederacije. Prvi kongres održao je u Richmondu sveukupno četiri zasjedanja u razdoblju od18. veljače1862. do17. veljače1864. godine. Drugi kongres održao je dva zasjedanja u razdoblju od2. svibnja1864. do18. ožujka1865. godine.[42]
Kako se rat odugovlačio, Richmond je postao opterećen s trening kampovima i transferima, logistikom ibolnicama. Cijene su dramatično rasle unatoč nastojanjima vlade da ih na neki način regulira. Jedan od tadašnjih pokreta u kongresu bio je i onaj Henryja S. Footea izTennesseeja koji je predložio da se ponovno promijeni glavni grad. Približavanjem unionističkih trupa u ranoljeto 1862. godine, vladine arhive bile su pripremljene za premještaj. Uskoro je kongres odobrio Davisu da raspusti izvršnu ovlast i sazove zasjedanje kongresa u nekim drugim gradovima 1864. godine te ponovno 1865. godine. Nedugo prije kraja rata, vlada Konfederacije napustila je Richmond planirajući se preseliti negdje dublje na jug. Međutim, ti planovi gotovo nikad nisu zaživjeli, jer se u međuvremenuLee predao u Appomattoxu9. travnja1865. godine.[43] Davis i većina njegovog kabineta pobjegla je u Danville (Virginia) koji je kao glavni grad Konfederacije (ujedno i posljednji) trajao otprilike tjedan dana.
Mapa pokazuje rezultate glasovanja za odcjepljenje okruga u Appalachiji 1860. – 1861. godine. Virginia i Tennessee prikazuju javne glasove, dok ostale države pokazuju glasove okružnih delegata.
Unionizam je bio raširen u cijeloj Konfederaciji, pogotovo u planinskim regijama Appalachije i Ozarksa.[44] Unionisti su1863. godine predvođeni Parsonom Brownlowom i senatorom Andrewom Johnsonom preuzeli kontrolu istočnogTennesseeja.[45] Također su pokušali preuzeti kontrolu nad zapadnom Virginijom, ali efektivno nikad nisu držali više od polovice okruga koji su u tom trenutku sačinjavali novu državuZapadnu Virginiju.[46][47][48]
Odanici Uniji zauzeli su određena obalna područjaSjeverne Karoline i u početku su ih lokalni unionisti dočekali s odobravanjem. Međutim, to se ubrzo promijenilo nakon što se na okupatore započelo gledati kao na ugnjetavače, radikale i one koji favoriziraju oslobođene robove. Okupatori su se upuštali u paljenjesela, oslobađanje robova i izbacivanje svih onih koji su odbili služiti zakletvama, dok su istovremeno bivši unionisti započeli podržavati misiju same Konfederacije.[49]
Podrška Konfederaciji možda je najslabija bila uTeksasu; Claude Elliott procjenjuje da je tek trećina ukupne populacije aktivno podupirala Konfederaciju. Mnogi unionisti započeli su podržavati Konfederaciju nakon što je rat započeo, ali isto tako mnogi su ostali vjerni svom "unionizmu" i tijekom rata pogotovo u sjevernim okruzima,njemačkim okruzima imeksičkim područjima.[50] Ernest Wallace je napisao: "Nezadovoljna unionistička manjina, premda vrlo značajna u povijesnom gledištu, mora biti sagledavana iz ispravne perspektive budući je tijekom rata velika većina ljudi gorljivo podržavala Konfederaciju..."[51] Randolph B. Campbell nadodaje: "Unatoč stravičnim gubitcima, većina Teksašana nastavila je tijekom rata podupirati Konfederaciju budući su podupirali odcjepljenje".[52] U svojoj analizi teksaške politike tog vremena, Dale Baum se ne slaže s navedenim i ističe: "Ova ideja da se Konfederativni Teksas politički ujedinio protiv svojih sjevernih protivnika više se odnosi na nekakav oblik nostalgične fantazije nego na stvarnost ratnog stanja". On karakterizira povijest teksaškog građanskog rata kao "turobnu priču o rivalstvima koji su se vodili unutar vlade skupa s raširenim nezadovoljstvom koje je sprječavalo efektivnu implementaciju državne ratne politike".[53]
U Teksasu su lokalni službenici šikanirali unioniste i provodili masovne masakre protiv njih i njemačkih doseljenika. U okrugu Cooke uhićeno je 150 ljudi za koje se sumnjalo da su unionisti; 25 ih je bilo linčovano bez suđenja, a 40 obješeno nakon brzog sudskog procesa. Otpor premavojnom novačenju bio je iznimno raširen, pogotovo među teksašanima njemačkog i meksičkog podrijetla; mnogi pripadnici potonjih pobjegli su u Meksiko. Potencijalni novaci pokušali su se sakriti, ali kada bi ih službenici Konfederacije otkrili mnoge od njih su ubili.[50]
I na sjeveru i na jugu građanske slobode nisu bile velika briga. Lincoln i Davis kažnjavali su neposlušnost. Neely ističe kako je Konfederacija praktički postala policijska država s čuvarima i patrolama, a državni sustav putovnica funkcionirao je tako da su svi trebali službenu dozvolu svaki puta kada su namjeravali putovati. Preko četiri tisuće unionista bilo je zatvoreno bez suđenja.[54]
Većina zemljišta je bila zaštićena, iako su neka iznajmljena za vađenjenafte iplina, vađenje ruda, eksploatacijušuma i za ispašustoke; 2,4% se koristilo za vojne potrebe.[57][58]
Glavni dio Konfederacije Američkih Država nalazio se u području vlažnesuptropske klime s blagim zimama i dugim, toplim i kišnimljetima. Neka područja Konfederacije imala sutropsku klimu (Florida), a neka su bila izložena čestimuraganima (države na atlantskoj obali i državeMeksičkim zaljevom).
Stanovništvo Konfederacije činilo je na popisu1860. godine 9.103.332 ljudi (uključujući i 3.521.110 robova) i uglavnom su živjeli u ruralnim područjima.New Orleans na jugu zemlje je sa stanovništvom od 168.675 osoba, bio među deset najvećih američkih gradova i najveći u Konfederaciji.[59]
Prema popisu iz1860. godine, u državama konfederacije (uključujućiZapadne Virginije) je živjelo 9.103.332 stanovnika.Žene su činile 50,80% stanovništva, amuškarci 49,20%.
Gospodarstvo konfederalnih država počivalo je na poljoprivrednoj proizvodnji plantažnog tipa. Naplantažama na kojima su radilirobovi, uzgajao sepamuk,riža,duhan,šećerna trska ikukuruz.[62] Koliki je bio udiopoljoprivrede u gospodarstvu južnjačkih država najbolje govori podatak da su u ukupnoj industrijskoj proizvodnji SAD južne države učestvovale sa svega 10%, dok je u vojnoj industriji taj odnos bio znatno manji i iznosio je tek 3%. Međutim, ogromneplantaže i besplatna radna snaga donosile su ogromne dobitke južnim državama.[63] Tako su1860. godine buduće članice Konfederacije ostvarivale BDP od oko 155 milijuna američkih dolara, čime su bile na 4. mjestusvjetskih ekonomija.
Iako jeindustrijska proizvodnja najugu bila zanemariva u odnosu na ostatakSjeverne Amerike, udio južnih država u ukupnom američkom izvozu premašivao je 70%, a najvažniji izvozni proizvod je biopamuk na čijoj proizvodnji su južnjačke države imale gotovomonopolistički položaj u globalnim okvirima. Kasnije je Konfederacija koristila svojmonopolizam u proizvodnji i prodaji poljoprivrednih proizvoda kao vid pritiska na nekeeuropske države da priznaju njenu neovisnost odUnije.[64] Godine1860. engleska tekstilna industrija je čak 80% sirovina za svoj rad uvozila iz južnih američkih država (a skoro cijeli uvoz je išao prekoliverpoolske luke).
New Orleans, najveća luka Konfederacije i jedini grad s više od 100.000 stanovnika
Veliki gospodarski udarac je doživjela nakon gubitka gradaNew Orleansa, koji je služio kao glavna izvozna luka zapamuk. Uvedena je pomorska blokada, izvoz je gotovo prekinut, a s tim i inostrana kreditiranja. Vlada Konfedracije je počela da štampa novac bez pokrića, a tijekom rata tiskano je ukupno 1,7 milijardi dolara takvog novca. Tako je krajem rata 1konfederalni dolar imao vrijednost od svega 1 centa po zlatnom ekvivalentu, odnosno 50 centi u odnosu naUSD.
Tijekom trajanja rata proizvodnjapamuka je s predratnih 4,5 milijuna bala (svaka teška po 500funti, ili 226,7kg) pala na svega 300 tisuća bala. Nekadašnjeplantažepamuka zamijenile sužitarice ipovrće čijim uzgojem je trebao biti riješen nedostatak prehrambenih proizvoda, koji je nastao usred pada proizvodnje i gospodarstvene krize.
Protekcionistički sistem oporezivanja koji je izvršila savezna vlada favorizirajući tvrtke sasjevera, bio je jedan od glavnih povoda zaodcjepljenje južnih država. Zbog toga jeUstav Konfederacije garantirao jedinstven sistem oporezivanja za sve proizvode, bez favoriziranja jednih nad drugim.Carine na uvoz proizvoda iz drugih zemalja iznosile su do 10% vrijednosti proizvoda, dok suporezi na uvoz proizvoda izSjedinjenih Država bile i do nekoliko puta više.
Inflacija je bila izuzetno visoka i tijekom građanskog rata dostigla je vrijednostihiperinflacije od čak 4000%.[65] Radi usporedbe, u istom tom razdoblju cijene na sjeveru su porasle za oko 60%.[66]
Valuta KDA bio jedolar konfederacije koji je tijekomgrađanskog rata doživio višestruku devalvaciju pošto su svibankarski depoziti uzlatu isrebru koji su vezani zadolar potrošeni uEuropi zaoružje. Centralna vlada je bila zadužena isključivo za izdavanjekovanog novca, dok su organi vlasti država članica Konfederacije bili zaduženi za tiskanje papirnog novca. Krajemrata je zbog nedostatka plemenitih metala došlo je do potpunog prekida proizvodnje kovanog novca.[67]
Vojska Konfederacije osnovana je6. ožujka1861. kako bi branila novoutemeljenu državu tijekomAmeričkog građanskog rata.[68] Procjenjuje se da se oko 1,500.000 ljudi tijekom rata borilo na stranivojske Konfederacije. Točan broj ljudi koji su služili u vojsci nemoguće je ustanoviti zbog nepotpunih ili uništeniharhiva i zapisa.
U zadnjim mjesecima američkog građanskog rata,Lee je razmatrao plan da naoružanegroidne robove Juga da bi popunio redove južnjačke vojske, ali plan nije došao na vrijeme za spas Konfederacije.[70]
↑Konfederativne Američke Države.Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 26. prosinca 2018.
↑Dana 2. ožujka 1861. godine četiri od sveukupno sedam delegata iz Teksasa došli su u Montgomery (Alabama) kako bi dali svoje potpise na Ustav Konfederacije koji je prihvaćen 8. veljače.
↑ThomasThe Confederate Nation str. 4–5. and notes.
↑Prvih šest država članica Konfederacije sačinjavale su jednu četvrtinu njezinog ukupnog stanovništva. U njima je 43% glasača glasalo za pro-unionističke kandidate. Četiri države koje su se pridružile Konfederaciji nakon napada na Fort Sumter sačinjavale su polovicu ukupnog stanovništva Konfederacije. U njima je 53% glasača glasovalo za pro-unionističke kandidate. U tri države, međutim, glasanje je otišlo u ekstreme. U državi Teksas koja je sačinjavala 5% ukupnog stanovništva Konfederacije samo je 20% glasača glasovalo za unionističke kandidate. U državama Kentucky i Missouri koje su sačinjavale jednu četvrtinu ukupnog stanovništva Konfederacije glasovalo je 68% glasača za unionističke kandidate Lincolna, Douglasa ili Bella.
↑Coulter, E. Merton, "The Confederate States of America 1861–1865" (1950.) str. 61. Također pogledati Avery O. Craven u "The Growth of Southern Nationalism 1848–1861" (1953.) str. 390.
↑Craven, Avery O., "The Growth of Southern Nationalism. 1848–1861" (1953) str. 350.
1234Freehling, William W. 1990.The Road to Disunion: Volume II, Secessionists Triumphant. Oxford University Press. New York. str. 398.
↑Craven, "The Growth of Southern Nationalism", str. 366.
↑Faust, Drew Gilpin. 1988.The creation of Confederate nationalism: ideology and identity in the Civil War South. Louisiana State University Press. Baton Rouge.
↑Davis, William C. 1994.A Government of Our Own: The Making of the Confederacy. Free Press. New York. str.294–295.ISBN978-0-02-907735-1
↑"What I Really Said in the Cornerstone Speech".Stephens, Alexander Hamilton; Avary, Myrta Lockett. 1998.Recollections of Alexander H. Stephens: his diary kept when a prisoner at Fort Warren, Boston Harbor, 1865, giving incidents and reflections of his prison life and some letters and reminiscence. Louisiana State University Press. Baton Rouge.ISBN978-0-8071-2268-6
↑Holzer, Harold. 2008.Lincoln president-elect: Abraham Lincoln and the great secession winter 1860–1861. Simon & Schuster. New York.ISBN978-0-7432-8948-1 str. 429.
↑28. veljače 1861. godine Kongres je odobrio Davisu da prihvati vojne jedinice u državnu službu. Prema odluci Kongresa od 6. ožujka 1861. Davis je pozvao sto tisuća vojnika i dobrovoljaca pod svoju komandu. Dana 6. svibnja Kongres je ovlastio Davisa da može prihvatiti vojne dobrovoljce bez prethodnog dogovora s državama. Keegan, John.Američki građanski rat: Vojna povijest 2009.ISBN978-0-307-26343-8, str. 49.
↑Curry, Richard Orr,A House Divided, A Study of Statehood Politics and the Copperhead Movement in West Virginia, Univ. of Pittsburgh Press, 1964., str. 49.
↑Rice, Otis K. and Stephen W. Brown,West Virginia, A History, Univ. of Kentucky Press, 1993., 2. izdanje, str. 112.
↑Snell, Mark A.,West Virginia and the Civil War, Mountaineers Are Always Free, History Press, Charleston, SC, 2011., str. 28.
↑Leonard, Cynthia Miller,The General Assembly of Virginia, July 30, 1619 – January 11, 1978: A Bicentennial Register of Members, Virginia State Library, Richmond, VA, 1978., str. 478–493.
↑Coulter, "Confederate States of America", str. 102.
↑Noe, Kenneth W.; Wilson, Shannon H., ur. 1997.Civil War in Appalachia
↑McKenzie, Robert Tracy. 2002. Contesting Secession: Parson Brownlow and the Rhetoric of Proslavery Unionism, 1860–1861.Civil War History.48 (4): 294–312.doi:10.1353/cwh.2002.0060.ISSN0009-8078
↑Zimring, David R. 2009.'Secession in Favor of the Constitution': How West Virginia Justified Separate Statehood during the Civil War.West Virginia History.3 (2): 23–51.doi:10.1353/wvh.0.0060
↑Browning, Judkin. 2005. Removing the Mask of Nationality: Unionism, Racism, and Federal Military Occupation in North Carolina, 1862–1865.Journal of Southern History.71 (3): 589–620.JSTOR27648821
12Elliott, Claude. 1947. Union Sentiment in Texas 1861–1865.Southwestern Historical Quarterly.50 (4): 449–477.JSTOR30237490
↑Baum, Dale. 1998.The Shattering of Texas Unionism: Politics in the Lone Star State during the Civil War Era. LSU Press. str.83.ISBN0-8071-2245-9
↑Neely, Mark E. Jr. 1999.Southern Rights: Political Prisoners and the Myth of Confederate Constitutionalism. University Press of Virginia.ISBN0-8139-1894-4
↑Alexander 2010, str.351. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFAlexander2010 (pomoć)
↑Richard Burdekin and Farrokh Langdana, "War Finance in the Southern Confederacy, 1861–1865",Explorations in Economic History, Vol 30, No 3, July 1993
↑Ian Drury, ur. 2003.American Civil War: Naval & Economic Warfare. str.138.ISBN978-0-00-716458-5. "The Confederacy underwent a government-led industrial revolution during the war, but its economy was slowly strangled."
↑Burdekin R., Weidenmier M. Suppressing Asset Price Inflation: The Confederate Experience 1861—1865 // Economic Inquiry. — 2003. № 41, 3. — pp. 420—432.
↑Coulter 1950, str.151–153, 127. Pogreška u predlošku sfn: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFCoulter1950 (pomoć)
↑On February 8, 1861, delegates from the seven Deep South states which had already declared their secession from the United States of America adopted the Provisional Constitution of the Confederate States of America.
↑Davis 1999 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFDavis1999 (pomoć)
↑Nolan 1991 Pogreška u predlošku harvnb: ne postoji izvor s oznakom: CITEREFNolan1991 (pomoć)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
