.jpg)
Zvjezdani katalog je popiszvijezda i drugihnebeskih tijela, poredanih premazvjezdanim koordinatama i važnijim svojstvima.
Najraniji poznati zvjezdani katalog izradili suBabilonci oko 1500. pr. Kr., kada su na glinenim pločicama naveli popis od 36 zvijezda s opisom njihova položaja na nebu. Položaj manje sjajnih zvijezda opisan je u odnosu na sjajnije zvijezde. Grčki astronom Eudoks iz Knida u svojem je kataloguPojave (grč.Φαινόμενα) oko 370. pr. Kr. popisao klasična zviježđa, opisao položaje zvijezda u njima i naveo vremena njihova izlaska i zalaska. U 3. stoljeću pr. Kr. grčki astronomi Timoharid i Aristil izradili su katalog u kojem su položaje zvijezda odredili u odnosu naekliptiku. Oko 130. pr. Kr. Hiparh iz Nikeje izradio je zvjezdani katalog s položajima iprividnim magnitudama za oko 850 zvijezda. U svojem djeluAlmagest Klaudije Ptolemej je oko 150. objavio katalog zvijezda s položajima i prividnim magnitudama za 1 022 zvijezde. Perzijski astronom Abd al-Rahman al-Sufi u svojojKnjizi o zvijezdama stajačicama (arap.Kitāb al-kawākib al-thābita al-musawwar, 964.) ažurirao je i dopunio Ptolemejev katalog te zabilježio položaje,magnitude i boje za 1018 zvijezda. Mongolski astronom Ulug-beg izradio je 1437. katalog položaja 992 zvijezda, Johannes Kepler je 1627. izdaoRudolfinske tablice (lat.Tabulae Rudolphinae) s katalogom koji je obuhvaćao podatke za 1 005 zvijezda.
Nakon uvođenjateleskopa katalozi se povećavaju i počinju bilježiti položaje i svojstva zvijezda koje nisu vidljive golim okom, a katalogiziraju se i druga nebeska tijela. John Flamsteed je 1725. katalogizirao oko 3 000 zvijezda i uveo nazive zvijezda po rastućim rektascenzijama, Joseph Jérôme Lefrançois de Lalande je 1801. objavio katalog s 47 390 zvijezda s prividnim sjajem do devete magnitude. Ubonnskoj zvjezdarnici Friedrich Wilhelm August Argelander izradio jeBonnski premjer neba (njem.Bonner Durchmusterung, akronim BD, 1852–62), zvjezdani katalog s podatcima za 324 198 zvijezda. Annie Jump Cannon objavila jeKatalog Henryja Drapera (eng.Henry Draper Catalogue, akronim HD, 1918. – 1924.), koji obuhvaća cijelu nebesku sferu i daje spektralne razrede za 225 300 zvijezda. Katalog je 1949. proširen za 133 783 zvijezde, do broja 359 083.
Charles Messier oblikovao je prvi katalogmagličastih tijela,Messierov katalog (fran.Catalogues des nébuleuses et des amas d’étoiles, 1774. – 1784.), koji sadrži 103 nebeska tijela (s kasnijom dopunom do 110 tijela). William Herschel objavio je tri kataloga novih maglica i zvjezdanih skupova (1786., 1789. i 1802), koje je proširivao njegov sin John Herschel. Dansko-irski astronomJohn Louis Emil Dreyer izradio jeNovi opći katalog maglica i zvjezdanih skupova (eng.New General Catalogue of Nebulae and Clusters of Stars, akronim NGC, 1888.) kao nadogradnju Herschelovih kataloga, koji obuhvaća 7 840 nebeskih tijela, a čini cjelinu s poslije objavljenimDodatcima katalogu (eng.Index Catalogue, akronim IC, 1895. i 1908.), koji sadrže još 5 386 tijela.
Od suvremenih zvjezdanih kataloga najopsežniji suKatalog Hipparcos (eng.Hipparcos Catalogue, 1997.), s podatcima za položaje 118 218 zvijezda do prividne magnitudem = 12,4, s točnošću od 0,002″, vlastito gibanje zvijezda s točnošću od 0,002″/god.,Tychov katalog (eng.Tycho Catalogue, 1997.), s manje preciznim podatcima za 1 058 332 zvijezde, iDrugi Tychov katalog (eng.Tycho-2 Catalogue, 2000), s poboljšanim podatcima za 2 539 913 zvijezda. Izrađeni su s pomoću podataka dobivenih mjerenjima astronomskogasatelita Hipparcos (1989. – 1993.). Specijalizirani se zvjezdani katalozi izrađuju za dvojne zvijezde, na primjerAitkenov katalog dvojnih zvijezda (eng.Aitken’s Double Star Catalogue,akronim ADS, 1932.), za bliske zvijezde, na primjerGlieseov katalog bliskih zvijezda (eng.Gliese Catalogue of Nearby Stars, 1957.), promjenljive zvijezde, na primjerOpći katalog promjenljivih zvijezda (eng.The General Catalog of Variable Stars, akronim GCVS, neprekidno se dopunjava), i drugi.[1]
Podrobniji članak o temi:Zvjezdani atlasZvjezdani atlas je skup preglednihkarata ilinebovida pojedinih dijelova neba (nebeske sfere) koji se koristi za lakšuorijentaciju pri traženju objekta opažanja (nebesko tijelo). Karte uatlasu mogu biti od jednostavnih, sa samo nekoliko stotina najsjajnijihzvijezda, do detaljnih karata s više od 250 000 ucrtanih zvijezda. Posebno mogu biti označenedvojne ipromjenljive zvijezde, granicezviježđa i slično. Detaljniji suvremeni zvjezdani atlasi prikazuju zvijezde do približno 9.magnitude. Osim zvijezda, tematske karte mogu sadržavatimaglice, zvjezdane skupove, galaktike, kvazare, izvorerendgenskoga zračenja i drugo. Precizan položaj traženih tijela određuje se premakoordinatama iz zvjezdanih kataloga.[2]
Podrobniji članak o temi:NebovidNebovid,nebeska karta ilikarta zvjezdanog neba je prikaz koji astronomima služi za pronalaženje i upoznavanjezviježđa,zvijezda koje ih čine i inih nebeskim tijelima nanebeskom svodu. Pored namjeneorijentaciji nanebeskoj sferi, služi i za orijentaciju naZemlji. Neprofesionalcima odnosnoamaterskim astronomima i opažačima početnicima kao dopuna za nebovid služi vrteća (okretna, ili rotirajuća) nebeska karta. Opažači koji su nešto napredniji i iskusniji, za nadopunu koristedalekozor, mali astronomskiteleskop i zvjezdani atlas.[3]