Dozimetar se koristi zazaštitu ljudi koji rade u područjima jakogionizirajućeg zračenja, prije svega u postrojenjima ili ustanovama gdje se koriste jaki izvoriradioaktivnosti. Dozimetar je naprava kojuradnik ima na sebi. On se obično drži na prsima i ne smije se prekriti tkaninom ili ga na bilo koji način "skriti", jer tako smanjujemo količinu zraka koju bi on trebao registrirati. Gdje se kreće čovjek, s njim ide i dozimetar. Dozimetar ima svojstvo da registrira ukupno ozračenje, odnosnoapsorbiranu dozu zračenja koju je čovjek primio.[1]
Dozimetrija jemjerenje i računanjeenergije kojuzračenje predajetvari, proučavanje utjecaja različitih vrsta ionizirajućega zračenja na tvari, tkiva i organe i mjerenje brzine raspadanja radioaktivne tvari. Veličine koje opisuju izloženost tvari ionizirajućemu zračenju i učinke (oštećenja) uzrokovane energijom zračenja su na primjer apsorbirana doza, efektivna doza i ekvivalentna doza, a brzinu raspadanja radioaktivne tvari opisuje aktivnost radioaktivnog izvora.[2]
Dvije su najraširenije (zakonski priznate) metode mjerenja: filmski dozimetar i termoluminiscentni dozimetar (TLD). Kod oba dozimetra prolazom zračenja dolazi do određenih procesa koje zračenje izaziva predajomenergije: zacrnjenje filma ili podizanjeelektrona na više energetsko stanje. Prilikom očitanja, razvijanja filma ili očitanja u posebnom čitaču, vidi se učinak zračenja, zacrnjenje ili određena krivulja kod TLD-a. Baždarenjem serije dozimetra poznatim dozama i uz baždarnekrivulje mogu se odrediti te primljene doze. To je posebnatehnologija koja podrazumijeva posebne procese i određeno predznanje.
Danas su podjednako raširene obje metode, svaka ima prednosti i mane. Uglavnom, TLD su pogodniji od filmskih dozimetara jer ostaju u budućnosti kao trajni zapis, dokument o primljenoj dozi. Osjetljivost i jedne i druge vrsti dozimetara je gotovo podjednaka, a točnost ovisi o servisu, načinu baždarenja, energiji zračenja i drugim čimbenicima.
Osnovni nedostatak i jednog i drugog dozimetra je odgođeno dobivanje rezultata ozračenja, tek nakon razvijanja i očitanja u čitaču nakon proteka vremena nošenja. Zbog toga su danas popularne brojne verzije dozimetara s izravnim trenutnim očitanjem primljene doze:penkala dozimetar,elektronski dozimetar i sl., koji se lokalno koriste kao dodatni dozimetar uz službenu dozimetriju koja se obvezno provodi filmskim dozimetrima ili TLD-ima.[3]
Kod filmskog dozimetraionizirajuća zračenja djeluju nafotografsku ploču sličnosvjetlosnom zračenju i izazivaju zacrnjenje. Stupanj zacrnjenja srazmjeran jeapsorbiranoj dozi. Obično je jedan dio filma prekriven tankim slojemolova, kako bi se moglo razlikovati zacrnjenje koje je uzrokovano prodornimgama zračenjem, od zacrnjenja nastalogbeta-česticama. Ako treba mjeriti prisustvo sporihneutrona, jedan se dio filma prekriva tankim slojemkadmija. Ovaj dozimetar se dosta upotrebljava jer je najjednostavniji i najjeftiniji lični dozimetar, iako ima i svojih nedostataka, a to je da za svaku vrstu filma treba raditi kalibracionu krivulju, jer je stupanj zacrnjenja dosta zavisan od energije gama ilirendgenskih zraka.[4]
Termoluminiscentni dozimetri napravljeni su odkalcijevogfluorida ililitijevog fluorida i aktivirani sumanganom. Kao nosač osjetljive mase (kristala) služimetalna pločica, koja se pri mjerenju apsorbirane doze ionizirajućeg zračenja zagrijavaelektričnom strujom. Ozračeni kristali zrače natemperaturi od 400ºC do 1000 °C svjetlostvalnih duljina od 390 do 500nm, kojoj se intenzitet, koji je srazmjeran apsorbiranoj dozi, mjerifotomultiplikatorom. Ovim se dozimetrom mogu mjeriti i doze od 0,1 mGy (miligrej). Uređaji za očitavanje i bilježenje doze nešto su složeniji od filmskih dozimetara, ali je točnost veća. Termoluminiscentni dozimetri najviše se upotrebljavaju za kaolični dozimetri. Ponovnim zagrijavanjem tih dozimetara, vrijednost doze se briše i mogu se ponovno iskoristiti za mjerenje.[5]
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temiDozimetri |
