 Grb obitelji Hrvatinić | |
| Država | Bosna Hrvatska |
| Matična kuća | Stjepanić |
| Naslovi | veliki vojvoda, herceg, ban |
| Utemeljenje | 13. stoljeće |
| Utemeljitelj | Stjepan |
| Izumrli | 1476. |
Hrvatinići, velikaški rod usrednjovjekovnoj Bosni koji je imao posjede na područjuDonjih krajeva, prvotno odVrbanje iVrbasa na istoku doSane na zapadu. Donji krajevi prvi se put spominju 1244. sUsorom i Soli kao sastavni dioBanovine Bosne.[1] Snažno su utjecali na razvoj političkih prilika u bosanskoj državi i susjednimhrvatskim krajevima u 14. i na početku 15. stoljeća.[2]
Prvi poznati predak obitelji bio je plemić Stjepan († prije 1301.) prema kojem su njegovi potomci prozvaniStjepanićima. Bili su rođaci i srodnici hrvatske velikaške obiteljiŠubića Bribirskih. Rodonačelnikom obitelji Hrvatinića smatra se knezHrvatin Stjepanić Ključki († prije 1315.), koji je priznavao vlasthrvatskog banaPavla I. Šubića. Imali su posjede na područjuDonjih krajeva, prvotno odVrbanje iVrbasa na istoku doSane na zapadu. Donji krajevi se spominju prvi put1244. godine kao dioBanovine Bosne.[3] Širenje obiteljskih posjeda počelo je sredinom13. stoljeća u vrijeme kneza Stjepana. Za njegovih sinova Hrvatina i Grgura nastavljeno je širenje obiteljskih posjeda. Tako je Grgur Stjepanić dobio od bosanskog banaStjepana Kotromanića (1322. – 1353.) darovnicom (nakon 1323.) pet sela za »vjernu službu«. Nakon Hrvatinove smrti baštinu su podijelili sinoviVukoslav († prije 1343.), Pavao iVukac († iza 1378.). Vukoslav je pristupio bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću, koji mu je između 1326. i 1329. godine darovao župeBanicu s gradom Ključem i Vrbanju s gradom Kotorom. Hrvatinići su u kasnijem razdoblju širili stečevinu obitelji na područježupa Plive, Zemljanika, Vrbanje i Mrina te Luke, Glaža, Vrbasa, Sane iDubice.
Širenje posjeda nastavili su i Vukoslavovi sinovi Vuk i Pavao, kojima je potvrđen posjed mnogih sela u župi Banjici 1331., te Vlatko, s potvrdom posjeda (1353. – 1354.) grada Ključa, okolnih sela te sela u župama Zemljaniku i Vrbanji. Prigodom vojnog pohoda kraljaLudovika I. na Bosnu1363., Vlatko se odmetnuo od banaTvrtka. Pritom je predao gradKljuč Ludoviku, a u zamjenu je dobio posjede u Slavoniji (Brštanovac i Kutinu), kamo se i povukao s ugarskom vojskom.
Drugi Hrvatinov sin, knezPavao Hrvatinić, u ispravi iz1323. godine spominje se kao gospodar »svemuZemljaniku«, a1332. spominje se kao jedan od svjedoka. Njegovi sinovi Grgur i Vladislav, u doba zategnutih odnosa između Bosne iUgarske odmetnuli su se od bana Tvrtka i prišli Ludoviku. On ih je 1357. godine izuzeo ispod vlasti bosanskog bana i uzeo pod svoju zaštitu.
Uspon obitelji nastavio se u vrijeme vojvodeVukca Hrvatinića († iza 1378.), koji se u izvorima spominje od1357. godine, koji je bio vjerni vazalKotromanića te je kao takav sudjelovao u odbijanjuLudovikova napada na Bosnu1363. godine. Zato mu je ban Tvrtko darovao1366. godine cijelu župu Plivu s gradom Sokolom, zato što ga je Vukac obranio od kraljeve vojske. Pritom su mu vjerojatno pripali i posjedi Vlatka Vukoslavića. Zbog svojih je zasluga dobio i naslov vojvode. Umro je prije 1380. godine. Njegovi sinovi, od kojih se osobito istaknuo vojvodaHrvoje Vukčić i njegova braćaVuk, Dragiša i Vojislav sudjelovali su u dinastičkim borbama izmeđuSigismunda Luksemburgovca iLadislava Napuljskoga na prijelazu stoljeća. Tako je Dragiši Vukčiću kao svojemu pristaši Ladislav Napuljski darovao neke posjede u župi Sani.
Godine1393. imenovao je Ladislav Napuljski vojvodu Hrvoja namjesnikom uHrvatskoj i Dalmaciji, a uskoro je postao toliko moćan da je1398. godine ustoličioStjepan Ostoja za novog kralja u Bosni. Godine1401. Ladislav Napuljski ga je imenovao namjesnikom uUgarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji. Dvije godine kasnije, Ladislav je1403. godine postavio Hrvoja za namjesnika Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Bosne, imenovao gasplitskimhercegom i predao mu u vlasništvo otokeBrač,Hvar iKorčulu.[4] Hrvoje Vukčić je ostao privržen kralju Ladislavu Napuljskom sve do1408. godine kada je vojska kralja Žigmunda nanijela težak poraz bosanskoj vojsci ubitci kod Dobora i pogubio preko stotinu bosanskih velikaša. Nakon toga je Hrvoje promijenio stranu i pristao uz Žigmunda zadržavši sva svoja imanja i naslove. Kada je na vlast u Bosni opet došao kralj Stjepan Ostoja, Hrvoje je izgubio gradOmiš s Primorjem doŽrnovnice, koji je kralj predao Radivojevićima. Godine1413. Splićani su se pobunili protiv njegove vlasti pa je ostao bez splitskog herceštva. Iste godine izgubio je i župu Sanu koju je kralj predaoknezovima Blagajskim, dok je otoke Brač, Hvar i Korčulu predaoDubrovčanima. Naposljetku ga je kralj Žigmund proglasio veleizdajnikom i neprijateljem, nakon čega se Hrvoje morao povućiu Donje krajeve. Pokušao je naći potporu kodMlečana, ali kada nije uspio, okrenuo seOsmanlijama koje je pozvao u Bosnu da mu pomognu. Osmanska vojska je provalila1414. godine u Bosnu, a nakon što je1415. godine teško porazila ugarsku vojsku u Lašvi, Hrvoje je uspostavio neograničenu vlast u zapadnoj Bosni, dok je istočni dio zemlje pao podturski utjecaj.
Vojvodu Hrvoja je naslijedio sinBalša Hercegović, koji je bio slab vladar. Vodstvo u obitelji je preuzeo Ivaniš Dragišić, sin kneza Dragiše Vukčića. Ivaniševi sinovi Pavao, Marko i Juraj se spominju1446. godine, kada im je bosanki kraljStjepan Tomaš darovao grad Ključ, varoš pod Ključem i druge posjede. Vojislav Vukčić spominje se rjeđe u izvorima, dok se njegov sinJuraj Vojsalić navodi kao moćan velmoža. Isprva se, u ispravama iz1419. i1420. godine, spominje kaoknez, a potom 1421. godine i kaovojvoda. Kao namjesnik kralja Tvrtka II., koji se nalazio u Ugarskoj, izdao je 1434. u Kreševu povelju braći Jurjevićima, pri čemu se naziva »voevoda Juraj, milostju božiom voevoda Dolnih Krai«. U to je vrijeme držao veći dio nekadašnjih Hrvojevih posjeda i vlasti. Sa svojim sinovima Petrom i Jurjem priklonio se politici Rimske kurije. Godine 1437. tražio je i dobio odobrenje uRimu da može podignuti franjevački samostan. Petar (Vojsalić) spominje se kao vojvoda bosanski (1445. i 1446.) i kao vojvoda Donjih kraja do1452. godine. Bio je papin saveznik u akciji protiv heretika koja se sve više i više zaoštravala u Bosni nakon 1445. godine. Bio je i saveznik Dubrovčana za rata s hercegomStjepanom Vukčićem Kosačom. Oni su ga, 1452. godine također zamolili da posreduje kod kralja za pomoć u borbi protiv hercega. U ispravi iz 1452. spominje se, međutim, papin legat kao posrednik u izmirenju između vojvode i kralja. Posljednji spomen Petra Vojsalića potječe iz 1454. godine. Kao posljednji potomak te obitelji u dubrovačkim se dokumentima1476. godine navodiMatija Vojsalić, koji je bio drugi i posljednji osmanski bosanski kralj.