Glazba jeumjetnost čiji je medijzvuk kojeg organiziramo uvremenu iprostoru, uglavnom po nekom planu i namjerno, iako ima i drugih načina. Stvaranje, izvođenje, važnost, a nekad i definicija glazbe veoma ovise o kulturi i socijalnim aspektima. Glazbu dijelimo užanrove i podžanrove, ali njihove granice i veze ponekad ovise o osobnoj interpretaciji.
Zaokružen i cjelovit ostvaraj glazbene umjetnosti zove seskladba, glazbeno djelo ili kompozicija. Međutim, glazba jereproduktivna umjetnost, slično kao idrama iliples, što znači da se ona ne svodi samo na skladanje, nego da je skladano djelo potrebno i izvesti (reproducirati, interpretirati) da bi ga se moglo predatipublici kao gotov proizvod umjetnosti. Glazbu izvodeinterpretatori, a može ju se reproducirati na dva načina: izvođenjem djela pred publikom nakoncertu ili kakvoj sličnoj prigodnoj svečanosti i emitiranjem prethodno snimljenoga sadržaja s nosača zvuka (CD-a,DVD-a i sl.) uz pomoć suvremene elektroničke opreme kao što suHi-Fi, odnosno auditivni ili audiovizualni elektronički mediji (npr.radio,internet i sl.).
Sama riječ glazba potječe odslavenskog glas, a riječ muzika odgrčkog μουσική τέχνη (mousikē téchnē) – "umjetnostmuzâ", od čega se zadržala samo prva riječ μουσική, što je izvedenica od riječi μούσα (mousa), što znači muza. Dalje se svijetom proširio latinski oblikmusica, koji je uglavnom opisivao ugodne zvukove. Upravo je takav oblik najčešći u svjetskim jezicima.
Definirati glazbu već je malo teže, a to su pokušavali mnogi, od muzikologa do interpretatora. Uglavnom, za glazbu možamo reći da jeumjetnost koja se izražava pjevanim i/ili sviranimtonovima, raznimzvukovima, šumovima i tišinom između njih. Zvukovima i šumovima se koriste ponajviše moderni skladatelji kad žele pobliže glazbeno opisati neki sadržaj. Tišinu pak između tonova činestanke (pauze).
Uz to što je reproduktivna (izvođačka) umjetnost, glazba spada ufine (lijepe)umjetnosti jer joj je ciljestetika. Kao što film nazivamosedmom umjetnošću, tako je glazba po tradicionalnoj esteticiprva umjetnost (odnosno prva na popisu umjetnosti). Glazba ima i dodirnih točaka s kazalištem, ne samo zato što se prakticira u njemu, već postoji i žanr koje je posuđuje i od jednog i od drugog –mjuzikl. Usko vezan sa sve troje, ali posebno s glazbom, je iples.
Glazba je uobličenovrijeme, jer se može doživjeti samo u tijeku nekog vremena (za razliku odslikarstva koje uobličuje prostor). Zbog toga glazba mora imati ritmičko uređenje svog sirovog materijala – tonova i drugih zvukova. Osim toga, glazbu uređujemo i pomoću melodije (niza tonova raznih visina) i harmonije (istovremenosti raznih visina tonova). Tako ritam, melodija i harmonija postajuosnovni elementi glazbe.
Glazbenu građu čine zvukovi, a oni nastaju titranjem nekog tijela, koje tako postajeizvor zvuka. Zvučni valovi se prenose zrakom u obliku krugova od izvora zvuka do našeg uha. Kad su titraji u zraku redoviti, ono što čujemo jeton – dakle pravilan, jasan zvuk. Kad su pak titraji neredoviti, čujemo samo šum ili buku – zvukove uglavnom više-manje neugodne ljudskomuhu (iako se i oni koriste u glazbi).
Jedan izvor titranja može izazvati iste titraje i u drugim predmetima, ali njihovi titraji moraju biti u skladu s titrajima izvora. To se zoverezonancija. Tako zvuk ljudskogglasa ne proizvode samoglasnice nego i rezonantna titranja u šupljinilubanje. Slično i zvučna kutija nekog glazbenog instrumenta titra rezonantno s početnim gibanjem koje je izvođač dao instrumentu. Na primjer, violinska kutija rezonira na titraje žicevioline i pojačava ton. Frekvencija titranja (broj titraja u sekundi) određuje visinu zvuka. Što je više titraja u sekundi, viši je i ton. Ljudsko uho je izvanredno osjetljivo na razlike u visini i ima opseg od oko 20 do čak 20.000 titraja u sekundi. Jedan mješovitizbor proizvodi frekvencije između otprilike 64 i 1500, a koncertniklavir između 20 i 4176. Kad skupina glazbenika svira zajedno, oni usklađuju svoje instrumente pri čemu je ton A definiran s 440Hz-a.
Razvoj je glazbe vezan uz ljudski razvoj, pa je tako i glazba neraskidiva od društvenog okruženja, civilizacijskog i materijalnog razvoja čovjeka. Razdoblja u povijesti glazbe uglavnom odgovaraju razdobljima u drugim umjetnostima (književnosti, slikarstvu). O njezinim počecima možemo reći da glazba postoji otkad i čovjek, slično kao iples.
Imala je veliko značenje u životu primitivnih naroda, još i prijecivilizacije, ali ovim se periodom povjesničari glazbe ne bave previše, zanimljivija su im glazbena dostignuća kulturnih naroda Antike. Ipak, muzikolozi su, proučavajući povijesne izvore i upoznajući primitivna plemena, donijekli više zaključaka o glazbi u pretpovijesno vrijeme:
Glazba je najprije služila kaomagijsko sredstvo, koja je trebala pomoći nekoj radnji (žetvi, braku, uspješnomlovu...). Takva je glazba redovno praćena plesom, a bila je vezana uzreligijske ceremonije.
Na naprednijem stupnju razvoja, služila je kao sredstvo uzdizanja borbenog duha i rodoljubnih osjećaja.
U još kasnijem periodu, kod prve podjele rada, unosila je u njega radost i neki ritam.
Prvi su instrumenti bilifrule, drvene ili od kostiju, bubnjevi i udaraljke i, dakako – ljudskiglas, najsavršeniji instrument.
O glazbi starogEgipta znamo ponajprije zbog raznih nalaza na području Grčke, s kojom su bili u dodiru, a i značenje glazbene kulture Egipta je baš u tome što grčke teorije vuku korijen iz Egipta. Egipćanima je glazba služila ponajprije za vjerske obrede, a poznavali su harfe, koje su umjetnički izrađivali, flaute i sistrume (vrsta metalnih udaraljki).
UKini, koja je imala veoma dugu glazbenu tradiciju, glazba je povezivana sfilozofijom. Njihov najveći filozofKonfucije je naučavao da"glazba oplođuje klice kreposti koje čovjek nosi u srcu." Dobra je glazba značila red, a loša nered udržavi. Pet tonova njihove ljestvice predstaljalo je pet elemenata, a kasnija ljestvica od 12 tonovamjesece ugodini. Glazbu su izvodili na velikim ceremonijama, a poznavali su dosta instrumenata.
Indija je također davala važno mjesto glazbi. Smatrali su jebožjim darom, koji treba vraćati bogovima pjesmom i svirkom. Čini se da je indijska ljestvica bila veoma slična kineskoj – bila je pentatonska (od pet tonova). Jednim od najstarijih njihovim instrumenata smatramovinu (sa sedam žica i rezonatorom), a cijenili su i zvona. Većinu ovih podataka povjesničari crpe iz religiozno-filozofskih knjiga,veda.
Glazba je uPalestini doživjela procvat u vrijemeDavida iSalomona.Židovima je glazba služila u bogoslužju, ali su posebni jer im nije predstavljala magijsko sredstvo. Nisu se glazbom opijali, već su njome izazivali svečano raspoloženje. Imali su veoma bogat instrumentarij, triangle, rogove, bubnjeve, svirale, harfe, lutnje. Njihovo pjevanjepsalama izborsko pjevanje preuzela je srednjovjekovna katolička glazba.
U antičkoj Grčkoj država se brinula o razvoju umjetnosti, a u središtu njihove umjetnosti bila je glazba. Takvo zanimanje za umjetnost nastaje iz činjenice da su u Grčkoj tekovinekulture bilo dobro cijelognaroda. Iako je od grčke glazbe sačuvano samo dvanaestak zapisa, o njoj saznajemo iz literature, pa znamo da je glazba imala važnu ulogu u državi i društvu, odgoju omladine i, naravno,mitologiji. Na primjer,Apolon, bog (među ostalim)sunca, dakle sklada i sreće, bio je zaštitnik i bog glazbe.Primjena glazbe kod njih je bila svestrana: pjevali su u zboru lirske pjesme, slavili bogove himnama, a i u drami je glazba imala važnu ulogu. Bilo je doba kad su svi muškarci do tridesete morali primati glazbenu izobrazbu iz državnih glazbenih škola. Postojale suPitijske igre, glazbeno-umjetnički pandanolimpijskima. Razvili su teoriju glazbe, i imali su ljestvice (silazne), koje su nazive dobivale po pokrajinama: dorska, frigijska i lidijska.Kitari,liri i drugim žičanim instrumentima pripisivali su svojstvo produbljivanja ljudskih osjećaja i unošenja sklada, a puhačkim moć uzbuđivanja i dovođenja u ekstazu.
Kad suRimljani pokorili Grčku, preuzeli su i njihovu glazbu, instrumente i notno pismo, od ostalih naroda trube, ali tu glazbu nisu dalje unaprjeđivali, pa joj je vrijednost pala. Onoliko glazbenog smisla nisu imali, pa im je glazba služila za uljepšavanje gozbi priredaba i igara, no tu je glazbu sačuvao filozofBoetius u djeluDe institutione musica, na kojoj počiva razvitak cjelokupne današnje glazbe.
Glazba srednjeg vijeka poznavala je dva smjera – crkvenu (sakralnu) i narodnu (svjetovnu) glazbu.
Starija sakralna glazba nadovezuje se na židovsku i grčko-rimsku, a preuzela je mnogo i od nekršćanskih naroda, napose istočnjačkih, što je vješto primijenjivala u svojem litrgijskom pjevanju. Važan dioliturgijske glazbe do danas činigregorijansko pjevanje, jednoglasno i nepromjenljivo crkveno pjevanje. Zbirku takvih misnih napjeva sastavio je i pročistio u suradnji sa svojimbenediktincima u knjigu AntifonarijpapaGrgur I., te ga možemo nazvati reformatoromliturgijske glazbe[1] Iz Rima se takvo pjevanje proširilo po cijelom kršćanskom svijetu, čemu je pomogao iKarlo Veliki.
Svjetovna glazba je u12. stoljeću dobila novu vrstu pjesama koju su gajilitrubaduri (kao npr.Arnaut Daniel). U njima je najčešće riječ o viteškim vojnim i ljubavnim pothvatima, njihova odanost, poštenje, milosrđe itd. U Njemačkoj su takvi pjevači nazivaniMinnesängerima, a imali su pravilnike (tabulaturu) po kojem se učila umjetnost. Žongleri su bili putujući glazbenici, koje su vlasti iCrkva progonili, ali ih je narod volio, jer su bili veseli, šaljivi i lakoumni, a objedinjavali su mnogo zanimanja u jednom. Znali su svirati devet instrumenata, izmišljati rime, žonglirati, oponašati glasoveživotinja, čarati s kartama i skakati kroz četiri obruča... U 12. stoljeću otvaranjem sveučilišta nastaje još jedna skupina putujućih glazbenika, golijardi. Bili su to siromašni lutajući studenti koji su selili u potrazi zaučiteljima. Za razliku od žonglera i trubadura, bili su pismeni i poznavalilatinski jezik.[2]
Kao i sve druge umjetnosti, glazba je tada doživjela preporod i označila kraj veza sa srednjim vijekom. Pojavljuje se zanimanje za kulturna dostignuća antike, i težnja da se antika prikaže u preporođenom ruhu. Novost je tiskanje nota – 60 godina nakonGutenbergova izuma tiska. Glazbu renesanse odlikuju jasan izraz i jednostavni oblici, a u glazbene majstore renesanse ubrajamoGiovannija Pierluigija Da Palestrinu,Orlanda di Lassa iSlovencaJakoba Gallus-Petelina.
Svojevrsnu vezu između srednjeg vijeka i renesanse čini razdobljegotike. U to je doba instrumentarij povećan: najrašireniji je instrumentvielle (njem.: Fiedel), preteča današnjih gudačkih instrumenata. Postojale su harfa, lira, lutnja (neizmijenjena do danas), rogovi, frule, zvončići, bubnjevi. Pojavile su se iorgulje (tada nazivanekraljicom instrumenata), teklavikord ičembalo – pretečeklavira.
Umjetnički stilbaroka, odjek je napretka na području svihznanosti, koje tad poprimaju obrise slične današnjim –astronomija,matematika ifizika doživljavaju procvat, uvedenkapitalistički sustav, izlaze prvenovine, uvedenapošta, konstruiranglobus... Uz sve ovo barok je ipak bio veoma vezan uz Crkvu, točnije procesprotureformacije, jer je Crkva htjela privući vjernike raskoši i vanjskim sjajem. Barok se najsnažnije očitovao baš tamo gdje je protureformacija bila najsnažnija – uItaliji,Njemačkoj,Austriji,Španjolskoj,Poljskoj.
U drugoj polovici18. stoljeća barok prerasta urokoko, posebno uFrancuskoj. Rokoko i početak klasike se u glazbi nazivagalantnim stilom, a karakteriziraju ga male, dražesne, vitke forme; hedonistički je i ne toliko formalan. Njegovi važni predstavnici su sinovi J. S. Bacha.
Važno je napomenuti da u ovom periodu barok u glazbi ne odgovara uvijek po godinama baroku u drugim umjetnostima (književnosti, slikarstvu), pa je važno promatrati ih odvojeno.
Novo, veliko razdoblje započeto1730.Klasično u njemu je savršeno jedinstvo oblika i sadržaja, a naziva se još iBečkom klasikom. U ovo vrijeme do najviše je mjere uzdignutsonatni oblik, a usavršeni susimfonija, gudački kvartet i klasičnaopera.
Najveći majstori klasike, bečki klasici, su trojkaHaydn –Mozart –Beethoven, s tim da je Beethoven ušao i u romantizam. Drugih je skladatelja bilo mnogo, zanimljiviji su Luigi Boccherini, majstor komorne glazbe, Domenico Cimarossa, najveći zastupnikopere buffa (šaljive opere), Giovanni Battista Pergolesi, autor mnogih opera, te od domaćih skladateljaIvan Mane Jarnović, rođen oddubrovačkih roditelja možda na brodu ispred Dubrovnika.
Klasikom se nekad smatraju i romantizam i barok, ali to je samo razdoblje od 1730. do1820. (vidiniže). Pravilniji bi naziv bioozbiljna glazba, iako ni on nije sasvim primjeren, jer klasicizam (klasika) ne mora biti ozbiljan, ali je ozbiljan u odnosu na moderne žanrove.
Stil19. stoljeća, u kojem prevladava fantazija i čuvstvo. Nastaje kao reakcija na neispunjena obećanjaFrancuske revolucije, nezadovoljan i razočaran, umjetnik se povlači u sebe, u prošlost – većinom srednji vijek. Povlači se i uprirodu, mnoga romantičarska djela veličaju žubor potoka, šuštanje lišća, godišnja doba. Tako se, odlaskom u prirodu – naselo – razvija i zanimanje zafolklor, ono narodno. Ovo pak potiče rodoljublje, pa su mnogi romantičari bili borci za prava naroda.
Za romantizam su značajna kraća djela, časovita uzbuđenja; melodija je sad jednostavna, bez skokova, čak priprosta, a sad skokovita, uzbuđena, obijesna. Ono što je nekad bilo neskladno, disonantno, sad se tomu daje prednost, a sve opet zvuči dobro – to je razlog zašto su nekiintervali iakordi u nekim razdobljima smatranidisonantnim, a u nekim nisu. Romantizam je veoma bogat ritmičkim i melodijskim elementima, uvijek pronalazi nove interpretacije. Njegovi najveći skladatelji suSchubert,Schumann,Chopin,Wagner,Brahms,Liszt i dr.
Pri glazbenoj izvedbi važno jefraziranje, a ono zajedno s tempom i dinamikom daje djelu ljepotu, te u potpunosti ovisi od izvođača. U glazbi postoje iukrasi, glazbeni ornamenti koji kratkim izmjenama tonova "igraju" oko glavnog tona melodije.
Način bilježenja tonova na papiru nazivamonotacijom, te je ona obično preduvjet praktičnog izvođenja glazbe, te se uči od samog početka učenja glazbe. Notacija se kroz stoljeća razvijala, još od starogrčke notacije. U srednjem vijekuGuido Aretinski je razvioneume kojima se bilježilogregorijansko pjevanje, a postavio ih je na četiri obojene crte. Od njih su se razvilo koralno notno pismo, u obliku kvadratića, a od njega današnje notno pismo na pet crti crtovlja.
Guido Aretinski je razviosolmizaciju, nazive tonova koje koristimo pri pjevanju, a kasnije je tomu dodana iglazbena abeceda.
programna – umjetnička djela koja imaju određen naslov kojim nam se otkriva glazbeni sadržaj (program). Sva vokalna djela spadaju u ovu vrstu, jer imaju riječi, pa time i naslov.
apsolutna – glazbena djela koja naslovom ne otkrivaju autorovu zamisao (iako, naravno, i one imaju program). Ovakva djela najčešće nose samo oznake za tempo, oblik kompozicije i sl.: Allegro, Rondo, Presto itd.
Postoji i veoma široka podjela glazbe požanrovima, a rjeđe su podjelepovijesna, zavisno od perioda u kojem je glazba nastala, inacionalnosna, zavisno o nacionalnosti skladatelja. Posve poseban rod jenarodna glazba, koja ima i drukčija pravila (najčešće u pjevanju), te koja čini poseban smjer na akademijama. Iz ove glazbe su "posuđivali" najviše romantičari, ali i klasičari, jer je veoma bogata melodijama i ljepotom.
Glazbenici su svi ljudi koji se bave glazbom, a to mogu na mnogo načina:
Skladatelji pišu glazbena djela; od njih počinje proces glazbe. Ideje nalaze u narodnoj glazbi, svakodnevnom životu ili im jednostavno dolaze "iz glave" – to je kao svaki drugi proces stvaranja umjetnosti. Skladatelji moraju poznavati veoma mnogo stvari – povijest glazbe,oblike kompozicija,harmoniju, zvuk svakog pojedinoginstrumenta...
Dječački zbor
Interpretatori izvode glazbu:pjevanjem,sviranjem, ili kombinacijom navedenog. Mnogo ih je više od skladatelja, a obično se u već u osnovnoškolskom glazbenom obrazovanju opredjele za određeni instrument, iako poslije mogu učiti nešto drugo. Oni sureproduktivni umjetnici, a tek u suradnji autora i interpretatora se glazbeno djelo ostvaruje u cijelosti. Velika tehnička vještina interpretatora naziva sevirtuoznošću, ali uz nju je potrebna i umjetnička vještina. Mogu izvoditi sami (solo) ili u skupinama (ansamblima), koji imaju više vrsta – postojezborovi,orkestri, manji vokalni ansambli, gudački/puhački/udaraljkaški ansambli, nestandardni,komorni, instrumentalni ansambli...
Dirigent
Dirigenti su voditelji većih ansambala –zborova i/iliorkestara, te rjeđe drugih koncertnih skupina. Većina koristi štapić, a pred sobom imajupartituru – notni papir sa zapisanim dionicama svih instrumenata, jednih iznad drugih. Moraju posjedovati veliko glazbeno znanje te dobar sluh, zbog čega postoje mnogiskladatelji-dirigenti.
Muzikolozi su znanstvenici koji se bave glazbom, odnosno njenim problemima. Veoma široka i važna grana muzikologije jeetnomuzikologija, znanost o narodnoj glazbi. Hrvatski je narod iznjedrio dosta zapisivača narodnih popijevki i melodija, kao što suVinko Žganec,Josip Andrić iFranjo Kuhač.
Graditelji instrumenata izrađuju glazbene instrumente, ali ne izmišljaju nove dizajne instrumenata. Najpoznatiji klasični graditelj je svakakoAntonio Stradivari, a poznate su i obitelji Amati i Guarneri.
Glazbeni pedagozi su nastavnici i profesori u osnovnim i srednjim školama, glazbenim akademijama i drugimkonzervatorijima te raznim tečajevima. Osnovna se škola pohađa paralelno s "običnom" osnovnom, te joj je veoma slična. Srednja glazbena škola također se može pohađati paralelno s nekom drugom srednjom školom, ali to nije obvezno i na to se odlučuju samo neki. Akademija je naziv zavisokoobrazovnu ustanovu koji se koristi u glazbenoj, likovnoj i dramskoj umjetnosti.
DJ u diskoteci
Disk-džokeji (DJ-evi) su ljudi koji puštaju glazbu, bilo udiskotekama,revijama ili jednostavno naradiju iteleviziji. Iako se danas ovaj naziv najčešće veže uz modernuelektroničku glazbu, DJ-evi su postojali mnogo prije nje, a i danas većina veoma cijeni stare gramofonske ploče iz 50-ih. Ipak, digitalna glazba i moderni formati čine jednu uobičajenu dimenziju njihovog posla.
Mnogo je primjera o važnosti glazbe i njenoj ulozi udruštvu i životučovjeka.Martin Luther postavljao je glazbu odmah izateologije, a u prošlosti je glazbena izobrazba bila sasvim uobičajena (za više slojeve društva). Popularnost glazbenih festivala godinama ne jenjava, aEurovizija proširuje pojam Europe duboko uAziju.Himna – svečana pjesma – jedan je od osnovnihdržavnihsimbola.Danas se glazba "uvukla" u našu okolinu pa je nekad i ne primjećujemo, jer nas doista okružuje sa svih strana – jednostavni njeni oblici (zvona, sirene, zviždaljke) često su nam neophodni.
Glazbena izvedba ima drukčiju formu u različitim kulturama i miljeima. UEuropi iSjevernoj Americi, dakle u zapadnom razvijenom svijetu, česta je podjela glazbenih žanrova na visoko i niskokulturalnu. Visokokulturalne vrste glazbe bile bi klasika s romantizmom i barokom, te moderna klasična glazba. Niskokulturalni žanrovi uključivali bijazz,blues,soul,country i druge, uz koje publika može piti, plesati, veseliti se... Ovakva podjela postojala je sve do kasnijeg20. stoljeća, te se kvaliteta glazbe promatrala kroz to pripada li ona prvoj ili drugoj grupi, a tek onda prema njezinoj umjetničkoj vrijednosti. Tako je pravljena razlika između "umjetnosti" i popularnih stilova koji su se mogli čuti u barovima i plesnim dvoranama, iako su se muzikolozi kasnije složili da ovakva podjela ne mora nužno određivati kvalitetu glazbe, već je ona proizišla iz drukčijih mišljenja i socijalnih statusa. Dakle, prevladano je mišljenje kako je kvalitetna samo klasika, dok modernipunk irock umjetnički ne vrijede. Tu je važno napomenuti da čak ni neki kasniji Beethovenovi uradci, iliStravinskijevi baleti nisu odmah naišli na odobravanje te su i oni smatrani neprimjerenim – što nam govori da je ponekad potrebno vrijeme da se nešto prihvati. Ipak, i danas se ponegdje klasika nazivaumjetničkim stilom, što je odraz toga vremena.
Odavna su poznati utjecaji glazbe na ljudske osjećaje, pa je i ova grana liječenja davno zaživjela. Prvi je opisao utjecaje glazbe na dušu Al-Farabi (oko872. –950.), a uOsmanskom Carstvu glazbom su liječene mentalne bolesti. U17. stoljeću su došli do zaključka da glazba i ples izvrsno pomažu kodmelankolije iočaja, a2006. je dokazan povoljan utjecaj glazbene terapije kodshizofreničara.
Terapija glazbom je proces u kojem terapeut koristi emocionalna, mentalna, socijalna, duhovna iestetska svojstva glazbe kako bi izliječio pacijenta ili poboljšao njegovozdravlje. Veoma je zahvalna terapija jer je pogodna svim dobnim skupinama, a olakšava mnoge probleme:medicinske smetnje, fizičke hendikepe, poremećajkomunikacije, starenje, zlostavljanje. Koristi se i za poboljšavanje učenja, smanjenjestresa i drugo. Pod terapiju glazbom ne spada puštanje glazbe primasaži ili drugoj terapiji, iako i tu pomaže opuštanju.
To je glazba koja je skladana posebno zafilm, a može biti i prije napisana glazba upotrijebljena u filmu (tu ju je važno razlikovati odsoundtracka). Njezina je važnost u tome što stvara ugođaj te potpomažepromociju filma. Koristi se jer potičeemocionalnu povezanost s radnjom, a često pomaže karakterizacijilikova. Mnoge filmske skladbe postanu popularne i izvan filmova, te se često ponovno izvode (Tema slavnogJohna Williamsa izSchindlerove liste iZvjezdanih ratova; naslovna glazbaMaxa Steinera iz filmaProhujalo s vihorom i dr.).
Vojna se glazba danas najčešće prakticira naceremonijama, podizanjimazastava, obljetnicama, postrojavanjima i dr., ali u prošlosti je imala i praktičnu svrhu – uratnom metežu zvuk trube ili bubnja prenosio je zapovijedi, jer se glazba bolje čula od zapovjednikovog glasa. Vojna glazba je pojednostavljena, njen instrumentarij čine razne vrste bubnjeva te puhači. Obično su – iz praktičnih razloga – svi instrumenti lako prenosivi. Iz vojne glazbe razvila se limena glazba, glazba limenih instrumenata, vojnički ustrojena, a koja se izvodi i nakoledžima.
↑Draženko Marijanović i Dragan Filipović: "Bogu na slavu, Pjevači u mostarskoj katedrali";Crkva na kamenu,Mostar2008. PoglavljePovijest crkvenog pjevanja
%2c_Minnes%25C3%25A4nger.png)
