Dodekanez (grčki:Dodekánisa, to je grčka složenica od riječi (δώδεκα, dodeka):dvanaest i (νῆσος, nesos):otok, a znači dvanest otoka. To je otočna skupina od 15 većih i 150 manjihgrčkihotoka uEgejskom moru. Otočje se nalazi jugozapadno odTurske, južno od otokaSamos a sjeveroistočno od otokaKreta.
Otoci Dodekanez ljudsko su stanište još od prapovijesti.
U vrijememinojske kulture naKretii otočje je potpalo u minojski kulturni krug. Nakon propasti minojske kulture, otocima su vladaliAhejci od 1400pr. n. e., sve do dolaskaDorana koje se zbilo oko 1100. god. pr. n. e. Od tog vremena otoci počinju živjeti svojim posebnim životom, izgrađujući svoje gospodarstvo i kulturu kroz stoljeća.Za ranogarhajskog razdoblja otoci Rodos iKos postali su najznačajniji u arhipelagu, u6 st. pr. Kr. Dorani su osnovali tri najznačajnija grada na otoku Rodos (Lindos,Kameiros iIalisos). Ovi gradovi zajedno s gradomKnidos na otokuKos i gradomHalikarnas na kopnu uMaloj Aziji, tvorili su takozvane gradoveDorskog Hexapolisa.
Nakon kraja Peloponeskih ratova404. pr. Kr., otočje Dodekanez koje nije bilo ni uključeno u te sukobe imalo je relativan mir i prosperitet.408. pr. Kr., tri grada na otoku Rodos su se ujedinila u jednu državu - polis, i izgradila novu prijestolnicu na sjevernom dijelu otoka po imenuRodos. Ovaj ujedinjeni Rodos postao je sjedište ove regije sljedeća tisuljeća. I ostali otoci su imali uspješan razvoj, posebice otokKos koji je postao središte za onovjekovnumedicinu koju je osnovaoHipokrat.
Nakon Peloponeskih ratova cijela Grčka je oslabila, osobito vojno.
Nakon smrti Aleksandra Velikog, otočje a i sam grad Rodos podijelili su mnogobrojni generali između sebe. Otočje je potom izgradilo dobre trgovačke odnose sPtolemejskimEgiptom, i zajedno s njima osnovaloRodosko-Egipatski savez, koji je kontrolirao promet i trgovinu nad cijelim Egejom u 3. st. pr. Kr. Predvođen Rodosom, otočje je postalo pomorsko, trgovačko i kulturno središte tog dijela Sredozemlja. Kovanice s Rodosa bile su moneta po cijelom Sredozemlju, a otočke škole filozofije, književnosti i retorike postale su slavne. Tada je304. pr. Kr. izgrađenKolos s otoka Roda, kip koji je simbolizirao bogatstvo i snagu Rodosa i otočja.
Godine164. pr. Kr., Rodos je potpisao mirovni ugovor sRimskim Carstvom, i otočje je postalo rimski saveznik s velikom autonomijom. Grad Rodos ubrzo je postao veliki obrazovno središte za školovanje djece iz bogatih rimskih obitelji.
Taj idiličan odnos prekinut je42. pr. Kr., nakon turbulentnih događaja poslije ubojstvaJulija Cazara44. pr. Kr., nakon kojeg je Rim napao i porobio otoke. Tek od tog vremena otoci su postali zaista dio Rimskog Carstva.Titus je grad Rodos proglasio glavnim gradomProvincia Insularum, a nakon toga su otoci ujedinjeni sKretom i tvorili su18. provinciju Rimskog Carstva.
U 1. stoljećuSveti Pavao posjetio je otoke dvaput, aSveti Ivan Evanđelist posjetio je otoke više puta. Oni su osobno djelovali na širenjukršćanstva po otočju i uspjeli obratiti većinu stanovnika.
Sveti Ivan Evanđelist je najvjerojatnije za vrijeme jednog od svojih boravaka na otočju naPatmosu, napisao proročku knjiguOtkrivenje.
Nakon podjeleRimskog Carstva395. na Istočno i Zapadno Carstvo, otočje je postalo dio Istočnog Carstva, koje se postupno pretvorilo uBizant. Bizant je vladao otočjem (pored brojnih navala) gotovo tisuću godina, njegova vladavina vidljiva je u brojnim sakralnim objektima kojima je otočje bogato. Od VIII st. n.e. otočje se počelo zvatiDodekanez, a tada se počela javljati i jačati lokalna vlast na otočju, koja se počela osamostaljivati od središnje vlasti uKonstantinopolisu.
Od XIII. st, zaČetvrtog križarskog rata, talijanski gradovi države počeli su invaziju na pojedine dijeloveDodekaneza koji su bili pod nominalnom vlašćuNicejskog Carstva.
mletačke obiteljiQuerini,Cornaro iđenoveška obiteljVignoli, uspjele su ovladati pojedinim otocima na kratko vrijeme. Dok suBazilijevi redovnici vladali otocima Patmos iLeros.
U XIV st., Bizant je bitno oslabio te sumalteški vitezovi najprije zauzeli Rodos1309. god., a potom su zauzeli i ostale otoke u sljedećim desetljećima. Od Rodosa su napravili svoju snažnu utvrdu, s brojnim utvrdama, a i na ostalim otocima izgradili su utvrde. Ova predostrožnost nije bila bez osnove, jer su utvrđenja izdržala napad na otočje vojske sultana iz Egipta1444. god., i veliku invaziju pod vodstvomMehmeda II. Osvajača1480. godine. Ipak, na kraju ih je1522. godine porazioSulejman Veličanstveni, kada je zauzeta i citadela u Rodosu. Ostali otoci pali su podotomansku vlast u godinu dana, preostali Ivanovci povukli su se naMaltu.
Nakon togaOtomansko carstvo vladalo je otočjem gotovo četiri stoljeća. Od otočja su oformiliOtočkiVilajet. Stanovnicima otočja ostavili su neke ranije stečene povlastice. Sulejmanovim carskimfermanom, bili su obavezni plaćali poseban porez, ali su zato za uzvrat imali neka posebna prava na izvjesni tip autonomije. Taj ferman branio je otomanskim vlastodršcima da se mješaju u njihove građanske poslove, a štitio je stanovništvo i od prevelike samovolje upravnih vlasti. Ove garancije i dobar položaj otoka uSredozemnom moru za trgovinu, omogućio je otočanima relativno prosperitetni život.
I pored simpatija većinskog grčkog stanovništva na otočju (jedino u otoci Rodos i Kos imali tursko stanovništvo) prema Grčkoj deklaraciji o neovisnosti iz1822. god., otočani se nisu pridružiliGrčkom ratu za nezavisnost, već su nastavili živjeti u svom poluautonomnom statusu kao trgovci po čitavom Egejskom moru ali unutar Otomanskog carstva. Veliki broj palača i objekata podignutih u tom razdoblju na otočju, kazuje nam da im se to ekonomski isplatilo.
Za vrijemeTalijansko-turskog rata za obližnjuLibiju, otočje je konačno proglasilo neovisnost od Otomanskog carstva1912. god., i proglasilo se nezavisnomFederacijom otočja Dodekanez. Ovu tek stvorenu državu ubrzo je okupiralaKraljevina Italija (osim otokaKastelorizo, kojeg su zauzeli Francuzi). Italija je silno željela ovladati utvrdom u gradu Rodosu, tako da može kontrolirati pomorski promet između Turske i Libije.
Nakon Talijansko-turskog rata, Italija je nastavila vladati otočjem, jer im je to omogućeno Prvim mirovnim sporazumom izLausanne.
Nakon talijanske objave rata Otomanskom carstvu (21. kolovoza1915.), talijanska okupacija otoka je nastavljena.
Po okončanju rata potpisan jeTalijansko-grčki sporazum (Tittoni-Venizelos)29. srpnja1919. kojim su manji otoci pridruženi Grčkoj, dok je Rodos ostao talijanski. Italija je po tom sporazumu trebala dobiti u zamjenu za te ustupke jugozapadnuAnatoliju zajedno s područjem gradaAntalia.
Grci su izgubili uratu za Anadoliju 1919. – 1922. i taj dogovor je bilo nemoguće ispoštovati. Tako su u skladu sMirovnim ugovorom iz Lausanne otoci Dodekanez, službeno anektirana Italija, kaoTalijanski posjedi u Egeju (Possedimenti Italiani dell'Egeo).
Nakon aneksije tokaMussolini je odobrio plan za talijanizaciju otočja želivši da Rodos postane most za širenje talijanske kulture po Levantu.
Dvorac velikog magistra malteških vitezova u gradu Rodosu kojega su 1930-ih obnovili Talijani
Ipak ovaj fašistički program imao je i svoje pozitivne strane, a one su bile; modernizacija otoka, uspostava modernog katastra, odstranjivanjemalarije, izgradnjabolnica,vodovoda, električne centrale kojom je osvijetljen električnom rasvjetom grad Rodos. Potpuno je obnovljen glavni dvor malteških vitezova.
Između1936. do1940. god. talijanski guverner DodekanezaCesare Maria De Vecchi provodio je politiku italinizacije otočja, favorizirajući službenu uporabu talijanskog jezika, koju je prekinuo Drugi svjetski rat.[1] Po popisu stanovništva iz1936. kojeg je provela talijanska uprava otočja Dodekanez, na otočju je živjelo 129,135 stanovnika, od kojih su 7,015 bili talijani.
Nakon kapitulacije Italije u rujnu1943. god., otočje je postalo poprište borbi između snagaTrećeg Reicha iSaveznika, kojima su se pridružili i Talijani. Nijemci su pobijedili u borbama za Dodekanez, i držali otoke pod svojom kontrolom sve do kraja rata1945. godine (iz kontinentalne Grčke su izbačeni još1944. god.).
Za vrijeme nacističke okupacije otočja židovska populacija doživjela jeHolokaust, 6,000 ih je pobijeno. Jedna manja grupa od 1200 židova (koji su govorili jezikLadino) uspjela se spasiti tako što su pobjegli u obližnjuTursku.
Nakon rata otočje je postalo pod britanskom vojnom okupacijom i upravom, ali se britanci nisu miješali u civilne poslove i dozvolili su postupno ujedinjenje otoka s ostalom Grčkom na svim poljima.
