Jedan je od velikih državnika20. stoljeća i duhovni aktivist međunarodna utjecaja. Njegov dugogodišnjipontifikat obilježavaju sljedeće značajke: jedan je od najmlađih papa novijega doba; njegov pontifikat bio je među najduljima; prvi je papa ne-Talijan nakon više stoljeća;[4] prvi papa nakon više stoljeća iz jednogaslavenskoga naroda. Također, osobna toplina, neposrednost i prirodna karizma Ivana Pavla II. izuzetno su snažno djelovali preko suvremenih elektroničkih medija (poglavitoTV-a), šireći njegovu poruku i u najzabitnijim dijelovimaplanetaZemlje. U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradoveAzije,Afrike iJužne Amerike. Papa se tijekom cijeloga pontifikata zalagao zamir. Zagovarao je pravo svakoganaroda na svoju državu,samostalnost isuverenost. Osmislio je sintagmukulture života na svojemu putovanju uSAD 1993. godine. Pri tome je izjavio:„Kultura života znači poštovanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštovanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti.” Promicao je međureligijski dijalog imir. Zalagao se za jedinstvokršćana. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicima. Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15 000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijunariječi. Napisao je 14enciklika, 11apostolskih konstitucija, 41apostolsko pismo, 15apostolskih pobudnica, 19motuproprija i višeknjiga. Na deset jekonzistorija imenovao novih 231kardinala i zaredio 321biskupa. Proglasio je novih 1338blaženika i 482svetca.
PapaBenedikt XVI. proglasio je2011. svoga prethodnika Ivana Pavla II.blaženim, te odredio22. listopada kao njegov spomendan-blagdan jer je toga dana Ivan Pavao II. održao prvusvetu misu kao papa, a papaFranjo, samo tri godine kasnije2014. proglasio ga je svetim.
Životopis
Djetinjstvo i mladost
Rodio se18. svibnja1920. u mjestuWadowice[5] uPoljskoj. Rodio se na dan kada je poljski maršalJózef Piłsudski uPrvome svjetskom ratu zauzeoKijev i pobijedio u borbi protiv komunističkih snagaSSSR-a. To je bila prva pobjeda poljske vojske nakon više od 200 godina i važan događaj, koji je doveo do slobode i samostalnostiPoljaka. Po maršalu je dobio srednje ime Józef. Njegov otac poručnik Karol Wojtyla bio jePoljak, a majka je bila učiteljica, etničkaUkrajinka igrkokatolkinjaEmilija Kaczorowski (ukr. Килина Качоровська / Kylyna Kačorovs'ka) rodom iz povijesno ukrajinske regijeHolmščyna (Holm) u istočnoj Poljskoj.[6][7] Zajedno su imali troje djece; sinove Edmonda i Karola te kćer Olgu.
Kada je malom Karolu bilo osam godina umire mu majka,[8] tri godine kasnije i stariji brat Edmond, a sestru Olgu nikada nije ni upoznao, jer je umrla prije njegova rođenja. U osnovnoj školi dobio je nadimak - Lolek. Zvali su ga i Lolus. Bio jevratar u rodnim Wadowicama ukatoličko-židovskojnogometnoj momčadi. Nastupao je i u kazališnim predstavama. Lolek se već u gimnaziji počinje angažirati uCrkvi - bio je predsjednik mjesnog ogrankakatoličke organizacije mladihMarijina legija. Svaki dan je išao nasvetu misu, pohađao je vjeronauk i čitaoBibliju. Do njegove 25. godine umrli su mu roditelji, brat, sestra i dio prijatelja i rođaka. Njegovoj majci u djetinjstvu također su rano umrli majka, braća i sestre.
U to se doba bavio i sportom -skijanjem,klizanjem,planinarenjem inogometom, gdje je u pravilu bio vratar. Volio je iplivanje, višednevne izlete, spuštanjekanuom i vožnjubiciklom. Od osnovne škole bavio se glumom u raznimkazališnim skupinama. Godine1938. maturira s odličnim uspjehom nakon čega seli s ocem uKrakov. Prvi put se zaposlio kao pomoćni kuhar na gradilištu neke ceste. U to doba dvoumi se između glumačke karijere i studija filozofije s jedne, te svećeničkog poziva s druge strane. Iste godine Lolek se ipak odlučuje za Filozofski fakultet u Krakovu. Zajedno s poznatimpoljskim piscemJuliusom Kydryńskim u tom gradu osniva kazalište. Ne zanemaruje ni Crkvu, te uskoro postaje predsjednik podmlatka vjerske organizacije Žive krunice. Kada su1939. godine Nijemci umarširali uPoljsku Lolek ilegalno nastavlja studij i širi pacifističke ideje, tvrdeći kako se otpornacistima može i mora pružiti bez oružja. Da bi se prehranio, radi u kamenolomu i tvornici sode. Imao je dvije prometne nesreće, udario ga jeautomobil i drugi putkamion.
Svećenik i biskup
S prijateljima, dok je bio kapelan krakovske crkve sv. Florijana
Kada suPoljsku okupirali nacisti, sveučilišta su zatvorena, a profesori odvedeni u logore ili ubijeni. Sudjelovao je u osnivanju Rapsodijskog kazališta uKrakovu, koje je djelovalo u ilegali. Organizirali su predstave u podrumima i riskirali hapšenja. Da preživi radio je kao radnikkamenorezac i kasnije u tvornicikemikalija. Na njega je utjecao Jan Tyranowski, kada je prisustvovao sastancima molitvene grupe "Živa krunica". S Tyranowskim je u slobodno vrijeme raspravljao o vjeri,Bibliji i djelimasv. Terezije Avilske isv. Ivana od Križa. Dvije godine razmišljao je, da postanesvećenik. Krakovski nadbiskup Adam Sapieha primio ga je tajno u bogosloviju. U zoru bi pomagao nadbiskupu nasv. misi, koje su se tajno održavale, zatim bi odlazio na posao u tvornicu kemikalija. Popodne je učio i slušao predavanja. Navečer je imaokazališne probe. Godine1944. udario ga jeautomobil i bio je u bolnici. Iste godine, njegovo se ime pojavilo na listi osoba, koje traže nacisti. Skrivao se pet mjeseci u podrumima biskupske palače.[11] Diplomirao je1. studenog1946. godine. Biskup ga zaređuje1. studenog, nakon čega odlazi uRim na dvogodišnji studij na dominikanskom sveučilištuAngelicum. Doktorira na temuPitanje vjere kod svetog Ivana od Križa, te se1948. godine vraća u Poljsku, u selu Niegowice, gdje obavlja poslovežupnika.
Bio je i kapelan krakovske crkvesv. Florijana, a od1954. na Katoličkom sveučilištu uLublinu predaje etiku. Organizirao je planinarske ture za mlade. Pokrenuo je bračno savjetovalište, koje je bilo vrlo uspješno. Iskustva je kasnije objavio u knjizi "Ljubav i odgovornost" u kojoj je pisao o katoličkoj seksualnoj etici. Ta knjiga privukla je pozornostpape Pavla VI. Kada je pripremao enciklikuHumanae Vitae, koristio je dijelove njegove knjige.
Kao župnik u mjestu Niegowice.
Krakovski biskup postao je1958. godine,[12] a pet godina kasnije papaPavao VI. imenovao ga jenadbiskupom.Kardinalski šešir dobiva1967. kao najmlađi uKardinalskom zboru. Živio je skromnim životom. Najviše vremena posvećivao je vjernicima i volio je izlete u planine. Družio se s prijateljima iz škole.
Sudjelovao je naDrugom vatikanskom saboru u nastankuenciklikeGaudium et spes,[13] na dokumentu "Dignitatis humanae" i "Inter mirifica", prvi je o vjerskim slobodama, a drugi o medijima. Iskustva je opisao u knjizi "Izvori obnove" iz1972. godine. To je jedinstvenaknjiga, jer jedini aktivni sudionik, koji je napisao knjigu o tome.
Komunističke vlasti prihvaćale su ga puno više, nego druge biskupe u Poljskoj, jer su smatrali, da će s njime lakše surađivati i da on nema toliko tvrde stavove koliko drugi. Ostvarivao je sve što je planirao, dobivao je dozvole za gradnjucrkvi, dopuštenje za održavanje procesija, dozvole za ređenjesvećenika koji su djelovali i uČehoslovačkoj i sl. Rekao je, da se ne boji komunista, već da se oni boje njega. Papa Pavao VI. pozvao ga je1976. godine, da bude predavač uRimu za vrijemekorizme. Izazvao je pozornost svojim govorima i izlaganjima, došlo ga je slušati mnogo ljudi. Govorio je o važnostiIsusa uspasenju, oljudskim pravima,bioetici, dostojanstvu svakog čovjeka i o osobnim iskustvima. Predavanja su objavljena u knjizi. Bio je osobni izaslanik pape Pavla VI. na Međunarodnom euharistijskom kongresu uSAD-u povodom 200. obljetnice američke nezavisnosti. U Poljskoj postigao je veliki uspjeh uNowoj Huti. Taj grad sagradili su komunisti po komunističko-ateističkim načelima. Željeli su pokazati, da čovjek može živjeti bez Boga. Karol Wojtyla sa suradnicima potajno je radio na evangelizaciji 200.000 stanovnika Nowe Hute, dok konačno1977. nije sagrađena katolička crkva.
Važni događaji u njegovu životu uvijek su bili uz prisutnost patnje. Prije nego što je postao svećenik, umro mu je otac. Kad je postao kardinal, njegov prijatelj doživio je prometnu nesreću, u kojoj je izgubio ruku, a kada je postao papa, njegov prijatelj biskup pretrpio je moždani udar. Jednom je izjavio, da su ga smrti bliskih osoba i roditelja oslobodile od obiteljskih odgovornosti, a preko patnji dobivao je dodatnu energiju u svećeničkom radu.
Papa
Na Trgu sv. Petra tijekom audijencije 1985. godine.
Kardinalska jekonklava Karola Wojtylu izabrala za papu (264. po redu)16. listopada1978. godine. Bilo je to prvi puta nakon 456 godina, da papa nije bioTalijan.[14] Želeći ipak naglasiti politiku kontinuiteta Karol uzima ime Ivan Pavao II. Prve riječi koje je nakonkonklava uputio okupljenim vjernicima naTrgu sv. Petra bile su:[14]
»Hvaljen Isus! Predraga braćo i sestre, još uvijek smo svi žalosni zbog smrti ljubljenog pape Ivana Pavla I. A evo, gospoda kardinali su pozvali novog biskupa Rima. Pozvali su ga iz jedne daleke zemlje… Daleke, ali uvijek tako blize po zajedništvu u vjeri i kršćanskoj tradiciji. Bojao sam se prihvatiti ovaj izbor, ali učinio sam to u duhu poslušnosti prema našem Gospodinu i u potpunom pouzdanju u Njegovu Majku, Presvetu Djevicu. Ne znam mogu li se dobro izraziti na vašem, na našem talijanskom jeziku… Ako pogriješim, ispravite me! I ovako se predstavljam svima vama kako bih ispovjedio našu zajedničku vjeru, našu nadu, naše pouzdanje u Majku Kristovu i Majku Crkve i kako bismo započeli iznova put povijesti i Crkve, da započnemo uz Božju pomoć i uz pomoć ljudi.«
Svoju prvusvetu misu22. listopada na trgu Svetoga Petra započeo je riječima: „Non abbiate paura! Aprite, anzi, spalancate le porte a Cristo! Alla sua salvatrice potestà aprite i confini degli stati, i sistemi economici come quelli politici, i vasti campi di cultura, di civiltà, di sviluppo. Non abbiate paura! Cristo sa cosa è dentro l'uomo. Solo lui lo sa!” („Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!”).
Papa je u svom pontifikatu obnovio papinstvo, odredio smjer Crkve u21. stoljeće, dao hrabri odgovor na niz moralnih pitanja, sudjelovao je u mirovnim inicijativama, zalagao se za unaprijeđenje odnosa saŽidovima imuslimanima. Zalagao se za pravdu, zajedništvo i solidarnost na temeljimaEvanđelja, za osjetljivost prema slabima i nemoćnima, za pravo čovjeka na rad i sudjelovanje udemokratskom odlučivanju.[15]
U samojKatoličkoj Crkvi je, tijekom pontifikata Ivana Pavla II., došlo do značajnih ustrojbenih i doktrinarnih promjena. Ukratko, duh svježine i liberalizma koji je zapljusnuo Crkvu u doba reformiIvana Pavla I., i zasigurno djelovao okrijepljujuće ušezdesetima i u početku sedamdesetih, s vremenom je dao dvojbene rezultate: duhovna praznina post-modernih društava, začinjena sinkretizmom "spiritualnoga supermarketa" koji je obilježioeuropska isjevernoamerička društva koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih, signalizirali su splašnjavanje zamaha i ograničenost dosega liberalnoga modela. Novi jepapa stoga napravio vidljiv zaokret prema afirmaciji konzervativnih stajališta, simultano ih kombinirajući s izuzetno prodornim medijskim nastupom, što je u konačnici rezultiralo ekspanzijom svjetskoga utjecaja Katoličke crkve u doktrinarno i praktički ortodoksnom ruhu.
Novi papa obilato se služio dostignućima suvremenog svijeta - od bankovnog računa do mlaznog aviona. Prvi je papa koji je poslaoe-mail. Bila je to poruka Crkvi u Oceaniji22. studenog2001. godine. Vidio jeinternet kao mogućnost evangelizacije. Liberalni ga teolozi ipak drže antimodernistom. Neki od razloga su i to što je svojedobnopobačaj izjednačio sholokaustom, a među teške grijehe uvrstio je predbračniseks,masturbaciju ipijanstvo. Također je bio žestoki protivnik zaređivanja žena i ukidanjacelibata. Prije nekoliko godina 160 srednjoeuropskih teologa sročilo je tzv.Kölnsku izjavu, u kojoj ga optužuju za srednjovjekovno i autokratsko ponašanje. U Izjavi se, između ostalog, kaže:Sada ponovo imamo papu čiji je profil pretkoncilski, koji ne poznaje kolegijalnost i pokušava nametnuti svoju osobnu misiju.
Na deset je konzistorija imenovao novih 231kardinala i zaredio 321biskupa. Među njima ima i Hrvata. Tako jeVinko Puljić proglašen kardinalom1994., aJosip Bozanić 2003. Papa je imao je 1165 općih audijencija u Rimu, na koje je došlo više od 17 milijuna ljudi.
U doba kada je Ivan Pavao II. preuzeopontifikat,Katolička Crkva imala je oko 760 milijuna vjernika. U vrijeme njegove smrti, katolika je po najkonzervativnijim procjenama, bilo oko 1,1 milijarda (možda i 1,2). Crkva je prevladala islamski izazov u subsaharskojAfrici i tamo je rastućareligija (postotak porasta je oko 42% u2003. godini), ostavši najbrojnijom religijom na svijetu. Među svim svjetskim konfesijama jedino jeKatolička Crkva poznata po velikom broju preobraćenika iz redova teologa, dok nije poznat slučaj iole značajnijega katoličkog filozofa, teologa ili kakvog drugog eminentnoga vjerskog službenika koji bi postao preobraćenikom na neku drugu inačicu kršćanstva, ili bilo koju drugu religiju. Katolička Crkva ostaje, u poredbi s ostalim konfesijama, nesporno dominantnim utjecajem i nazočnošću u općoj kulturi zapadnih zemalja, od obrazovnoga sustava na svim razinama do snažne vidljivosti u popularnoj kulturi.
Za vrijeme pontifikata, često je bio bolestan. Nije volio dugo biti ubolnici i na bolovanju. Čim mu je bilo bolje, nastavio bi s dnevnim obavezama. Nakon atentata na njega1982. godine, bio je na operaciji koja je trajala 5 sati. Nakon dvadesetak dana napustio je bolnicu, ali se uskoro vratio, zbog komplikacija. Godine1992., javno je tijekom nedjeljnog govora rekao, da ide u bolnicu. To je bio prvi put, da je neki papa najavio svoj odlazak u bolnicu. On je i prvi papa za kojeg je zabilježeno, da je za vrijeme pontifikata bio na više od jedne operacije. Kirurzi su mu odstranili benignitumor na debelom crijevu 1992. godine. Sljedeće godine iščašio je desnorame, a godinu kasnijebedrenu kost ukuku. Nastojao je biti što kraće u bolnici. Dobio jeprotezu u kuku 1994. godine. Operiran je ponovno nadebelom crijevu itrbuhu 1996. godine. Nosio je islušni aparat. Dugi niz godina bolovao je odParkinsonove bolesti.Ruke su mu se tresle, teže je govorio, imao je problema u držanju usana i lica. Od 2003., imao je problema s čitanjem teksta i sve teže je govorio. Nije volio da mu netko pomaže, dok to nije sam zatražio, a to je činio rijetko. Nastojao je obavljati svoju dužnost, unatočbolovima i poteškoćama, a zahtjeve za umirovljenjem, odbacivao je i govorio, daIsus nije sišao skriža.
Papa u posjetu teološkom učilištu u Rimu 2002. godine.
Što se tičebrakova među homoseksualcima, a koji bi imali "blagoslov" Crkve,papa se tomu oštro protivio, u skladu sbiblijskom, patrističkom i općom vjerskom tradicijom. Slična je i problematika zaređivanjažena za svećenice.Ljudska povijest pokazuje da su žene kao vjerske službenice (ne kao redovnice) postojale tek u rijetkim društvima (npr. u drevnojMezopotamiji), dok postojeće velike religije ne poznaju takve situacije.Papa Ivan Pavao II. potvrdio je tradicionalno stajalište ocelibatu, no, u praksi tolerirajući bračni status oženjenihsvećenika koji su prešli u katoličko svećenstvo iz raznih protestantskih sljedbi.
Molio je oprost za strahote učinjene u imeKatoličke Crkve, oprost zbog ponašanja Crkve premaženama, od lova na vještice do njihove potčinjenosti. Službeno je rehabilitiraoGalileja Galileja, kojeg je Crkva osudila, zbog teorijeheliocentričnog sustava. Ispričao se i protiv zločina nad domorocima teŽidovima. UAuschwitzu klenuo je njima u spomen. Borio se protiv antisemitizma. Prvi je papa koji je posjetiosinagogu. To je bilo uRimu1986. godine. Za vrijeme posjetaSiriji, postao je prvi papa, koji je boravio udžamiji. Propovijedao je i u jednoj evangeličkoj crkvi.
Prilikom prve posjeteHrvatskoj sazagrebačkog hipodroma Ivan Pavao II. poručio je: "Misao s nostalgijom leti u vrijeme kada su u ovim krajevima svi vjernici bili u punom zajedništvu. Vjera mora ponovo postati snaga koja ujedinjuje i daje dobre plodove, poput rijeka koje protječu ovim krajevima. KaoSava, koja izvire uSloveniji, protječe vašom domovinom te uSrbiji utječe uDunav. Te dvije rijeke se susreću, isto kao što su pozvani na susret i narodi koje one povezuju."
Dana13. svibnja1981. godine na blagdanGospe Fatimske, Ivan Pavao II. vozio se u otvorenompapamobilu i rukovao se s brojnim vjernicima.[16] Bilo je 17h 17 min. prije opće audijencije srijedom. TurčinMehmet Ali Ağca pucao jepištoljem iz blizine i ranio papu utrbuh, kažiprst i desnilakat. Ali Ağca pripadao je turskoj ekstremističkoj organizaciji "Sivi vukovi". Papa je prebačen u kliniku Gemelli. Na putu do nje, bio je pri svijesti, a u klinici je izgubio svijest. Operacija je trajala oko pet sati. Papa je preživioatentat, ali je kasnije imao ozbiljne zdravstvene posljedice. Nije otkriveno tko je stajao iza atentata. Ali Ağca osuđen je uItaliji na doživotnizatvor. Pomilovao ga je talijanski predsjednikCarlo Azeglio Ciampi2000. godine. Nastavio je služiti zatvorsku kaznu uTurskoj do siječnja 2010.,[17] jer je prije atentata na papu ubio vlasnika novinske kuće.
Papa je posjetio Ali Ağca u zatvoru1983. godine i sve mu oprostio. Razgovarali su tiho pa se ne zna sadržaj razgovora.
Papa je atentat povezao sGospinim ukazanjem u Fatimi1917. U trećoj fatimskoj tajni, govori se o stradanju čovjeka u bijelom, a atentat se dogodio baš na danGospe Fatimske 13. svibnja. Godinu dana nakon atentata, papa je posjetio svetište Gospe u Fatimi uPortugalu. U Gospinu krunu stavio je jedan odmetaka, kojeg su liječnici izvadili tijekom operacije.
Bilo je još atentata na papu, koji nisu uspjeli. Pokušani su atentati nama 1981. godine, u Fatimi 1982. godine, uSarajevu 1997. godine te još nekoliko njih.
Smrt i pogreb
Ivan Pavao II. na odru
U veljači2005. godine, završio je u bolnici Gemelli zbog dišnih poteškoća igripe. Veći dio svogpontifikata bio je bolestan. Imao jeParkinsonovu bolest od početka 90.-ih. Papa Ivan Pavao II. preminuo je2. travnja2005. godine u 21.37h. Njegova posljednja riječ bila je "amen". U časusmrti uz njega je bio njegov osobni tajnikStanislaw Dsiwisz. Oko 50.000 vjernika okupilo se naTrgu sv. Petra i molilo za papu. Kao protivnikeutanazije, strpljivo je podnosio tegobe bolesti i umro u miru prirodnom smrću.
Papino tijelo bilo je izloženo u dvorani KlementinaApostolske palače u Vatikanu, a nakon toga je izloženo u Bazilici sv. Petra. Pohodilo ga je oko 4 milijuna hodočasnika. Njegovo tijelo položeno je u lijes odčempresovine na dan pokopa8. travnja 2005. godine.Lice mu je prekriveno bijelimsvilenim velom. U lijes je stavljenaolovna tuba s njegovombiografijom i medaljama, koje su objavljivane na svaku godišnjicu njegovog pontifikata. Lijes je nosilo 12 muškaraca, koji su bili službenici Apostolske palače. U procesiji prema glavnome oltaru krenulo je 140kardinala. Pogrebnu misu predvodio je kardinalJoseph Ratzinger. Na početku pogrebnih obreda, zazvonila suzvona s katoličkih crkava širom svijeta. Na ispraćaju je bilo oko 2 milijuna hodočasnika, 180 državnih izaslanstava, 44 predsjednika država i 25premijera.[18] U hrvatskoj delegaciji bili su tadašnji predsjednikStjepan Mesić i premijerIvo Sanader. Sanader je posljednji državnik, kojeg je papa primio prije smrti. UHrvatskoj su 4., 5. i 8. travnja 2005. bili dani žalosti. Povodom papine smrti,Paragvaj je proglasio 5 dana žalosti,Kostarika 4 dana,Italija,Kuba,Čile,Hrvatska iPortugal 3 dana žalosti,Kosovo 2 dana, aPeru dan žalosti.
Sućut povodom smrti pape izrazili su među ostalima iDalaj Lama,Ruska Pravoslavna Crkva, službena Kineska Katolička Crkva koju ne priznaje Vatikan,kubanske vlasti italibani koji su izjavili da je papa Ivan Pavao II. imao uspjeha u zaustavljanju progonamuslimana.[19]
Po graduRimu bilo je postavljeno oko 25 videozidova s kojih se mogao pratiti pogreb. U izravnom televizijskom prijenosu pogreb je pratilo oko 3 milijarde ljudi diljem svijeta. Pojedini dijelovimise, služili su se na 9 različitih svjetskih jezika. Papino tijelo pokopano je ispod Bazilke sv. Petra u Vatikanskim špiljama u neposrednoj blizini grobasv. Petra. Tamo je bio pokopan papa sv.Ivan XXIII., dok nije proglašen blaženim pa mu je lijes premješten na drugo mjesto uz ostale pape koji su proglašenisvetima i blaženima. Iznad groba nalazi se kipBogorodice s djetetom, rad hrvatskog kiparaIvana Duknovića izTrogira iz 15. stoljeća. Na pokrovu lijesa jekriž i grb pape Ivan Pavla II. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je1. svibnja2011. blaženikom, a njegov nasljednik papa Franjo svecem27. travnja2014. godine. Lijes s posmrtnim ostatcima svetog Ivana Pavla II. premješten je iz kripte Bazilike u oltar kapele sv. Sebastijana koja je pri ulazu u baziliku sv. Petra.
Po posjećenosti, pogreb pape Ivana Pavla II. treći je u povijesti nakon pogreba egipatskog predsjednikaGamala Abdela Nasera iz1970., kada se okupilo oko 8 milijuna ljudi i pogreba iranskog ajatolahaHomeinija iz1989., kada se okupilo 5 milijuna ljudi. Po praćenosti putemtelevizije, svrstava se u najgledanije televizijske emisije u povijesti.
Papa Ivan Pavao II. imao je poseban odnos sHrvatskom. Rodio se u dijelu Poljske, koji se zove i Bijela Hrvatska. Tu su boraviliHrvati, tijekom seobe u današnje krajeve. Aktivno se zalagao za ostvarenje hrvatske težnje za samostalnom državom i za prestanak ratova na prostoru bivšeJugoslavije.Vatikan je prvi u svijetu objavio3. listopada1991., da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju, a službeno je priznao Hrvatsku iSloveniju13. siječnja1992.Hrvatskoj je pružao višeslojnu i trajnu političku potporu. Upravo je papin pritisak bio odlučujućim činiteljem kod priznanja Republike Hrvatske, dok je do svoje smrti ostao zagovornikom i prijateljem RH u svim političkim zavijutcima i društvenim mijenama.
USelcima na otokuBraču 1997. godine podignut je u Europi prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. u prirodnoj veličini, i to u znak zahvalnosti za sve što je učinio za pravednu hrvatsku stvar.[21] Prilikom sprovoda, na njegovom lijesu bila je knjigaevanđelja, koju je dobio na dar prigodom trećeg posjeta Hrvatskoj.[22] Prvi spomenik papi Ivanu Pavlu II. nakon njegove smrti postavljen je predTrsatskim svetištem, na mjestu gdje je 8. lipnja 2003., tijekom svoga jubilarnog 100. putovanja svijetom, bio kao hodočasnik.[23]
Tri posjeta Hrvatskoj
Prvi posjet
Papa je prvi put posjetio Hrvatsku10. i11. rujna1994. godine. U planu je bilo, da posjeti iSarajevo iBeograd, ali to je otkazano. Papin zrakoplov sletio je naPleso, gdje su ga dočekali tadašnji predsjednikFranjo Tuđman i zagrebački kardinalFranjo Kuharić. Papa je te godine operiraokuk pa se nije mogao sagnuti i poljubiti zemlju, što je uvijek činio prilikom svakog posjeta nekoj državi. Stoga, mu je hrvatska zemlja prinesena u posudi kako bi je poljubio. Nakon pozdravnih govora, papamobil ga je dovezao od Plesa doZagrebačke katedrale a cijelim putem su ga pozdravljali mnogobrojni građani. Molio se na grobu kardinalaAlojzija Stepinca u katedrali. Za njega je rekao, da je "najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve". Dan kasnije predvodio jesv. misu na zagrebačkom hipodromu, kojoj je prisustvovalo gotovo milijun vjernika, što je najposjećenija misa u hrvatskoj povijesti.[24]Poručio je okupljenim vjernicima, da imajuhrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega, osloboditisrce od mržnje i osvete. Mlade je pozvao, da se odupru napasti nasilja i gradebudućnost na suživotu, dijalogu i suradnji. Hrvatskom narodu poručio je, da postane vjeran kršćanskim korijenima. Otišao je iz Zagreba zaRim u popodnevnim satima.
Ivan Pavao II. kao trsatski hodočasnik
Drugi posjet
Prilikom drugog posjeta od2. do4. listopada 1998. godine, posjetio jeZagreb,Mariju Bistricu iSplit. Prvi dan posjeta nakon pozdravnog govora na Plesu, govorio je vjernicima pred zagrebačkom katedralom. Sljedeći dan na sv. misi proglasio je blaženim kardinalaAlojzija Stepinca u Mariji Bistrici pred velikim brojem vjernika, njih oko 500.000. Papa je naglasio, da je Alojzije Stepinac hrabro izložio svoj život za svjedočenjeEvanđelja i jedinstvoCrkve. Poslijepodne, papa je u nuncijaturi u Zagrebu primio predstavnike kulture. Istaknuo je kako je konačna svrhakulture služiti pravome dobru. Slijedio je susret naPantovčaku s državnim vrhom. Posljednji dan boravka u Hrvatskoj, posjetio jeSplit. Služio je svečanu svetu misu na splitskomŽnjanu uzmore. Dio vjernika došao je na brodicama. U govoru, pozvao je međunarodnu javnost, da zaustavitragediju na Kosovu. Hrvate je pozvao, da grade demokratsku državu, kako bi se nadvladalo poratno stanje i dosegli plemenite ciljevi, za kojima Hrvatska teži. Posjetio je iSolin prije odlaska iz splitske zračne luke i oproštajnog govora.
Treći posjet
Treći posjet dogodio se od5. do9. lipnja2003. godine. To je bilo 100. papino putovanje izvanItalije iVatikana. Doletio je zrakoplovom u zračnu luku naKrku uOmišlju. Imao je susret s tadašnjim predsjednikomStjepanom Mesićem, premijeromIvicom Račanom i predsjednikom SaboraZlatkom Tomčićem. DoRijeke je ploviokatamaranom, što je bilo prvi put, da se na svojim pohodima vozi brodom. U Rijeci se pozdravio s lokalnim vlastima.Sljedeći dan boravio je uDubrovniku. U luciGruž služio je svečanu sv. misu, tijekom koje je proglasio blaženomMariju od Propetog Isusa Petković. Vozio se papamobilom po gradskom središtu iStradunu. Citirao je riječi upisane na tvrđaviLovrijencu: "Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta" i riječima na vratima vijećnice uKneževom dvoru: "Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro". U subotu7. lipnja doletio je uOsijek. Misa je održana na Osječkom sportskom aerodromu. Blagoslovio jekriž iz crkve sv. Filipa i Jakova uVukovaru i susreo se s predstavnicima ostalih crkava i vjerskih zajednica. Poslijepodne posjetio jeđakovačku katedralu. Na poklon je dobio šokačku nošnju. U nedjelju na blagdanDuhova, održana je sv. misa uRijeci na Delti. Papa je posebno pozdravio hrvatsku mladež. Posjetio je isvetište Gospe Trsatske, gdje je ostavio svojukrunicu, kako bi Gospa Trsatska molila za njega tijekomživota i nakonsmrti. Posljednji dan boravka u Hrvatskoj, posjetio jeZadar, gdje je služio sv. misu na Forumu. Susret je bio vrlo temperamentan i srdačan.Marko Perković Thompson posvetio mu je pjesmuIvane Pavle II objavljenu te godine.[25]
Kultura života
»
Ekološka kriza je ponajprije kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka.
«
Ivan Pavao II.
Papa je skovao sintagmu "kultura života" na svom putovanju u SAD 1993. godine. Pri tome je izjavio: "Kultura života znači poštovanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način, znači poštovanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti."
Objavio jeencikliku Donum Vitae 1987. godine o biomedicinskim istraživanjima i reproduktivnim tehnikama. Poruka enciklike je poziv na zaštitu ljudskogživota od trenutkazačeća. Protivio se ekperimentiranju nad ljudskim embrijima, koje dovodi do usmrćivanja tih embrija. Postupci nastanka ljudskog života izvan spolnog odnosa poputkloniranja, umjetne oplodnje i sl., smatrao je protivnima moralnim zakonima.
Objavio je još jednu encikliku na temu kulture života pod naslovomEvangelium Vitae1995. godine. Na početku enciklike uputio je apel odgojnim djelatnicima: "Poštujživot, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu,mir i sreću." Za 5. Božju zapovijed "Ne ubij" napisao je da se odnosi na: "Ne ubij nevinoga, ne ubij nevinoga u ratu, nevinoga u miru, nevinoga u majčinoj utrobi, nevinoga u posljednjoj bolesti, ne ubij nevinoga nikada ni u kojem slučaju." U encklici se ističe da je život svet jer odBoga dolazi, ostaje u trajnoj vezi s Bogom i Bogu se vraća. Papa je izjavio: "Prema tome, autoritetom koji je Krist predaoPetru i njegovim nasljednicima, u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve potvrđujem da je izravno i namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića uvijek teško nemoralno djelo." Izrazio je negodovanje, što se u zakonodavstvu zločin ubojstva nevinoga prikazuje kao pravo počinitelja. Zakon koji gazi temeljno pravo na život kosi se sa zdravimrazumom. Papa u enciklici navodi, da katolike ne obvezuju zakoni kojima se ozakonjujupobačaj,eutanazija i bilo koje drugo ubojstvo nedužnih, već katolici imaju pravo protiviti se takvim zakonima, zbog prigovorasavjesti.
Mnogo je puta izrekao svoje mišljenje o kontracepciji. Na susretu teologa12. studenog1988. godine izjavio je: "Ne postoje osobne ili socijalne prilike koje bi opravdale čin kontracepcije". U govoru17. srpnja1994. godine rekao je, da u nastanku života, supružnici ostvaruju jednu od najvažnijih dimenzija svoga poziva: postaju Božji suradnici. U odluci imati ili nemati dijete, ne smije predvladati sebičnost i nemar već pažljiva velikodušnost, koja važe mogućnosti i okolnosti i posebno daje prioritet dobrobiti nerođenog djeteta. I kada nije vrijeme za začeće, treba poštovati bračni čin kao prokreativan (otvoren rađanju) i onaj koji sjedinjuje partnere. Dopuštene su prirodne metode planiranjaobitelji, koje poštuju prirodne biološke cikluse, dok kontracepcija nije dopuštena.[26]
Osmislio je i pojam "teologija tijela" razlažući, uvelike nasuprot tradicionalnom shvaćanju po kojem je tijelo (nasuprot duhu) osuđeno kao izvor grijeha, svoju integralnu viziju ljudske osobe kao istovreno tjelesne, duševne i duhovne. Taj je svoj pristup Ivan Pavao II. razvio u svojih 129 izlaganja srijedom, između1979. i1984. DanašnjiKatekizam Katoličke crkve, kojeg je istipapa proglasio1992., govori o tijelu i tjelesnosti u člancima 2289–2298, a o spolnosti u člancima 2331–2386 (objašnjenje šeste zapovijedi, "ne učini preljuba"). Tjelesno zdravlje je "dragocjeni Božji dar" (2288), ali kršćansko se ćudoređe "protivi novopoganskom shvaćanju, koje promiče kult tijela kome bi trebalo sve žrtvovati, uzdižući tjelesno savršenstvo i sportski uspjeh kao neka božanstva." (članak 2289)
U postsinodalnoj apostolskoj pobudniciFamiliaris Consortio opisuje službeni stav Katoličke Crkve o ulozi i značenju braka i obitelji. Brak je definirao kao "osobnu uniju u kojoj supružnici uzajamno daju i primaju".
O pacijentima u vegetativnom stanju dao je izjavu2004. godine: "Poslužiti vodom ili hranom pa i umjetnim putevima ako je potrebno, nije čin liječenja nego je izravno prirodno sredstvo, da se sačuvaživot. Stoga će se upotreba takvog sredstva smatrati redovitim i razmjernim i zato moralno obvezatnim u mjeri u kojoj i do kada pokazuje, da postiže svoju svrhu, koja se u takvoj situaciji sastoji u tome da bolesniku pruža hranu i ublažava bol."[27]
Politika
Papa se često susretao s političarima. Prvi kojega je primio bio jeAndrej Gromyko, ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza, a posljednjeg je primio hrvatskog premijeraIvu Sanadera. Za vrijeme njegova pontifikata, kroz Vatikan je prošlo oko 1500političara, od kojih oko 250premijera. Susretao se i s američkim i ruskim predsjednicima, britanskom kraljicomElizabetom II., čelnikomPLO-aJaserom Arafatom, kubanskim predsjednikomFidelom Castrom i mnogim drugima.Kina je bila među vrlo rijetkim državama, koje su bile suzdržane ili neprijateljske prema papi. Uredio je dobre diplomatske odnose s velikim brojem država, uključujući iHrvatsku.
Kao političar i državnik, Ivan Pavao II. je, po mnogim prosudbama, osoba najzaslužnija za rušenjekomunizma. Sigurno je da komunistički sustav nije pao samo zbog usredotočene djelatnosti nekolicine ljudi- no, isto je tako teško poreći da je, u situaciji uzdrmanosti lijevogatotalitarizma koji se nije mogao dalje uspješno boriti protiv eksplozivne smjese gospodarske dotrajalosti, gubitka svjetonazorske vjerodostojnosti (osim kod najzagriženijih ideoloških ortodoksa) i korozivnih posljedaka informacijske revolucije, djelatnost Ivana Pavla II. u podupiranju pokreta otpora utjelovljenom u sindikatu "Solidarnost" (tu je temu podrobno obradioamerički publicistCarl Bernstein u svojoj knjizi o papi) bila vjerojatno najznačajnija individualna aktivnost koja je rezultirala u slomu komunističkoga sustava. Ima li se sve to na umu,Staljinovo ironično pitanje: "Koliko papa ima divizija?", dobilo je uistinu sarkastičan odgovor pravicoup de grace. U prvoj, manjoj polovici njegova pontifikata dominirala je borba protiv totalitarizma, poglavito lijevoga. Poslije raspada toga sustava, koji se uspijeva održati uKini,Kubi,Vijetnamu iSjevernoj Koreji jedino golim nasiljem bez uvjerljive ideološke iskaznice (čak i za cinične vladare tih zemalja), Ivan Pavao II. intenzivirao je borbu protiv potrošačkoga mentaliteta koji proždire zapadnu civilizaciju, planetarnoga izrabljivanja zemaljaJužne Amerike,Afrike iAzije provođenoga kroz institucije globalnogakapitalizma u službi bivšihkolonijalnih imperija i njihovih prirepaka, te općega kolapsa vrijednosti što rastače suvremenu civilizaciju.
Nakon ubojstva libanonskog predsjednika Bechira Gemayela, uputio je apel za mir uLibanonu. Sedam godina kasnije upućuje apel muslimanima u Libanonu i apostolsko pismo svim biskupima Katoličke Crkve o stanju u Libanonu.
Tijekom ratova uHrvatskoj iBosni i Hercegovini više puta uputio je apel za mir. Ubazilici sv. Petra22. siječnja1994. godine slavio je misu za mir na jugoistoku Europe. Papa je želio posjetiti Bosnu i Hercegovinu1994. godine, ali mu to nije bilo omogućeno zbog sigurnosnih razloga. Posjetio je BIH1997. godine i izjavio da nikada više ne bude ratova, mržnje i nesnošljivosti. Tijekom posjeta Hrvatskoj1998. godine tražio je miran suživot i toleraciju prema manjinama te oprost poslije ratnih sukoba.
Održao je nekoliko puta Svjetske molitvene dane uAsizu, kada je na jednom mjestu ukupio predstavnike svih velikih svjetskihreligija. Cilj skupova bila jemolitva za mir, kraj svih neprijateljstava, oprost i stvaranje pravog mira. Prije rata uIraku, susreo se s brojnim svjetskim državnicima, da pokuša spriječiti rat. Odredio je5. ožujak2003. kao dan molitve i posta za mir naBliskom istoku. Osudio jerat u Iraku i nije ga prihvatio kao rješenje. U rujnu2004. godine izjavio je, da nasilje izaziva nasilje i da je rat uvijek poraz, pogotovo poraz razuma i ljudskosti.
Ekumenizam i međureligijski dijalog
Susret s rabinom Tanenbaumom 1990. godine
Papa Ivan Pavao II. promicao je međureligijski dijalog imir. Zalagao se za jedinstvokršćana. Pokazao je otvorenost prema drugim vjerskim zajednicima.
Papa je uAsizu27. listopada1986. godine okupio predstavnike svihreligija: kršćane,muslimane,Židove,budiste,hinduiste i dr. Taj događaj bio je povijesni, jer nikada prije nije se okupilo toliko predstavnika različitih religija na jednom mjestu. Svi su kršćani zajedno molili, a predstavnici drugih religija molili su istodobno svatko u svom prostoru. Bit skupa bile sumolitva, mir i dijalog. Bilo je još okupljanja predstavnika svjetskih religija u Asizu te uVatikanu2000. u sklopuVelikog jubileja. Susret je održan u Asizu i24. siječnja2002. godine povodomnapada 11. rujna 2001. Sudionici su u Asiz doputovalivlakom, koji je nazvan „molitveni vlak“.
Napisao je ekumensku encikliku "Ut Unum Sint"1995. godine. To je prva ekumenskaenciklika uopće. Time je ekumenizam službeno postao pitanje pravovjerja i bit poslanja Crkve, jer jedinstvo kršćana odgovara Božjem planuspasenja.
Napisao je pismo1983. godine u povodu 500. godišnjice smrtiMarina Luthera. Potpisao je zajedničku izjavu s primasomAnglikanske Crkve Robertom Runcijem1989. godine. Odlično je surađivao sa sljedećim primasom Anglikanske Crkve Rowanom Williamsom, koji se4. listopada2006., prilikom posjeta papi u Vatikanu poklonio i poljubioprsten poput katoličkih biskupa. UAugsburgu1999. godine,Katolička Crkva potpisala je Deklaraciju o opravdanju s Luteranskom svjetskom federacijom. UStrasbourgu potpisana je Ekumenska povelja2001. godine između Konferecije europskih crkava i Vijeća europskih katoličkih biskupskih konferencija.
Od1980. godine postignuti su sporazumi s Pravoslavnim Crkvama oko nekih vjerskih pitanja. Papa je posjetio mnoge većinski pravoslavne države poputGrčke,Rumunjske,Bugarske,Ukrajine i dr. Želio je posjetiti iRusiju iSrbiju, ali nije bilo dobre volje s pravoslavne strane.Ruska Pravoslavna Crkva teritorij Rusije drži isključivo svojim.
Ivan Pavao II. prvi je papa, koji je ušao udžamiju, kada je uDamasku posjetio džamiju Umajda6. svibnja2001. godine. U poruci za krajramazana1991. godine izrazio je poštovanje prema muslimanima. Naglasio je spremnost na suradnju i za izgradnju trajnog mira u svijetu. Pohvalio jepost, molitvu i samodisciplinu kod muslimana. Posjetio je više muslimanskih zemalja poputSirije,Jordana,Indonezije,Turske i dr. UKazahstanu u rujnu2001. godine istaknuo je, da izražava poštovanje Katoličke Crkve prema autentičnomislamu, koji se brine za ljude u nevolji. Izjavio je i da mržnja, fanatizam iterorizam obezvređuju Božje ime i istinski lik čovjeka.[31]
Veliki jubilej
Posjet Pape Ivana Pavla II tijekom Velikog jubileja 2000. godine
Veliki jubilej slavio se2000. godine povodom proslave 2000 godina odrođenja Isusa Krista. Već1994. godine, papa je najavio proslavu Velikog jubileja u apostolskom pismu "Tertio Millennio Adveniente" (hrv. Nadolaskom trećeg tisućljeća). Objavio je i bulu o jubileju pod nazivom "Inacarnationis Mysterium" (hrv. Otajstvo Utjelovljenja)1998. godine. Veliki jubilej počeo je naBožić1999. godine otvaranjem vrataBazilike sv. Petra u Vatikanu. Otvaranje jubileja proslavljeno je i u mjesnim crkvama posvijetu. Ustanovljen je poseban jubilarni oprostgrijeha.
U sklopu jubileja, papa je posjetioSvetu Zemlju od24. do26. veljače 2000. godine. Pohodio je tom prilikom iNazaret iJeruzalem, gdje je stavio svoju molitvu naZidu plača. Na prvukorizmenu nedjelju12. ožujka, ispričao se i tražio oprost za sve grijehe koje su sinovi i kćeri Katoličke Crkve učinili tijekom povijesti. To je uključivalo i oprost zbog prislinog pokrštavanja,inkvizicije ikrižarskih ratova. Posjetio je iSiriju,Grčku iMaltu od 4. do 9. svibnja. U lipnju je ručao sa siromasima i beskućnicima iz Rima. Održani su posebni jubileji radnika,obitelji, studenata,biskupa, umjetnika, znanstvenika, poljoprivednika i drugih, svaki posebno. U sklopu Velikog jubileja,Vatikan je posjetilo oko 25 milijuna hodočasnika, a održano je oko 3400 euharistijskih slavlja. Održan je i Svjetski dan mladih u Rimu na kojem se okupilo više od 2 milijuna mladih iz cijeloga svijeta. Na kraju Velikog jubileja,6. siječnja2001. godine papa je objavio apostolsko pismo "Novo millennio ineunte" (hrv. Ulaskom u novo tisućljeće). U njemu je pisao o izazovimaekologije,ratnih sukoba,ljudskih prava,pobačaja i dr.
Putovanja
Putovanja Ivana Pavla II. (žuto označene države, koje je posjetio)
U 26 godina svoga pontifikata, posjetio je 129 država.[32] Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Prvi je papa, koji je posjetio gradoveAzije,Afrike iJužne Amerike. Imao je 54 posjetaeuropskim državama bezItalije, 15 posjeta Africi, 11 posjetaSrednjoj Americi, 10 posjetaSjevernoj Americi, 9 posjeta Aziji, 8 posjeta Južnoj Americi, 4 posjetaOceaniji i 3 posjetaBliskom istoku. Putovao je gotovo do posljednjeg dana.
Još kao krakovski nadbiskup volio je putovati i posjećivati poljske iseljenike. Na početkupontifikata, najavio je da će ići svuda gdje ga pozovu, ako muBog dopusti. Prvo putovanje bilo je uDominikansku Republiku iMeksiko,[33] a drugo uPoljsku. Putovao je najčešće avionom, ali i mnogim drugim prijevoznim sredstvima. Na trećem putovanju u Hrvatsku prvi put se vozio brodom na pastoralnim posjetima i to od Omišlja do Rijeke. Vozio se i u posebno izrađenompapamobilu. Prilikom posjetaCalcutti1986. godine u papamobilu vozio se zajedno sMajkom Terezom. Nakon posjeta državama s totalitarnim sustavima, ponegdje su se pokrenule promjene premademokraciji poputČilea iParagvaja. Njegov posjetKubi, doveo je do boljeg odnosa vlasti prema katolicima. Putovao je i u države, gdje su katolici u manjini poput većinski pravoslavnih ili muslimanskih država. Posjetio je sve kontinente osimAntartike. Putovao je u sve državeEuropske unije, sve državeSjeverne iSrednje Amerike i gotove sve države Južne Amerike. Najviše je putovao uItaliju pa zatim u svoju domovinu Poljsku. Nije uspio posjetitiRusiju iKinu, zbog nesusretljivosti tih država. Putovanje uHrvatsku2003. godine, bilo je njegovo jubilarno 100. putovanje. Svako putovanje imalo je plan i poruku. Posjetio je i koncentracijske logore Auschwitz i Mauthausen. Imao je i posjetHollywoodu, kada je poručio glumcima da imnovac ne bude jedina briga. Prilikom mnogih posjeta događale su sebeatifikacije ikanonizacije, tj. proglašenja blaženih i svetih. Prva beatifikacija izvanRima još od srednjeg vijeka dogodila se uSeulu uJužnoj Koreji1984. godin, kada je proglasio blaženima 103 mučenika.
Crkveni dokumenti
Za vrijeme pontifikata napisao je te izgovorio oko 15.000 raznih govora i dokumenata, što je oko 18 milijunariječi.[34] Napisao je 14enciklika, 11 apostolskih konstitucija, 41 apostolsko pismo, 15 apostolskih pobudnica, 19 motuprija i višeknjiga. Pokrenuo je pisanje novogaKatekizma Katoličke Crkve. Napisan je povodom 20. obljetnice zaključenjaDrugog vatikanskog sabora.[35] Dovršen je1994. godine. Za njegova pontifikata izrađen je novi Zakonik kanonskog prava1983. godine, kao najvažniji priručnik vrijedećeg prava Katoličke Crkve latinskog obreda. Proglasio je Zakonik kanona istočnih crkava1990. godine, koji uzima u obzir duhovnu pravnu i civilizacijsku posebnost Istočnih Crkva koje su u zajedništvu s Katoličkom Crkvom poputKoptske, Maronitske, i dr.
EnciklikaRedemptor Hominis prva jeenciklika Ivana Pavla II. Objavljena je4. ožujka1979. godine, nekoliko mjeseci nakon što je izabran za papu. Uvodne riječi enciklike glase: "Isus Krist, središte jesvemira ipovijesti". Papa ističe, da je Isus ušao u povijest čovječanstva i kao čovjek postao nositelj povijesti, jedan od ljudi, a ipak jedinstven.[36] Bitan je odgovor vjernika prihvaćanjem Njegovih riječi. Među enciklikama, posebno se ističeEvangelium Vitae. Obrađuje ključna pitanjaživota ismrti poput:smrtne kazne,pobačaja, ekperimentiranja nad ljudskimembrijima,eutanazije,samoubojstva i zakonodavstva u vezi tih pitanja. Papa u enciklici izjavljuje, da je izravno i namjernoubojstvo nevinog ljudskog bića uvijek teško nemoralno djelo.[37] EnciklikaDonum Vitae govori o o biomedicinskim istraživanjima i reproduktivnim tehnikama. Poruka enciklike je poziv na zaštitu ljudskogživota od trenutkazačeća.Papasmatra, da je nedopustivo dolazak djeteta na svijet podvrći kontroli, gospodarenju i tehničkoj uspješnosti. EnciklikaEcclesia de Eucharistia je na temu otajstvaEuharistije i njenom odnosu premaCrkvi. U enciklici ima pjesničkih dijelova u kojima je vidljiva papinaljubav prema Euharistiji. Istaknuo je, da je slavio Euharistiju na vrlo različitim mjestima: nastadionima, u kapelicama uplaninama i uzmore, na gradskim trgovima i sl. Iz toga je iskusio univerzalnost Euharistije i njen kozmopolitski karakter.Redemptoris missio je enciklika koja ističe važnostimisijskog poslanja i buđenje kršćana iz misijske uspavanosti. Papa napominje da je evangelizacija naroda tek na svome početku, a osim oživljavanja misijskog rada njome nastoji raspršiti sumnje glede misija ad gentes, ohrabriti teologe na produbljivanje i iznošenje različitih oblika misija, potaknuti katoličku mladež na naviještanjeKraljevstva Božjeg i pridonijeti promicanju misijskih zvanja.
Papa i Djevica Marija
Grob Ivana Pavla II. iznad kojega jeBogorodica koja je djelo hrvatskog kipara iz XV. stoljećaIvana Duknovića, rodom iz Trogira
Kada je imao 9 godina, umrla mu je majka Emilija. Nakon pokopa njegov otac poveo je njega i brata na višednevno hodočašće u marijansko svetište Kalvariju u blizini njihovog mjesta Wadowica.Djevica Marija popunila je prazninu nastalu smrću majke. Razvio je duboku odanost prema Mariji do krajaživota. Kada je preživio atentat i tešku operaciju, svoj oporavak i spas od smrti, smatrao je Marijinom zaslugom. U znak zahvalnosti, jedan odmetaka kojim je pogođen, stavio je u krunuGospu Fatimske. Hodočastio je u velik broj marijanskih svetišta npr. u Fatimu,Lurd,Częstochowu i u mnoga druga među kojima su i svetišteMajke Božje Bistričke1998. godine i svetišteMajke Božje Trsatske2003. godine. Tamo je ostavio svojukrunicu, kako bi Majka Božja molila za njega tada i nakon njegove smrti. Svaku svojuencikliku završavao jemolitvom Djevici Mariji.
Dodao je četvrto otajstvo krunice2002. godine apostolskim pismom „Rosarium Virginis Mariae“ (hrv. Krunica Djevice Marije). Novo četvrto otajstvo, nazvao je otajstvom svjetla, koje je obuhvatiloIsusovo krštenje na rijeci Jordan, njegou objavu nasvadbi u Kani Galilejskoj, naviještanjeBožjeg kraljestva pozivom na obraćenje,Isusovo preobraženje i ustanovljenjeeuharistije. Iste godine proglasio je i godinu krunice, koju je i sam često molio.
Papa i mladi
Ivan Pavao II. bio je popularan kod mladih. Ustanovio je1984. godine,Svjetski dan mladih, na kojem se redovito okupljalo mnoštvo mladih. Papa je mlade nazvao "jutarnja straža".[38] Prvi Svjetski dan mladih dogodio se 15. travnja 1984. godine uRimu. Tada je mladima darovao drvenikriž i potaknuo ih neka ga nose svijetom kao znakIsusove ljubavi prema čovječanstvu. Sljedeći Svjetski dani mladih održani su se u Rimu 1985.,Buenos Airesu 1987.,Santiago de Composteli 1989.,Częstochowi 1991.,Denveru 1993.,Manili 1995.,Parizu 1997., Rimu 2000.Torontu 2002. Nastavili su se i nakon smrti pape Ivana Pavla II. uKölnu 2005. iSydneyu 2008. Do sada je najmasovniji susret u Manili 1995. godine, kada se okupilo 5 milijuna mladih. Na Svjetskom danu mladih u Rimu okupilo 2.7 milijuna mladih iz cijelog svijeta. Od tada s mladima hodočasti i lik Majke BožjeSpasa rimskog naroda.
U čast pape održan je koncert uBologni1997. godine na kojem se okupilo oko 300.000 mladih. Nastupali su mnogi glazbenici među kojima iBob Dylan. Mimo protokola papa je održao govor u kojem je citirao pjesmu Boba Dylana "Blowin' in the wind" istih "Koliko cesta čovjek mora proći prije nego što ga možete nazvati čovjekom?"
Prilikom trećeg hodočašća uHrvatsku2003. godine, tijekom sv. mise uZadru, mladi su skandirali: "Mi smo papini, papa je naš" te "Ivane Pavle! Ivane Pavle! Ivane Pavle!" Papa je uzvratio: "Hvala i tebi, mladeži hrvatska!"
Ivan Pavao II. napisao je velik brojpjesama,drama ieseja, koji su u milijunima primjeraka prevedeni na mnoge jezike svijeta. Neki od njegovih literalnih radova izvođeni su ukazalištu i prikazani u oblikutelevizijskih iradio emisija. Pisao je i pod pseudonimima Piotr Jasien, Stanislaw Andrzej Gruda, A. J., Andrzej Jawien, kako bi njegove radove vrednovali zasebno od njega samoga. U početku su njegovi književni radovi objavljivani u poljskim katoličkim časopisima. Za vrijemeDrugog svjetskog rata, sudjelovao je u radu Rapsodijskog kazališta uKrakovu, koje je radilo u ilegali. Bio je glumac, redatelj, scenograf, pisao je dramske tekstove i eseje. Najpoznatija drama mu je "Pred zlatarnom" koja je izvođen u mnogim kazalištima poput onih uNew York u,Rimu,Varšavi te usplitskomHNK-u1997. godine. Za tekst "Brat našega Boga" poznati poljski skladateljKrzysztof Penderecki napisao je scensku glazbu. Najpoznatija papina duhovna pjesma je "Krist na žalu", koja se pjeva i u hrvatskim crkvama. Sam Ivan Pavao II. pjesmu je 1979. preveo na hrvatski jezik (polj. prijevodStanisław Szmidt, izvornik na španjolskomPescador de hombresCesárea Gabaráina) O uloziumjetnosti još u mladosti je napisao: "Nije umjetnost tu da bi bila tek realističkom istinom ili pak pukom zabavom, već prije svega nadogradnjom, pogledom prema naprijed i uvis, pratiljom religije i vodičem na putu prema Bogu; ima dimenziju romantičke duge: ide od zemlje i od srca čovjekova prema Beskrajnom."[18] O njemu je napisano mnogoknjiga i za života i nakon njegove smrti.
Od mladosti volio se bavitišportom. Bio je vratar u katoličko-židovskoj momčadi u svom rodnom mjestu. Igrao je za nogometnu momčad gimnazije. Volio je višednevne planinarske izlete poTatrama,plivanje na rijeci Skawi, vožnjubiciklom ikanuom. Volio je itenis išah. Kada je postao papa i dalje se nastavio baviti športom. Dao je u Vatikanu napraviti dvoranu za vježbanje. Poslije ustajanja, redovito je vježbao. Plivao je ubazenu u ljetnoj rezidencijiCastel Gandolfo. Ponekad je i skijao. Uz pomoć talijanskih alpinaca popeo se na jedan od vrhovaMont Blanca1986. godine. Blagoslovio jeOlimpijski stadion u Rimu povodomSvjetskog nogometnog prvenstva u Italiji 1990. godine. Uživo je kao prvi papa gledao i nogometnu utakmicu nastadionu. Volio je primati u posjet izaslanstva športaša pa je tako primio i nogometašeHajduka,Real Madrida,Gorana Ivaniševića,Ronalda,Roberta Baggija i dr. Preporučio je, da se nogometne utakmice odigravaju subotom, a ne nedjeljom. Šport je smatrao Božjim darom. Zauzimao se zafair-play u športu.
↑Ivan Fuček: Katolički nauk o kraju života krivo se predstavlja, Glasnik HKLD-a, Zagreb 2005.
↑Cirkvenac, Hrvoje. 2003. „Papa, zašto nije dobio Nobelovu nagradu za mir?”, Puls, Zagreb.
↑"A Blessing to One Another - Pope John Paul II & The Jewish People". 2007,2009 A Blessing to One Another.http://www.blessingexhibit.org/. Retrieved 2009-01-01.
.jpg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
