Gadames iliGhadamis (arapski: غدامس;berberski:Ghdams / ɛadēməs;libijski:Ġdāməs) jegrad uoazi u zapadnojLibiji. Nalazi se oko 549 km jugozapadno odTripolija, na samoj tromeđi granica sAlžirom iTunisom; zapravo on čini granicu libijske pokrajineOuargla, Alžira i tuniškog guvernataTataouine. Danas grad ima oko 7.000 stanovnika, uglavnomBerbera.
Stari grad koji je opasan zidinama, poznat kao "Biser pustinje", je upisan 1986. godine naUNESCO-ovpopis mjesta svjetske baštine u Africi kao jedan od najstarijih saharskih gradova koji je primjer naselja tradicionalne arhitekture. Prije je svaki od sedam klanova koji žive u Gadamesu posjedovao jednu njegovu četvrt s osobnim javnim trgom gdje su održavali svoje festivale, no 1990-ih stanovništvo je deložirano i Starom gradu danas prijeti urušavanje zbog neodržavanja građevina.[1] God. 2016. Stari grad Gadames je upisan i napopis ugroženih mjesta svjetske baštine zbogLibijskog građanskog rata, prisutstva naoružanih skupina, već načinjene i mogućih budućih oštećenja lokaliteta[2]
Prema arapskoj predaji oazu je otkrio jedan sluga kojem je gospodar naredio da se uputi u pustinju i pronađe kamp gdje su on i njegovi imali piknik dan prije. Sluga je pronašao stvari, ali kad se spremao poći kopito njegovog konja je probilo zemlju i ukazala se voda. Zbog toga je oaza dobila imeGhada-ams (ar. za "ručak-jučer"). Bilo kako bilo, oaza je svakako razlog nastanka grada.
Najstariji zapis o Gadamesu je izrimskih vremena kada je bio poznat kaoCydamus, vjerojatno premaberberskom plemenu Tidemensi izFezana.[3] God. 19. pr. Kr., za vladavine caraAugusta, rimski prokonzul Lucije Kornelije Balb Mlađi je osvojio Cydamus, ali stalni vojni garnizon je ustanovljen tek za caraSeptimija Severa, a postoji vjerojatnost da ju je i sam Car posjetio 202. godine kada je obilazio svoju rodnuLeptis Magnu.[4] No, samo nekoliko desetljeća kasnije, tijekom tzv. "Krize 3. stoljeća", Rimljani su se povukli iz grada.
Nakon što su ga pokrstilibizantski misionari u 6. stoljeću je u oazi osnovanabiskupija. Do konca 7. stoljeća njime su vladaliArapi, a stanovništvo je prešlo naislam. Od tada, pa sve do 19. stoljeća, Gadames je odigrao važnu ulogu u trans-saharskoj trgovini. Trgovci iz Gadamesa su bili poznati po cijeloj Sahari. U svim drugim važnim mjestima, poputTimbuktua uMaliju, postoji ulica koja se zove po Gadamesu, a kroz koju su karavane prolazile na putu za Gadames. Otuda se trgovalo raznom robom. Iz subsaharske Afrike je dolazilodrago kamenje,zlato,srebro,slonovača,datulje inojevo perje, a u drugom smjeru je išlostaklo ivenecijanskipapir (npr. za vjerske tekstove),biseri izPariza ilan izMarseillea.[5]
1970-ih vlada je izvan zidina Starog grada izgradila nove kuće, no stanovnici su se ljeti vraćali u Stari grad jer je bio bolje izgrađen za podnošenje vrućina.
Iako nije sačuvana nijedna građevina iz proto-berberskog ili rimskog razdoblja, Gadames se odlikuje izvanrednom stambenom arhitekturom koja je prilagođena potrebama stanovanja u vrućim pustinjskim uvjetima. Prije svega kuće su imale iznimno debele zidove kako bi sačuvale svježinu, a kuće na granici grada su spojile zidove u gradske zidine s pokojim tornjem, gradksim vratima i bastionima. Kuće su podijeljene na katove različitih namjena: prizemlje je služilo za skladištenje, prvi kat za stanovanje, potom natkrivene aleje, gotovo poput podzemne mreže hodnika; i na kraju gornje otvorene spojene terase za žene.
Na ovaj način stvorena su tri kata cijeloga grada. Donji je bio mreža mračnih uskih prolaza između kuća gdje su se muškarci sastajali u natkrivenimarkadama, srednji dijelovi su bili privatni i odvojeni, dok su terase kuća tvorile zapravo otvorene ulice i trgove grada gdje su se sastajale žene, potpuno skrivene od muških pogleda.
Cijeli grad je izgrađen od lokalnih materijale, poput glinene opeke, kamena i drveta palmi. Bijela boja zidova je dobivena premazivanjemkrečom i time su svjetle prostorije još više isticale jednostavnost ukrasa na zidovima, njihovim gipsanim nišama, prozorima i predmetima.
↑Davor Rostuhar,Libija, putovanje u srce Sahare, časopisMeridijani, listopad 2010., str. 46.
Intisar Azzouz,Ghadames, Libija, članak za seminar o arhitektosnkim promjenama u islamskom svijetu održan u Amanu od 4. – 7. svibnja 1980.,OCLC 7208199
