Tragedija postavlja pitanjebiti ili ne biti koje je svako od nas barem nekada upotrijebio ili pak osjetio, otvara niz pitanjafilozofskih misli i stvaralačkih mogućnosti. Govori o osveti i nevjerojatnoj borbi za očuvanjem ponosa. Hamlet je saznao da mu je stric ubio oca i tu počinju njegove borbe. Hamlet čak i svoju majku na neki način prezire jer je iznevjerila ljubav njegova oca i udala se za njegovu ubojicu. Prezire svežene. Tada se Hamlet razočarao i uljubav. Jednostavno ovo je tragedija koja preskače sve barijere onogamoralnog i upućuje na borbu sa samim sobom jer Hamletova najveća bitka je s njim samim i pitanjem u njemu biti ili ne biti, učiniti ili ne, ubiti ili ne.
Prvi nastup Hamleta na sceni, odjevena u crno, i koloristički odudara od sjaja, bljeska i bogatstva danskoga dvora, a njegov prvi solilokvij očituje mračno stanje njegove svijesti prije prvog susreta s Duhom; Hamlet razmišlja o samoubojstvu. Hamlet žali što jeBog zabranio samoubojstvo jer ne želi živjeti u svijetu koji mu se čini bljutav, dosadan i beskoristan, a kao razlog želje za smrću, posredno spominje očevu smrt, a neposredno i ponajviše majčinu prebrzu udaju za njegova strica, čin koji se, prema elizabetskim shvaćanjima smatraoincestom.
"Do svog života uprav nimal ne držim."
"Nema ničega, gospodine, od čega bi se radije želio oprostiti - osim od svog života, osim od života, osim od života."
Solilokvij koji počinje pitanjem "Biti ili ne biti - to je pitanje" najpoznatiji je i najglasovitiji od svih Shakespareovih solilokvija, ali i od solilokvija svjetske dramske književnosti. Njegov početak "Biti ili ne biti" toliko je ušao u engleski standardni jezik i književnost, ali i u druge europske i svjetske jezike da ga često navode i ljudi koji dramu nisu ni pročitali. Upotrebljavaju ga u smislu “sad ili nikad”, “učiniti ili ne učiniti”, “živjeti ili umrijeti” i tome slično.
U samoslovu "Biti ili ne biti" Hamlet je zamjenice ja, moj, meni zamijenio imenicama mi, naš, nama, i tako poopćio svoj osobni slučaj, podigao ga na višu, općečovječansku razinu: svoju sudbinu izjednačio je sa sudbinama svihljudi ovoga svijeta.Izlaz iz životnih teškoća, razmišlja Hamlet,čovjek bi mogao potražiti usamoubojstvu, ali ga od takva očajničkog čina priječi strah od života poslijesmrti "u zemlji neotkrivenoj iz koje se nijedan putnik ne vraća", a taj bi život mogao biti gori od ovoga sadašnjeg u kojemu čovjek mora trpjeti.
“I bič i prezir svijetaNepravdu silnika, od bahatog sramotu,Prezrenje ljubavi, odlaganje pravice,Na vlast bezočnost, i grube uvredeŠto krotka zasluga ih od nevrijednih prima.”
I upravo na ovome mjestu, kada slušamo ili čitamo Hamletovo razmišljanje o strahu od budućega, zagrobnog života kao o razlogu odustajanja od samoubojstva, morali bismo se, svjesno ili nesvjesno, prisjetiti riječi Duha koji je sinu govorio o neopisivim mukama i strahotama na onome svijetu koje su mnogo gore od muka i strahota u čovjekovu zemaljskom životu.
Odgovoriti na pitanje o tomu što bi zapravo mogao značiti stih "Biti ili ne biti - to je pitanje", značilo bi otkriti srce Hamletove tajne, Hamletovrebus humanis, a to je nemoguće; no ipak je moguće naznačiti nekoliko od mnogobrojnih značenja koje taj stih sadržava i označuje, a koja nas mogu približiti spoznaji Hamletove dileme. Evo ih: ubiti ili ne ubiti (strica), odnosno počiniti ili ne počiniti; počiniti samoubojstvo ili ga ne počiniti; živjeti ili umrijeti, odnosno prihvatiti život onakav kakav jest ili ga ne prihvatiti. Stih "Biti ili ne biti" sadržava sva navedena značenja, ali i mnoga druga.
Hamlet ima i povod, volju, moć i sredstva da ubije Klaudija, ali to ipak ne čini "pušta da sve spava". A kako nigdje tijekom drame ne kaže ili ne daje do znanja da bi ga ikakve vanjske okolnosti mogle spriječiti u izvršenju osvete, uzroke njegove dvojbe valja tražiti u njemu samome, u njegovoj nutrini.
Da je to zaista tako, Shakespeare je pokazao na primjeru trojice mladića kojima je ubijen otac - Hamletu, Laertu, Fortinbrasu - upotrijebivši svoju prokušanu tehniku usporednih ili višestrukih zrcala. Jukstaponirajući, stavljajući u opoziciju, slučaj dvojice mladića kojima je ubijen otac, Hamleta i Learta, Shakespeare neizravno ali nedvosmisleno kaže: a što bi tek bio učinio prijestolonasljednik Hamlet, ljubimac danskoga puka, samo da je podignuo svoj mali prst. Ali Hamlet nije podigao svoj mali prst Hamlet nije mogao planirati umorstvo. Prema riječima engleskog pjesnika i kritikaColeridgea, Hamlet neprestano stvara odluke da nešto učini, a opet ne čini ništa osim što stvara odluke. Pa čak i onda, kad na kraju tragedije Hamlet ubija Kralja, ne ubija ga prema nekom planu, nego u nastupu gnjeva, otkrivši da ga je Kralj, namamivši ga u stupicu, daootrovati.
Bez obzira prihvatimo lifreudovsku interpretaciju Hamleta ili ne, nužno je spoznati da to djelo kao tragedija ni u kojem slučaju nije iscrpljeno tumačenjem motiva njegova junaka. Hamlet nije tek lik u nekoj kliničkoj povijesti bolesti, nego je tragični junak velikih i nezaboravnih razmjera. Njegov razvoj od tipičnog renesansnog uvjerenja da se svijet nekako može popraviti, pa do filozofskog, gotovo fatalističkog prihvaćanja ljudskih ograničenja, ljudskog neznanja i užasne činjenice smrtnosti, ne predstavlja samo kritiku svjetonazora ranije renesanse, već i misaoni komentar stanja čovjeka u sva vremena i na svim mjestima.
.jpg)