(1) Službeno je još desetak regionalnih jezika (2) Izvan upotrebe
Iran iliPerzija (perz. ايران;Irān), službenoIslamska Republika Iran (perz. جمهوری اسلامی ایران;Džomhūrī-je Eslāmī-je Īrān)država je ujugozapadnoj Aziji. NazivIran udomaćen je još odstarog vijeka dok se na međunarodnoj sceni počeo aktivnije koristiti od1935. godine kada je potisnuo europskiegzonimPerziju. Danas senaziviIran iPerzija koriste kao sinonimi u kulturološkom smislu, dok se u službenom političkom kontekstu koristi isključivo nazivIran.
Država se proteže na1 648 195km2, što je čini 18. po površini u svijetu, i prema procjenama Ujedinjenih Naroda iz 2018. u njoj je živjelo82 011 735 stanovnika. Iran ima važno geostrateško značenje s obzirom na to da se nalazi u središnjojEuroaziji odnosno naBliskom istoku. Zemlja je na sjeveru omeđenaArmenijom,Azerbajdžanom iTurkmenistanom odnosnoKaspijskim jezerom, na istokuAfganistanom iPakistanom, na zapaduIrakom iTurskom, te na juguOmanskim iPerzijskim zaljevom. Glavni i najveći grad jeTeheran koji predstavlja važno političko, kulturno, gospodarsko i industrijsko središte zemlje. Iran u vojno-političkom smislu ima status regionalne sile, dok se na temelju obilnih zalihanafte izemnog plina kao i razvijenognuklearnog programa često naziva i „energetskom supersilom”. Također, Iran je i najrazvijenijapoljoprivredna iindustrijska sila u širojregiji.
Tijekom vladavineAhemenida (550. pr. Kr. -330. pr. Kr.),Perzijanci su svoju regiju zvaliParsa po imenu kraljevstvaKira Velikog koji je pripadao perzijskom plemenu, a danas se to ime može naći u oblicimaFars ili Pars, što je ime jedne pokrajine u Iranu. Sveukupno područje države naseljenoiranskim plemenima zvalo seArijanam, a ta riječ potječe izarijskog izraza koji značiplemenit.[3] Upartskom razdoblju (248. pr. Kr. -224.)Arijanam je preoblikovano uArijan te se s vremenom razvilo u izrazeIranšaher iIran dosasanidskog razdoblja.
Grci su rabili izrazeArijana iPersis u opisivanju područja koje je danas poznato pod nazivomIranska visoravan.[4] Ovaj je izraz ulatinskom dobio oblikPersia te je pod tim ili sličnim nazivima ušao u većinu europskih jezika.
U20. stoljeću, pokrenula se diskusija između intelektualaca o točnom imenu zemlje.21. ožujka1935. godine, naNovruz (iranskanova godina),Reza-šah Pahlavi izdao je dekret kojim se zahtijeva da se u svim službenim dokumentima u vanjskim odnosima za ime zemlje koristi naziv Iran.[4]
Na području Irana, točnije uBeludžistanu, nađeni su ostaci ljudskog djelovanja još iz razdobljadonjeg paleolitika, od kojih najstariji datiraju i do 800.000 godina. Na sjeverozapadu zemlje, u područjuKaspijskog jezera, nađeni su ostaci gospodarske aktivnosti iz razdobljamezolitika.Neolitička nalazišta svjedoče o poljoprivrednom djelovanju prije oko 6.000 do 7.000 godina u doliniGorgana, uTureng-Tapeu,Jarim-Tapeu i u središtu zemlje, uSialkuII (blizuKašana).[5]
Predmeti odbakra i oslikane keramike izbrončanog doba (prije 4.000 godina) pronađeni su uSuzi (pokrajinaHuzestan) iTape-Sialku. Arheološkim istraživanjima tek se sad počinju upoznavati vrlo stare civilizacije koje su ovdje gradile gradove prije 5000 godina.
Početkom trećeg tisućljeća pr. Kr., uSuzi se javlja oblik pisma koji je vjerojatno nastao iz starog sumeranskog pisma.Elamsko carstvo (prije kojeg je postojala protoelamitska civilizacija) postalo je nova regionalna snaga u jugozapadnom Iranu te svojevrsna konkurencija susjednim carstvimaBabilonije iAsirije. Tek u drugom tisućljeću pr. Kr. na iranski plato dolazeiranski narodi iz središnje Azije. Sredinom 7. stoljeća pr. Kr.Medijci okupljeni u plemenima na sjeveru i sjeverozapadu zemlje postaju samostalna regionalna sila i osnivajuMedijsko Carstvo. Krajem istog stoljeća Medijci i Babilonci oslobađaju se Asiraca zauzimanjemNinive612. pr. Kr. U ovom razdoblju izvori spominjuKira I., kraljaAnšana i unukaAhemena, osnivačaprvog perzijskog carstva.
Partsko Carstvo osnovano je247. pr. Kr., a njihovi vladari smatrali su se nasljednicimaAhemenida. Carstvo je osnovaoArsak, poglavariranskog plemenaParni, nakon što je osvojio tadašnjuseleukidskusatrapijuPartiju. Parni su se tada stopili s domaćimPartima, a Arsak je također osnovao znamenitu arsakidsku dinastiju, te se njegova država ponekad naziva iArsakidsko Carstvo. Slabljenjem seleukidske moći, Partsko Carstvo se nametnulo kao vodeća silaBliskog istoka, te je na vrhuncu moći uz teritoriju današnjeg Irana sadržavalo iMezopotamiju,Armeniju, južnu obaluPerzijskog zaljeva, te velike dijeloveAfganistana,Pakistana iTurkmenistana. Partsko Carstvo objedinjavalo je elementeiranske ihelenističke kulture što se najbolje očituje u političkoj upravi. Partsko Carstvo, koje je povremeno vodilo ratove srimskom državom na zapadnim granicama, srušeno je godine226. u pobuni vazala na jugozapadu Irana koji su nakon toga osnovali novo,Sasanidsko Perzijsko Carstvo.
Sasanidi su bili prvi koji su vlastito carstvo oslovljavaliendonimom koji se zadržao do današnjeg dana -Iran-šar iliErā-nšar (perzijski: ايرانشهر,Iransko carstvo (domovina)). Oni su vladali jednim od najvažnijih razdoblja iranske povijesti te su ostvarili brojna dostignuća na svim područjima. Posebno su utjecali narimski svijet, jer su dva carstva bila neprestano u ratu.[7] Njihov kulturni utjecaj dosegnuo je izapadnu Europu,Afriku,Kinu iIndiju te se nastavio i uislamskom razdoblju[8],.[9]
Stoljetni ratovi s Rimljanima doveli su do iscrpljenja obje starovjekovne supersile što je išlo na rukuArapima ujedinjenim podislamom koji započinju masovne vojne pohode.Osvajanje Irana počelo je637. godine sAbu Bekrom. Nakon opsadeKtezifonta, glavnog grada carstva, muslimani pobjeđuju sasanidsku vojsku kodNihavanda642. godine. Nakon toga Iranom se počeo širiti islam koji je postao većinskom religijom tri stoljeća kasnije odnosno tijekom vladavine domaće dinastijeSamanida. Iran je islamiziran, ali nikad nije arabiziran, za razliku od drugih krajeva koje je osvojiokalifat.[10] Perzijanci su značajno pridonijeli islamu na kulturnoj, političkoj i religijskoj razini.[10]
U 8. stoljeću, uHorasanu se prihvaća disidentskašijitska doktrina te se događa odavajanje od arapske dominacije. Pobunom je svrgnuta dinastijaOmejida te ju je uBagdadu zamijenilaAbasidska dinastija,748. godine.[11] Moć kalifâ ubrzano se smanjuje te u Iranu nastaju mnoge jake regionalne dinastije između820. i1005., od kojih iznimnoSamanidi. Oni su se sukobljavali s Bagdadom te u mnogočemu obogatili intelektualni život. Osim klasične arapske kulture, podupirali su perzijsku književnost i jamčili zaštitu misliocima. Od962. dinastijaGaznavida izGaznija vladaHorasanom, tePandžabom. U ovo vrijeme, pod zaštitom Mahmuda Gaznija,Firdusi piše „Šahnamu” (Knjiga kraljeva), epsku pjesmu s pričama iz perzijske mitologije.[12]
Seldžuci dolaze u regiju u 11. stoljeću[3] te pobjeđujuGaznavide paSamanide, a u Iranu se događa kulturna i znanstvena renesansa. Napravljena je promatračnica uIsfahanu, gdje jeOmar Hajam stvorio novi,perzijski kalendar sprijestupnim godinama koji je i danas u uporabi. Ovo je razdoblje također bilo vrlo plodno za mnoga umjetnička dostignuća.
Nakon vladavine Seldžuka, Iranom upravljaju manje lokalne dinastije prije dolaskaMongola pod vodstvomDžingis-kana,1219. godine. Invazija je poprilično oštetila zemlju i stanovništvo.[13] Uništenjem brojnih sustava za navodnjavanje uništena je i mreža nastambi. Uništene gradove zamjenjuju izolirane oaze, a broj stanovnika pada te se stanovništvo tribalizira. Manje lokalne dinastije vladaju područjem nakon kraja prvog mongolskog razdoblja u1335. godini.
Iransko stanovništvo preobratilo se naimamitskišijizam u 16. stoljeću, za vrijemeIsmaila I., prvogsafavidskog vladara. Ovo preobraćenje izvršeno je zbog suprotstavljanja dominaciji sunitskihOtomanskih Turaka, kako bi se stvorio jedinstven religijski identitet. Preobraćenje je bilo obvezno, pod prijetnjom smrću.[14]
Vrhunac safavidske vladavine bio je za vrijeme šahaAbasa I. Velikog, za čijeg se vremena dogodila centralizacija i opći napredak zemlje. Ovo je bilozlatno doba i za umjetnost i trgovinu. Invazijom afganskih plemena u Iran1722. godine započela je silazna putanja safavidskog razdoblja. Nakon pada zadnjeg safavidskog vladara1735., godinu poslije Tahmasp Koli iz plemena Afšar istjeruje Paštunce i preuzima vlast pod imenomNader-šah. Za vrijeme njegove vladavine vraćen je cijeli teritorij Irana te su krenuli vojni pohodi u Indiju. Njegova vladavina nije dugo trajala te je1747. godine ubijen u zavjeri.
Za vlast u zemlji otada se počinju boriti razne lokalne dinastije:Afšaridi,Hotakijci,Kadžari iZandijci.Karim-han Zand uspio je1750. godine ujediniti skoro cijelu zemlju. Za vrijeme njegova vladanja glavni je grad izMašhada premješten uŠiraz i započelo je kratko vrijeme mira i napretka. Nakon njegove smrti1779. godine počinju daljnje borbe za vlast. Na kraju pobjeđujeMuhamed-šah Kadžar koji preuzima vlast1794. godine i time osniva dinastiju koja je trajala sve do1925. godine. Tada glavnim gradom postajeTeheran.
Za vladanja njegovih nasljednikaFateh Ali-šaha,Muhamed-šah iNasrudin-šaha, u zemlji je obnovljen red, stabilnost i jedinstvo. Trgovci i vjerski vođe postaju važni članovi društva u ovo vrijeme. Zbog slabosti središnje vlasti, velike kolonijalne sile,ruska ibritanska, zahvaljujući vojnoj i tehnološkoj moći, počinju dominiratiiranskim gospodarstvom i miješati se u unutarnje poslove države. Ipak, unatočVelikoj igri, Iran je sačuvao nezavisnost i nikad nije koloniziran.
Prvi pokušaji modernizacije zemlje dogodili su se za vrijemeNasrudin-šaha. Reforminan je porezni sustav, pojačana kontrola nad administracijom te razvijena industrija i trgovina. Smanjio se strani utjecaj, kao i utjecaj šijitskog svećenstva. Narodna želja za promjenama dovela je do ustavne revolucije1906. godine. Iran je postao prva bliskoistočna zemlja koja je revolucijom dobila ustav.
Prvim svjetskim ratom povećan je utjecaj Britanaca, koji su već dotad bili zainteresirani za naftu pronađenu1908. godine uHuzestanu. Pokušali su nametnuti anglo-perzijski dogovor1919. godine, koji je parlament odbio.
Nešto poslije državnim udarom smijenjena je vlast u korist časnika Reza-šaha, koji četiri godine poslije postajeReza-šah Pahlavi. Uz pomoć snažne i centralizirane vlade počinje modernizacija Irana: razvijanje teške industrije, veliki infrastrukturni projekti, gradnja nacionalne željeznice, stvaranje javnog nacionalnog obrazovnog sustava, reforma pravosuđa (dotad pod kontrolom svećenstva), stvaranje iranskog građanskog zakonika, poboljšanje zdravstvenog sustava, itd. Posebna prava koja su dodijeljena strancima za vrijemeKadžara ukinuta su kako bi se smanjila ovisnost i njima, što se posebno odnosilo na Veliku Britaniju i Rusiju. Dana21. ožujka1935. međunarodna zajednica na Reza-šahov zahtjev službeno je odlučila prestati rabiti višetisućljetniegzonimPerzija odnosno počela je oslovljavati zemlju sIranom (endonimom nepromijenjenim odsasanidske epohe). Zabrana nošenja vela za žene, kao i obveza oblačenja na „zapadnjački” način za muškarce, uvedena je iste godine.
Godine1953. premijerMuhamed Mosadek nacionalizira naftu. Radi zaštite zapadnjačkih interesa u iranskoj naftnoj industriji,britanske iameričke tajne službe provodeoperaciju Ajax čiji je cilj postavljanje vlade koja bi štitila zapadnjačke interese. Nakon Mosadekova pada, Muhamed Reza Pahlavi uspostavlja autokratski diktatorski režim uz pomoć SAD-a. Godine1955., Iran pristupa Bagdadskom sporazumu čime prelazi na američki stranu uhladnom ratu. Pahlavi je modernizirao industriju i društvo zahvaljujući prihodima od nafte te programu zvanomBijela revolucija. Za vrijeme njegova režima uklonjeni su svi oblici političke oporbe, a njegova vladavina općenito nije bila dobro prihvaćena u iranskom društvu.
Nakon mjeseci demonstracija i prosvjeda protiv njegovog režima, Muhamed Reza Pahlavi napustio je Iran16. siječnja1979. godine. Dana1. veljače1979.Ruholah Homeini vratio se u zemlju nakon 15 godina egzila. Nakon proglašenja neutralnosti oružanih snaga u revoluciji, Homeini je proglasio kraj monarhije11. veljače, te uspostavio prijelaznu vladu.
Iako je među stanovništvom većinom vladalo pozitivno raspoloženje zbog odlaska šaha, postojalo je mnogo nesuglasica oko budućnosti Irana.[15] Iako je Homeini bio najpopularnija politička figura, postojalo je više revolucionarnih skupina, od kojih je svaka imala drugačiji pogled na budućnost zemlje. Grupe su uključivale liberale, marksiste, anarhiste i laike, uz veliki broj vjerskih skupina koje su tražile modeliranje iranske budućnosti.[4]
Teolozi su bili prvi koji su uspostavili red u zemlji uz pomoć lokalnih odbora. Poznati pod imenomBranitelji revolucije od svibnja1979., ove skupine su brzo dobile moć na lokalnoj razini po cijelom Iranu, te time i najveći dio moći na sveukupnoj razini. Uz pomoć revolucionarnih sudova koji su uspostavljeni, eliminirane su ključne ličnosti iz starog režima, kao i protivnici iz drugih skupina. Krajem 1979. organiziran jereferendum, na kojem je uspostavljenaislamska republika po Homeinijevom nacrtu, svrhovnim vođom na čelu.
TijekomZaljevskog rata1991. godine, Iran je ostao neutralan (dopustio je jedino prisutnost iračkog zrakoplovstva i ulazak iračkih izbjeglica na svoj teritorij).
Revolucija, nakon koje je slijedio rat s Irakom ostavili su velike posljedice na gospodarstvo zemlje koje su vodili pragmatičari kao Hašemi Rafsandžani, koji je izabran kao predsjednik1987., te1991. godine. Krah gospodarske politike i modernizacije iranske države doveo je do izbora umjerenjakaMuhameda Hatamija na mjesto predsjednika1997. godine. Njegovu vladavinu obilježile su nesuglasice između društva koje je zahtijevalo promjene i svećenstva koje je željelo zadržati svoju moć. Ova situacija doseže svoj vrhunac u srpnju1999., kada su na ulicama Teherana i drugih većih gradova izbili masovni protesti protiv vlasti. Hatami je ponovno izabran2001. godine, ali konzervativne struje u iranskom parlamentu destabilizirale su njegov reformatorski pokret.
Godine2005. godine, na mjesto predsjednika države izabran jeMahmud Ahmadinežad, konzervativni gradonačelnikTeherana. Njegov mandat obilježava spor saSAD-om okonuklearnog programa i tvrda vanjska politika. Iran je trenutačno izvrgnutameričkim specijalnim operacijama s ciljem destabiliziranja političkog sustava, rušenja vlade i sprečavanja Irana od razvoja nuklearnog programa.[18]
Iranskim krajolikom prevladavaju planinski lanci između kojih se nalaze mnoge doline i prema istoku i jugoistoku pustinjske visoravni. U istočnom dijelu zemlje prevladavaju slabo naseljene ravne pustinjeDašt-e Lut („Prazna pustinja”) iDašt-e Kavir („Velika slana pustinja”) s povremenim slanim jezerima, koje se nastavljaju istočnije u zapadnomPakistanu i južnomAfganistanu.
U širokom području između planina nalaze se velika poljoprivredna i urbana središta kaoIsfahan iliŠiraz. Sve do 20. stoljeća, kada su izgrađene glavne ceste i željezničke pruge kroz planinske lance, ova područja bila su relativno izolirana jedna od drugih. Obično je jedan veliki grad dominirao jednim ovakvim područjem, te su postojali složeni gospodarski odnosi između grada i sela na periferiji. U višim područjima planinskih lanaca, živjele su praktički plemenske skupine koje su se selile zajedno sa stadima ovaca i koza između tradicionalnih ljetnih i zimskihpašnjaka.
U zemlji ne postoje veći riječni sustavi, a promet se tijekom povijesti odvijaokaravanama koje su prolazile kroz klance i prijevoje u planinama. Visoke planine su također predstavljale problem u pristupu premaPerzijskom zaljevu iKaspijskom jezeru. Većih slatkovodnih jezera nema, a na sjeverozapadu je plitko poluslano jezeroUrmija.
U Iranu vlada uglavnomsuha i polusuha klima. Iznimka je ravnica uzKaspijsko jezero gdje vlada blaga suptropska klima oceanskog tipa; ovdje temperature zimi rijetko padaju ispod 0°C, a klima je vlažna tijekom cijele godine. Temperature ljeti se rijetko penju iznad 29°C, a prosječne godišnje padaline su od 680mm na istoku do 1700mm na zapadu zemlje. Na zapadu u naseljima u dolinama gorjaZagros javljaju se iznimno niske temperature, jake zime, te prosječna temperatura ispod 0°C i velike količinesnijega. U istočnim i središnjim bazenima vlada iznimno suha pustinjska klima s manje od 200mm padalina godišnje i prosječnim ljetnim temperaturama do 38°C. Uz obalePerzijskog zaljeva je sušna polupustinjska klima gdje vladaju umjerene zime, te vrlo suha i vruća ljeta. Količina oskudnihpadalina ovdje varira između 135 i 355mm.
Iran se nalazi u sezmički vrlo aktivnom dijelu svijeta kojeg često pogađajupotresi.
O očuvanju okoliša država je počela voditi brigu od1950-ih, nakon degradacije okoliša i prevelikog izrabljivanja prirodnih resursa. Iran je osnovao1956. društvo za zaštitu divljih životinja, pa1967. organizaciju za lov i ribolov, te na kraju1971. ministarstvo za zaštitu okoliša. Cilj svih ovih organizacija bila je zaštita okoliša.Od početka 21. stoljeća, glavni ekološki problemi u državi su:
onečišćavanje zraka, posebno u urbanim sredinama. Ovo zagađivanje događa se zbog ljudskog djelovanja, posebno zbog emisija štetnih plinova iz vozila, te iz rafinerija i industrije.
Vjerojatno najveći ekološki problem je onaj kvalitete zraka, ponajviše u glavnom graduTeheranu.Ugljični monoksid ima vrlo veliki udio u 1,5 milijuna tona štetnih plinova koji su zabilježeni u Teheranu2002. godine.
Pokrajinama ili provincijama (perz. استان;ostān, mn. استانھا;ostānhā) upravlja se iz lokalnog središta, obično najvećeg grada (perz. مرکز;markaz, dosl. „središte”). Pokrajinom upravlja upravitelj (perz. استاندار;ostāndār), kojeg postavlja Ministarstvo unutarnjih poslova, a odobrava vlada.
Stvaranjemislamske republike u Iranu, stvoren je i jedinstven sustav vlasti u svijetu. Iran je jedina službenošijitska država u muslimanskom svijetu. Islamska republika Iran je praktički i jedinateokracija u svijetu, tj. smatrajući da vlast dolazi odBoga, moć leži u rukama svećenstva. Ovaj oblik teokracije počiva na načeluvelayat-e faqih (ولایت فقیه) kojeg je u 1960-ima teoriziraoajatolahRuholah Homeini, prviVođa Revolucije. Također u ovom sustavu postoji i predstavnička dimenzija, jer je priznata i vladavina naroda, te se putem izbora izabire predsjednik republike, zastupnici i članovivijeća stručnjaka.
Politički sustav islamske republike baziran je na temelju ustava iz 1979. koji se nazivaQānun-e Asasi („Osnovni zakon”). U sustavu se nalazi više državnih tijela koja su usko povezana, a većinu članova izabire vođa, dok se predsjednik republike, zastupnici u parlamentu i članovi vijeća stručnjaka izabiru sveopćim izborima. Minimalna dob za glasovanje određena je na 15 godina.
Vrhovni vođa (zvan i "Vođa revolucije") odgovoran je za nadgledanje opće politike Islamske republike Irana.[21] Vrhovnog vođu izabire Vijeće stručnjaka na neodređeno trajanje mandata. Vođa je vrhovni zapovjednik oružanih snaga, te kontrolira vojnim operacijama i zadacima vezanim uz sigurnost, te samo on ima mogućnost proglasiti rat. Ovu državnu funkciju može obnašati samo vjerska osoba. Ima mogućnost udaljiti predsjednika republike od svoje funkcije, nakon što ga vrhovni sud proglasi krivim za kršenje ustava ili nakon što mu parlament proglasi nesposobnost po zakonu 89 ustava. Vijeće stručnjaka odgovorno je za nadgledanje vrhovnog vođe u izvršavanju svojih dužnosti. Trenutni vrhovni vođa Irana jeajatolahAli Hamenei, koji obnaša tu dužnost od1989. godine.
Ustav definira predsjednika kao najveći državni autoritet nakon vrhovnog vođe.[21] Predsjednik se izabire na sveopćim izborima na mandat od četiri godine, kojeg je moguće još jednom obnoviti. Predsjedničke kandidate mora odobriti Vijeće čuvara. Predsjednik je odgovoran za izvršavanje izvršne vlasti, osim onih koje su vezane uz vrhovnog vođu.
Predsjednik odabire i nadgleda Vijeće ministara, koordinira odlukama vlade i odabire vladinu politiku koju predstavlja parlamentu. Deset potpredsjednika pomaže predsjedniku, kao i kabinet od 22 ministra čije imenovanje mora odobriti parlament.[22]
Medžlis, službenog naziva "Savjetodavna islamska skupština" (perzijski: مجلس شورای اسلامى,Madžles-e Šora-je Eslami) je jednodomski iranski parlament. Ima 290 zastupnika koji su izabrani na mandat od četiri godine. Medžlis izglasava zakone, ratificira međunarodne sporazume i odobrava državni proračun. Svi zakonodavni zastupnici moraju biti predstavljeni Vijeću čuvara. Od2006. godine, šest zastupničkih mjesta umedžlisu rezervirana su za zastupnike vjerskih manjina.
Vijeće stručnjaka koje zasjeda jedan tjedan godišnje, ima 86 članova probranog svećenstva koji se izabiru sveopćim glasovanjem na mandat od osam godina. Kao i za predsjedničke i parlamentarne izbore, Vijeće čuvara određuje podobnost kandidata za članstvo u Vijeću stručnjaka. Ovo vijeće izabire vrhovnog vođu i ima ustavno pravo povući ga s dužnosti u bilo kojem trenutku. Ipak, dosad nije zabilježen slučaj u kojima bi se vijeće usprotivilo odlukama vrhovnog vođe.
Vijeće čuvara ima 12 pravnika od kojih šest imenuje vrhovni vođa. Drugu polovicu preporučuje šef sudbene vlasti (kojeg izabire vrhovni vođa), a imenuje ih iranski parlament. Vijeće tumači ustav i može iskoristiti pravoveta na odluke medžlisa, ako smatra da je doneseni zakon neuskladiv s ustavom ili s islamskim običajima, te vraća zakon parlamentu na doradu.
Vođa revolucije imenuje šefasudbene vlasti koji imenuje članove vrhovnog suda i glavnog tužioca. Postoji više vrsta sudova, od javnih sudova koji se bave građanskim i kriminalnim slučajevima do revolucionarnih sudova koji se bave zločinima protiv državne sigurnosti. Odluke revolucionarnih sudova su zaključne, te je na njih nemoguća žalba. Poseban svećenski sud odgovoran je za suđenje zločina koje su počinili pripadnici svećenstva, a također može biti primijenjen i u slučajevima kad su optuženi laici. Posebni svećenski sud ne nalazi se u regularnom pravosudnom sustavu, te ti sudovi odgovaraju samo vođi revolucije.
Članovi lokalnih vijeća izabiru se lokalnim izborima na mandat od četiri godine u svim selima i gradovima u Iranu. Po članku 7 iranskog ustava, lokalna vijeća zajedno s parlamentom čine upravne i odlučne organe države.[21] Ovaj dio ustava nije primjenjivan do1999. kad su održani prvi lokalni izbori za lokalna vijeća u državi. Ova vijeća imaju mnoge odgovornosti, kao: izbor gradonačelnika ili načelnika, nadzor lokalnih aktivnosti, te briga za društvenim, zdravstvenim, gospodarskim, kulturnim i obrazovnim potrebama svojih građana.
Iranska država, osim institucionalne strukture, ima i mnoge druge posebnosti u pogledu politike. Mnoge strukture državnog aparata su udvostručene. Te strukture koje se nazivaju revolucionarne strukture (nahadha ye enqelāb) odgovorne su izravno vođi revolucije. Iranska vojska u ovom pogledu udvostručena je Braniteljima islamske revolucije, a sudovi s revolucionarnim sudovima. U svakom ministarstvu i svakoj pokrajini imenovan je predstavnik vođe.
Politikom upravljaju islamističke frakcije, dok su ostale tradicionalne stranke zabranjene.[23] Kod islamista postoje dvije struje: konzervativna i reformistička. Obje struje žele očuvati postojeći politički sustav, ali se razlikuju načini na koje to žele ostvariti. Konzervativci se suprotstavljaju ikakvim promjenama sustava, te zastupaju strogo provođenje revolucionarnih ciljeva, dok se reformisti zalažu za nešto liberalniju politiku. Izbor reformistaMuhameda Hatamija na mjesto predsjednika1997. pokrenuo je određene promjene u zemlji, ipak nakon određenog vremena na vlast su ponovno došli konzervativci.
Mediji u zemlji postoje još od pojave prvih novina 1835.[24] Medije čine brojne službene novinske agencije, veliki broj dnevnih novina i časopisa, službeni televizijski kanali i privatni (koji emitiraju iz inozemstva), te radijske stanice. Zabilježen je i snažan trendblogova, zbog mogućnosti slobodnog i anonimnog izražavanja.
Iranski ustav dopušta slobodu medija sve dok se poštuju islamska načela. Svaki izdavač novina ili časopisa mora imati odgovarajući dozvolu za rad.[25] Sva izdanja koja su ocjenjena kao protuislamska ne mogu dobiti ovu dozvolu. U praksi ovu dozvolu ne dobivaju ni mediji za koje se smatra da šire raspoloženje protiv vlade.[25]1987. godine, sve novine i časopisi podržavali su institucije islamske republike. Nakon Hatamijevog izbora1997. i relativne liberalizacije medija, neka papirnata izdanja postala su kritičnija prema vlasti.
Darvāzeh-je Bāg-e Meli - ulazna vrata u ministarstvo vanjskih poslova uTeheranu
Revolucionarna vlast u Iranu kojeg je započeo ajatolahHomeini radikalno je promijenio vanjsku politiku te zemlje u odnosu na onu koju je provodiošah, to se posebno odnosi na dotadašnju prozapadnjačku politiku. Nakon teške postrevolucionarne vanjske politike iiračko-iranskog rata, Iran je racionalizirao svoju vanjsku politiku i usredotočio se na njezine gospodarske ciljeve.[26] Ipak, ova politika je daleko od normalizacije.
U novije doba, Iran se trudi poboljšati svoje odnose sa susjednim državama, pogotovo sSaudijskom Arabijom. Ciljevi vanjske politike uključuju nenametljivo preuzimanje vodeće uloge u regiji, smanjiti i prekinutiamerički utjecaj i utjecaj drugih sila u regiji, te zasnivanje kvalitetnih trgovačkih odnosa.
Općenito se može reći da su osnovna načela iranske vanjske politike: djelovanje protivSAD-a iIzraela u smislu ukidanja njihove vojne dominacije uPerzijskom zaljevu i potpora stvaranju palestinske države,[27] smanjenje utjecaja vanjskih sila (kaoSAD iUK) u zaljevu i povećanje svoje regionalne uloge, te razvoj diplomatskih odnosa sa zemljama u razvoju.
Termin „izvoza islamske revolucije” proizlazi iz posebnog pogleda na svijet, koji gleda na islamsku revoluciju kao na način kojim se muslimani i nemuslimani mogu osloboditi od ugnjetavanja tirana koji služe interesima međunarodnogimperijalizma.
Postoji puno struja misli o provođenju izvoza islamske revolucije, od onih koji se zalažu samo za djelovanje putem obrazovanja, pa do onih koji žele aktivno pomoći revolucionarnim skupinama u provođenju revolucije. Iako se iransko ministarstvo vanjskih poslova zalaže samo za obrazovno djelovanje, mnogi zagovornici aktivističkog pristupa nalaze se na visokim političkim položajima, te mogu bitno utjecati na iransku vanjsku politiku. Ovo se posebno može vidjeti u politici premaLibanonu.[28] Godine1982. Iran je poslao 1500branitelja revolucije uBaalbek u Libanonu kako bi organizirali, opremili i obučiliHezbolah.[29] Iako je Iran smanjio svoju potporu libanonskom pokretu, i dalje nastavlja pomagati i podržavati Hezbolah.[30][31] Prema nekim procjenama, Hezbollah je u veljači 2010. primio 400 milijunaUSD od Irana.[32][33][34] Teheran također podupire i šijitske pokrete uIraku,Bahreinu,Saudijskoj Arabiji iAfganistanu.
Ipak, neki autori misle da se izvoz revolucije ne slaže sa željama za otvaranjem Irana prema svijetu, te smatraju da je koncept izvoza revolucije nestao u prvim godinama nove vladajuće strukture.[35]
Ministarstva vanjskih poslova Francuske, Njemačke, SAD-a, Velike Britanije, Rusije i Kine tijekom sastanka o iranskom nuklearnom programu u ožujku 2006.
Iranski nuklearni program postao je predmet velike rasprave između Irana i zapadnih zemalja. Uzrok je bio veliki jaz u političkim pogledima na program između Irana i zapadnih zemalja. Iranska javnost gleda na nuklearni program kao na način kojim bi se uvela raznolikost u iranske izvore energije, te kao način kojim bi se pojačala iranska međunarodna uloga.[36] Iranska javnost, praktički svi političari i vlada ujedinjeni su u tome da Iran mora razviti svoju nuklearnu industriju, jer ne može prihvatiti činjenicu da druge zemlje, kaoIzrael,Indija iliPakistan imaju atomsku energiju, a Iran je ne može imati.[37] Vlade zapadnih zemalja imaju mišljenje da ovaj nuklearni program u civilne svrhe ima skrivene namjere, te da će možda biti iskorišten za proizvodnju nuklearnog oružja[36],.[38] Iran je ratificirao sporazum o neširenju nuklearnog oružja1970. godine, prema kojim je obvezan ne proizvoditi i ne pokušavati nabaviti nuklearno oružje. Ipak,Međunarodna agencija za atomsku energiju vjeruje da je zbog iranske nesuradnje nemoguće provesti inspekcije tehnologije i ustvrditi rabi li se tehnologija u vojne svrhe, što stoji u izvještaju direktora agencije od 31. kolovoza 2006.[39]
Iranske oružane snage modernizirane su i reorganizirane nakonPrvog svjetskog rata, nakon što je1921. vlast preuzeoReza-šah. Za vrijeme vladavine posljednjeg iranskog šaha,Muhameda Reze Pahlavija, oružane snage su obučene i opremljene uz pomoć stranih vojska. Prodaja američkog oružja Iranu narasla je na 11,2 milijarde dolara u razdoblju od1950. do1979.[40] Nakoniranske revolucije iranske oružane snage izgubile su oko 60% ljudstva (zbog čistki i dezerterstva),[41] dok je istovremeno ajatolah Homeini dekretom5. svibnja1979. stvorio korpusbranitelja revolucije (pasdaran) čiji je cilj obrana interesa revolucije.
Poslije Islamske revolucije, Iran se našao u izolacijskom i oskudnom stanju u pogledu vojne tehnologije. Zbog ekonomskih sankcija i embarga na oružje kojeg su uveli Amerikanci, Iran je bio prisiljen okrenuti se domaćoj vojnoj industriji te trgovini s malobrojnim zemljama koje su bile spremne poslovati s Iranom.[45] Revolucionarna garda je postala odgovornom za stvaranje današnje iranske vojne industrije. Od njihova preuzimanja kontrole nad proizvodnjom, vojna industrija se značajno proširila i zbog velikog ulaganja u raketnu tehnologiju, Iran je ubrzo stvorio golemi arsenal balističkih raketa.[46]
Od1992. godine, Iran također proizvodi i vlastitetenkove,oklopne transportere, navođene projektile,podmornice i borbenezrakoplove.[47] Posljednjih godina iranska izvješća su otkrila razvoj mnogih soficticiranih oružja poput projektila i balističkih raketaHut,Kovsar,Fatih-110,Šahab-3,Sajdžil,Ašura,Gadr-110,Fadžr-3, te mnogo drugih raketnih sustava. Smatra se kako Iran danas ima od 3000 do 5000 tenkova,[48] treću najveću helikoptersku flotu na svijetu,[48] najveći broj vojnika (uključujući paravojsku),[49] te golemi arsenal balističkih projektila.[50]
Broj stanovništva Irana značajno je narastao tokom 20. stoljeća. Početkom 20. stoljeća na području Irana živjelo je oko 10 milijuna stanovnika, a procjenjeni broj stanovnika za2006. godinu je oko 70 milijuna. Zadnjih desetljeća ovako veliki rast stanovništva smanjen je obiteljskim planiranjem.1970. godine, prosječni broj djece fertilne žene bio je 5, dok je danas smanjen na 1,82.[51] Istraživanja pokazuju da će, ako se nastavi ovakav trend opadanja rasta stanovništva, Iran2050. godine imati 90 milijuna stanovnika.[52][53] Državu karakterizira vrlo mlado stanovništvo, od kojeg više od dvije trećine ima ispod 30 godina. Samo 5% stanovništva starije je od 65 godina.
Početkom 20. stoljeća, samo oko 10% stanovništva živjelo je u gradovima, a 2006. godine taj postotak iznosio je 67%. Trend urbanizacije se i dalje nastavlja; stopa rasta stanovništva u gradovima iznosi 1,8% godišnje, a stopa pada stanovništva u ruralnim naseljima iznosi 0,7% godišnje.[54]
Stopa pismenosti iznosi 92,7%[55] kod stanovništva starijeg od 15 godina. Prosječno trajanje školovanja iznosi 12 godina.[56]
Službeni jezik Irana jeperzijski jezik (lokalno zvan: فارسی,farsi), koji pripadairanskoj podskupiniindoiranskih jezika. Ovaj jezik je materinji većini Iranaca i jedini je službeni administrativni jezik u međunarodnim odnosima. Osim perzijskog, lokalno se koristi još 15 regionalnih službenih jezika.
Službena religija Irana ješijitskiimamitskiislam, kojem pripada oko 90% stanovništva. Uz Iran, samo jošIrak,Azerbajdžan iBahrein imaju više od polovice stanovništva koje pripada šijitskom islamu. Na području Irana nalaze se dva šijitska svetišta:Mašhad u kojem je pokopanimamReza odnosnoKom u kojem je pokopana njegova sestra Fatima. Kom je vrlo važno šijitsko vjersko središte zajedno sNadžafom u Iraku.
Osim islama, ustavom su službeno priznate još tri religije:kršćanstvo,judaizam izoroastrizam koji imaju svoje predstavnike u parlamentu (Madžlis). Prema popisu stanovništva iz2011. godine u zemlji živi 74,682.938šijita,sunita i pripadnika drugih islamskih struja, 117.704kršćana, 25.271zoroastrijanaca, 8756Židova, a ostatak čine 49.101 pripadnik drugih religija odnosno 265.899 neizjašnjenih.[58] Prema stranim procjenama, među potonje dvije statističke skupine spadaju i grupe poputmandaista,jesida ilibahaista koji se u Iranu službeno klasificiraju pripadnicimasljedbi a nereligija. Najveći broj među njima čine bahaisti koji su progonjeni pod svim iranskim političkim sustavima 20. stoljeća, a prema podacimaFIDH-e (Međunarodna federacija za ljudska prava) iz 2003. godine i dan danas su izloženi oblicima diskriminacije.[59] Po članku 14 iranskog ustava, vlada mora poštovati prava nemuslimana sve dok njihovo djelovanje nije usmjereno protiv islama i Islamske republike Iran[60],.[61]
Iransko stanovništvo prema vjeroispovijesti (1956.−2011.)
Zemljopisni položaj države, te gospodarska i demografska situacija čine Iran zemljom izvorišta, tranzita i odrediša migranata.[66] Iako u zemlji trenutno živi veliki broj izbjeglica, ovo je zemlja i emigracije i imigracije.
Najveći broj izbjeglica u Iranu su izAfganistana iIraka.2001. godine, broj afganistanskih izbjeglica u državi bio je 3 809 600, a iračkih 530 100.[67] Ovaj pritok izbjeglica započeo je početkom1980-ih, te su ga uzrokovali ratovi na iranskim granicama. Iz Afganistana su izbjeglice počele dolaziti od 1980. godine, a iz Iraka između1980. i1981. kada je režimSadama Huseina odlučio prognati Iračane iranskog podrijetla.[68]
Službena politika iranske vlade je povratak ovih izbjeglica, od kojih je oko 2 milijuna vraćeno, od kojih određeni dio uz pomoćUNHCR-a.[69],[70],[71],[72]
Iranska dijaspora procjenjuje se na oko 4 milijuna ljudi koji su emigrirali većinom u Sjevernu Ameriku, Zapadnu Europu, te Južnu Ameriku,[73] veliki dio nakonrevolucije1979. godine Trenutna je u zemlji veća emigracija od imigracije, te se procjenjuje na oko 40 000 osoba godišnje. Razlozi emigracije su najvjerojatnije gospodarska nestabilnost, politička situacija, obrazovanje i nezaposlenost.[74]
Cilj iranske vlade na gospodarskom planu je smanjiti ovisnost o proizvodnjinafte i uvesti raznolikost u gospodarstvo planiranimtržišnim reformama. U pokušaju ostvarenja tog cilja, iranska vlada ulaže u područjaautomobilske,zračne,elektroničke,petrokemijske inuklearne industrije. Jako naftno tržište od1996. godine pomoglo je u smanjenju financijske ovisnosti i redovito otplaćivanje dugova[80] zbog čega je Iran danas treća zemlja svijeta s najmanjim postotkom vanjskog duga u odnosu naBDP (3,7% odnosno 12,8 milijardiUSD[81]).Nafta iprirodni plin, nekoć glavni iranski gospodarski aduti, danas sačinjavaju 70%izvoza[82] ali ujedno manje od 10% ukupnogbruto domaćeg proizvoda.[83]
Gospodarstvo Irana u2010. godini procjenjeno je između 858.66[88] i 863,5[89] milijardiUSD premaparitetu kupovne moći, odnosno na oko 11.396USD po glavi stanovnika što je četverostruki porast u odnosu na razdoblje prije revolucije1979. godine unatoč udvostručenju stanovništva.[88] Unatoč sankcijama nametnutih zbognuklearnog programa, Iran je jedno od rijetkih vodećih svjetskih gospodarstava koje bilježi pozitivan gospodarski rast u vrijemesvjetske financijske krize.[90] Glavni gospodarski problemi tijekom2000-ih godina bili su dvoznamenkasti postocinezaposlenosti[80] iinflacije,[91] koji su2010. godine iznosili 14,6%[89] odnosno 8%.[92]
Iranska kultura je dugo vremena bila dominantna kultura na prostoruBliskog istoka isredišnje Azije, aperzijski je smatran jezikom intelektualaca. Gotovo svi filozofski, znanstveni i književni radovi u islamskim carstvima pisani supahlavijem, te prevedena naarapski jezik.
Vrlo važna karakteristika kulture je i perzijska uljudnosttarof (تعارف) koja nalaže poštovanje prema starijima i prema ženama, upotrebu pristojnog jezika i široku gostoljubivost prema strancima.
Najstarija djela na perzijskim jezicima (staroperzijski ilisrednjeperzijski) su izahemenidskog razdoblja, a sežu i do650. pr. Kr. Najbitnija djela perzijske književnosti nastala su u razdoblju islamskog osvajanja sasanidskog Irana, oko650. godine. Nakon dolaskaAbasida na vlast (750.), mnogi Perzijanci su postali pisari i službenici u islamskom carstvu, te sve više i više pisci i pjesnici. Perzijanci su u isto vrijeme pisali i na arapskom i na perzijskom, a kasnije je perzijski postao dominantniji u književnim krugovima. Perzijski pjesnici kaoSadi,Hafiz iRumi čitani su u cijelom svijetu, te su imali veliki utjecaj na književnost u mnogim zemljama. Moderna iranska književnost je vjerojatno manje poznata.
UVelikom Iranu, odnosno na području koje uz Iran obuhvaća iAfganistan,Tadžikistan,Azerbajdžan,Uzbekistan i okolna područja, nastala su mnoga djela perzijske umjetnosti koja uključuje i slikanje, izradu tepiha, lončarstvo, kaligrafiju itd.
Vjerojatno u svijetu najpoznatije područje iranske umjetnosti je izradatepiha (farš فرش). Svi sagovi izrađuju se ručno i od prirodnih materijala, a za izradu je obično potrebno nekoliko mjeseci. Postoji više vrsta perzijskih sagova, a ubalkanskom području najpoznatiji je nomadski tepih zvanćilim (perzijski:gelim (گلیم),turski:kilim).
Još jedno poznato područje perzijske umjetnosti su minijature. Ove minijature obično ukrašavaju knjige ili su rađene posebno za albumminijatura. Perzijske minijature karakterizira izuzetna složenost, a obično prikazuju teme iz perzijske mitologije i pjesništva.
Perzijskakaligrafija tj. kaligrafija pisana perzijskim jezikom datira iz predislamskog vremena, a s vremenom razvijeno je više stilova. Danas postoji pokret revitaliziranja ove umjetnosti spajanjem s ostalim oblicima umjetnosti.
Glavni tipovi građevina klasične iranske arhitekture supalače,džamije ibazari. Iransku arhitekturu karakteriziraju velike kupole koje se često mogu vidjeti na bazarima i džamijama. Ove kupole su obično uređene mozaicima. Perzijanci su poznati po upotrebimatematike,geometrije iastronomije u arhitekturi.
Iranska kinematografija nakon revolucije je dosegla značajan uspjeh na međunarodnoj razini zbog istaknutog stila i posebnosti temi i autora. Iz iranske kinematografije pojavili su se brojni režiseri svjetske klase, kaoAbas Kijarostami iAsgar Farhadi. Stalna prisutnost iranskih filmova na brojnim prestižnim međunarodnim festivalima kaoCanneski festival,Venecijanska mostra iliBerlinale privukli su pozornost publike na ova djela.[96]
Glazbenici izvode tradicionalnu iransku komornu glazbu
Glazba na području današnjeg Irana ima povijest staru nekoliko tisuća godina, još iz dobaneolitika. Ovo potvrđuju arheološka istraživanjaelamitske kulture na jugozapadu Irana. Potrebno je razlikovatimuzikologiju (Elm-e Musiki) tj. znanost o glazbi, od glazbenog izvođenja (Tarab, Navahte, Tasnef, Tarane ili u novije vrijemeMuzik).
Iranska klasična glazba (Musiki Asil) snažno je utemeljena na teorijama estetike. Ovaj glazbeni žanr sačuvao je elemente još izsasanidiskog razdoblja. Popularna i folkflorna glazba igra važnu ulogu u svakodnevnom životu Iranaca, pogotovo u ruralnim područjima, kao npr. folklorne pjesme uKurdistanu iHorasanu.
Iranska pop glazba je razvijena1970-ih, a koristila je autohtone oblike i glazbala uz dodatakelektrične gitare i nekih drugih karakteristika. Vjerojatno najpoznatija glazbenica tog razdoblja je pjevačicaGuguš. Nakon revolucije iz 1979. godine,pop-glazbu zapadnjačkog tipa potisnula je renesansa klasične perzijske glazbe u kojoj su se istaknuli mnogi poznati nacionalni i međunarodni izvođači kaoMohammad Reza Lotfi,Hossein Alizade,Šahram Nazeri iMohammad-Reza Šadžarijan. Jedno od najpopularnijih tradicionalnih iranskih glazbala jetar (perz.žica) iz kojeg se razvilo i najpopularnije suvremeno glazbalo −gitara.
Kulinarstvo je vrlo raznoliko u Iranu, svaka pokrajina ima svoja vlastita jela, kao i način priprave i gastronomsku tradiciju. Hrana nije ljuta, a pripravlja se obično uz puno bilja i voća. Koriste sešljive,mogranji,grožđe,dunje i dr. Veliki broj iranskih jela kombinacija suriže smesom (piletina, janjetina) ili s ribom, s puno češnjaka, luka, povrća i drugih dodataka.
Iranska kuhinja je ostavila veliki utjecaj na kuhinje u susjednim zemljama. Ovo se posebno odnosi naAfganistan, države na jugu središnje Azije, sjevernuIndiju iPakistan.
Iran nastoji vratiti status koji je imao u zlatno doba Perzijske znanosti. Od1996. do2004. broj objave znanstvenih radova se gotovo udeseterostručio, što predstavlja najveći rast u svijetu poslijeKine. Unatoč raznim vrstamasankcija, iranski znanstvenici postižu respektabilne uspjehe na područjimafarmacije,farmaceutske,organske ikemije polimera. Iranski znanstvenici i inženjeri također pomažu u konstruiranjuVelikog hadronskog sudarivača (LHC), najmoćnijegakceleratora čestica ikad izgrađenog.
U biomedicinskim znanostima, Iranski institut biokemije i biofizike predsjedaUNESCO-ovim sektorom za biologiju. Potkraj2006. godine, iranski znanstvenici u istraživačkom centruRujan uTeheranu uspješno suklonirali embrijovce pomoću nuklearnog trasfera somatskih stanica.
Iranski nuklearni program je pokrenut1950-ih godina. Današnja iranska nuklearna postrojenja uključuju nekoliko istraživačkih reaktora, rudnike urana, komercijalni nuklearni reaktor, postrojenja za obogaćivanje urana i za tešku vodu. Iranska svemirska agencija (ISA) je nakon tri uspješna suborbitalna leta vlastitom tehnologijom lansirala prvi iranski satelitOmid u orbitu u veljači2009. godine, kada je obilježavana 30. obljetnicaIranske revolucije.
Prvu olimpijsku medalju za Iran je osvojio hrvačGolamreza Tahti uHelsinkiju 1952. godine. Nakon te srebrne medalje osvojio je i zlatnu uMelbourneu 1956., te ponovno srebrnu uRimu 1960. godine. Zemlja je u športskom smislu na međunarodnoj razini istaknuta uhrvanju idizanju utega.Hosein Reza Zade je trenutni svjetski rekorder u dizanju utega u kategoriji za teže od 105kg, te je prvi Iranac koji je osvojio dvije zlatne olimpijske medalje.
Skijanje je također popularno među određenim društvenim slojevima. Iran ima brojna uređena skijališta, od kojih su najpopularnija ona naAlborzu. Budući da je veliki dio teritorija države brdovito, popularno je iplaninarenje i penjanje.
↑A. Grabar, «Le rayonnement de l’art sassanide dans le monde chrétien»,La Persia nel Medioevo, Rim, 1971., str. 679.-707.
↑(perz.) Abdolhossein Zarinkoub,Ruzgaran: tarikh-e Iran az aghz ta saqut saltnat Pahlvi, Sukhan, 1999.ISBN964-6961-11-8 - p. 305.
↑M. M. Mango, «Byzantine, Sasanian and Central Asian Silver, Kontakt zwischen Iran, Byzanz und der Steppe» in 6-7. Jh., ed. Cs. Balint,Varia Archaeologica Hungarica, IX, Budimpešta, 2000., str. 267.-284.
↑(engl.)SCI. 1996.Arhivirana kopija. Statistical Centre of Iran. Tehran. Inačicaizvorne stranice arhivirana 18. lipnja 2013. Pristupljeno 14. ožujka 2013.Navedeno je više parametara|naslov= i|title= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
↑(fr.) David Cockroft,Asile, Immigration et travailleurs du transport (cf Tableau 1 Origine des 10 principales populations réfugiées en 2001, p. 86),Education ouvrière 2002/4, broj 129, Međunarodna organizacija rada
↑(engl.)Tiskovni izvještaj,Special rapporteur on freedom of religion or belief concerned about treatment of followers of Bahá’í faith in Iran, UN, 20/03/2006
↑(engl.)Moghadam, Valentine M. 10. veljače 2009.Where Are Iran's Working Women?.Payvand Iran News. The Middle East Institute. Washington D.C.. Inačicaizvorne stranice arhivirana 1. svibnja 2013. Pristupljeno 21. travnja 2011.
(fr.)Mémoires, Farah Pahlavi, XO éditions, Pariz, 2003., 428 str.ISBN2-84563-065-4
(fr.) Jean-Pierre Digard, Bernard Hourcade, Yann Richard,L'Iran au XXe siècle, Pariz, Fayard 2007.
(fr.)Iran, l’islamisme dans l’impasse, Ramine Kamrane, Buchet-Chastel, Pariz, 2003., 159 str.ISBN2-283-01976-1
(fr.)Être moderne en Iran, Fariba Abdelkah, CERI - KARTHALA, Pariz, 2006.,ISBN2-84586-782-4
(fr.)Cent et un quatrains de libre pensée (Robāiat),Omar Hajam, prijevod i izdanje napravili G. Lazard, Gallimard, Pariz, 2002, dvojezično izdanje, 98 str.ISBN2-07-076720-5
_(Cropped).jpg)
