Harbin (mandžurijski: ᡥᠠᠯᠪᡳᠨ;kineski: 哈尔滨,pinyin:Hārbīn) je glavni i najveći grad kineske pokrajineHeilongjiang, na sjeveroistokuKine. Harbin je osmi grad po veličini uKini (prema popisu iz 2010.[1]), te predstavlja političko, ekonomsko, znanstveno, kulturno i telekomunikacijsko središte sjeveroistočne Kine.
ImeHarbin jemandžurskog podrijetla, i znači „mjesto za sušenje ribarskih mreža”.
Razglednica Harbina: Trg Hongbo, Spomenik kontroli poplava, Katedrala sv. Sofije, most Songpu, Glavna avenija, Svijet leda i snijega u Harbinu.
Harbin leži na krajnjem sjeveroistokuKine, na površini od 53.068km². Grad se većinom smjestio duž južnih obalarijekeSungari (Sōnghuā),[2] na ravničarskom terenu prosječne nadmorske visine 150 m.
Harbin je sve do1896. bio malo ribarsko selo pod imenomAlejin (Čast). Svoj brzi rast u veliki grad zahvaljuje izgradnji kineske istočne željeznice krozMandžuriju koju su gradiliRusi krajem 19. st. i početkom 20. st. Izabrali su Harbin kao središte za izgradnju željezničkih pruga, kojim su1904. povezaliTransibirsku željeznicu odBajkalskog jezera uSibiru s lukomVladivostok naJapanskom moru. Harbin je bio i baza za ruske vojne operacije u Mandžuriji, za vrijemeRusko-japanskog rata (1904. –1905.), a nakon rata je bio pod privremenom zajedničkomkinesko -japanskom upravom. NakonOktobarske revolucije1917. god. grad je postao utočište za brojne izbjeglice iz Rusije, tako da je to vrijeme imao najviše ruskog stanovništvo, u usporedbi s bilo kojim gradom izvanSovjetskog Saveza.[2]
Ulica Kitayskaya, danas Glavna avenija, oko 1945.
Tijekom razdoblja ujapanske vladavine nadMandžurijom za njihovemarionetske države -Mandžukuo (1932. –1945.), Harbin je bio dio provincije Binjiang. Mjesto u kom suJapanci eksperimentirali s biološkom ratovanjem za vrijemeDrugog svjetskog rata. JediniceCrvene armije zauzele su grad u1945., a godinu dana kasnije preuzele su ga jediniceMao Ce Tunga i odatle krenule na svoj pohod na sjeveroistok Kine. Nakon rata grad je počeo ubrzano rasti, kako brojem stanovnika, tako i brojem industrijskih pogona.[2]
Spomenik sovjetskim vojnicima u Harbinskom okrugu Nangang, izgradila je sovjetskaCrvena armija 1945.
Crkva sv. Sofije
Harbin su zvali „Istočna Moskva” zbog velikog broja građevina izgrađenih prije1950-ih pod ruskim utjecajem u stilubaroka sbizantskim pročeljima, te kasnijesocijalističkog realizma (npr. Centralna avenija, započeta 1898.). Današnji grad brzo mijenja svoj izgled, jer se umjesto starih građevina grade novi armirano betonski objekti. Iznimka je dobro očuvana crkva sv. Sofije u kvartu Daoli, najveća je od nekoliko preostalihpravoslavnih crkava.[2] Mnogi građani su vjerovali kako jepravoslavna crkva oštetila lokalnifeng shui, pa su 1921. godine donirali novac za izgradnju kineskog budističkog samostana, Hrama blaženstva Ji Le.
Harbin je postao svjetski poznat po svom tradicionalnomZimskom festivalu, obično od početka siječnja do sredine veljače, na kojem je glavna atrakcija izrada skulptura od leda.[2] Festival je prvi put organiziran 1984. i sada je postao zimska turistička atrakcija. Jedan je od četiri najveća festivala leda i snijega na svijetu (uz festival snijega uSapporu, skijaški festival uOslu i zimski solsticij uQuebecu).Harbin je prepoznao iUNESCO kao „glazbeni grad” i dio je „mreže krativnih gradova” od 2010. god. Osnovan 1908., Simfonijski orkestar Harbina bio je najstariji kineski simfonijski orkestar. Prva glazbena škola u Harbinu bila je i prva glazbena škola u Kini, koja je osnovana 1928. godine. Harbinska opera u kulturnom središtu okruga Songbei, arhitektaMa Yansonga, je otvorena 2015. god. i već se proslavila kao jedinstven koncept građevine u skladu s okolnim vodenim krajolikom.
Prema šestom popisu stanovništva u Kini, ukupan broj stanovnika u gradu Harbinu 2010. godine iznosio je 10,63 milijuna, a gradskog područja 5,28 milijuna stanovnika, što predstavlja povećanje od 12,99 % u odnosu na prethodno desetljeće.[1]
Harbin je snažnoindustrijsko središte s brojnim tradicionalnimtvornicama za preradu soje, šećeranama za preradu šećerne repe i mlinovima za preradu žita. Uz tvornice za proizvodnju duhanskih proizvoda, kože, i sapuna.[2] Nakon1950. počela se razvijatiindustrija alatnih strojeva, rudarske i metalurške opreme, poljoprivredne opreme, plastike, elektroenergetskih turbina, bojlera i električnih generatora. Zbognaftnih polja u nedalekomDacinu, razvila se proizvodnja opreme za eksploataciju nafte, a u najnovije vrijeme osnovana je industrijska zona visoke tehnologije, koja se ubrzano širi.[2]
Harbin je i centar bogatogpoljoprivrednog kraja u kojemu se uzgajapšenica,soja,šećerna repa,kukuruz,lan isirak. Ti se proizvodi iz Harbina izvoze po cijeloj Kini. Grad ima veliki međunarodni sajam koji se održava jednom godišnje, on je uvelike pomogao unapređenju kinesko-ruskih poslovnih odnosa, kao i trgovini između Kine i zemaljaIstočne Europe.[2]
Harbin je velika riječna luka na rijeciSungari, preko koje je povezan sAmurom i važno željezničko čvorište dobro povezan sa svim većim kineskim gradovima s jedne strane, iTransibirskom željeznicom s druge strane.[2] Harbin ima dobro uređen javni promet, od2003. počeo se graditi metro ukupne dužine 17.47km. U novije vrijeme izgrađena je i mreža autoputova prema većim gradovima u okolici. Grad ima i veliku novoizgrađenu međunarodnuzračnu luku Taiping (IATA:HRB,ICAO:ZYHB) udaljen 37 km od grada, s vezama premaPekingu,Šangaju,Moskvi,Pyongyangu,Bangkoku...i brojnim drugim gradovima.
Harbin ima mnoštvofakulteta i visoko školskih ustanova, od kojih je najpoznatiji Tehnološki institut, koji je na visokoj cijeni u Kini. Pored njega grad ima još mnoštvo znanstvenih instituta.
.jpg)
_-_panoramio.jpg)
