| Monsinjor Josip Juraj Strossmayer | |
|---|---|
| bosansko-srijemski biskup sa sjedištem u Đakovu | |
 | |
| Sve za vjeru i za domovinu | |
| Rođen | 4. veljače1815. Osijek,Hrvatska |
| Umro | 8. travnja1905. Đakovo,Hrvatska |
| Zaređen za svećenika | 16. veljače1838. |
| Zaređen za biskupa | 8. rujna1850. |
| Portal: Kršćanstvo | |
| Portal o životopisima | |
Josip Juraj Strossmayer (Osijek,4. veljače1815. –Đakovo,8. travnja1905.), bio jehrvatskibiskup,teolog,političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija tepisac imecena. Bio je jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih osobnosti19. stoljeća.
Josip Juraj Strossmayer podrijetlom je iz kroatizirane njemačke vojničkeobitelji: njegov se pradjed izGornje Austrije nastanio u Osijeku gdje se vjenčaoHrvaticom. Rodio se 1815. godine u Osijeku, od oca Ivana i majke Ane (rođ. Erdeljac).[1] Josip Juraj je u rodnome Osijeku pohađao pučku školu igimnaziju (šest razreda franjevačke gimnazije), a dvogodišnji filozofski tečaj završio je ukatoličkomsjemeništu uĐakovu gdje mu je jedan od učitelja bio poznati teologAndrija Šumanovac. Potom je studirao teologiju uPešti gdje je24. listopada1837. godine promoviran u doktorafilozofije. Dana16. veljače1838. godine zaređen je u Đakovu, i nakon toga dvije godine boravio je uPetrovaradinu kaovikar. Godine 1840. otišao je uAugustineum, uBeč, i 1842. godine postao je doktor teologije i profesorkanonskog prava nabečkom Sveučilištu, polaganjem disertacije o problemucrkvenoga jedinstva. Nakon što se vratio u Đakovo imenovan je profesorom u Sjemeništu gdje je predavao filozofiju, matematiku i svjetovnu povijest, te biblijske znanosti.[1]
Već za vrijeme školovanja pristajao je uzIlirski pokret u Hrvatskoj. Od1842. do1847. godine profesor je đakovačkoga sjemeništa, a potom je dvije godine u Bečudvorskikapelan i jedan od trojice ravnatelja u Augustineumu. U to doba predavao je i kanonsko pravo na bečkom Sveučilištu.
Na prijedlog bana Josipa Jelačića18. studenoga1849. godine imenovan je đakovačkim biskupom, a za biskupa posvećen je u Beču tek8. rujna1850. godine. Prigodom ustoličenja u čast i dužnost biskupa Strossmayer je svoj program izrazio riječima"Sve za vjeru i za domovinu". Tom je vjerskom i narodnosnom programu ostao vjeran čitava života. Kao biskup naslijedio je golema imanja đakovačke biskupije, koja je iskoristio za svoje kasnije mecenatske priloge i darove na kulturnom i prosvjetnom polju. Najveću i najizrazitiju mecenatsku aktivnost Strossmayer je razvio u vrijeme najžešćih političkih borba u Hrvatskoj. To je bilo razdoblje između1860. i1873. godine. Nakon tzv.Luksemburškog manifesta cara i kralja Franje Josipa I. o liberalizaciji društvenoga života imenovan uCarevinsko vijeće, gdje traži samostalnost Hrvatske i ujedinjenje svih njezinih dijelova.
Ističe se naVatikanskom koncilu (1869. –1870.), gradi katedralu u Ðakovu, zgradu HAZU (1877. –1880.), podaruje Akademiji zbirku slika starih majstora (koja postaje temeljemStrossmayerove galerije1884.), pomaže rad hrvatskih škola i knjižnica, čitaonica, rad na rječniku, podržava Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, pomaže časopise, novine, književnike, znanstvenike i umjetnike. Materijalno je pomagao i tiskanju raznih znanstvenih djela u akademijinim izdanjima. Zalaže se za ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa potičući narodni duh riječima:"Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesnosnim prilikama javnoga života jedino sidro, koje ga čuva od propasti". U političkom se pogledu zauzimao za sjedinjenje hrvatskih zemalja, za građanske slobode i za prava hrvatskoga jezika. Na kulturnom planu zauzimao se za to da hrvatski narod ide u korak s ostalim kulturno razvijenim narodima Europe. Akademijina knjižnica, arhiv i galerija slika najveće su kulturne dragocjenosti hrvatskoga naroda.
Josip Juraj Strossmayer, darovatelj, osnivač i pokrovitelj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, HAZU (tada JAZU,1861.), utemeljitelj obnovljenoga Hrvatskog sveučilišta (1874.), skupljač umjetnina, znameniti domoljub i čovjek koji je golemom snagom djelovao na mnoge svoje suvremenike. O tome govore i mnoga njegova pisma.
Također je igrao veliku ulogu u osnivanju zagrebačkog Sveučilišta1874. godine. Pomagao je osnivanje tiskare na Cetinju, a zatim Matice slovenske. Također tiska prvu zbirku makedonskih narodnih pjesamabraće Miladinova (1861.). Zbirka sadrži 584 makedonske i 76 bugarskih pjesama (ove posljednje otkupljene od bugarskog folklorista i književnika Vasila Čolakova), aKonstantin Miladinov htio ju je nazvatiMakedonske narodne pjesme.[2][3] Ipak, na Strossmayerovo inzistiranje, zbirka je objavljena pod naslovomBugarske narodne pjesme.[4] Djeluje u duhu sjedinjenja katoličke i pravoslavne crkve, inicira kult slavenskog bogoslužlja Ćirila i Metoda i tiska glagoljske misale, pozdravlja proslavu devedestogodišnjice kijevskog pokrštenjasvetog Vladimira. Obimnim priljevom iz dijeceza služio se prvenstveno kako bi utemeljio škole, sjemeništa i akademiju znanosti, likovnu galeriju i ornamentalnukatedralu svetoga Petra u Đakovu (1866. –1882.).
Zalaganjem za to da seMariju Jurić Zagorku1896. godine primi u uredništvoObzora, nasuprot protivljenju uredništva, pokazao se i kao pionirom borbe zaženska prava. Marija Jurić primljena je kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike.[5]
Umro je 8. travnja1905. godine u Đakovu, u 90-oj godini života. Pokopan je u kripti katedrale svetoga Petra u Đakovu.[6]
U Pešti je ušao u krug prijatelja Jana Kolara i surađivao s češkim političarima Františekom Palackym i Rigerom. Istupao je kao pristalica kulturnog i političkog zbliženja slavenskih naroda. Kao dvorski kapelan, u periodu od1849. –1859. godine, u dobaaustrijske kontrarevolucije odlučno je bio na strani banaJosipa Jelačića. Od1860. godine pa narednih 13 godina vođa jeNarodne stranke (1860. –1873.), zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Hrvatskog kraljevinskog odbora. Od1861. do1862. godine veliki je županVirovitičke županije. U doba aktivnog bavljenja politikom smatrao je kako Austrija mora postati federativna država[7] u kojoj će svi narodi doći do izražaja. Težio je ujedinjenju južnih Slavena u okviru Austrije pod vlašću Habsburgovaca. Nastojao je Austriji prokrčiti put na slavenskom jugu šireći njenu utjecajnu sferu na južnoslavenske zemlje izvan granica austrijske države. U Pojačanom vijeću u Beču zalagao se 1860. godine za federaciju te zahtijevao prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj, također i Rijeke i Međimurja sa sjevernom Hrvatskom iSlavonijom, kao i uvođenje hrvatskog jezika u administraciju i škole. Opirao se germanizaciji i mađarizaciji Hrvatske i svih ostalih slavenskih zemalja unutar Monarhije. Njegova borba za integritet Hrvatske i njezinu suverenost, rad na južnoslavenskoj uzajamnosti, usko su povezani s pokretanjem preporoda svih slavenskih naroda na temeljima duhovne baštine sv.Ćirila i Metoda, da tako Slaveni ravnopravno stanu uz bok Germana i Romana, kako u Europi, tako i u Crkvi.
U zgradi tadašnjeg gradskog poglavarstva u Bjelovaru (danas zgradaGradskog muzeja), na prvome katu susreo se s carem i kraljemFranjom Josipom I.,12. rujna1888. godine. Tijekom susreta, Franjo Josip I. prigovorio mu je, što je poslao brzojavnu čestitku uKijev prigodom 900. godinapokrštavanja Rusa. Taj događaj poznat je kaobjelovarska afera.
Za banovanjaKhuena Hedervaryja Neovisna narodna stranka, kojoj pripada, iznosi program kojim zahtijeva potpunu autonomiju Hrvatske s Dalmacijom i Rijekom unutar ugarskoga dijela Monarhije.
Pri zaključenju Hrvatsko-mađarske nagodbe borio se protiv ukidanja hrvatske autonomije po pitanjima proračuna i financija. Godine1872. izabran je u Regnikolarnu deputaciju za reviziju Nagodbe. Nakon propasti pokušaja proširenja hrvatske autonomije (1873.) povukao se iz aktivnog političkog života i iz vodstva Narodne stranke, reviziju Nagodbe nije odobrio. Stao je na stranu državno-pravne oporbe Makanaca, a kasnije uzNezavisnu narodnu stranku. Posvećuje se radu na južnoslavenskoj uzajamnosti i zajedništvu. Krivo je i posve nepravedno smatrati Strossmayera „jugoslavenom” u onom značenju koje je taj pojam dobio u 20. stoljeću. Njegovo je južnoslavenstvo tek jedna vizija političkih traženja u ondašnjem geopolitičkom okruženju i idejeaustroslavizma, vizija koja je za konačni cilj imala suverenu, integralnu i samostalnu Hrvatsku. Godine1861. u Hrvatskom Saboru održao je čuveni govor o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj, a u kome se zalagao za federalni savez s ugarskim narodima. Pet godina kasnije (1866.) izabran je za predsjednikaHrvatske regnikolarne deputacije za pregovore s Mađarima, a koji su bezuspješno završeni.
J. J. Strossmayer je, u suočavanju s u 19. stoljeću aktualnim težnjama zagermanizacijom i/ilimađarizacijom slavenskih naroda na području Austrije i Ugarske, vidio izlaz u idejamapanslavizma iaustroslavizma. Iz takvih promišljanja iznjedrilo se i ime današnjeHrvatske akademije znanosti i umjetnosti: ona se1866. godine kada ju je Strossmayer osnivao zvala "Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti".
Godine1926.Đuro Šurmin objavio je dokument koji je Strossmayer sastavio1874. godine, taj dokument trebao je biti osnovica za uređenje države južnih Slavena, a u njemu bilo je i:
»Da u međusobnim odnošajima imadu državna samostalnost i samoupravna prava pojedinih zemalja ostati posve nepovrijeđena i u potpunoj slobodnoj volji onoga dijela, koji tu samostalnost i ta prava uživa.«Nakon što se tijekom narednih desetljeća Strossmayer imao priliku podrobnije upoznati s političkim težnjama tadašnje srpske politike, on prepoznaje da od nje prijeti slična prijetnja kakva je dolazila i od drugihnacionalističkih politika koji su u ono doba htjele Hrvatsku i hrvatstvo posve dokinuti, te taj teritorij i stanovništvo pripojiti svojim nacionalnim područjima. U pismuFranji Račkom1884. godine piše:"Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao, mislim Marković, da dočim se mi ljuto borimo prot Madžara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje".[8]
U pismu Serafinu Vannutelliju, papinskom nunciju u Beču od2. prosinca1885. godine biskup Strossmayer objašnjava svoje viđenje tada aktualnih geopolitičkih prestrojavanja, te izlaže svoju viziju balkanske federacije pod Habsburškom vladavinom, u kojoj bi hrvatsko pitanje bilo bolje riješeno nego u tada aktualnim okolnostima podijeljenosti hrvatskih područja između zona utjecaja Mađarske i Austrije:"Mađari već dva i više desetljeća posebno nastoje da srpski narod u Hrvatskoj i izvan Hrvatske za svoje ciljeve pridobiju i učine ih svojim nakanama posve odanim. Iskorištavaju u tu svrhu taštinu Srba koji smatraju da su ispred svih drugih pozvani da, uskrisivši carstvo svoga cara Dušana, jedini na Balkanskom poluotoku zavladaju... Mađarskim probitcima i nakanama odgovara da nadraže slavenski narod protiv slavenskog naroda te da Srbe nagovore da, s jedne strane, Hrvatska bude opljačkana i bačena u ropstvo; da se s druge strane, Bugare satru i učine nepomičnima, pa da oni uglavnom jedini vladaju i negdanje Dušanovo carstvo obnove.... Ja sam dabome najčvršće uvjeren da je na Balkanskom poluotoku jedino moguće, a po Bogu i moralnom zakonu valjano, imati bratsku federaciju raznih naroda, među kojim će narodima dakako Slaveni igrati glavnu ulogu... Ponavljam iz svega svog srca: Hrvatska, kakva je vazda bila i kakva će vazda ostati, pravi je Božji dar uzvišenoj vladarskoj kući i svemu carstvu da na Balkanskom poluotoku obdrži prvo mjesto... da bi tome uzvišenom cilju Hrvatska mogla odgovoriti, treba prije svega da se na slobodu izvuče ispod stranog odlučivanja, tiranije i vlasti, te da se sebi samoj, to jest svojoj cjelovitosti, slobodi i snazi vrati. Meni se čini da je skrajni čas da se jadnoj Hrvatskoj pomogne... danas mogu, kako se čini, počeci njena popravka i njezine snage biti ono, čega se Austrijsko Carstvo iz dana u dan sve većma trebati da svoju moćnu jakost i djelotvornost posvuda iskaže. U tom pogledu pitanje Hrvatske podnipošto nije, kako tvrde Mađari, samo nutarnje pitanje Ugarske, nego je pitanje cijeloga Carstva i uzvišene dinastije."[9]
Na crkvenom polju smatrao je za najvažniji zadatak svog biskupskog zvanja propagiranje vjerskog jedinstva među Slavenima. Nastojao je spasiti privilegije slavenskog bogoslužlja kao most jedinstva među slavenskim narodima. Njegovim posredovanjem došlo je dokonkordata između Vatikana i Crne Gore1866. godine, a radio je na tome da i Rusija sklopikonkordat s Vatikanom. Godine1868. poklanja svoju privatnu zbirku slika Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti.
Kao biskup Strossmayer1869./1870. godine sudjeluje u raduI. vatikanskog sabora, na kojem je održao značajne i zapažene govore. U pet sadržajnih, elegantnom latinštinom sročenih govora, đakovački je biskup pokazao odmjerenost, toleranciju i teološku opravdanost zastupanih stavova. Bio je sumnjiv prema definiranju dogme o papinoj nezabludivosti, iako je u nju praktično vjerovao, jer je smatrao da će to biti zapreka prema sjedinjenju kršćana. To kasnije i u svojim biskupskim poslanicima i pismima više puta potvrdio.[10]
Na saboru je proslavio ne samo svoje ime nego i ime svoje male domovine. Nazivali su ga „biskup iz male Hrvatske” i „biskup s turskih granica”.On jedini od biskupa predlaže kolegijalno upravljanje Crkvom s papom na čelu, predlaže internacionalizaciju Kardinalskog zbora, položaja pape, izvornu ulogu biskupa, novi odgoj svećeničkih kandidata. U bilješkama čak sprema prijedloge o mjestu i ulozi laika u Crkvi, želi ekumenski otvorenu Katoličku crkvu, kako prema drugim kršćanskim zajednicama, tako i prema društvu. Stoga ga danas objektivni poznavatelji crkvene povijesti mogu nazvati saborskim ocem ne I. negoII. vatikanskog sabora, jer su njegove ideje i prijedlozi ostvareni tek stotinjak godina kasnije, upravo na II. vatikanskom saboru (1962. –1965.). Još jedan njegov prijedlog na hrvatskom crkvenom području, podjela prevelikeZagrebačke nadbiskupije na još dvije biskupije, ostvaren je tek u naše vrijeme.
Na ekumenskom polju Strossmayer je bio pionir zbližavanja kršćanskih crkava i kultura, napose između katolika i pravoslavnih Slavena. Nadao se uspostavi crkvenog jedinstva pravoslavaca s Rimom, a ta ideja pomirenja bila je bitna komponenta njegove sveslavenske, napose južnoslavenske koncepcije. Upravo na tom ekumenskom polju đakovački je biskup vidio veliko poslanje svoga hrvatskog naroda. Kroz 46 godina (1851. –1897.) upravlja kao Apostolski administrator Katoličkom crkvom u Srbiji, kontaktira sa srpskom vladom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Upravo zato što je prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi gajio osobne simpatije i iznimno razumijevanje, teško je doživljavao s koliko se mržnje i prezira neki njihovi predstavnici odnose prema Katoličkoj crkvi i Hrvatima. Nije uspio ni u sklapanjukonkordata između Srbije i Svete Stolice, na čemu je mnogo radio. No, uspio je postići sklapanjekonkordata s Crnom Gorom1886. godine kojim su katolici Kotorske i Barske biskupije dobili slobodu života i djelovanja, a nedugo zatim i pravo na upotrebu staroslavenskoga jezika u liturgiji.
Vođen načelom „Prosvjetom k slobodi” biskup Strossmayer je iznimno značenje pridavao kulturnoj djelatnosti Crkve u Hrvata. Iako se Katolička crkva u Europi u to vrijeme, pod pritiskom raznih liberalno-antikršćanskih i antikatoličkih strujanja, počela povlačiti iz kulturnog života, Strossmayer u isto vrijeme ugrađuje hrvatsku Crkvu i crkvena dobra u suvremenu kulturu hrvatskog naroda. Naslijedivši i višestruko unaprijedivši bogato vlastelinstvo đakovačkih biskupa, koristio je njegove prihode za dobrotvorni rad i kulturni razvoj cijele Hrvatske. Na Hrvatskom saboru29. travnja1861. potaknuo je osnivanjeJugoslavenske (u značenju južnoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti (danasHAZU). Upravo Hrvatski sabor izabran15. travnja 1861. godine već29. travnja iste godine jednoglasno prihvaća Strossmayerov prijedlog o osnutku Akademije znanosti i stavlja je u svoju zaštitu, a istoga dana izabran je odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njezine svrhe i ustroja. Tada su prihvaćena Pravila i u obliku zakonskoga prijedloga poslana kralju na sankciju, koji ih potvrđuje tek7. kolovoza1863. godine uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izričaja zbog posebnih interesa bečkih političkih čimbenika. Novoizabrani Sabor1865. godine prerađuje Pravila i kralj odobrava prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek4. ožujka1866. godine. Odmah zatim vladar je potvrdio i prvih 14 (od 16) pravih članova Akademije. Strossmayer je dao značajan novčani prilog za izgradnju nove velebne Akademijine palaču te trajno podupirao njezin rad, ostavivši joj vlastitu galeriju slika starih majstora. Nikada nije bio član Akademije ali izabran za njezinoga pokrovitelja. Na njegov prijedlogHrvatski sabor1861. godine pokreće pitanjeHrvatskog sveučilišta u Zagrebu, koje je, njegovom zaslugom i materijalnom potporom, otvoreno1874. godine. Vjerovao je da hrvatski narod može biti suveren i ravnopravan europskim narodima samo ako ima svoje najviše kulturne i znanstvene ustanove. Stoga nije pretjerano tvrditi da jeZagreb i Strossmayerovom zaslugom postao kulturna metropola hrvatskog naroda. Osim toga, moralno i materijalno pomagao je izgradnju i rad svih hrvatskih gimnazija, a za njih ustanovljuje „Strossmayerovu zakladu” za pomoć siromašnim đacima. Stipendirao je mnoge perspektivne mlade ljude: pisce, umjetnike, pravnike, liječnike... Novčano je pomagao izdavačku djelatnost kao i osnivanje narodnih čitaonica i to ne samo u Hrvatskoj nego i u ostalim slavenskim zemljama: odSlovačke,Češke iPoljske doMakedonije. Želio je sačuvati ćirilometodsku baštinu i proširiti staroslavenski jezik u liturgiji na sve hrvatske biskupije, ne želeći istisnutilatinski. Naglašavao je latinsko-glagoljsku kulturnu baštinu kao hrvatsku posebnost i dio europske kulture. Ta baština bila mu je polazište ideje o posebnom poslanju Hrvatske prema slavenskom svijetu i prema Europi. Pomagao je katolike i franjevce u Bosni i Hercegovini kako prije tako i nakon njene okupacije1878. godine Zauzeo se i za uređenje redovite hijerarhije Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, te za njezinu integraciju s Crkvom u Hrvatskoj.
Jedan je od glavnih sudionikaPrvoga hrvatskog katoličkog sastanka, koji je održan u Zagrebu,1900. godine.
Iako je polje djelovanja Josipa Jurja Strossmayera bilo vrlo široko, on je ponajprije bio pastir svojih sjedinjenih biskupija Đakovačke i Srijemske. Mnogi su ga napadali da je, zanesen svojim velikim idejama i pothvatima, zanemario svoju biskupiju i svoj biskupsko-pastirski poziv. No, dovoljno je samo pogledatiĐakovo i biskupiju kakvu je naslijedio i kakvu je predao svojim nasljednicima. Kroz 55 godina biskupovanja učinio jeĐakovo pravim središtem biskupije. Dao je izgraditi velebnu neoromaničku katedralu (1866. –1882.), obnoviti zgradu sjemeništa, osniva tiskaru i izdajeGlasnik biskupije bosanske i sriemske (1873.) koji izlazi i danas. Zalagao se za studij teologije na hrvatskom jeziku, o čemu piše:„Tkogod je učio te (teološke) nauke na tuđem jeziku, pak poslije morao propovijedati puku, zna koliko ga je truda i muke to stalo upravo stoga što ga škola nije jur privikla našem jeziku. Ja barem ispovijedam da sam s te strane osobite muke oćutio i pretrpio”. Neumorno je obilazio župe svoje biskupije, svećenicima i vjernicima upućivao je svoje glasovite okružnice. U Đakovo je doveoMilosrdne sestre Svetoga Križa kako bi svojim školskim i karitativnim radom pomogle vjernicima biksupije. U Osijeku je otvorio Dječačko sjemenište, pomagao izgradnju velebne neogotičke župne crkve Sv. Petra i Pavla, prozvane osječkom „katedralom”. Zalagao se za pripajanje Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji baranjskih župa, kao i župa valpovačkog i donjomiholjačkog dekanata koje su tada pripadale Pečuškoj biskupiji. To je djelomično ostvareno tek nakon I. svjetskog rata, a potpuno početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća.
Za svoju domovinu, Crkvu i biskupiju Strossmayer je učinio zaista mnogo. Unatoč čestim razočaranjima, jer mnogi su sprječavali njegov rad, nije odustajao. Bio je doista znak protivljenja, često neshvaćen u svom dobu, a u kasnijim razdobljima jednostrano prikazivan izvan konteksta i u dnevnopolitičke svrhe svih vlada i država koje su se na ovim prostorima izmijenile tijekom 20. stoljeća. Rodio se prerano. Vrijeme za oživotvorenje nekih njegovih ideja došlo je tek stotinjak godina kasnije s II. vatikanskim saborom koji je, prema nekima, bio najbolja Strossmayerova rehabilitacija. O Strossmayerovoj širini i veličini naš pjesnikAntun Gustav Matoš je u tekstuStrossmayerov spomenik iz1906. godine napisao:„Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, 'Eseker' i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, 'naša dika'. Kao zvuk katedralnih zvona što zvuči nad salašima i u dubini šuma ubave đakovštine [sic!], tako je njegov jaki glas učio Evropu da nas još ima – 'još Hrvata'.”.[12]
»Ako se prohtjelo svemogućem Bogu da ženi podijeli jednake umne sposobnosti kao i muškarcu, onda se mi, crvi zemaljski, toj njegovoj volji moramo pokoriti!« »Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesnosnim prilikama javnoga života jedino sidro, koje ga čuva od propasti.[18]«moljac.hr ::Josip Juraj Strossmayer,uz dozvolu autora teksta
|url= (pomoć).Crkva u svijetu. Sveučilište u Splitu - Katolički bogoslovni fakultet. Split.5 (1): 54–64 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temiJosip Juraj Strossmayer |
 | Wikicitati imaju zbirke citata o temiJosip Juraj Strossmayer |
| Prethodnik: | Đakovačko-osječka nadbiskupija | Nasljednik: |
| Josip Kuković | Ivan Krapac |
![[1]](/mt/?noimg=&dark=on&url=http%3a%2f%2fwww.webdesign-eu.com%2fshefa%2fmiladinovs-bulgarian-folk-songs.jpg){kind=link}
![[2]](/mt/?noimg=&dark=on&url=http%3a%2f%2fwww.webdesign-eu.com%2fshefa%2fmiladinovci2.jpg){kind=link}
