Fašizam nije bio samo politički, nego i kulturni projekt, gdje su – u velikoj mjeri slijedeći estetske vizije koje je formirao talijanski pjesnikGabriele d'Annunzio – proturječni utjecaji onovremene međuratne tehnologije, militarizma, borbe za prava radnika i općenito siromašnih i zapostavljenih slojeva stanovništva povezani s talijanskim nacionalnim projektom na način koji je pretendirao cjelovito (tj.totalitarno) obuhvatiti cijeli narod, u kojemu bi "država", "vlast" i "društvo" postati neodvojivi, na način koji bi posve uklonio društvena proturječja.
NakonDrugog svjetskog rata samo je mali broj političkih stranaka i skupina sebe otvoreno opisivao kao fašističke i izrazom se često pogrdno služe politički protivnici. Izrazineofašizam i postfašizam danas se često koriste za opisivanje stranki krajnje desnice s ideološkim sličnostima i korijenima u fašističkim pokretima 20. stoljeća. Iako se fašizam uobičajeno stavlja naekstremnu desnicu tradicionalnogpolitičkog spektra, sami fašisti i neki komentatori su tvrdili da je takva klasifikacija neadekvatna.[3][4] Valja opaziti da su fašističke stranke u pravilu – radničke stranke, da se brinu za prava i interese radništva i promoviraju socijalne programe za široke slojeve stanovništva.[5] Talijanski književnikUmberto Eco razvio je konceptur-fašizma kao skup netolerantnih tendencija oko kojih se u pogodnim uvjetima mogu "koagulirati" netolerantne autoritarne politike.[6]
Fašisti su se u svojoj namjeri ujedinjenja naroda putemtotalitarne države koja će provesti masovnu mobilizaciju,[7][8] redovno koristili jednuavangardnu stranku koja predvodi revolucionarne promjene i uspostavljajednostranački sustav s ciljem preustroja vlasti i društva po načelima fašističke ideologije.[9] Neprijateljski prema liberalnoj demokraciji i prema komunizmu, fašistički su pokreti dijelili zajednička obilježja, uključujućietatizam,kult ličnosti, nacionalizam imilitarizam. Fašizam gleda na političko nasilje, rat i imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove.
Fašistička ideologija konzistentno zaziva glavnost države. Fašizam je posuđivao teorije i terminologije iz socijalizma, ali ih je primjenjivao na što je on vidio kao značajniju borbu odklasne – onu između naroda i rasa. Stoga se, prema Rogeru Griffinu, fašizam usredotočuje na razrješenje sukoba između klasa unutar nacije.[10] Zagovaramješovito gospodarstvo, u kojem se državno i privatno vlasništvo nadopunjavaju s glavnim ciljem postizanja autarkije, koja bi trebala osigurati nacionalnu samodostatnost i neovisnost kroz protekcionističku i intervencionističku ekonomsku politiku.
Početci: Mussolinijeve grupe vojnih veterana u Milanu, talijanske paravojne postrojbe koje zauzimaju hrvatsku Rijeku
23. ožujka 1919. godine su uMilanu osnovani "Fasci Italiani di combattimento" (približno: "Talijanski borbeni snopovi") kojima je na čelo staoBenito Mussolini, uspješni novinski urednik koji je od 1912. do početka I. svjetskog rata uređivao službeno glasilo Socijalističke partije ItalijeAvanti! (sjedište redakcije tog lista je 1912. god. bilo premješteno iz Rima u Milano, u kojem je bilo više industrijskog radništva, koje su socijalisti smatrali svojom prironom "bazom"). Nakon što se Mussolini1914. god. politički razišao s vodstvom te stranke, on je u Milanu pokrenuo vlastiti ratnohuškačkiIl Popolo d'Italia,[11] uz novčanu potporu britanske obavještajne službe.[12] U Mussolinijevom časopisu je 6. srpnja 1919. god. objavljen i politički program novog udruženja, koji je predlagao neke reforme političkog sustava (uvođenje općeg prava glasa, te ukidanje gornjeg doma talijanskog parlamenta uz istodobno biranje parlamentarnog tijela u kojemu bi predstavnici zanatlija i stručnjaka donosili zakone), te se zauzima za ozbiljne reforme radi zaštite radnika: propisivanje 8-satnog radnog vremena, minimalne plaće, sudjelovanja radnika u odlučivanju o tehničkom ustroju poduzeća i povjeravanje komunalnih djelatnosti udruženjima radnika, te smanjenje dobi za odlazak u mirovinu sa 65 na 55 godina. Također su se fašisti zalagali za nacionalizaciju imovine Crkve, oporezivanja zarade iz proteklog rata s 85% i uvođenje progresivnog oporezivanja imovine "kojom će se postići djelomična eksproprijacija bogatstva". Pozivali su se na ratne veterane, te su koristili amblemarditskih (elitno pješaštvo za probijanje utvrđenih neprijateljskih linija) postrojbi.[13] Kao politička stranka fašisti izlaze na parlamentarne izbore u studenom 1919. godine, ali ne uspijevaju zadobiti naklonosti birača: niti jedan njihov kandidat nije bio izabran u parlament. Neki analitičari će komentirati da im je politički program bio previše ljevičarski i da su predstavljali tek lošu kopiju veće Socijalističke partije Italije.[14]
Međutim u međuvremenu Mussoliniju bliski[15] talijanski pjesnik (već tada vrlo slavni)Gabriele d'Annunzio staje na čelo razvojačenih talijanski vojnika - velikim dijelom bašardita - te odDržave SHS oduzima hrvatski grad Rijeku, kojega pobjedničkeSile Antantne nisu bile namijenile Italiji. Nakon što je vojno zauzeo Rijeku, d'Annunzio (kasnije: general talijanske vojske i knezKraljevine Italije) ondje 1920. godine osniva prvu fašističku državu, pod nazivomTalijanska regencija Rijeke (tal.Reggenza Italiana del Carnaro), U toj je državici d'Annunzio nastojao povezati ljevičarski sindikalizam, svoja vlastita estetska nagnuća, militarizam i ekstremistički nacionalistički naboj. Kako je u talijanskom javnom mnijenju onoga doba postojalo malo osoba s tako snažnim odobravanjem i idealizacijom, kakve je uživao pjesnik Gabriele d'Annunzio, i malo stvari koje su izazivale tako snažne i jednodušne emocije kao pitanje područja koje je Italija ulaskom uI. svjetski rat nastojala zadobiti na istočnoj strani Jadrana, idealizirana priča o "najtalijanskijem gradu Rijeci" u kojoj vlada jednodušno talijansko domoljublje (pred prijetnjom "slavenskih barbara") i idealizirana vlast umjetnika (u opreci s Austro-ugarskim i slavenskim nazadnjaštvom), pod zaštitom najjunačkijih talijanskih vojnika (ardita, koji će biti jezgrom fašističkihsquadri, koje će u potpunosti nastojati posvojiti njihovu vojničku supkulturu) – snažno se dojmila velikog broja Talijana onoga doba, i postala općim mjestom kasnije službene talijanske politike i kulture podMussolinijem.[16]
Fašisti će za d'Annunzija i njegove snage u Rijeci prikupljati po Italiji novčanu pomoć, koja uglavnom neće doći do Rijeke, ali će d'Annunzio poslati dio svojihardita Mussoliniju u Milano s porukom da se Mussolini njima posluži u predstojećoj političkoj borbi, za što neka se posluži i "dijelom riječkog novca".[17][18]
Pred nacionalne parlamentarne izbore 1921. god. fašisti - koji s vremenom postaju snaga koja okuplja onaj dio radništva koji se protivi socijalizmu i ne želi u Italiji novu socijalističku revoluciju[19] - pribjegavaju otvorenom političkom nasilju, ponegdje uz prešutno odobravanje državnih vlasti. Tako su primjerice uIstri 7. svibnja 1921. godine spalili fašisti župni ured uKringi i teško zlostavljali župnikaBožu Milanovića, da bi 14. svibnja 1921. - tj. dan prije parlamentarnih izbora - skupina fašista koja je došla na vojnim kamionima polila benzinom i zapalila kuću lokalnog trgovca Petra Burića u nekoliko kilometara udaljenojBaderni, a u obližnjem seluPajarima su zapalili kuće Gašpara Heraka i Antuna Heraka; također su zapalili kuće u obližnjem manjem seluHeraki. U vrijeme tog fašističkog nasilja državne su vlasti hrvatskog kandidata na tim izborima Tomu Heraka - uhitile. U drugim dijelovima Istre bilo je slično.[20]
Primjer političkog i vojnog avanturizma u Rijeci ("Riječki poduhvat", tal. "Impresa di Fiume"), koji je na jedan romantični način odjeknuo Italijom, postat će - nakon što je talijanska vojska u rujnu 1920. god. silom izbacila d'Annunzijeveardite iz Rijeke - glavnom inspiracijom i uzorom za "osvajanje države" (tal. "La conquista dello stato"). Sam d'Annunzio će s Mussolinijem surađivati u nelegalnoj okupaciji gradske vlasti u Milanu, gdje fašisti 3. kolovoza 1922. godine silom zauzimaju gradsku vijećnicu i silom prekidaju opći štrajk u gradu - sve uz efektivnu suradnju predstavnika državnih vlasti.[21][22] Tijekom 1922. god. talijanski socijalisti, te radikalnijaKomunistička partija Italije osnovana 1921. god., potiče radnike na opći štrajk i okupaciju tvornica, što svojim terorom sprječavaju fašisti.[23]
U listopadu 1922. godine kreću fašisti uMarš na Rim kao manifestaciju u kojoj je oko 50.000 razvojačenih vojnika uključenih u fašističkesquadre ("crnokošuljaša") - čija se organizacija preimenovala u studenom 1921. godine preimenovala uPartito Nazionale Fascista, tj. Nacionalnu fašističku stranku - 28. listopada 1922. godine došli u Rim i ondje od Kralja zahtijevalo da im na upravu preda državu kojoj je prijetila ljevičarska revolucija.[24] KraljViktor Emauel III. je minornoj fašističkoj stranci koja je na parlamentarnim izborima 15. svibnja 1921. godine bila osvojila samo 29.549 glasova (0,4 posto glasova na izborima) i samo 2 od 535 mjesta u donjem domu Parlamenta[25] povjerio mandat za sastav vlade. Njihov "Duce" (približno: "Vođa") Mussolini će danu mogućnost spretno iskoristiti, te stati najprije na čelo svih političkih snaga koji su u Italiji protivile socijalističkoj revoluciji, a tijekom nekoliko narednih godina postupno sve druge političke snage gurnuti u stranu i zavesti u Italiji fašističku diktaturu.[26] Kako socijalisti ostaju jedina politička snaga koja se upušta u oštriju antifašističku borbu, 10. lipnja 1924. godine fašisti otimaju i ubijaju njihovog generalnog sekretaraGiacoma Matteottija (bila je riječ o otmici i klanju nožem: ubojice nisu objavili svoj identitet); slijede mjeseci teške političke napetosti i fizičkih sukoba socijalista s fašističkom milicijom - koja stranačka formacija diljem Italije od siječnja 1923. godine djeluje kao jedna paralelna paravojna snaga s glavnom zadaćom suzbijanja političke subverzije, plaćena od države.[27][28][29] Naposljetku će 3. siječnja 1925. godine Mussolini održati govor u talijanskom parlamentu gdje će deklarirati svoje pravo na vrhovnu vlast i odlučnost da okonča socijalističku subverziju, nakon čega je oduzet mandat socijalističkim zastupnicima u parlamentu; uzima se da je od toga dana Mussolini vladao Italijom kao diktator.[30][31]
2. listopada 1925. godine sklapaju fašisti s gospodarstvenicima okupljenima u Općem savezu talijanske industrije ("Confindustria") sporazum poznat pod imenomPatto di Palazzo Vidoni, kojim su fašisti dobili monopol na sindikalno organiziranje talijanskih radnika, i time zaokružiti misiju koju su sebi postavili: udaljiti ljevičare od talijanskog radništva.[32] Stvarajući stanovitu ravnotežu između vlasnika i radnika, fašisti nastoje stvoriti tzv.korporativizam, kao posve novi oblik političke vladavine, u kojemu se društvo - uključujući tu privatna poduzeća, sindikate, razna udruženja - posve identificira s državom, vođenom na krajnje autoritaran način. Radnici, službenici, obrtnici, industrijalci su pripadnici svojihkorporacija, koje sve imaju zadaću da kao dijelovi fašističke države surađuju u slozi.[33][34]
Na vrhu togkorporativističkog poretka stoji Veliki savjet fašizma (Gran Consiglio del Fascismo), kojem je središnjem tijelu Nacionalne fašističke partije kojemu Zakonom 2693 od 9. prosinca 1928. dana ovlast da "koordinira i integrira" sve aktivnosti režima.[35][36] Naposljetku je 1939. godine i formalno ukinut donji dom parlamenta kojega je birao narod na izborima makar koliko neslobodnima, i zamijenjen Domom fašija (mjesnih organizacija fašističke partije) i korporacija (Camera dei fasci e delle corporazioni) kojega su činili članovi Velikog savjeta fašizma i drugi rukovodioci fašističke partije (ostao je kao gornji dom parlamenta Senat s članovima koje je doživotno imenovao kralj; do 1939. godine je većina tih doživotnih senatora bila iz redova fašista).[37]
Fašisti su uspostavili diktaturu uz punu primjenu tada suvremenih sredstava propagande i kontrole stanovništva. Uspostavljana je u Italijijednostranačka država, gdje su pripadnici fašističke stranke s vremenom pod kontrolu stavili praktično sve državne i društvene institucije, pa i gospodarski život.[38]
1927. godine fašisti su osnovali tajnu policiju OVRA, (Organizzazione per la Vigilanza e la Repressione dell'Antifascismo, tj. Organizacija za nadzor i suzbijanje antifašizma), čijih će čak 50.000 agenata uskoro tajnom nadzoru podvrgnuti praktično sve aspekte društvenog života.[39]
Po svojem dolasku na vlast, Mussolini je prvo vrijeme provodio liberalne ekonomske politike, ne konfrontirajući se s talijanskim kapitalistima. Nakon nekoliko godina, počeo je s većim intervencijama države u gospodarskom životu. 1933. godine osnovan je IRI (Istituto per la ricostruzione industriale, Institut za industrijsku obnovu), putem kojega je država u svoje ruke preuzela dioničke udjele u znatnom dijelu gospodarstva. Intervencije države u gospodarstvo uključivale su velike projekte melioracije i gradnje novih gradova (gradića, zapravo) uz primjenu suvremene arhitekture i fašističkih doktrina o društvenom životu.[40] Primjer jednog od tih novopodignutih gradića jeRaša (Arsia), gradić za rudare u Istri sagrađen 1936. i 1937. godine. U blizini gradića, poduzeti su za fašističke vladavine veli javni projekti melioracije doline rijekeRaše, također uz gradnju objekata za stanovanje radnika koji su obrađivali polja.
Prvi ozbiljni fašistički projekt na gospodarskom polju 1925. je bilaBattaglia del Grano (Bitka za žito), započeta 1925. godine s nakanom da se Italija učini neovisnom od uvoza hrane. Uz dosta troška, Italija je nakon desetak godina smanjila uvoz žita za 75 posto.[41]
U vrijeme međunarodnih sankcija kojima je bila izvrgnuta zbog napada na Etiopiju 1935. godine, talijanska država je uvela zabranu iznošenja strane valute iz zemlje i u cijelosti preuzela nadzor nad svim valutnim poslovima, a i uvoz roba je bio dopušten tek ako bi ga država dopustila. Od 1936. godine, državna vlast je preuzela i potpunu kontrolu nad dodjeljivanjem kredita, te je u toj točki zapravo cjelokupan gospodarski život bio pod izrazitom državnom kontrolom.[40]
Mussolini je pokušao popraviti odnose Italije sKatoličkom crkvom, koji su bili loši još otkad Italija 1866. godine provela ukidanje brojnihsamostana i nacionalizaciju crkvenih imanje, te 1870. godine bila pripojila područjePapinske Države.[42] Nakon potpisivanja Lateranskih ugovora iz 1929. god. su ti odnosi nakratko bili vrlo dobri, da bi se ubrzo opet pokvarili nakon što je Katolička crkva shvatila da fašisti svoju ideologiju žele nametnuti - osobito mlađim generacijama - i ondje gdje je ona u izravnoj koliziji sa sadržajem katoličke vjere.[43] PapaPio XI. jeencikliciNon abbiamo bisogno iz1931. osudio fašističko "pogansko klanjanje Državi" i obrazovanje mladeži na način da se u njih "usađuje mržnja, nasilje i bahatost". Zahvaljujući lošim odnosima Crkve i talijanske države, u Istri su katolički svećenici ostali jedinim hrvatskim intelektualcima kojima je bilo moguće nastaviti s radom u toj pokrajini pod talijanskom vlašću, te su predstavljali ozbiljnu zapreku od fašista provođenojtalijanizaciji.[44]
Fašisti su imali jasnu viziju Italije kao zemlje koja naprosto mora dostići druge velike države, s kojima se - uz veliku financijski i ljudsku cijenu - na istoj strani borila u I. svjetskom ratu. To je značilo voditi tada uobičajenukolonijalističku politiku. Nakon što je Italija pred I. svjetski rat uspjelaOsmanskom carstvu oduzetiLibiju, Mussolini je već 1923. godine morao narediti talijanskim kolonijalnim snagama da se upuste u ozbilno ratovanje protiv lokalnog stavnovništa koje se pokazalo buntovnim. U sljedećih deset godina, uCirenaici će talijanske snage pobiti oko četvrtine tamošnjeg relativno malobrojnog stanovništva, koje je brojilo nešto više od 200 tisuća ljudi. Daljnjih 100.000 lokalnih Arapa je prognano sa svojih ognjišta.[45]
U Europi, uspio se Mussolini nametnuti kao pokroviteljaustrofašističkom režimu koju je tom zemljom upravljao od 1934. god. do Anschlussa s Njemačkom 1938. godine. U kontekstu svoje potpore neovisnosti Austrije, Italija je više godina bila u napetim odnosima s Njemačkom podAdolfom Hitlerom, koji uopće nije skrivao ambiciju da Njemačkoj pripoji Austriju.
Italija pod fašistima je bila nezadovoljna odnosima s Kraljevinom Jugoslavijom, očigledno i samim postojanjem te države koja je ugrožavala talijansku potpunu kontrolu naJadranskom moru. Već u studenom 1922. godine, Mussolini je u intervjuu za BeogradskuPolitiku prilično jasno rekao da želi prijateljske odnose sa Srbijom, kojih će biti ako se ona orijentira prema Egejskom moru (Osmanski teritorij na Egejskom moru su sile pobjednice u I. svjetskom ratu prepustile Grčkoj, a ne Srbiji), umjesto prema Jadranu. 1929. godine Italija omogućujeustašama, koji su deklarirali spremnost na oružanu borbu radi rušenja Jugoslavije, da organiziraju paravojne postrojbe na talijanskom teritoriju. 1932. godine će s talijanskog teritorija kodZadra grupa ustaša provaliti u Liku i napasti žandarmerijsku postaju uBrušanima, istražujući mogućnosti da u Hrvatskoj podignu ustanak (v.Lički ustanak). 1934. god. će Francuska i druge zapadne zemlje uspjeti privoliti Italiju i Jugoslaviju da primire svoje odnose, pa su i ustaške postrojbe u Italiji deaktivirane, a sami ustaše stavljeni u konfinaciju.[46] Diplomatski odnosi između Jugoslavije i Italije su održavani, te su uređene granice dviju država (gdje su znatna slovenska i hrvatska etnička područja ostala s talijanske strane granice); u diplomatskim odnosima je kamen spoticanja uvijek bio utjecaj naAlbaniju (dakle, još jedno područje na Jadranu), gdje je Jugoslavija pokušavala dovesti u pitanje pretežni talijanski utjecaj; organiziranje ustaških postrojbi u Italiji je međutim bio jasan znak da Italija ima vrlo agresivne namjere prema svojem susjedu na istočnoj strani Jadrana.[47]
IzSomalije iEritreje - jedinih skromnih kolonija koju je mlada talijanska država bila prisvojila još 1880-ih godina,[48][49] Italija je 1935. godine napala Etiopiju - rijetku afričku zemlju koja je održala samostalnost; do 1936. godine će Italija uglavnom slomiti etiopski otpor - ali tek nakon što su pribjegli korištenju bojnih otrova i masovnim zločinima protiv civilnog stanovništva.[50] S obzirom na to da je Etiopija kao neovisna zemlja bila članicomLige naroda, proglašene su ekonomske sankcije protiv Italije, koje su međutim uglavnom provodile Francuska i Velika Britanija - Njemačka i Sjedinjene Američke Države su u sankcijama odbile sudjelovati. Gospodarske sankcije su Italiji izazvale tek ograničenu ekonomsku štetu.[51]
Iste 1936. god. je Italija intervenirala na monarhističkoj strani uŠpanjolskom građanskom ratu, te je nepuna dva mjeseca nakon njegovog početka okupirala španjolski otokMallorcu.[52] Monarhističkoj strani je Italija poslala znatnu vojnu pomoć uključujući vojne postrojbe pod nazivomCorpo Truppe Volontarie, ukupno 78.000 talijanskih vojnika.[53]
U travnju 1939. godine, Italija je napala Albaniju. Siromašna i mala zemlja koja je i do tada bila djelomično ovisna o Italiji nije pružila veliki otpor, te je rat trajao 5 dana, uz skromne ljudske gubitke.
U Drugi svjetski rat se fašistička Italija uključila na strani Njemačke, pogrešno ocjenjujući da će Njemačka pobijediti u tom ratu. Njemačka je potom pomoglaItaliji da savlada Grčku (koji se zadatak pokazao preteškim za glomazne, ali nedovoljno osuvremenjene talijanske vojne snage), a slanjem njemačkogAfričkog korpusa je nastojao pomoći talijanskim snagama u Libiji, koje se pokazale nedoraslima britanskim vojnim snagama koje su djelovale izEgipta. Već u listopadu 1941. godine Mussolini na dojavu diplomata da ga Nijemci posprdno nazivaju "našimgaulajterom za Italiju" ("gau" je bio tadašnji naziv za njemačke pokrajine, kojima je na čelu bio "gauleiter", tj. "šef pokrajine") - izjavljuje pred bliskim suradicima da su realno u ratu pobijeđene zemlje postale njemačke kolonije, a njemačke saveznice puke njemačke pokrajine - te će tako biti i nakon rata; te će Italija biti tek najvažnija takva pokrajina. "Valja prihatiti takvo stanje jer bi svaki pokušaj reakcije pruzročio deklasianje iz statusa provincije na jedan gori od kolonije. Čak i da sutra zahtijevaju priključenjeTrsta u sastav središnjeg njemačkog prostora, valja prignuti glavu", objasnio je suradnicimaDuce.[54]
Upravo iz Sjeverne Afrike krenula je 9. srpnja 1943.saveznička invazija na Siciliju, koja je okončana 17. kolovoza 1943. uz potpuni poraz talijanskih i njemačkih snaga. Uslijedila je kapitulacija Italije 8. rujna 1943. god., nakon što je Veliki savjet fašizma 23. srpnja 1943. god. smijenio Mussolinija, kojega je Kralj istoga dana stavio u pritvor.Saveznici nisu bili skloni dogovoru s talijanskim fašistima, pa su većinu talijanske vojske zarobili Nijemci, koji su okupirali skoro čitav talijanski teritorij. Uslijedilo je skoro dvije godine borbi u kojima su savezničke snage vrlo postupno potiskivale njemačke snage prema sjevernim granicama Italije - do kojih saveznici zapravo i nisu došli sve do kapitulacije Njemačke 1945. godine. U područjima Italije koje su okupirali Nijemci, proglašena je Talijanska socijalna republika na čijem je čelu - ali tek sa statusom pomagača njemačkom okupatoru - Benito Mussolini sa svojim fašistima. Fašisti su davali ljudstvo za vojne i policijske postrojbe koje su se borile protiv sve raširenijih partizanskih postrojbi u dijelu Italije pod njemačkom okupacijom. Tada fašisti u potpunosti surađuju i uholokaustu nad Židovima, kako je već tražioTreći Reich.
Tijekom Drugog svjetskog rata, Italija je nakonkapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. sebi pripojila znatan dioSlovenije (uključujući čak Ljubljanu),Crnu Goru, teKosovo i dijeloveMakedonije nastanjene Albancima (koje je za narednih nekoliko godina pripojila Albaniji); podržala je i osnivanjeNezavisne Države Hrvatske. Međutim fašistička Italija vodstvu NDH odmah predlože granice gdje bi Italiji bilo pripojen pojas od nekoliko desetaka kilometara uz Jadran. Makar je vrh NDHRimskim ugovorima iz 1941. god. pristao na stanovito širenje talijanskog teritorija i prihvatio Italiju kao vanjskopolitičkog pokrovitelja, ustupci Italiji su među Hrvatima izazvali takvo nezadovoljstvo, da je između ustaša i talijanskih fašista nastalo pravo neprijateljstvo; čak su i njemački predstavnici u NDH ubrzo prepoznali da Italija čini sve što je u njenoj moći da destabilizira NDH, te je i bez pristanka vodstva NDH Italija bila podvrgnula svojoj gotovo potpunoj kontroli sva ona područja koja je htjela sebi pripojiti.[55] Talijani su tijekom lipnja 1941. god. tolerirali (ako ne i organizirali) okupljanje i obuku više stotina naoružanih četnika na području Benkovca i Kistanja koje je bilo pripojeno Italiji; da bi ti četnici potom 28. lipnja 1941. god. napadali pograničnu postaju NDH u Krupi kod rijeke Zrmanje i tom prilikom ubili 14 oružnika NDH i nekoliko ustaša. Nakon toga predstavnici vlasti NDH već 29. srpnja 1941. god. prema uputi Talijana napuštaju Knin - koji u to vrijeme ondje imaju garnizon od čak 5.000 talijanskih vojnika, na području bez veće postrojbe NDH - i prepuštaju vlastičetnika područje Dalmacije sjeverno od Drniša. Talijanski garnizon je ostao u Kninu, i nije imao nikakvih problema s četnicima.[56] Sličan je razvoj događaja bio i nakonustanka Srba u Istočnoj Hercegovini i drugdje. U znatnoj su mjeri račune talijanskim fašistima pomrsili hrvatski komunisti, koji su dio ustanika uLici iBosni nakon oko pola godine poveli u borbe također i protiv talijanske vojske.[57]
Nakon kapitulacije Italije 1943. god., NDH će raskinuti Rimske ugovore iz 1943. god., ali u krajeve koje je Italija stekla nakon I. svjetskog rata nije smjela pristupiti. U tim krajevima je ipak nastaomasovni ustanak Hrvata, pred kojim su talijanski fašisti ustuknuli, te je ugušen njemačkim tzv.Rommelovim ofenzivama.
Fašizam kao opći naziv za desničarske totalitarističke režime i političke pokrete
Umberto Eco, u svojem eseju "Ur-Fašizam" iz 1995. godine konstatira činjenicu da je fašizam postao općim nazivom za desničarsketotalitarističke režime i političke pokrete. Prema Umbertu Ecu, tome nije tako samo stoga što je fašizam u Italiji prethodio drugima, nego i stoga što je Mussoliniju i njegovim stranačkim drugovima nedostajalo predanosti da do kraja - tj. dosljedno totalitarno - provedu ujednačavanje svega u društvu. Stoga, za razliku odnacizma koji je zapravo jedinstveni naziv za vladavinu uTrećem Reichu, gdje je vladajuća partija definirala čak i stilove u arhitekturi i način kojim će filozofi razmišljati, baš fašizam funkcionira kao jedan dovoljno obuhvatan termin. "Oduzmite imperijalizam od fašizma i još uvijek ćete imatiFranca iSalazara. Oduzmite kolonijalizam i još uvijek ćete imati balkanski fašizamUstaša. Dodajte talijanskom fašizmu jedan radikalni antikapitalizam (koji nikad nije osobito fascinirao Mussolinija) i imateEzru Pounda", ukazuje Umberto Eco.[58]
U Italiji su s fašistima prvi u sukob došli socijalisti, koji su imali potporu približno četvrtine glasača, a neko vrijeme i većine sindikata, i koji su se nadali zavesti u Italiji vladavinu po uzoru naSovjetski Savez.[59]
Od 1927. godine na etnički slovenskim i hrvatskim područjima koja si je Kraljevina Italija bila pripojila nakon I. svjetskog rata djelovala je tajna antifašistička organizacijaTIGR, koja je poduzela preko 100 oružanih akcija protiv fašističke vlasti.
Izvan socijalističkih i komunističkih krugova, prva značajna osuda fašizma došla je od PapePija XI., koji je u svojojencikliciNon abbiamo bisogno iz1931. osudio talijanski fašizam, a1937. u encikliciMit brennender Sorge nacionalsocijalizam i rasne teorije. Iste je godine Pio XI. u encikliciDivini Redemptoris osudio ikomunizam. Papina reakcija je pobudila kršćanski svijet da se pojačano zanima za ove probleme, a to je osobito bio slučaj u državama u kojima je bilo na vidiku da će se sraziti totalitarne ideologije. U te su se rasprave o osudi nacizma uključili i hrvatski bogoslovi, katolički laici, sveučilišni profesori te redovnici iz velikih redova kao što su dominikanci, franjevci i isusovci (Hijacint Bošković:Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma, 1939.).[60]
↑Turner, Henry Ashby,Reappraisals of Fascism. New Viewpoints, 1975. str. 162. States fascism's "goals of radical and authoritarian nationalism".
↑Larsen, Stein Ugelvik, Bernt Hagtvet and Jan Petter Myklebust,Who were the Fascists: Social Roots of European Fascism, str. 424, "organized form of integrative radical nationalist authoritarianism"
↑Roger Griffin. Fascism. Oxford, England, UK: Oxford University Press, 1995. str. 8, 307.
↑Aristotle A. Kallis.The fascism reader. New York, New York, USA: Routledge, 2003. Str. 71
Prisilna romanizacija hrvatskih imena – članak govori o fašističkim zakonima kojima se zabranjivalo slavenska imena, "Zakon o službenoj promjeni onih imena koja vrijeđaju javni rad ili nacionalne osjećaje" i "zakon o»smiješnim i sramotnim imenima i prezimenima"
_variant_2.svg)
