Giambattista Vico (Napulj,23. lipnja1668. –Napulj,23. siječnja1744.), je biotalijanskifilozof,govornik,estetičar,sociolog,povjesničar ipravnik.
Kritizirao je širenje i razvoj suvremenogracionalizma i bio apologet klasične antike. Vico je najpoznatiji po svom glavnom djelu "Nova znanost" (lat.Scienza Nuova,1725.).
Vico je preteča sustavnog i složenog razmišljanja, za razliku od kartezijanske analize i drugih vrsta redukcionizma. Nadalje, Vicu može biti pripisana prvo izlaganje temeljnih aspekata društvene znanosti isemiotike, iako njegovi pogledi ne moraju nužno utjecati na prve socijalne znanstvenike.
On je također poznat po mišljenjuVerum esse ipsum factum (hrv.Istina je sama po sebi činjenica), prijedlog koji se percipira kao rani primjer konstruktivističkeepistemologije. Smatra se kako je Vico označio početak modernefilozofije povijesti; iako se termin ne nalazi u njegovim tekstovima, Vico govori opovijesti filozofije pripovijedanoj filozofski. Iako nije bio historicist, interes za Vica se obično nalazi kod historicista, kao što su Isaiah Berlin i Hayden White.
Giambattista Vico je rođen uNapulju,23. lipnja1668. godine. Pohađao je više gimnazija, ali zbog lošeg zdravlja i nezadovoljstva prema isusovačkoj skolastici, počinje se školovati doma. Dokazi iz njegovaautobiografskog djela ukazuju na vjerojatnost kako je Vico uglavnom bio samouk. Vico je stekao formalno visoko obrazovanje na Sveučilištu u Napulju, gdje je diplomirao1694. kao doktor civilnog i kanonskog prava.
U razdoblju od1686. do1695. bio je tutor u obitelji markiza Rocce u Vatolli. Godine1699., oženio je prijateljicu iz djetinjstva, Teresu Caterinu Destito te je predavao govorništvo na Sveučilištu u Napulju.[1] Tijekom svoje karijere, Vico će težiti, ali nikada postići, respektabilnijem mjestu u sudskoj praksi. Godine1734. je imenovan kraljevskim povjesničarom,Karla III., kralja Napulja, dobivši plaću koja nadmašuje onu koju je imao kao profesora. Vico je zadržao mjesto predavača govorništva sve do1741. kada se umirovljuje.
Njegovo glavno djelo je "Nova znanost" (lat.Scienza Nuova,1725.).[1] Glavna ideja je kako je istina čin te se postavlja kao princip povijesti; ona je napravljena od strane ljudi, i zato je ljudi u potpunosti mogu razumjeti, isto kao imatematiku, koja je proizvod ljudskeimaginacije. Vico predlaže istraživanjetradicije,mitologije ijezika kao metode za istraživanje povijesti.
Za njega se vjeruje kako je bio pioniretnologije. Po Vicu povijesni tijek prati slični uzorak, unutar svih nacija; iako ne u svim detaljima. Prvi su ljudi razmišljali u mitskim oblicima,općenitost mašte (lat.universali fantastici) ili poetske ličnosti. Sve nacije počinju smaštom (lat.fantasia), snagom imaginacije i vremenombogova koji su potrebni da bi se razumio svijet. Nakon toga dolazi drugo doba u kojemu semašta koristi kako bi se kreirale socijalne institucije iheroji se koriste da bi se inspirirale moralne vrline. Treće i završno doba je dobaracionalnosti, u kojemu čovječanstvo upada unutarbarbarizma reflekcije (lat.barbarie della reflessione). Prema Vicu, postoje bogovi, heroji i ljudi; koji se ponavljaju unutar svijeta nacija, stvarajućiidealnu cjelovitu povijest (lat.storia ideale eterna).
Kao teoretičar prava istraživao je odnos povijesti prava i ljudskog mišljenja, a rezultate tih istraživanja izložio je u knjiziOpćenito pravo. Povijest je pokušao objasniti kao proces koji teče po određenim zakonima, od kojih je jedan cikličko smjenjivanje uspona i padova.
Vico je bio izolirani genij, koji je živio gotovo u siromaštvu i nikada nije upoznao mislioca iste veličine. Ipak su njegovi pogledi utjecali na mnoge filozofe u19. i20. stoljeću.Karl Marx je proučavao Vica, i mnoge svoje poglede duguje njemu. Također Vicova ideja jedinstva spoznaje (verum factum) predviđapragmatizamPeircea. On je bio u stanju predvidjeti povijesni razvoj Europe s velikom točnošću. U dvadesetom stoljeću, njegove ideje o mitu i nacijama bivaju prihvaćene odJames Joycea, kao iEdwarda W. Saida.
- Institutiones Oratoriae (Umjetnost retorike,1711. –1741.)
- De antiquissima Italorum sapientia (O najstarijoj talijanskoj mudrosti,1710.)
- De uno universi iuris principio et fine uno (O jednom principu i cilju cjelokupnoga prava,1720.)
- Scienza Nuova (Nova znanost,1725.)
