| Kulturni krajolik Hawramana/Uramanata | |
|---|---|
 Svjetska baština –UNESCO | |
 | |
| Država |  Iran |
| Godina uvrštenja | 2021.(44. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | iii, v |
| Ugroženost | — |
| Poveznica | UNESCO:1647 |
| Koordinate | 35°6′26″N46°28′40″E / 35.10722°N 46.47778°E /35.10722; 46.47778 |
  Hawraman Lokacija Hawramana u Iranu | |
Hawraman (kurdski: ههورامان,Hewraman iliHoraman;perzijski: اورامان,Ōrāmān iliOwrāmān), takođerAvroman iliUramanat, je planinski krajolik koji svjedoči o tradicionalnoj kulturi naroda Hawrami (srodnima iračkom narodu Gurani), agropastoralnogkurdskog plemena koje je naselilo regiju otprilike 3000. godine pr. Kr. Nalazi se u srcuplanine Zagros uiranskim pokrajinamaKurdistan iKermanšah uz zapadnu granicu Irana i i guvernatu Halabdža uIračkom Kurdistanu[1].
NazivHawraman potječe od riječihowr, što je uzoroastrizmu naziv za glavno božanstvo,Ahura Mazda, tj. „sunce”; dok jeman riječ za „dom” ili „mjesto”. Stoga biHawraman značilo „Dom sunca”.[2]
Dana 27. srpnja2021. „Kulturni krajolik Hawramana/Uramanata” je upisan naUNESCO-vpopis mjesta svjetske baštine u Aziji[3], uključujući 12 sela u planinskim pokrajinamaKermanšah iKurdistan[1].
RegijaHawraman u iračko-iranskom pograničnom području sastoji se od planinske zemlje između trokutaHalabja-Marivan-Pave. Proteže se 50 km od Marivana u smjeru jugoistoka i dom je nekoliko planina visokih preko 2-000 metara. Najviši vrh jeKūh-e Taḵt sa 2.985 metara visine.Hawraman ima mnogo izvora i rijeka koje većinom teku ise ulijevaju u rijeku Sirvan (pritokuTigrisa). Najslavniji izvor je Bil (Kani Bil) koji ima protok od oko 3.000-4.000 litara u sekundi, a rijeka od izvora do njezina ušća u Sirvan je jedna od najkraćih rijeka na svijetu s ukupnom dužinom od 15 metara[4].Izgradnja Darian brane na rijeci Sirvan između 2009. i 2015. godine započela je arheološki program spašavanja koji je doveo do otkrivanja mnogih arheoloških nalazišta prije plavljenja akumulacije.
Hawraman je dom raznih životinja, kao što su:perzijski leopard (Panthera pardus tulliana),smeđi medvjed (Ursus arctos),muflon (Ovis orientalis orientalis),vuk (Canis lupus) idivlja koza (Capra aegrarus) koji se mogu naći širom regije. „Zaštićeno područje Buzin i Markhil” (kurdski: بوزین و مارخێڵ) nalazi se jugozapadno od Hawramana u okruzima Pave i Džavanrud u pokrajini Kermanšah.
Najraniji arheološki dokazi pokazuju da je ovo područje bilo naseljeno ljudima još odsrednjeg paleolitika. Ove dokaze otkrili su arheolozi u blizini sela Hadžij i između sela Naw i Asparez u dolini Sirvan.[5] Dokazi o naseljavanju iz kasnog paleolitika otkriveni u pećinskom mjestu zvanom Kenacheh u dolini Perdi Mala.[6] Ovi arheološki nalazi otkriveni su tijekom akcije „Spašavanja od brane Darian” (2009.-2015.) koje je provela nekoliko arheoloških istraživanja i iskopavanja na području rezervoara koji su doveli do otkrića brojnih važnih paleolitskih i kasnijih nalazišta. Glavna iskopana mjesta bila su Dārāi (srednji paleolitik), špilja Kenācheh (kasni paleolitik), grobnica Ruwār (željezno doba), Sar Cham (brončano i željezno doba) i Barda Mār (19. stoljeće).[7]
„Natpis Sargona II.” na prijevoju Tangivar ukazuje na to da su regiju okupiraliAsirci podSargonom II. tijekom njegovih vojnih pohoda na Zagros (709.-710. pr. Kr.)[8].
Nakon što su ih poraziliPerzijanci, povijesni stanovnici gorja Zagros,Medijci, postaju drugasatrapijaAhemenidskog Carstva.
„Avromanski pergamenti”, skup od tri dokumenta izSeleukidskog iPartskog doba, pronađeni su u regiji 1909. godine. Otkriveni su u pećini na planini Kuh-e Salan, u blizini sela Šar Horaman, a dokumentiraju prodaju vinograda i drugog zemljišta od 88./87. pr. Kr. do 33. godine poslije Krista; dva su napisana na grčkom, a jedan na partskom[9].
Polovicom 11. stoljeća pleme Bani-Ardalan sa zapada ostvaruje premoć na ovom području. Ardalanska dinastija je značajno proširila svoju vlast na ovom području od 1168.-1616. god., uglavnom kontrolom putova u ovim teško prohodnim planinama. Zuhabskim mirom iz 1639. god.safavidski zapadni Kurdistan je pripaoOsmanskom Carstvu i danas ovaj dio Hawramana pripada Iračkom Kurdistanu. TijekomKadžarskog Carstva idinastije Pahlavi Ardalanska vlast na području je oslabila i zamijenjena je lokalnim guvernerom koji je nakon nekoliko poraza priznao centralnu vlastTeherana.
Doline Hawramana uglavnom naseljavaju Goranski i DžafKurdi[10]. Govorni jezici suhawrami,gurani jezik isorani, a prisutan je izoroastrizam i mnoge muslimanske sekte. Hawraman se smatra središtem goranske kulture i sjecištem heterodoksnog iortodoksnogislama u Kurdistanu. Inakšibendijski tarikat ijarsanizam (Ahl-e Haqq), koji se u islamu uglavnom smatraju heretičkima, duboko su ukorijenjeni u Hawramanu.
Dana 27. srpnja2021. „Kulturni krajolik Hawramana/Uramanata” je upisan naUNESCO-vpopis mjesta svjetske baštine u Aziji[11], uključujući 12 sela u dva područja od 106.307 ha: Centralno-istočna dolina (Zhaverud i Takht, u Kurdistanskoj pokrajini) i Zapadna dolina (Lahun, u Kermanšaškoj pokrajini). Ova sela u planinskim pokrajinamaKermanšah iKurdistan su jedinstvena po arhitekturi, načinu života i poljoprivrednoj metodologiji i integrirana su s prirodom uključivanjem poljoprivrede na strmim padinama.[1] 12 sela uključenih u posjed ilustriraju evoluirajuće reakcije ljudi Hawrami na oskudicu produktivne zemlje u njihovom planinskom okruženju kroz tisućljeća. O njihovoj neprekidnoj prisutnosti u ovom krajoliku, koji također karakterizira iznimnabioraznolikost iendemizam, svjedoče kameno oruđe, špilje i stijene, humci, ostaci stalnih i privremenih naselja, te radionice, groblja, ceste, sela, dvorci i dr.[1]Hawraman je zemlja izvanredno bogata usmenom književnošću i festivalskim običajima, ali ponajvišew brojnim vjerskim, poljoprivrednim i povijesnim ritualima i ceremonijama koje se održavaju tijekom godine, kao što suPir Šalijar,Novruz i dr.[12]Hawrami glazba se sastoji od nekih od najstarijih sačuvanih melodija i njezini intervali su među najstarijim koje su koristila ljudska bića. Metar Hawrami pjesama je također vrlo star i njihov deseterosložni metar pjesama koje se čitaju tijekom glazbe može se povezati s metrima pahlavi stihova (partski i sasanidski).Siachamana (hewrami za „tamne oči”) je takav stil pjevanja koji se izvodi bez upotrebe instrumenata, s izuzetkom povremene upotrebe kurdskog ručnog bubnja ili defa (tamburin). Danas se stilSiya Cheman uglavnom koristi za pripovijedanje i zabavu.[13]
Tadicionalna odjeća za žene uključuje prsluk ili jaknu dugih rukava ili dugi kaput koji se nosi preko haljine. Ispod haljine nosi se donja haljina i napuhane hlače. Žene su tradicionalno nosile kurdske šešire ukrašene dragim kamenjem u boji, perlama i komadima zlata. Obično mlađe žene i mlade djevojke nose haljine jarkih boja ukrašene brojnim perlama i šljokicama, a starije žene tamnije boje i bijele pokrivače. Hawrami muškarci uglavnom nose košulju, prsluk s otvorenim vratom i široke hlače postavljene na gležnjevima. Pamučna traka dužine 3–4 m presavije se na pola po dužini i čvrsto se omota oko trupa na struku. Muškarci su također nosili tradicionalne smeđe jakne od filca sa šiljastim ramenima poznate kaokolabal.
