Diuretici su skupina lijekova koji uzrokuju povećano izlučivanjeurina.
Takva definicija je dosta široka jer su njome obuhvaćene tvari koje se ne smatraju diureticima. Primjericevoda je diuretik jer pijenje veće količine vode dovodi do povećane diureze, a također diurezu povećavajualkohol i srčani glikozidi. Od prije je bila poznata diuretička aktivnost pojedinih tvari, pića ibiljaka. Primjerice, zbog pojačanog radasrca,kofein je bio prepoznat kao diuretik. Mnoge biljke također imaju diuretičko djelovanje - pirevina (Agropyron repens),obična breza (Betula pendula),preslica (Equisetum arvense),zečiji trn (Ononis spinosa),kopriva (Utrica dioica). Mnoge od tih biljaka i danas se koriste kao biljni diuretici.
Povijest modernih diuretika počinje udvadesetom stoljeću. Iako je diuretski učinak žive bio poznat još u 16. stoljeću prvi snažan diuretik pogodan za kliničku uporabu uveden je1920. godine uBeču kada je jedan živin organski spoj, merbafen (Novasurol), primijenjen kao antisifilitisno sredstvo na bolničkom odjelu na kojem se diureza pratila rutinski. Premda slab antisifilitik, merbafen je primijenjen u mnogih edematoznih bolesnika i pokazao se djelotvornim diuretikom iako je bio toksičan. Uskoro ga je zamijenio mersalil koji je danas zastario.
Idući važan korak bilo je zapažanje da se u bolesnika koji su uzimalisulfonamide pojavilaacidoza (to ne vrijedi za primjenu današnjih sulfonamida). Otkriveno je da se acidoza pojavljuje zbog blokade enzimakarboanhidraze ububrezima. Daljnja istraživanja dovela su godine1951. do uvođenja u terapiju snažnog blokatora anhidraze,acetazolamida. Nakon ispitivanja spojeva srodnih acetazolamidu, slijedio je 1957. godine iklorotiazid. Iako je bio dobar diuretik, klorotiazid je bio posve slab inhibitor karboanhidraze - njegov diuretski učinak potpuno je neovisan o tom svojstvu. Daljnje modifikacije strukturne molekule dovele su do uvođenja snažnijih diuretika (furosemid,etakrinska kiselina,bumetanid) i diuretika koji štede kalij (amilorid itriamteren). Diuretici se primjenjuju kodhipertenzije, bubrežne insuficijencije,edema i dr.
Diureticima se smatraju one tvari koji uz izlučivanje vode dovode do povećanja izlučivanja i soli u prvom redu natrijeva klorida koji je uglavnom odgovoran za osmolarnost izvanstanične tekućine. Da bi diuretik potaknuo povlačenje edema, mora imati svojstvo povećanja eliminacije natrija te kloridnih i hidrogenkarbonatnih iona. Pojačano izlučivanje vode je sekundarno. Zbog toga se pravi diuretici još nazivaju i saluretici.
Diuretici se primjenjuju primarno kod sljedećih stanja:
Osim toga diuretici se primjenjuju i u slučajevima:
Diureteci djeluju na temelju nekoliko mehanizama:
Prema mehanizmu i mjestu djelovanja diuretike dijelimo na pet skupina:
Najpoznatiji predstavnik skupine je acetazolamid. Diuretski učinak nije jak, a temelji se na inhibiciji enzima karboanhidraze. Ona omogućuje reapsorpciju natrijeva hidrogenkarbonata i sekreciju vodikovih iona u početnom dijelu proksimalnog tubula. Dolazi do intenzivnog izlučivanja hidrogenkarbonata, kalija i natrija uz istodobno smanjenje izlučivanja klorida. To je praćeno pojačanom diurezom. Karboanhidraza sudjeluje u sekrecijiočne vodice (humor aqueous), te se njenom inhibicijom smanjuje sekrecija očne vodice, što je značajno u liječenju glaukoma.
Diuretici hanelove petlje imaju brzo i snažno djelovanje. Najvažniji predstavnik je furosemid, to jesulfonamidski derivat sličan tiazidima. Furosemid u proksimalnim i distalnim tubulima blokira aktivni transport klora,što za posljedicu ima smanjenu reasorpciju natrija s povećanom diurezom. Smanjena reasorpcija elektrolita povećava osmolarnost intratubularne tekućine, i tako smanjuje resorpciju vode. Povećana je eliminacija kalija, vodika, kalcija, magnezija, amonijaka, bikarbonata i vjerojatno fosfata. Indikacije : indicirani su u slučajevima kada treba brzo intervenirati, kao kod hipertenzivnih kriza, akutnog edema pluća, ciroze jetre, edema kodopeklina, za forsiranu diurezu u slučaju trovanjajodom ibromom. Primjenjuju se oralno i parenteralno.Neželjni efekti : su posljedica poremećaja ravnoteže elektrolita i tekućine, a javljaju se u vidu hipotenzije, hiperglikemije, hiperurikemije, hipokalemije i hipomagnezemije. Drugi neželjni efekti furosemida su:dermatitis, parestezije,anoreksija,dijareja,trombocitopenija, a u velikim dozamagluhoća.
Tiazidni diuretici su derivati sulfonamida pa ih stoga nazivamo i sulfonamidskim diureticima. To je veoma važna skupina diuretika pouzdanog djelovanja s vrlo malo neželjenih efekata. Najvažniji predstavnici su tiazidi klortiazid i hidroklorotiazid, a tiazidima slični diuretici jesu klortalidon i indapamid. Primarno tiozidni diuretici povećavaju diurezu, tako što inhibiraju resorpciju natrija i klora u distalnim tubulima. Povećano izlučivanje klora i natrija povlači za sobom veću eliminaciju vode. Tiazidi povećavaju izlučivanje kalija, dok značajno smanjuju izlučivanje kalcija. Akutna primjena hidroklortiazida pojačava, a kronična smanjuje ekskreciju urične kiseline, što može utjecati na pojavu gihta. Mjesto djelovanja tiazidnih diuretika su distalni tubuli, ali proksimalno od mjesta gdje se zamjenjuje natrij za kalij. U manjoj mjeri djeluju i na proksimalne tubule. Mehanizam antihipertenzivnog djelovanja tiazida uključuje povećano izlučivanje natrija, smanjenje ekstracelularne tekućine i volumena plazme, te smanjenje perifernog vaskularnog otpora. Primjenjuju se u liječenju hipertenzije, edema izazvanih dekompenzacijom srca, cirozom jetre i nefrotskim sindromom. Često se primjenjuju u kombinaciji s drugim antihipertenzivnim lijekovima. Najčešći neželjni efekti su hipokalijemija, koja može izazvati srčane aritmije s letalnim ishodom, može se javiti kod pacijenata koji istovremeno primaju kardiotoničke glikozide. Nadoknada kalija provodi se unošenjem hrane bogatom kalijem (rajčica,banana i drugovoće) ili oralnom primjenomkalij-klorida ili intravenskom primjenom 0,3% otopinom kalij-klorida u 5%-tnoj glukozi.
Toj skupini pripadaju amilorid, triamteren, spironolakton i kalijev kanreonat. Zajednička karakteristika ovih diuretika je samo ta što povećavaju diurezu bez povećanog gubitka, ali su različiti po mehanizmu. Zato možemo uvesti dvije skupine:
Glavni predstavnik skupine je manitol. Po kemijskom sastavu jealkohol. Primjenjuje se intravenski, a mehanizam djelovanja mu je jednostavno osmotsko zadržavanjevode u tubularnoj tekućini. Stoga, glavni je učinak manitola znatno izlučivanje vode uz neznatno izlučivanje natrija. Manitol je jak diuretik i koristi se kod forsirane diureze u stanjima akutnog trovanja (kemikalije, bakterijski toksini), kad prijeti akutno zatajivanje bubrega, te za smanjenje intrakranijalnog i intraokularnog tlaka. Najčešći neželjni efekti manitola su:dehidracija,glavobolja,mučnina, poremećaj ravnoteže tekućina ielektrolita.
