Gruzija je jedna od 15 država nastalih raspadomSovjetskog Saveza unutar granicaGruzijske SSR.Josif Staljin, pravim imenom Ioseb Džugašvili, sovjetski vođa od 1928. do 1953. bio je podrijetlomGruzijac. Nakon osamostaljenja 1991. godine, Gruzijom je vladaoEduard Ševardnadze, no 2003.Revolucija ruža ga je svrgnula, a za predsjednika je imenovanMihail Saakašvili. Nakon Revolucije ruža, pokrenuto je niz reformi s ciljem jačanja vojnih i gospodarskih potencijala države. Gruzija je pružila vrijednu potporu NATO-vim operacijama uKosovu iAfganistanu, te protuterorističkim operacijama podmorskog nadzora uSredozemlju.[6]
Gruzijci koji čine većinu stanovništva tradicionalno pripadaju autokefalnojGruzinskoj pravoslavnoj Crkvi.Gruzijski jezik je član južnokavkaske jezične skupine, nepovezane sindoeuropskom ilialtajskom skupinom kojima pripadaju jezici susjednih država. Gospodarstvo Gruzije temelji se uglavnom na poljoprivredi (agrumi, čaj, vinogradarstvo) i crnomorskomturizmu.
Još od vremenaAntike na području Gruzije postojala su moćna i nezavisna kraljevstva. KraljevineKolhida iIberija su još u 4. stoljeću primilekršćanstvo, pa se Gruzija može uvrstiti među najstarije kršćanske zemlje na svijetu. Svoj najveći uspon gruzijska država doživjela je tijekom11. i12. stoljeća, pogotovo u vrijeme vladavine kraljaDavida IV. i kraljiceTamare. Početkom19. stoljeća gruzijske države dolaze pod vlastRusije, a1921. godine Gruzija postaje dijelomSSSR-a kaoGruzijska SSR. Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine, Gruzija postaje samostalna država, a razdobljetranzicije ka kapitalističkom i demokratskom društvu tijekom 1990.-ih godina bio je praćen velikim ekonomskim problemima i oružanim sukobima u Južnoj Osetiji i Abhaziji. Razdoblje kriza i sukoba privremeno je okončanoRevolucijom ruža u studenom2003. godine, u kojoj je smijenjen tadašnji predsjednikEduard Ševardnadze. Početkom kolovoza 2008. godine, u Južnoj Osetiji je došlo do sukoba države s lokalnim vlastima u koje se umiješala i Rusija, a koji su okončani odcjepljenjem Južne Osetije i Abhazije od Gruzije.
Teritorij današnje Gruzije naseljen jeHomo erectusima još odpaleolitika. Pisana povijest datira prva proto-gruzijska plemena još u 12. stoljeće prije nove ere.
Arheološki nalazi i reference uantičkim izvorima otkrivaju elemente ranih političkih i državnih formacija koje karakterizira napredna metalurgija i i zlatarske tehnike koje datiraju iz 7. stoljeća prije Krista i ranije. U stvari, rana metalurgija počela je u Gruziji tijekom 6. tisućljeća prije Krista, povezana je sa Shulaveri-Shomu kulturom.[7]
U vremenu od 653. do 333. pr. Kr. uspjele su se obraniti od pokušaja osvajanjaMedijskog Carstva,Perzijskog Carstva, a pred kraj 3. st. pr. Kr. i od napadaAleksandra Velikoga. Iberija i Kolhida su se oduprijele i napadima ostalih helenističkih vladara, iako je utjecaj grčke kulture i jezika izražen u naseljima kraljevstva Kolhide, dok u gradovima kraljevstva Iberije je prevladaoaramejski jezik. U vremenu od 2. st. pr. Kr. do 2. st. Gruzija je bila središte borbi Rimskog Carstva, moćnog kraljevstva Armenije i kratkovječnog Kraljevstva Pont.
Godine 189. pr. Kr. kraljevstvo Armenije osvojilo je više od polovice Iberije, a vladar Mitridat VI. od Ponta između 120. pr. Kr. i 63. pr. Kr. osvojio je cijelo kraljevstvo Kolhidu i pripojio ga Pontu. Kraljevstvo Armenije i Kraljevstvo Pont šire se na račun teritorija Rima, zbog čega rimska vojska 65. pr. Kr. pod generalom Pompejem napad Iberiju (zbog dobrih odnosa s Armenijom), Armeniju i Pont, uzimajući velik dio teritorija natrag. Rimljani osvojeno područje kraljevstva Kolhide stavlja pod svoju upravu kao rimsku provinciju, Kraljevstvo Pont je potpuno razoreno, a Iberia se uspjela održati. Ipak 19 godina (36. pr. Kr.) kasnije u novom pohodu Rimljani prisiljavaju iberijskog kralja, da im se pridruži u vojnom pohodu protiv Albanije (na Kavkazu).
Države Iberija i Kolhida.
Nakon što jeRimsko Carstvo osvojilo Kavkaz 66. godine odPartskog Carstva,[9] gruzijsko kraljevstvo, s prekidima je klijentska država Rimskog Carstva i saveznika za gotovo 400 godina.[10] Od 1. stoljeća štovana su antička vjerovanja,kult Mitre izoroastrizam.[11]337. godine, kraljMirian III. proglasio jekršćanstvo kao državnu religiju, dajući veliki poticaj za razvoj književnosti, umjetnosti, te igra ključnu ulogu u formiranju jedinstvene gruzijske nacije.[12][13] Kraljevstvo se zatim efektivno veže uzIstočno Rimsko Carstvo, koje će vršiti snažan utjecaj na Gruziju gotovo cijelo jedno tisućljeće, određujući u velikoj mjeri današnji kulturni identitet Gruzije.[10][14]
U 2. stoljeću Kraljevstvo Iberije je ojačalo, naročito u vrijeme vladavine kralja Pharasmanesa II., koji je ostvario potpunu neovisnost od Rima, a od oslabljenog Armenskog kraljevstva povratio je neka prije izgubljena područja. U ranom 3. stoljeću Rim je izgubio i Albaniju (na Kavkazu) i veliki dio Armenije od Sasanidskog Carstva, a provincijaLazicum je prvotno dobila je značajnu neovisnost od Rima, koju je istokristila te do kraja stoljeća postala nezavisno kraljevstvoLazica-Egrisi i održala se gotovo 250 godina do 562.g. kada je postala dioBizantskog Carstva.
Godine 327. Kraljevstvo Iberija je kao jedna od prvih država proglasilo kršćanstvo državnom vjerom.Mirian III. bio je prvi kršćanski kralj Iberije.
Rano kraljevstvo raspalo se u razne feudalne regije do ranogSrednjeg vijeka. Tako su lakoArapi osvojili većinu istočne Gruzije u7. stoljeću. Od 7. do 10. stoljeća, Gruzija je dioHazarskog Carstva. Sve te razne gruzijske regije neće biti ujedinjene u jednu državu sve do11. stoljeća.
Iako su Arapi osvojiliTbilisi645. godine, Kartlija-Iberija su zadržali znatan dio neovisnosti pod lokalnim arapskim vladarima. KnezAšot I. (813. –830.) postao je prvi vladardinastije Bagrationi koja je vladala kraljevstvom. Ašot je započeo gotovotisućljeće dugu vladavinu jedne dinastije, koja je vladala područjem koja barem dijelom čini današnju Republiku Gruziju.Bagrat III. (1027. –1072.) ujedinio je zapadnu i istočnu Gruziju. Kraljevina Gruzija dosegla je svoj vrhunac u12. do sredine13. stoljeća. To razdoblje, tijekom vladavine kraljaDavida IV. Graditelja (1089. –1125.) i njegove unukeTamare (1184. –1213.) naziva seGruzijsko zlatno doba ili Gruzijska renesansa. Ovu ranu gruzijsku renesansu,[15] koja prethodieuropskoj renesansi obilježile su impresivne vojne pobjede, teritorijalna širenja, kulturne renesanse uarhitekturi,književnosti, povijesti i znanosti.[16] Gruzijsko zlatno doba ostavilo je u naslijeđe velike katedrale, romantičnu poeziju i književnost i epsku pjesmu "Vitez u tigrovoj koži" (gruz.ვეფხისტყაოსანი).
Dvatesetdevetogodišnja vladavina Tamare, prve žene vladara Gruzije, smatra se najuspiješnijom u gruzijskoj povijesti.[17] Tamara je dobila titulu "kralj kraljeva"(mepe mepeta). Uspjela je neutralizirati oporbu i energično vodila vanjsku politiku, dodatno potpomognute padom moći suparnika – Seldžuka i Bizanta. Uz podršku moćne vojne elite, Tamara je nadograđivala uspjehe svojih prethodnika i dodatno učvršćavala carstvo koje dominira Kavkazom, šireći se na velike dijelove Azerbajdžana, Armenije, istok Turske i dijelove sjevernog Irana.[18] Ti uspjesi traju do prodora Mongola, u roku od dva desetljeća nakon Tamrine smrti 1213. godine.
Oživljavanje Kraljevine Gruzije počinje ponovo za vladavineĐure V., sinaDemetra II., koji je protjerao Mongole, koji je dobio nadimak "Briljantni" zbog svoje uloge u obnovi prethodne snage i kršćanske kulture zemlje. Đuro V. je bio posljednji veliki kralj ujedinjene gruzijske države. Nakon njegove smrti, različiti lokalni vladari borili su se za svoju nezavisnost od Gruzije. To je trajalo do konačnog raspada kraljevine u15. stoljeću. Gruzija je dodatno oslabljena nakon nekoliko katastrofalnih provalaTamerlana, mongolskog vladara, poznatog kao osnivačaTimuridskog Carstva. Učestale invazije nisu davale dovoljno vremena za oporavak. Došlo je do bezvlađa1466. godine i Gruzija je podijeljena na tri neovisnih kraljevstava i pet polunezavisnih kneževina. Susjedna velika carstva kasnije iskorištavaju unutarnje podjele. Od početka 16. do početka 19. stoljećaSafavidsko Carstvo (kasnije iAfšaridsko Carstvo) iOsmansko Carstvo, pokorili su i podredili sebi istočne i zapadne krajeve Gruzije. Vladari područja koja su ostala djelomično autonomna, u raznim prilikama organizirali su pobune. Međutim, kasnije osmanske i iranske invazije dodatno su oslabile lokalna kraljevstva i regije. Kao rezultat neprestanih ratova i protjerivanja, populacija Gruzije je smanjena na 250.000 krajem 18. stoljeća. Istočna Gruzija, sastavljena od regija Kartlije i Kahetije, obje pod iranskom vlašću, podijeljene su podjednako između Otomanskog Carstva i IranaMirom u Amasyi.
Od sredine 15. stoljeća, vladari obaju, istočnih i zapadnih kraljevstava, tražili su pomoć zapadnih europskih sila, ali bez uspjeha.[19][20][21] Nedestatak pomoći Zapada, doveo je kasnije Gruziju u poziciju tražiti pomoćPetra Velikog iRuskog Carstva, iz čijeg zagrljaja se nikad nije vratila.
Smrćušaha Nadera1747. godine, dva velika gruzijska istočna kraljevstva oslobodila su se iranske kontrole i ponovo se ujedinili uKraljevstvo Kartlije i Kahetije pod energičnim kraljemEraklom II.1762. godine. Stabilizirao je zemlju, kojoj je bila jamčena autonomija tijekom cijelog razdoblja vladavinedinastije Zand.
1783. godine,Rusko Carstvo i istočno gruzijskokraljevstvo Kartlije i Kahetije potpisali suGeorgijevski ugovor (traktat). Ugovorom, kojim je prepoznata spona gruzijskih i ruskih ljudi u vidu pravoslavnih kršćana, Gruzija je postala ruski protektorat, sa zajamčenim teritorijalnim integritetom i nastavkom vladavineBagatriona, u zamjenu za povlasticu vođenja gruzijskih vanjskih poslova.[22] Prema tom ugovoru, Gruzija se odrekla bilo koje ovisnosti o Perziji ili nekih drugih moćnika, te je svaki gruzijski vladar morao tražiti potvrdu i investituru ruskog cara.[23]
Međutim, unatoč tom zalaganju za obranu Gruzije, Rusija nije pridonijela nikakvom pomoći tijekom Iranske invazije1795. godine.1801. godine, krše se odredbe Georgijevskog ugovora. Rusija anektira istočnu gruziju, ukida kraljevsku dinastiju Bagrationi, kao i autokefalnostgruzijske pravoslavne Crkve.
22. prosinca1800. godine,car Pavao, na navodni zahtjev gruzijskog kraljaĐure XII., potpisao je proglas o inkorporiranju Kartlije-Kahetije u Rusko Carstvo, koje je završeno ukazom8. siječnja1801. godine[24][25] i potvrdiocar Aleksandar12. rujna1801. godine. Gruzijski izaslanik uSankt Peterburgu predao je protestnu notu, koja je predstavljena ruskom prorektoru, princu Kurakinu. U svibnju 1801. godine, pod nadzorom generalavon Knorringa, Carska Rusija prenosi vlasn nad istočnom Gruzijom vladi pod vodstvom generala Ivana Petroviča Lazareva.[26][27]
U ljeto1805. godine, ruski vojnici su na rijeciAskerani porazili iranski vojsku u sklopuRusko-perzijskog rata, i tako spasili Tbilisi od ponovne iranske okupacije. Tada Tbilisi i službeno postaje dijelom ruskog carskog teritorija. Ruska vrhovna vlast nad istočnom Gruzijom službeno je zapečaćena sklapanjemGulistanskog ugovora[28]1813. godine između Ruskog Carstva i Perzije, kojim je dijelove današnjegDagestana, veći dioAzerbajdžana i dijelove sjeverneArmenija, Perzija ustupila Rusiji. Nakon aneksije istočne Gruzije, zapadno gruzijsko kraljevstvo Imeretija je anektirao Aleksandar I. posljednji imeretski kralj i posljednji gruzijski vladar dinastije Bagrationi,Solomon II. umro je u progonstvu1815. godine.
Od1803. do1878. godine, kao rezultat brojnih ruskih ratova protiv Osmanlija, nekoliko gruzijskih, prethodno izgubljenih teritorija (kao npr.Adžarija) su obnovljena i također uključena u sastav Ruskog Carstva. Kneževina Gurija je ukinuta i uključena u sastav Carstva1828. godine, a Mingrelija1857. godine. Područje Svanetije je postupno pripojeno od1857. do1859. godine.
1918.Gruzijski-armenski rat, koja je izbio u dijelovima gruzijskih pokrajina naseljenih uglavnomArmencima, završila je zbog britanske intervencije. Neovisnost zemlje nije dugo trajala. Gruzija je bila pod britanskom zaštitom od1918. –1920. godine.
Usprkos sovjetskom preuzimanju,Noea Jordanija su Francuska, UK, Belgija i poljska tijekom 1930.-ih bio priznavali legitimnim vođom Gruzijske vlade u egzilu.[29]
U veljači1921. Gruziju je napalaCrvena armija. Gruzijska vojska je poražena, a socijaldemokratska vlada je pobjegla iz zemlje. Dana25. veljače 1921. godine, Crvena armija ušla u Tbilisi i instalirala komunističku vlast lojalni Moskvi, na čelu s gruzijski boljševikomMaharadzeom Ipak, postojao je značajan otpor boljševicima, što je rezultiralo ustankom u kolovozu1924. godine.[30] Sovjetska vlast je uspostavljena nakon gušenja ustanka. Gruzija je ugrađena u sastavZakavkaske Socijalističke Federativne Sovjetske Republike, koja je objedinjavala Gruziju, Armeniju i Azerbajdžan. Kasnije,1936. godine, Zakavkaska SFSR je razjedinjena u sastavnice i tada je nastalaGruzijska Sovjetska Socijalistička Republika.
Josif Visarionovič Staljin, etnički Gruzijac (rođen kao Josseb Besarionis dze Džugašvili), bio je istaknut među boljševicima. Uspeo se na najviši položaj, te je vodio SSSR od3. travnja1922. godine, sve do svoje smrti5. ožujka1953. godine.
Parada Crvene armije na dan sovjetske okupacije Gruzije, 25. veljače 1921. u Tbilisiju
Od1941. do1945. godine, za vrijemeDrugog svjetskog rata, gotovo 700.000 Gruzijaca se borilo na strani Crvene armije protivnacističke Njemačke. Bilo ih je koji su se borili i na protivničkoj strani. Više od polovice vojnika poginulo je u borbama.[31]
Dana9. travnja1989. godine, mirni prosvjed uTbilisiju krvavo je ugušila sovjetska vojska ubojstvom nekolicine prosvjednika. Prije listopada 1990. godine i izbora za narodnu skupštinu(Umaghlesi Sabcho - vrhovno vijeće), održani su prvi izbori u SSSR-u na višestranačkoj bazi. Politička struktura se ponovo preoblikuje. Iako je više radikalnih skupina bojkotiralo izbore i sazvalo alternativni forum (Nacionalni kongres) uz navodnu potporu Moskve, drugi dio antikomunističke oporbe ujedinjuje se u Okrugli stol-Slobodna Gruzija oko bivših disidenata poputMeraba Kostave iZvijada Gamsahurdije. Potonji je pobijedio velikom većinom, s 155 od 250 mjesta u parlamentu, dok je vladajuća Komunistička partija dobila samo 64 mjesta. Sve ostale stranke nisu uspjele prijeći prag od 5 posto.
Dana9. travnja1991. godine, neposredno prije raspada Sovjetskog Saveza, Gruzija je proglasila neovisnost.26. svibnja iste godine, Zvijad Gamsahurdia je izabran kao prvi predsjednik nezavisne Gruzije. On je poticao gruzijski nacionalizam i obećao dokazati vlast Tbilisija nad područjima kao što suAbhazija iJužna Osetija, koje su klasificirane kao autonomne oblasti pod Sovjetskim Savezom. On je ubrzo svrgnut u krvavom državnom udaru, od22. prosinca 1991. do6. siječnja 1992. godine. Udar su bili potaknuli nacionalna garda i paravojna organizacija"Mkhedrioni" ("konjanici"). Zemlja je upletena u građanski rat, koji je trajao sve do 1995. godine.Eduard Ševardnadze (sovjetski ministar vanjskih poslova od 1985. do 1991. godine) vratio se u Gruziju u 1992. godini, i pridružio vođama puča –Tengizu Kitovanju iIabi Ioselianiju – na čelu trijumvirata pod nazivom "Državno vijeće".
Tinjajući sporovi unutar dvije regije Gruzije, Abhazije i Južne Osetije, između lokalnih separatista i većinskog gruzijskog stanovništvom, izbili su u velika međuetnička nasilja i ratove. Uz potporu Rusije, Abhazija i Južne Osetije ostvarilade facto neovisnost od Gruzije, a Gruzija je zadržala kontrole samo u malim područjima spornih teritorija. Godine 1995. Ševardnadze je službeno izabran za predsjednika Gruzije. Oko 230.000 do 250.000 Gruzijaca[32] su masakrirali ili iz Abhazije protjerali abhaški separatisti i sjevernokavkaški dobrovoljci (uključujućiČečene) u 1992. – 1993. Oko 23.000 Gruzijaca[33] je napustilo Južnu Osetiju. Mnoge osetske obitelji bile su prisiljene napustiti svoje domove uBoržomi regiji i preseliti u Rusiju.
Revolucija ruža 2003. godine
2003. godine Ševardnadze je svrgnut uRevoluciji ruža, nakon što su gruzijska oporba i međunarodni promatrači tvrdili da je na parlamentarnim izborima2. studenog narušena regularnost.[34] Revoluciju su vodiliMihail Saakašvili, Zurab Žvania i Nino Burjanadze, bivši članovi i vođe Ševardnadzeove stranke. Mihail Saakašvili je izabran za predsjednika Gruzije 2004. godine.
Nakon Revolucije ruža, pokrenuto je niz reformi s ciljem jačanja vojnih i gospodarskih potencijala države. Napori nove vlade, kako bi u jugozapadnu autonomnu republikuAdžariju ponovno uspostavili vlast, doveli su do velike krize početkom2004. godine. Uspjeh u Adžariji potaknuo je Saakašvilija u naporima da učini to isto s Južnom Osetijom, ali bezuspješno. Ovi događaji, zajedno s optužbama o upletenosti Gruzije uDrugi čečenski rat,[35] rezultirao je pogoršanjem odnosa sRusijom. Stoga je Rusija započela i poticala secesionističke otpore u dvjema odmetnutim gruzijskim pokrajinama. Unatoč sve težim odnosima, u svibnju 2005. godine, Gruzija i Rusija su postigle sporazum,[36] što je dovelo do predaje ruskih vojnih baza (koje datiraju još iz SSSR-a)Batumija iAhalkalakija, gruzijskoj vlasti. Povučeno je sve osoblje i oprema do prosinca2007. godine.[37] No, nisu se povukli iz bazeGaudata uAbhaziji, što su bili dužni učiniti potpisivanjem ugovora na samitu u Istanbulu 1999. godine.[38]
Napetosti između Gruzije i Rusije ponovo su eskalirale u travnju 2008. godine.[39][40][41] Južnoosetski separatisti napravili su prvi čin nasilja kada su raznijeli gruzijsko vojno vozilo1. kolovoza. U eksploziji je ranjeno pet pripadnika gruzijskih mirovnih sanaga. Kao odgovor na taj čin,[42] gruzijski snajperisti napali su južnoosetske policajce.[43] Separatisti potom granatiraju gruzijska naselja.[39][43][44] Ozbiljni incidenti nastavljeni su čitav tjedan.7. kolovoza Saakašvili je najavio jednostrano primirje.[45] No, separatisti su nastavili napadati gruzijska sela koja su se nalazila u zoni sukoba.[46][47] Gruzijski vojnici su uzvratili vatru i počeli napredovati prema glavnom gradu samoproglašene Republike Južne Osetije,Chinvali. Prema ruskom vojnom stručnjaku Pavelu Felgenhaueru, Oseti su namjerno provocirali Gruzijce, kako bi dali Rusiji povoda za invaziju na Gruziju[48] According to Georgian intelligence.[49] To se i jeste dogodilo, jer je dio regularne vojske (nemirotvoraca) već prešao u Južnu Osetiji i prije gruzijskog napada.[50]
8. kolovoza u središte Chinvalija pristiglo je 1.500 gruzijskih snaga.[51] Rusija lažno optužuje Gruziju za agresiju i pod krinkom mirovne operacije napada Gruziju isti dan.[52] Ruska vojska koja je pristigla u Chinvali otjerala je gruzijsku vojsku u roku od pet dana, a pokrenuli su i zračne napade na gruzijske vojne objekte na teritoriju Gruzije. Abhazi, na drugoj strani, otvaraju novo ratno žarište, napadajući dolinu Kodori, koja je u sastavu Abhazije, ali ga je u tom trenutku bila pod gruzijskom kontrolom.[53] Ruske snage zauzimaju gruzijske gradove:Zugdidi,[54]Senaki,[55]Poti[56] iGori.[57] Potonji su zauzeli nakon dogovorenog prekida vatre. Ruska crnomorska flota blokirala je gruzijsku obalu.
Za vrijeme, i nakon rata, snage Južne Osetije i iregularne policijske snage provodile su kampanje etničkog čišćenja Gruzijaca u Južnoj Osetiji.[58] Gruzijska sela u okolici Chinvalija bila su uništena nakon završetka rata.[59] Ratom je raseljeno 192.000 ljudi.[60] Mnogi su bili u mogućnosti vratiti se u svoje domove nakon rata, ali godinu dana nakon, još uvijek 30.000 Gruzijaca je bilo raseljeno.[61] Vođa Južne OsetijeEduard Kokojty rekao je da nikad neće dopustiti Gruzijcima da se vrate<.[62]
PredsjednikFrancuskeNicolas Sarkozy dogovara sporazum o prekidu vatre u ponedjeljak,12. kolovoza 2008. godine.[63] Pet dana poslije, ruski predsjednikDmitrij Medvedev najavio je povlačenje ruskih snaga iz Gruzije sljedeći dan.[64] Ruske snage povukle iz tampon zona uz Abhaziju i Južnu Osetiju8. listopada, a kontrolu nad njima je preuzela je Promatračka misijaEuropske unije u Gruziji.[65]
Rusija je priznala Abhaziju i Južnu Osetiju kao zasebne republike26. kolovoza 2008. godine.[66] Kao odgovor na ruske akcije, gruzijska vlada prekinula je diplomatske odnose s Rusijom.[67] Nakon rata, Gruzija je tvrdila da su Abhazija i Južna Osetija gruzijska područja koja je okupirala Rusija.[68][69]
Gruzija leži na sjeveroistokuCrnog mora,[70] na samoj granici između istočne Europe i jugozapadne Azije. Prostire između 41° i 44°zemljopisne širine i 40° i 47° istočnezemljopisne dužine. Zauzima površinu od 69.700km² od čega je 57.200km² pod izravnom gruzijskom kontrolom, dok 12.500km² kontroliraju vlastiAbhazije (8.600km²) iJužne Osetije (3.900km²). Na sjeveru i sjeveroistoku Gruzija graniči sRuskom Federacijom u dužini od 723km, jugoistočno je granica sAzerbajdžanom (322km), na jugu sArmenijom (164km) iTurskom (252km). Ukupna dužina kopnenih granica iznosi 1.461km. Na zapadu Gruzija izlazi na obaluCrnog mora u dužini od oko 315km. Od toga oko 200km obale se nalazi na teritoriju Abhazije, a 54km na teritoriji Adžarije. Prema procjenama iz 2012. godine u Gruziji je živjelo nešto manje od 4,5 milijuna stanovnika. Glavni i najveći grad u zemlji jeTbilisi koji je sjedište predsjednika i narodne vlade, dok je od svibnja 2012. godine gradKutaisi središte zakonodavne vlasti (parlamenta). Veći gradovi su još iBatumi koji ima funkciju administrativnog središtaautonomne republike Adžarije iRustavi (oba preko 100.000 stanovnika). Najvažnija gruzijska luka je gradPoti u centralnom dijelucrnomorske obale. Većinu populacije (preko 80%) čine etnički Gruzini, službeni jezik je gruzijski (osim na teritoriju samoproglašenih republika, gdje se govoreabhaski iosetski jezik). Također, oko 80% populacije su pripadniciGruzijske pravoslavne crkve.
Reljefom Gruzije dominiraju visoki planinski lanciVelikog Kavkaza na sjeveru s brojnim vrhovima koji prelaze 4.000 m nadmorske visine, uključujući i najviši vrh u zemljiŠharu (na nadmorskoj visini od 5.200 m) iMalog Kavkaza na jugu. Crnomorsko primorje je dosta nisko i zamočvareno i od obale ka unutrašnjosti se u obliku lijevka širi prostranaKolhidska nizina. Nizinska područja se nalaze i u istočnim i središnjim dijelovima zemlje i prate tokove najvećih gruzijskih rijekaKure (Mtkvarija) i njenih pritoka. Zapadni dio zemlje pripadacrnomorskom slivu, dok istočni dio otiče kaKaspijskom jezeru upravo preko rijeke Kure.
Planine Kavkaza štite Gruziju od hladnog zraka sa sjevera, dok utjecaj Crnog mora donosi toplije vrijeme. Klima Gruzije je vlažno-suptropska na zapadu do sušne iumjerene klime na istoku. Prosječna godišnja temperatura zraka je 15°C na zapadu, a 11 do 13°C na istoku. Na zapadu godišnje padne 3.000 milimetara oborina, a na istoku samo 400.
Podšumom je 44% površina, od čega je 5%prašuma. Na visokim nadmorskim visinama biljni pokrivač je alpski. U podnožju planina su oblastistepa koje se koriste zapoljoprivredu.
Gruzija je podijeljena u devet regija, jedan grad (glavni gradTbilisi) i dvije autonomne republike. Sve regije su još podijeljene na ukupno 69 okruga.
Gruzija ima dvije autonomne republike: Abhaziju i Adžariju. Abhazija je proglasila neovisnost od Gruzije1999. godine. Uz Abhaziju, neovisnost od Gruzije proglasila jeJužna Osetija, ali ona nema status autonomne republike, niti zasebne regije. Uglavnom se nalazi na području regije Unutarnja Kartlija, a naziv "južna Osetija" se ne koristi u Gruziji, kako se ne bi implicirao bilo kakva povezanost saSjevernom Osetijom u sastavuRusije. Za vrijemeSSSR-a zvala se Južnoosetska autonomna oblast, ali je taj autonomni status ukinut1990. godine stjecanjem gruzijske neovisnosti.2006. godine, stanovnici Južne Osetije su na referendumu za neovisnost glasali za odvajanje od matične zemlje, no neovisnost nisu priznale svjetske države, osim Rusije,Nikaragve,Venezuele iNaurua. U obje odmetnute pokrajine, Rusija je stanovništvu dala ruske putovnice, što su kasnije koristili kao izgovor kako bi izvršili agresiju na Gruziju2008. godine, a poslije sukoba i ih priznali kao nezavisne republike.
Druga autonomna republika u sastavu Gruzije jeAdžarija. Ona održava tijesne veze s Rusijom. Lokalni moćnikAslan Abašidze dopustio je Rusiji da smjesti rusku vojnu bazu u adžarskom graduBatumiju. Nakon izboraSaakašvilija za predsjednika Gruzije 2004. godine, porasle su napetosti između gruzijske vlade i Adžarije. To je rezultiralo demonstracijama u Adžariji i bijegom Abašidzea. Regija zadržava autonomiju, sjedište ustavnog suda iz Tbilisija se seli u Batumi, a ruska vojna baza je vraćena Gruziji.
Za vrijeme Sovjetskog Saveza, Abhazija je bila podijeljena na 6rajona, koje su nosile ime po njihovim sjedištima. Administrativna podjelaRepublike Abhazije je ostala nepromijenjena, osim jedne iznimke: osnovan je još jedan distrikt –Tkvarčeli, u okolici istoimenog grada, od dijelova rajona Očamčire i Gali. Rajoni (distrikti) Abhazije su:
Mhare (gruzijski:მხარე) je vrsta administrativne jedinice u Gruziji. To se obično prevodi kao "regije". Prema predsjedničkim uredbama iz1994. i1996. godine, podjela na regije je privremene prirode, sve dok se ne riješi pitanje odmetnutih pokrajina. Regionalnu upravu na čelu s državnim povjerenikom (gruz.სახელმწიფო რწმუნებული, saxelmc'ipo rcmunebuli:guvernera) imenuje predsjednik. Regije se dalje dijele na rajone, odnosno distrikte. Devet gruzijskih regija su:[71]
Rastući odnosi sSAD-om iEuropskom unijom, kroz predloženo članstvo u EU i NATO, američkog programa za obuku i vojnu pomoć, izgradnjucjevovoda Baku–Tbilisi–Ceyhan, često održavaju odnose s Rusijom napetim, a dno se dotiče2008. kada nakon kratkotrajnog rata uJužnoj Osetiji, u koji se umješala i Rusija, prekidaju sve diplomatske odnose, te istupa izZND-a.
Gruzija trenutno radi na tome da postane punopravna članica NATO saveza. Odnosi s NATO-om su počeli završetkomhladnog rata, kada se neovisna Gruzija pridružila Vijeću sjeveroatlanske suradnje (1992.) i Partnerstvu za mir (1994.) Dijalog i reforme su se produbili nakonRevolucije ruža 2003. godine, kada je svrgnut predsjednikEduard Ševardnadze i prekida tijesne veze s Rusijom i okreće se zapadnim silama. Vođe saveznika potvrdili su na samitu uBukureštu da će Gruzija postati punopravna članica čim ispuni sve uvjete. Odluka je potvrđena i na NATO-vim samitima 2009., 2010., 2012. i 2014. godine. Nakon krize s Rusijom u kolovozu 2008. godine, saveznici su nastavili podržavati teritorijalni integritet i suverenitet Gruzije u međunarodno priznatim granicama, pozivajući Rusiju da povuče svoje priznanje gruzijskih regija Abhazije i Južne Osetije kao nezavisnih država. NATO-gruzijska komisija (NGC) pruža okvir za bliski politički dijalog i suradnju kao potpora reformskim naporima zemlje u euroatlantskim aspiracijama. Na samitu uWalesu 2014. godine pokrenut je paket mjera u cilju jačanja gruzijske sposobnosti za obranu i pripremanja za članstvo. Gruzija je pružila vrijednu potporu NATO-vim operacijama uKosovu iAfganistanu, te protuterorističkim operacijama podmorskog nadzora uSredozemlju.[6]
Gruzijska vojska organizirana je u kopnene i zračne snage, pod zajedničkim nazivom "Gruzijske oružane snage".[72] Misija i funkcija oružanih snaga su zasnovane naUstavu Gruzije, Zakonu o obrani, Nacionalnoj vojnoj strategiji i međunarodnim ugovorima kojima je Gruzija potpisnik. Izvode se pod vodstvom i nadležnosti Ministarstva obrane.
Gruzija je pridonijela s gotovo 1000 vojnika u NATO-voj međunarodnim sigurnosnim snagama u Afganistanu, što je najveći doprinos kada se uzme odnos prema broju stanovnika.[73]
Za vrijeme SSSR-a gruzijsko gospodarstvo se oslanjalo uglavnom napoljoprivredu,rudarstvo,turizam ihidroenergiji. Bila je najveći proizvođaččaja na prostoru SSSR-a, a osim toga bila je i značajni proizvođač agruma, vinove loze,bakra imangana. Zahvaljujući svojim zemljopisnim položajem pogodna je bila za razvoj hidroenergije, te je bila jedna od glavnih proizvođača električne energije prekohidroelektrana.
Nakon raspada SSSR-a i prelaska natržišno gospodarstvo, gospodarstvo Gruzije upada u krizu u kojoj gubi glavninu industrije, te se gospodarstvo postaje ovisno o poljoprivredi i turizmu. Ta kriza izaziva pojavuinflacije, rasta nezaposlenosti i pada standarda. Nakon izbijanja revolucije2003. godine zemlja se dovodi na rub gospodarskog sloma. Nova vlada pokreće velike reforme koje Gruziju uskoro dovodi do gospodarskog oporavka, te2008. dolazi na 23. poziciju najslobodnijeg gospodarstva svijeta, te druga bivša sovjetska republika po količini izravnih ulaganja u2007. godini (izaEstonije).
Prema popisu stanovništva iz2002. Gruzija je imala 4.371.535 stanovnika što je drastični pad u odnosu na1989. kada je tada imala 5.400.841 stanovnika. Pad je posljedica velikog iseljavanja naroda podrijetlom iz drugih sovjetskih republika poputRusa,Ukrajinaca,Armenaca iAzera, ali i drugih naroda poputGrka iŽidova. Također, u posljednji popis nisu uključeni i stanovnici dviju separatističkih državaAbhazije iJužne Osetije.
Prema etničkom sastavu većinu stanovništva čineGruzini (83,8%), dok najznačajniji ostali narodi koji žive u Gruziji suAzeri (6,5%),Armenci (5,7%) iRusi (1,5%). U Gruziji još živeKurdi,Grci (1989. je živjelo 100.000 Grka dok ih2002. živjelo 15.000),Ukrajinci,Asirci i ostali.
Gruzija ima bogatu i vibrantnu glazbenu tradiciju, koja se sastoji eklektične mješavine folka, klasike i moderne glazbe. Posebno je poznata po gruzijskom polifonijskom pjevanju, koja je nedvojbeno najranija polifona tradicija kršćanskog svijeta, pod zaštitom je UNESCO-a kao nematerijalna kulturne baštine čovječanstva. Gruzijsko višeglasje se temelji na tri vokalna dijela, jedinstvenom sustavu ugađanja temeljenom na savršenim petinkama i harmonijskoj strukturi bogatoj paralelnim petinkama i disonancama. Svaka regija u Gruziji ima vlastitu tradicionalnu glazbu, s perzijski utjecanim zujanjima i solistima nalik ostinatima na istoku, kompleksnim improviziranim harmonijama na zapadu te cjelokupnim akordima uSvanetiji. Osim toga, različita vrstaklasične glazbe počela se pojavljivati u Gruziji u 19. stoljeću, koje spaja lokalne folklorne teme s tradicionalnim europskim klasičnim glazbenim oblicima. Značajniji predstavnici ove discipline suZaharija Paliašvili,Dimitri Arakišvili, a kasnijeAndria Balanchivadze (brat Georgea Balanchinea), Otar Taktakishvili i drugi. Gruzijski izvođači su dobro zastupljeni u vodećim svjetskim opernim ansamblima i koncertnim pozornicama.
Najpopularniji sportovi u modernoj Gruziji sunogomet,košarka,rugby union,hrvanje idizanje utega. Hrvanje u Gruziji ima posebnu tehniku koje potječu iz antičkih vremenaKraljevstva Iberije, te neki smatraju da hrvanje grčko-rimskim načinom u sebi sadrži elemente iz gruzijskih stilova.
U 19.st. popularan u Gruziji je biopolo iLelo burti, tradicionalna gruzijska igra slična ragbiju koju je i nadomjestio ragbi.
Gruzijski specijaliteti ivina su se razvili kroz stoljeća, prilagođavajući tradiciju svakom dobu. Jedan od najneobičnijih tradicija blagovaonja jesupra, iligruzijski stol, što je i način druženja s prijateljima i obitelji. Glava supre je poznat kaoTamada. On održava zdravice, i brine se da svi uživaju. Različite povijesne regije Gruzije su poznati po određenim jelima: na primjer,hinkali (knedle s mesom) u istočnoj planinskoj Gruziji,hačapur u Imeretiji, Samegreli i Adžariji. Osim tradicionalnih gruzijskih, jela drugih nacija donijeli su migranti iz Rusije, Grčke, odnedavno i Kine.
Tradicionalni gruzijski kruhovi su različiti, a uključuju Tonis Puri, Khacha Puri (sirni kruh), Shotis Puri, Mesxuri Puri i Mchadi. Gruzijski kruhovi tradicionalno se peku veliki, okrugli i dobro oblikovani, u pećnici zvanojton.
↑David Marshall Lang. 1976.Modern History of Soviet Georgia. Greenwood Press. str.29.ISBN978-0837181837Nepoznati parametar|city= zanemaren (pomoć)
↑Marková, Ivana; Gillespie, Alex, ur. 2011.Trust and Conflict: Representation, Culture and Dialogue. Cultural Dynamics of Social Representation. str.43.ISBN978-0415593465
↑Antony Eastmond. 2010.Royal Imagery in Medieval Georgia. Penn State Press. str.93.ISBN978-0271016283
↑Report. Volume I(PDF). Independent International Fact-Finding Mission on the Conflict in Georgia. Rujan 2009. str.27. Inačicaizvorne stranice(PDF) arhivirana 7. listopada 2015.
1)Značajan dio teritorija se nalazi uAziji2)Nije član UN-a. Priznalo ga je 97 od 193 država članica UN-a (do kraja 2020.), 22 od 27 zemalja EU.3)U potpunosti u Aziji, ali ima društvene i političke veze s Europom4)Posjeduje zavisne ili slične teritorije izvan Europe5)Priznata od strane više članica UN-a, uključujućiRusku Federaciju
.jpg)
.svg)
