Enigma-varijacije OratorijGerontijev san Pomp & Circumstance op. 39 Simfonija br. 1 u As-duru Koncert za violinu i orkestar Simfonija br. 2 u Es-duru Koncert za violončelo i orkestar
Sir Edward Elgar (Lower Broadheath,2. lipnja1857.[1] –Worcester,23. veljače1934.) bio je jedan od najpoznatijih i najznačajnijihengleskihskladatelja u razdoblju kasnogaromantizma. Za razliku od suvremenika, Elgar se nije nadahnjivao engleskimfolklorom ni engleskom glazbenom prošlošću,[2] nego se u stvaralaštvu više oslanjao na vlastito glazbeno iskustvo i skladateljske uzore, posebiceSchumanna,Brahmsa,Liszta,Wagnera iRicharda Straussa. Bio je uglavnom samouk: u mladosti je naučio sviratiglasovir,violinu ifagot, a kaodirigentzborova i amaterskih instrumentalnih sastava rano je svladao tehniku vokalnog i orkestralnog sloga. Mnogi ga glazbeni znalci smatraju majstoromorkestracije, a njegova su djela i danas dijelom standardnoga programa uglednih svjetskihorkestara. Do ugleda je stigao postepeno, svraćajući na sebe pažnju engleske i međunarodne javnosti ponajprije svojimoratorijskim, a zatim i brojniminstrumentalnim djelima. Već od1897. smatrali su gadvorskim skladateljem:plemićki mu je naslov dodijeljen1904.,[3] a dvadeset godina poslije i službeno je bio proglašen ravnateljem Kraljevske glazbe (engl.Master of the Kings Music).[4]
Skladateljsku su mu slavu najviše priskrbileVarijacije na originalnu temu (Enigma-varijacije) i oratorijGerontijev san (engl.The Dream of Gerontius). Od ostalih njegovih djela svakako valja spomenuti dvije simfonije, uvertiruCockaigne,Koncert za violinu i orkestar,Koncert za violončelo i orkestar, simfonijsku studijuFalstaff te popularnuSerenadu za gudače.[3]
Posljednja večer svjetski poznatihljetnih promenadnih koncerataozbiljne glazbeThe BBC Proms, koji se svake godine od srpnja do rujna održavaju ulondonskomRoyal Albert Hallu, uvijek završava jednom od Elgarovih najpoznatijihskladba –Prigodnom i svečanom koračnicom op. 39 br. 1 (engl.Pomp & Circumstance March No. 1).[5]
Kuća u Lower Broadheathu, u kojoj je rođen Edward Elgar, danas jemuzej
Edward Elgar rođen je u malom engleskomselu Lower Broadheath pokrajWorcestera. Njegov otac, William Henry Elgar (1821. – 1906.), odrastao je u lučkom graduDoveru, a kao mladić je bio šegrt kod jednoga uglednoga glazbenog nakladnika uLondonu. Godine1841. preselio se u Worcester, gdje je radio kao ugađačglasovira i uskoro otvorio vlastitu trgovinu muzikalijama.[6] William Elgar je bio vrlo dobarviolinist, a od 1846. do 1885. djelovao je i kaoorguljaš u crkvi sv. Jurja (engl.St George's Church) u Worcesteru. Njegovom su zaslugom u sklopu tamošnjegaFestivala triju zborova (engl.Three Choirs Festival) prvi puta bile izvedenemiseLuigija Cherubinija iJohanna Nepomuka Hummela, prigodom kojih je i sam svirao u orkestru.[7]1848. William se oženio Ann Greening (1822. – 1902.), kćerkom lokalnogpoljoprivrednika s kojom je imao sedmero djece.[8] Edward je bio četvrto dijete u njihovojobitelji. Neposredno prije njegova rođenja, Ann Elgar je prigrlilakatoličanstvo pa je Edward, unatoč protivljenju njegova oca,kršten i odgojen kao katolik.
Supružnici Elgar su veliku pažnju pridavali glazbenom obrazovanju svoje djece, pa je tako Edward već kao osmogodišnjak učio svirati glasovir i violinu. Učio je injemački jezik, nadajući se da će poslije završene osnovne škole studiratiglazbu naKonzervatoriju uLeipzigu. Međutim, njegovi roditelji tada nisu bili u mogućnosti financirati mu studij u inozemstvu, pa je Edward počeo raditi kao pomoćnik u uredu lokalnogajavnog bilježnika. Budući da nije bio osobito oduševljen tom službom, napustio ju je poslije nekoliko mjeseci, odlučivši se ozbiljno posvetiti glazbi. Povremeno je pomagao u očevoj trgovini i zainteresirane privatno podučavao sviranju glasovira i violine. Godine 1877. postao je članom worčesterskoga klubaGlee – glazbenoga društva u kojem je kaopijanist po potrebi pratiopjevače, svirao violinu, skladao prigodnu glazbu te prerađivao djela drugih skladatelja za razne priredbe ikoncerte, ali i prvi puta javno nastupio kaodirigent. Osnovao je i neuobičajenipuhački kvintet, u kojem je on često sviraofagot (osim fagota, u tom su sastavu bile još dvijeflaute,oboa iklarinet):[6] za taj je sastav obradio mnoge popularne skladbeMozarta,Beethovena,Haydna i drugih poznatih skladatelja, usavršavajući tako i vlastito aranžersko i skladateljsko umijeće.[7]
Svoje violinističko umijeće Elgar je usavršavao kodAdolfa Pollitzera prilikom kraćih boravaka u Londonu 1877. i 1878. Pollitzer je vjerovao da bi Edward mogao postati jednim od najboljih violinista u Engleskoj,[9] ali čuvši u Londonu neke od vodećih violinista tog doba, Edward je ipak – možda i odveć samokritično – odustao od moguće solističke karijere.[6] Iako je bio poprilično samozatajan, s vremenom se sve više uključivao u worčesterska kulturna i glazbena zbivanja.[8] Tako je, svirajući u orkestrima, na festivalima u Worcesteru iBirminghamu sudjelovao u izvedbama6. simfonije i liturgijskekantateStabat MaterAntonína Dvořáka: Dvořák je osobno ravnao tim izvedbama, a za Elgara je to bilo značajno umjetničko iskustvo.[10] 1879. postao je dirigentom komornoga orkestra uPowicku, mjestašcu 5 kilometara udaljenom od Worcestera. Osim redovitih proba s glazbenicima, Elgar je i za taj orkestar obrađivao mnoge popularne skladbe, jer se sastav orkestra često mijenjao. U to je vrijeme bio iprofesor violine na worčesterskom Koledžu za slijepe i slabovidne (engl.Worcester College for the Blind Sons of Gentlemen).[7]
Potpis Edwarda Elgara (1903.)
1880. Edward je boravio uParizu, a dvije godine poslije i uLeipzigu. U Parizu je u crkvi sv. Marije Magdalene (fr.L’église Sainte-Marie-Madeleine ili samoLa Madeleine) slušao majstorsko orguljanjeCamillea Saint-Saënsa te nazočio koncertima prvorazrednihorkestara. Pišući o svojim dojmovima iz Leipziga, 1882. je zabilježio: »Doista sam se naslušao glazbe omiljenog miSchumanna, ali iBrahmsa,Wagnera iAntona Rubinsteina, tako da se nemam razloga ni na što žaliti.«[6]
1885. Edward je od oca preuzeo službu orguljaša ucrkvi sv. Jurja u Worcesteru. Godinu poslije počeo je umijeću sviranja violine privatno podučavati novu učenicu: Caroline Alice Roberts. Iako je bila osam godina starija od njega, Edward i Alice su se zavoljeli, te vjenčali 1889. Kao svojevrsni zaručnički dar, Edward je svojoj izabranici posvetioskladbuSalut d’Amour (Pozdrav ljubavi). Michael Kennedy, engleskipisac i Elgarov biograf, navodi »da je Aliceina obitelj bila užasnuta njenom namjerom da se uda za nepoznata glazbenika, trgovačkog pomoćnika ikatolika, zbog čega su ju i razbaštinili.«[6] Sve do smrti, Alice je predano brinula o Edwardovim poslovnim i društvenim obvezama te uvijek bila vjerna supruga i najiskrenija glazbena kritičarka.[11] Na njezin poticaj preselili su u London, kako bi doista bili bliže aktualnim glazbenim zbivanjima. Edward se tada potpuno posvetio svom skladateljskom radu: njegove rane kantateCrni vitez iKralj Olaf teoratorijSvjetlo života donijeli su mu prva i dugo željena priznanja kao skladatelju. Pravi uspjeh i popularnost postigao je tek 1899. orkestralnom skladbomVarijacije na originalnu temu (koju zbog njene zagonetne glazbene teme često nazivaju iEnigma-varijacijama), te godinu poslije oratorijemGerontijev san (engl.The Dream of Gerontius).
Godine 1904. Elgaru je dodijeljenplemićki naslov.[3] Uskoro je postao i profesoromSveučilišta u Birminghamu i član uglednoga londonskoga klubaGarrick, u kojem su se okupljali mnogi poznati pisci, glumci, umjetnici i pravnici. 1907. slavni jeFritz Kreisler predložio Elgaru da za njega sklada violinski koncert. Tri godine poslije Elgar tu velebnu skladbu i dovršio: Koncert je praizveden 10. studenoga 1910. u dvorani Kraljevskoga filharmonijskoga društva (engl.Royal Philharmonic Society), a Kreislerovu je izvedbu – uz pratnjuLondonskoga simfonijskoga orkestra pod ravnanjem skladatelja – publika prihvatila s velikim oduševljenjem.[12] Nekoliko godina prije i tijekomPrvoga svjetskoga rata Elgar je skladao nekoliko izrazito domoljubnih djela, 1918. dovršio jeSonatu za violinu iGudački kvartet te započeoKlavirski kvintet iKoncert za violončelo i orkestar. No te njegove skladbe, kao ni dvije simfonije iliSonata za orgulje, nisu za njegova života ni približno ponovile uspjehKoncerta za violinu i orkestar.
Elgar i violončelisticaBeatrice Harrison prilikom snimanja ElgarovaKoncerta za violončelo i orkestar (1920.)
Godine 1920. umrla je Elgarova voljenasupruga Alice: Edward je teško podnio njenu smrt te je, lišen njezine stalne podrške i inspiracije, gotovo sasvim izgubio volju za skladanjem.[13] Osim toga, suvremenici i novi naraštaji glazbenika počeli su njegov skladateljski stil smatrati staromodnim. Unatoč tome, skladao je još nekoliko manjih djela, te 1924. i službeno bio proglašen ravnateljem Kraljevske glazbe (engl.Master of the Kings Music).[4] 1931. dodijeljena mu je i plemićka titula Baronet od Broadheatha,[14] a dvije godine poslije promaknut je i u Viteza velikoga križa Kraljevskoga viktorijanskoga reda (engl.Knight Grand Cross of the Royal Victorian Order).[6] Nažalost, Elgar nije odveć dugo uživao u svim tim počastima, jer mu je 1933. otkriven neoperabilnirak debelog crijeva,[15] od posljedica kojega je i umro 23. veljače 1934. u dobi od 76 godina.
Edward Elgar je bio prvi skladatelj koji je ozbiljno i sa zanimanjem prihvatioizumgramofona. U razdoblju od1914. do1925. u nekoliko je navrata ravnao izvedbama i tonskim snimanjima vlastitih djela.[16] S vremenom je usavršavanjemikrofona omogućilo još kvalitetnijesnimanje i bolju reprodukciju zvuka, pa je Elgar poslije 1925. nanovo snimio većinu svojih najznačajnijih skladba.[17]
1. stavakSerenade za gudače u izvedbi Gudačkog ansambla Orkestra Američke vojskeTrio iz popularnePrigodne i svečane koračnice op. 39 br. 1 pod ravnanjem Edwarda Elgara (snimka iz 1931.)Naslovnica notnog izdanja Elgarove skladbeSalut d’Amour iz 1899.Naslovnica rukopisapartitureoratorijaGerontijev san (1900.)
↑»Elgar, Edward«,The Manchester Guardian, 24. veljače 1934., str. 16
↑Maine, Basil: »Elgar, Sir Edward William«,Oxford Dictionary of National Biography, Oxford University Press, 1949. Pristupljeno 28. siječnja 2014. (pristup uz pretplatu)
↑J. N. Moore:Edward Elgar: a Creative Life, str. 587
Andreis, Josip:Povijest glazbe 3, Zagreb: SNL, 1989., str. 361-362.ISBN86-329-0162-1
Harper-Scott, J. P. E.:Elgar: an Extraordinary Life, London: ABRSM, 2007.ISBN978-1860967702
Moore, Jerrold Northrop: »Edward Elgar«, u: Raeburn, M. & Kendall, A. (ur.),Geschichte der Musik. Bd. IV: Das 20. Jahrhundert, München: Kindler, 1993.ISBN3-463-40226-2
Moore, Jerrold Northrop:Edward Elgar: a Creative Life, Oxford: Oxford University Press, 1984.ISBN0-19-315447-1
Mundy, Simon:Elgar. His Life and Times, Speldhurst: Midas Books, 1980.ISBN9780859361200
Reed, William Henry:Elgar, London: J.M. Dent & Sons, 1946. (ISBN9780403016563)
Renner, Hans:Geschichte der Musik, Stuttgart: Deutsche Verlags-Anstalt, 1985.ISBN3-421-06244-7
Salter, Lionel:Vodič kroz klasičnu glazbu, Zagreb: Mladost, 1983., str. 77-80.
Saremba, Meinhard:Elgar, Britten & Co. – Eine Geschichte der britischen Musik in zwölf Portraits, Zürich/St. Gallen: Atlantis Musikbuch, 1994.ISBN3-7265-6029-7.
Tadday, Ulrich (ur.):Musik-Konzepte 159: Edward Elgar, München: Edition Text + Kritik, 2013.ISBN978-3-86916-236-2
Wörner, Karl H.:Geschichte der Musik, Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1993.ISBN3-525-27811-X
.jpg)
