Etologija (grčki:ἦϑος: običaj, narav, značaj + -logija)[1]biologija jeponašanja, tj. grana biologije koja proučava ponašanježivotinja uključujućiljude.[2] Fokus etologije je ponašanje u prirodnim uvjetima, dok jebiheviorizam usmjeren na proučavanje prirode, modela i specifičnih odgovora ponašanja ulaboratorijski podešenim okolnostima.
Temeljni metode etologije uvažavaju neophodnost analitičkih odgovora na nekoliko osnovnih pitanja.
Neka od ovih pitanja su:
- koji (unutrašnji i vanjski) faktori uzrokuju odgovarajući odgovor u ponašanju,
- što i kako upravlja ponašanjem i
- kakva je priroda interakcije ponašanja i životne sredine.[3][4]
Etologija ima veoma širok raspon istraživanja, od odnosa prema vlastitometijelu iegzistenciji, preko međuindividualnih i međugrupnih odnosa promatranevrsteorganizama, do proučavanja interspecijskih oblika ponašanja. Nastoji objasniti i dinamiku pojedinih načina (modela) ponašanja. Snažno je povezana s interaktivnim područjimaneuroanatomije,ekologije,evolucijom i sličnih znanosti. Etolozi su zainteresirani i za moguće oblike međuindividualne, međugrupne i međuvrsnesuradnje (ne)srodnika,agresije,teritorijalnosti,zavičajnosti (home range),altruizma i dr. oblika interakcije organizama kao što susimbioza,parazitizam,mutualizam.[5][6]
U početnim fazama razvoja, biologija ponašanja je prihvaćena kao granično područje sapsihologijom. Tako i mnoge suvremena područja etologije počivaju na osnovnim spoznajama klasičnezoopsihologije. U prošlosti su mnogi prirodnjaci proučavali moguće aspekte ponašanja životinja i ljudi. Moderna era etologije počinje tijekom1930-ih, najprije u istraživanjimaNizozemcaNikolaasa Tinbergena iaustrijskih biologaKonrada Lorenza iKarla von Frischa, grupnih dobitnikaNobelove nagrade za fiziologiju i medicinu (1973.). Lorenzov suradnik Tinbergen apelira da etologija obavezno treba uključivati četiri objašnjenja u svakome trenutku ponašanja:
- funkcija – kako ponašanje utječe na izglede za opstanak i reprodukciju i zašto se, u određenima situacijama, reagira na isti, a ne na neki drugi način;
- kauzalnost – što stimulira određeni odgovor i kako se on modificira nedavnim učenjem;
- razvoj – kako se ponašanje mijenja sa starenjem i je li rano iskustvo neophodno za očitovanje određenoga modela ponašanja; i
- evolucijska povijest – kako se određeno ponašanje može usporediti sa sličnim u srodnima vrstama i kako se razvija tijekom procesafilogeneze.[7][8]
Ostvarena objašnjenja na ovima razinama su komplementarna i interaktivna — svaki njegov trenutak odgovara objašnjenju na svakom od četiri spomenute razine.
Na početku21. stoljeća posebna pažnja je usmjerena na životinjsku i ljudsku komunikaciju iemocije, životinjske„kulture”,učenje i seksualnu kondukciju. Razvijaju se i nova polja etologije, kao što je na primjerneuroetologija, a izvjesno je i otvaranje istraživanja o ponašanju neživotinjskih organizama kao što je primjera radibiljni svijet.
Popis najpoznatijih etologa ili znanstvenika koji su dali značajan doprinos etologiji (mnogi na popisu sukomparativni psiholozi).
- ↑Etologija,Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 4. travnja 2020.
- ↑"Definition of ethology",Merriam-Webster, pristupljeno 4. travnja 2020.
- ↑Bouton M E. (2007).Learning and behavior: A contemporary synthesis. Sinauer, Sunderland, Ma.
- ↑Wilson E. O. (2000).Sociobiology: the new synthesis. Harvard University Press.ISBN 978-0-674-00089-6.
- ↑Hadžiselimović R., Maslić E. (1999).Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo.ISBN 9958-21-091-6.
- ↑Davies N. B.; et al. (2012):An Introduction to Behavioral Ecology. Wiley-Blackwell, Oxford.
- ↑Tinbergen N. (1951).The Study of Instinct. Oxford University Press, New York.
- ↑Tinbergen N. (1953).The Herring Gull's World. Collins, London.
- Dijagrami za Tinbergenova četiri pitanja
