Guató /značenje imena nije razjašnjeno a kroz povijest se javljalo u mnogim sličnim oblicima: guataes, guatás, guathós, guatos, guatòs, goatos, guattos i guatues (Oliveira 1996). Schmidt /1901) bilježi naziv maguaato, u značenju neke vrste močvarne ptice. Prema drugoj verzniji dolazi od guarani riječi guatá, glagol koji znači 'hodati', 'lutati', 'putovati', u kojemu se vidi obrazac visokog stupnja njihove prostorne mobilnosti u kanuima./ ribarski indijanskinarod s graniceBolivije ibrazilske državeMato Grosso do Sul, umočvarnom području poznatom kaoPantanal, na gornjojParaguayi. Guató opstanak ovisi oribi, pa su u stalnom kontaktu s vodom i neprekidno u pokretu u svojim 'dugout' kanuima. Zbog ovakvog način života kod njih se javljaju veoma razvijeneruke itorzo ali i kratke krivenoge iravna stopala.
Osim ribolovom do hrane dolaze i sakupljanjem divljeriže (Oryza sativa), voća drvetayatubá, divljihbanana; lovom nakajmane, čije repove također jedu, a danas imaju i neštosvinja,kokoši i posađenogkukuruza,graha imanioke.
Pleme (oko 500) danas živi uglavnom na otokuInsua (poznat i kao Morraria da Insua), dva puta su proglašavani izumrlima ali su se iznova pojavljivali. Godine 2004.Joel Pizzini je snimio o njima 105-minutni film “500 Almas” '500 duša'. Godine 2008. ima svega 5 govornika u naselju Corumbá.[1]
| |||||