Geologija (odgrčkih riječi γη (Gea = Zemlja) i λογος (logos =znanost) (rasprava, diskusija)) je znanost koja se bavi proučavanjemZemlje. Pokušava objasniti kako je Zemlja oblikovana i kako se mijenja. Znanstvenici koji se time bave zovu se geolozi i proučavajutlo,stijene,planine,rijeke,oceane i druge dijelove Zemlje. Također, geologija može obuhvatiti izučavanje građe drugih (terestričkih) planeta, pa se naziv može proširiti na pojam planetarne geologije.
Spoznaje o vrlo složenoj problematici postanka i razvitkaZemlje javljale su se postupno, a neke potječu još iz antičkih vremena. No, tek u 15. stoljeću dolazi do pokušaja sistematizacije znanja o Zemlji, a postupno se javljaju i novi pojmovi kao temelj geologije u nastajanju.
USrednjem vijeku su ostaci izumrlih organizama najčešće smatrani "igrom prirode" ili dokazima "općeg potopa". No, već jeLeonardo da Vinci (1452.–1519.) upozorio da se jednim "potopom" ne može objasniti rasprostranjenostfosilnih ostataka morskih organizama na kopnu. Osim toga, on je bio svjestan dugog trajanja geološke prošlosti, a opisao je i prvigeokemijski ciklus (voda ispire sol iz tla i odnosi je umore koje se tako zaslanjuje, a zbog izdizanja morskog dna stvaraju selagune gdje se voda isparuje i taloži novi sloj, koji opet može biti potopljen, itd.). Leonardo da Vinci je shvatio i odoserozije tla i izdizanja kopna (erozija narušava ravnotežu ulitosferi, a ona se ponovno uspostavlja izdizanjem).
Širi interes za geološke probleme izazvale su rasprave između tzv. neptunista i plutonista.Neptunisti, na čelu sA. G. Wernerom su oživili staru idejuTalesa iz Mileta (7/6. st. pr. Kr.), pripisivajući postanak stijena litosfere vodi. Zbog toga su i dobili naziv prema rimskom bogu oceanaNeptunu.Plutonisti, na čelu sJamesom Huttonom su oživili zapažanjeStrabona (1. st. pr. Kr.) držeći da su pojedine stijene nastale u vezi svulkanskim erupcijama. Nazvani su po bogu podzemlja,Plutonu.
H. B. de Saussure (18. st.) prvi je shvatio da su nagnuti slojevi posljedica kretanjalitosfere i prodora starijih stijena kroz mlađe. E. de Beaumont (19. st.) prvi spoznaje ulogurasjeda u postanku dolineRajne, a tvrdi i da tektonske sile nastaju zbog hlađenjaZemlje i stezanja njezina obujma.
Georges Cuvier (18/19. st.) postavlja temelje znanstvenog proučavanja fosilnih ostataka organizama, aWilliam Smith (1769. – 1839.) ih sustavno primjenjuje za određivanje relativne starosti stijena Zemljine kore te za crtanje prvegeološke karte na kojoj je prikazana površinaVelike Britanije. Uočava se i lateralna varijabilnost istodobnih stijena, pa tako nastaje pojamfacijesa (A. Gressly, 1838.).
Pronalaskomradioaktivnosti geolozi su napokon dobili moćan alat za određivanje starosti stijena. Naime, prije togageološka vremenska skala nije imala brojke i nije se znalo kada je koje razdoblje Zemljine prošlosti počelo ili završilo, nego su se samo određivali relativni odnosi. Starost Zemlje prvi je odredio američki geokemičarClair Cameron Patterson, polazeći od pretpostavke da je postanak svih tijela Sunčevog sustava bio istovremen, pa je datirao starostmeteorita. Njegova brojka od 4,5 milijarde godina nije se previše mijenjala niti razvojem drugih metoda.
Najpoznatiji i jedini geolog koji je uzorkovaostijene izvan našega matičnog planeta jeste dr.Harrison Schmitt (rođ. 1935.). On je, uz to što je geolog, bio iastronaut, američki senator te do sada zadnja osoba koja je hodalaMjesecom.
Pojamgeosinklinale kao labilnog sedimentacijskog prostora nastalog lomljenjem i savijanjemZemljine kore dobiva na značenju 1900. g. kada ga je istakaoÉmile Haug pri postanku ulančanih gorskih sustava. Ta je hipoteza, kao previše komplicirana te manjkava dokazima i mogućnostima predviđanja, bila osuđena na propast. Geosinklinala ostaje u središtu interesa geologa sve sredine 1960.-ih, kada se pokazalo da je pogrešna pa je zamijenjena puno elegantnijom teorijomtektonike ploča. Ta smjena geoloških paradigmi i prihvaćanje konceptatektonike ploča smatra se jednim od najvećih napredaka u povijesti geologije. Napokon su geolozi dobili jednostavnu i sveobuhvatnu teoriju kojom mogu objasniti gotovo sve geološke procese: od rasporedapotresa ivulkana, preko izdizanja planina sve dometamorfnih facijesa i tipova magmatizma. Najzaslužniji za razvoj teorije tektonike ploča bili suAlfred Wegener, njemački geofizičar koji je popularizirao hipotezu opomicanju kontinenata, teHarry Hess, američki marinski geolog koji je uočio proces tzv.širenja morskog dna. Međutim, ne treba zaboraviti da su razvoju ove teorije doprinijeli mnogi znanstvenici, posebno grupa geofizičara sa sveučilišta Columbia, koja je spojila ova dva koncepta u jedinstvenu teoriju kakvu danas poznajemo.
Od naših istraživača koji su u ranim fazama razvitka znanosti o Zemlji ističu seRuđer Bošković (1711.–1787.) koji je pisao o kompenzaciji masâ unutar gora i tako postavio temelje kasnijem razvoju teorijeizostazije. Regionalne poremećaje sile teže tumačio je različitom gustoćom gornjih i donjih dijelova Zemljine kore. Kasnije jeĐuro Pilar (1846.–1893.) raspravlja o uzrocima ledenih doba i povezuje ih s ekscentričnošću Zemljine putanje, a kasnije se bavi uzrocima potresa za koje kaže da su najuže povezni sa stvaranjem pukotina i rasjeda u Zemljinoj kori.
Andrija Mohorovičić (1857.–1936.) na osnovipotresa sa žarištem u Pokuplju (25 km južno od Zagreba) dokazao je 1909. da u dubini od 54 km postoji jak diskontinuitet u širenju potresnih valova, koji je po njemu dobio nazivMohorovičićev diskontinuitet.
Za razvitak geologije u nacionalnim okvirima zaslužan jeLj. Vukotinović (1813. – 1893.) potičući pisanje znanstvenih djela na narodnom jeziku što je zahtijevalo i stvaraje domaće terminlogije.
Profesionalne temelje nacionalnom geološkom školstvu uHrvatskoj, ne samo u okviru visokoškolskog obrazovanja, nego i u istraživačkom pogledu, postavljajuĐuro Pilar iDragutin Gorjanović Kramberger (1856. – 1936.).
Nekad općepoznati principuniformitarianizma je ključ za rješavanje nekih pitanja geološke prošlosti. Glasi:"Sadašnjost je ključ za prošlost" što bi značilo da procesi koji vladaju danas su vladali i u prošlosti te promatranjem današnjih zbivanja možemo zaključivati o geološkoj prošlosti. Međutim, taj princip treba uzeti s krajnjom opreznošću s obzirom na činjinicu da se neki procesi u nekim razdobljima geološke prošlosti nisu zbivali istim intenzitetom kao danas, te da neki procesi koji su djelovali u geološkoj prošlosti ne djeluju danas (npr. diferencijacija Zemlje).
Zbog toga je danas u geološkoj zajednici prihvaćenijiblaži oblik uniformitarianizma -aktualizam, čiji se princip može sažeti u:"Prirodni zakoni koji vladaju danas, vladali su i u geološkoj prošlosti."
Regionalna geologija raščlanjuje Zemlju na pojedine zaokružene regije: kontinente, oceane, gorske sustave, kopnene vodene bazene, rudne pojaseve i druge cjeline, prikazujući njihovu građu, korisne sirovine i druge elemente prirodne životne osnove. Uz elementestratigrafske iopće geologije, pažnja se posvećuje i problemima usmjerenog interesa (mineralne sirovine,voda, mogućnost geotehničkih zahvata i dr.), pa postoji uska veza s inženjerskom geologijom ihidrogeologijom,rudnom geologijom,seizmologijom,oceanologijom itd.
Hrvatska geologija svoj je znanstveni razvoj započela u 19. stoljeću, iako su već i ranije postojali popularni-stručni geološki zapisi nastali od 16. do 19. stoljeća, s prirodopisnih izvješća izDalmacije i Sjeverne Hrvatske.
Danas se sveučilišna nastava geologije održava na dva zagrebačka fakulteta: Rudarsko-geološko-naftnom i Prirodoslovno-matematičkom.
PretečaRudarsko-geološko-naftnog fakulteta bio je Tehnički fakultet na kojem je osnovan Odjel zarudarstvo imetalurgiju 1939. godine. Taj fakultet djelovao je do 1956. kada je postao dijelom Kemijsko-prehrambeno-rudarskog fakulteta. Godine 1961. i taj fakultet reorganiziran je u Tehnološki fakultet, na kojem je postojao Rudarski odsjek. Godine 1964. iz dijelova Tehnološkog fakulteta osnovan je Rudarsko-geološko-naftni fakultet koji djeluje i danas.
Prirodoslovno matematički fakultet osnovan je 1946. godine, a odmah je, kao njegov sastavni dio, utemeljen Geološki odsjek s Geološko-paleotološkim i Mineraloško-petrografskim zavodima. Isti postoje i danas.
