Sastav su 1977. osnovaliMark Knopfler (gitara ivokal), njegov mlađi bratDavid (ritam gitara),John Illsley (bas-gitara i vokal) iPick Withers (bubnjevi iudaraljke), a menadžer im je bio Ed Bicknell. Iako je sastav osnovan u eripunk rocka, Dire Straits su svirali u okvirimaklasičnog rocka, iako s ogoljenim zvukom koji bi se svidio tadašnjoj publici kojoj je bilo dosta pretjerano produciranog rocka1970-ih. U svojim ranim danima, Mark i David su tražili od vlasnikapubova u kojima su svirali da stišajupojačala kako bi gosti mogli međusobno razgovarati, što je pokazivalo njihovu prvotnu nesigurnost i nenametljivost. Unatoč tome što nisu privlačili svojim pristupomrock and rollu vrlo brzo su postali uspješni, i njihov prvi album je prodan u multiplatinastoj nakladi diljem svijeta.
Originalna postava Dire Straitsa na koncertu uHamburgu1978.
Mark Knopfler, njegov mlađi bratDavid Knopfler,John Illsley iPick Withers osnovali su grupu1977. godine. Na prijedlog britanskog klavijaturisteMikea O'Neilla[3] nazvali su se Dire Straits ("strašna nevolja") zbog loše financijske situacije u kojoj su se nalazili članovi grupe. Tijekom1977. snimili sudemo traku s pet pjesama koja je uključivala njihov budućisingl „Sultans of Swing”. Na demotraci su se nalazile verzije pjesama „Wild West End” , „Sultans of Swing” , „Down to the Waterline” , „Sacred Loving” (pjesma Davida Knopflera) i „Water of Love”. Odnijeli su trakuDJ-u Charlieju Gillettu, koji je vodio radio program „Honky Tonk” na radio stanici BBC. Grupa je samo htjela savjet, međutim Gillettu se toliko svidjela glazba da je pustio „Sultans of Swing” u svom programu.[4] Dva mjeseca kasnije, Dire Straitsi su potpisali ugovor s izdavačkom kućom Phonogram Records.[5] Uspjeh grupe je došao prekasno za prvobitnog bubnjara Patricka Scotta, koji je napustio grupu vjerujući da se neće uspjeti probiti na scenu.
Ulistopadu1977. snimili su demotrake pjesama „Southbound Again”, „In the Gallery” i „Six Blade Knife” za BBC radio, a u studenom su snimili pjesme „Setting Me Up”, „Eastbound Train” i „Real Girl”.
Prvi album,Dire Straits, snimili su u studiju Basing Street u zapadnom Londonu uveljači1978. godine za 12.500 funti. Producent albuma je bio Muff Winwood. Album je nakon izdavanja u Ujedinjenom Kraljevstvu imalo vrlo malo promocije, i nije bio dobro primljen kod publike. Međutim, album je privukao pozornost Karin Berg koja je radila u izdavačkoj kući Warner Bros uNew Yorku. Osjećala je da je publika gladna takve vrste glazbe, ali u početku se samo jedna osoba u odjelu složila s njom. Većina pjesama na albuma odražavala je iskustvaMarka Knopflera uNewcastleu,Leedsu iLondonu. „Down to the Waterline” prizivala je slike života uNewcastleu; „In the Gallery” je posveta kiparu i umjetniku Harryju Phillipsu izLeedsa; „Wild West End” i „Lions” govore o prvim danima Knopflera uLondonu.
Te iste godine, Dire Straits su počeli turneju kao predgrupa zaTalking Heads kada se ponovno izdana pjesma „Sultans of Swing” počela uspinjati na glazbenoj ljestvici uUjedinjenom Kraljevstvu.[6] To je dovelo do ugovora u SAD-u s izdavačkom kućom Warner Bros, i prije kraja1978., Dire Straits su izdali svoj istoimeni album diljem svijeta. Privukli su više pažnje uSAD-u te zauzeli vrh glazbenih lista uAustraliji iNovom Zelandu. Naposljetku je njihov debitantski album završio među prvih 10 u svakoj europskoj zemlji.
Sljedeće godine Dire Straitsi su započeli svoju prvu turneju u Sjevernoj Americi. Svirali su 51 rasprodani koncert u periodu od 38 dana. „Sultans of Swing” je došla na četvrto mjesto glazbene liste u SAD-u i osmo mjesto u Ujedninjenom Kraljevstvu.[6] Ta je pjesma postala jedan od najvećih hitova Dire Straitsa i učvrstila se u nastupima grupe uživo.Bob Dylan, koji je vidio nastup grupe uLos Angelesu, bio je toliko impresioniran da je pozvao Marka Knopflera i bubnjara Picka Withersa da sviraju na njegovom sljedećem albumuSlow Train Coming.
Snimanje pjesama za drugi album,Communiqué, odvijalo se uprosincu1978. u studiju „Compass Point” uNassauu. Album je izdan ulipnju1979., a producenti su bili Jerry Wexler i Barry Beckett.[7] Zanimljivo je da je album završio na prvom mjestu glazbene liste uNjemačkoj, a u isto vrijeme je i njihov prvi album bio na trećem mjestu. Drugi album sa singlom „Lady Writer” nastavio je sa sličnim monokromatskim raspoloženjem kao i prvi album, te je pokazao prošireni raspon Knopflerovih tekstova na uvodnoj pjesmi „Once Upon a Time in the West”. Album je prodan u više od 3 milijuna kopija diljem svijeta.[4] U godinama koje nadolaze, ovaj se pristup počeo mijenjati zajedno s postavom grupe.
Dire Straits su odredili razdoblje od lipnja dokolovoza1980. za snimanje pjesama za njihov treći album,Making Movies, koji se trebao izdati u listopadu te godine. Tijekom snimanja gitarist David Knopfler je napustio grupu da bi se okušao u solo karijeri. Snimanje je nastavljeno sa Sidom McGinnisom na ritam gitari i klavijaturistom Royem Bittanom iz sastavaE Street Band. Producent albuma je bio Jimmy Iovine zajedno s Markom Knopflerom. Nakon što je snimanje završilo, klavijaturistAlan Clark i gitaristHal Lindes iz Kalifornije su se pridružili Dire Straitsima kao punopravni članovi za turneju po Europi i Sjevernoj Americi.[8]
Na albumuMaking Movies su se nalazile pjesme dužeg trajanja sa složenijim aranžmanom, i to je bio stil koji će se nastaviti kroz cijelu karijeru grupe. Najuspješniji singl s albuma je bila pjesma „Romeo and Juliet”, dok je poduža uvodna pjesma s albuma, „Tunnel of Love”, s uvodom iz mjuzikla „The Carousel Waltz” Richarda Rodgersa i Oscara Hammersteina II, postala jedna od najdražih pjesama grupe te ujedno i omiljena na nastupima uživo.Making Movies je zauzeo četvrto mjesto na glazbenoj listi Ujedinjenog Kraljevstva.
Četvrti studijski album Dire Straitsa,Love Over Gold, bio je vrlo dobro primljen nakon izlaska urujnu1982. godine, i dosegao je prvo mjesto u Ujedinjenom Kraljevstvu. Naziv albuma bio je inspiriran natpisom grafita koji je Knopfler ugledao iz svog stana u Londonu. To je bio prvi album koji je Knopfler samostalno producirao, a uključivao je pjesme poveće duljine zajedno s instrumentalnim dijelovima specifične atmosfere. Glavni hit s albuma je bila pjesma „Private Investigations”, koja je bila prva koja je donijela Dire Straitsima mjesto u prvih pet na glazbenoj listi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dosegla je drugo mjesto[4] unatoč duljini od skoro sedam minuta i postala je još jedna od omiljenih pjesama na nastupima grupe.
U drugim dijelovima svijeta, pjesma „Industrial Disease” je bila glavni singl s albuma, posebno uKanadi, gdje je ušla u prvih deset na glazbenoj listi. Uz istoimenu pjesmu „Love Over Gold”, album je sadržavao i pjesmu „Telegraph Road” u trajanju od 14 minuta, čiji stihovi govore o brzom rastu i napretku američkog gradaDetroita. AlbumLove over Gold je navodno prodan u dva milijuna primjeraka u prvih šest tjedana nakon izdavanja.
Ubrzo nakon izdavanja albumaLove Over Gold, bubnjar Pick Withers je napustio grupu. Njegova zamjena je bioTerry Williams, koji je prije nastupao zaRockpile.
Tijekom1983., izdan jeEP s četiri pjesme nazvanExtendedancEPlay, u vrijeme dok seLove Over Gold još uvijek nalazio na glazbenim listama. Sadržavao je hit singl „Twisting by the Pool” koji je ušao među prvih dvadeset pjesama na glazbenoj listi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dire Straitsi su tako krenuli na svjetsku turneju nazvanuLove Over Gold Tour. U sklopu te turneje, 12. srpnja 1983. prvi su put posjetili Zagreb.[9] Koncert je održan nastadionu u Kranjčevićevoj, a o posjećenosti svjedoči podatak o 8000 gledatelja koji su ostali bez ulaznica.[10] Nakon turneje uslijedio je dvostruki albumAlchemy, izdan1984. Snimka je to dvaju koncerata uživo u londonskom Hammersmith Odeonu iz srpnja1983.[11] i to bez studijskih preinaka[9]. Koncert je također izdan na videotraci.[12]
Tijekom 1983. i 1984. Mark Knopfler je također bio uključen u druge projekte izvan grupe. Napisao je glazbu za filmoveLocal Hero iCal, koja je također izdana u obliku albuma istoga naziva (Local Hero iCal).
Dire Straitsi su počeli snimati pjesme krajem 1984. u studiju Air Studios uMontserratu za njihov peti studijski album,Brothers in Arms, koji su producirali Knopfler i Neil Dorfsman. Bilo je dodatnih promjena u sastavu grupe, gdje je dodan drugi klavijaturistGuy Fletcher koji je prije radio sa sastavomRoxy Music i na glazbi za filmCal. GitaristHal Lindes je napustio grupu tijekom snimanja. Njegovo mjesto je preuzeo gitaristJack Sonni iz New Yorka iako nije dobio službene zasluge kao punopravni član grupe na izdanju albuma. Američki džez bubnjarOmar Hakim se pridružio Terryju Williamsu na bubnjevima. Obojica su dobila zasluge na izdanju albuma.
Brothers In Arms je postao najprodavaniji album1985. godine u Ujedinjenom Kraljevstvu i veliki hit diljem svijeta.[6] Izdano je nekoliko singlova: „Money for Nothing”, koji je zauzeo prvo mjesto na glazbenoj listi u SAD-u i četvrto mjesto u Ujedinjenom Kraljevstvu, „So Far Away”, „Brothers in Arms", „Walk of Life” i „Your Latest Trick”. „Money for Nothing” je bio prvi video spot koji je emitiran 1. kolovoza 1981. na televizijskoj postajiMTV u Britaniji[13] i uključivao je gostujuće vokaleStinga iz grupeThe Police, čija se glavna melodija iz njegove pjesme „Don't Stand So Close to Me” može čuti kao „I want my MTV” („Ja želim svoj MTV”) čime je Sting dobio zasluge kao tekstopisac pjesme. Pjesma je osvojila nagradu Grammy za najbolji rock nastup grupe.[14]
Naslovna pjesma albumaBrothers in Arms prvi je svjetski singl izdan u CD formatu.[15] Izdana je u Ujedinjenom Kraljevstvu kao promotivni materijal za nadolazeću svjetsku turneju. U međuvremenu, pjesma „Walk of Life” je bila najuspješniji komercijalni singl u Ujedinjenom Kraljevstvu gdje je zauzela drugo mjesto na glazbenoj listi. „Money for Nothing”, „Walk of Life” i „Brothers in Arms” su postale pjesme koje se redovito izvode na nastupima grupe.
Komercijalni uspjeh albumaBrothers in Arms proizlazi i iz činjenice da je album bio prvi koji se prodao u milijun primjeraka u CD formatu i ima velike zasluge za njegovo lansiranje.[16] Ujedno je to bio i jedan od prvih izdanih albuma na CD-u, u cijelosti digitalno obrađenih,[17] što je vodilo one koji su rano prihvaćali nove tehnologije da smatraju ovaj album ako nešto što moraju obvezno kupiti. AlbumBrothers in Arms na CD-u je bio jedan od prvih koji je sadržavao materijal koji se nije nalazio na njegovom LP ekvivalentu (gramofonskoj ploči); sadržavao je punu verziju pjesme „Money for Nothing”, za razliku od one koja se pojavljuje na ploči. U stvari, CD sadrži proširene verzije svih pjesama na prvoj strani originalne gramofonske ploče, s izuzetkom pjesme „Walk of Life”. Novi glazbeni format pružio je Knopfleru odličnu priliku da pokaže svoje pedantne produkcijske vrijednosti na prošlim albuma grupe što je dovelo mnoge obožavatelje da kupe sve prijašnje albume u novom CD formatu. Album je proveo 14 tjedana na broju 1 ljestvice albuma.[18]
Svjetska turneja koja je uslijedila izdavanju albuma bila je izrazito uspješna. Zpočela je25. travnja1985. koncertom uSplitu, za koji su se pripremali u dvorani Gospino polje u Dubrovniku, te uvježbavali za ostatak turneje.[19] Nakon tri tjedna vraćaju se da bi nastupili uBeogradu,Zagrebu iLjubljani s ukupnom posjećenošću od 30.000 gledatelja.[20] Dok su bili u Londonu da bi održali 13 uzastopnih koncerata u Wembley areni, grupa je13. srpnja1985. na Wembley stadionu održala nastup naLive Aidu.[21] Njihov izbor pjesama je uključivao „Money for Nothing” sa Stingom na pratećim vokalima. Turneja je završila uSydneyu gdje Dire Straitsi još uvijek drže rekord u broju uzastopnih nastupa, čak 21. Zadnji nastup ovog produženog boravka u Sydneyju u travnju1986. godine je snimljen i emitiran na televiziji u Australiji i Novom Zelandu i poznat je po calypso verziji pjesme „So Far Away”. Grupa je također izvela improviziranu verziju poznate australske folk pjesme „Waltzing Matilda”. Dire Straitsi su održali 248 nastupa u 23 zemlje i 117 gradova pred oko 2,5 milijuna gledatelja.[21]
U SAD-u, albumBrothers in Arms je bio također uspješan, gdje je držao prvo mjesto na Billboard glazbenoj listi devet tjedana te je prodan u multiplatinastoj nakladi.
U1987. godini Mark Knopfler se koncentrirao na solo projekte i glazbu za filmove. Dire Straits su se ponovno okupili11. lipnja1988. za koncert u čast 70. rođendana Nelsona Mandele na stadionu Wembley.[22] Pridružio im seEric Clapton koji je zajedno s grupom izveo svoj hit „Wonderful Tonight” te svirao ritam gitaru na pjesmama „Romeo and Juliet” i „Sultans of Swing”. Ubrzo nakon toga, bubnjar Terry Williams je napustio grupu.
U rujnu1988. godine Dire Straitsi su se razišli, barem nakratko. Veliki uspjeh albumaBrothers in Arms i turneje donijeli su veliku količinu stresa članovima grupe, i Knopfler je objavio službeno raspuštanje grupe govoreći da „treba odmora od tog svega”. Album s najvećim hitovima,Money for Nothing, izdan je u listopadu 1988. i zasjeo je na prvo mjesto glazbene liste u Ujedinjenom Kraljevtsvu.
Osim toga, Knopfler je 1989. godine osnovao grupuThe Notting Hillbillies, koja se fokusirala nacountry glazbi. Postavu grupe činili su: Guy Fletcher, Brendan Croker i Steve Phillips. Jedini album grupe je bioMissing...Presumed Having a Good Time izdan1990. s manjim hit singlom „Your Own Sweet Way”.[23] The Notting Hillbillies su bili na turneji ostatak godine, a pojavili su se i u televizijskom programuSaturday Night Live.
Usiječnju1991. godine, Knopfler, John Illsley i menadžer Ed Bicknell su odlučili ponovno okupiti grupu. Sada se sastojala od četiri člana: Knopflera, Illsleya, te dvojice klavijaturista, Alana Clarka i Guya Fletchera.
Članovi grupe počeli su snimati pjesme za novi album, a ovoga puta su im se pridružili glazbenici:Paul Franklin,Danny Cummings na udaraljkama, saksofonistChris White i gitaristPhil Palmer. Visoko cijenjeni američki bubnjarJeff Porcaro svirao je bubnjeve na albumu, ali je odbio pozivnicu da se pridruži kao punopravni član grupe zbog obveza prema grupiToto.
Rezultat je bio posljednji studijski album grupe,On Every Street, koji je objavljen u rujnu 1991. godine, šest godina nakon albumaBrothers in Arms. Objava albumaOn Every Street iščekivala se s nestrpljenjem, ali dočekana je s različitim kritikama i osrednjim uspjehom.[4] Uvodna pjesma „Calling Elvis” bila je prvi singl u Ujedinjenom Kraljevstvu i dosegla je mjesto među prvih 30 na glazbenoj ljestvici. Još su tri pjesme objavljene kao singlovi, zadnja od njih je bila pjesma „The Bug” koja sadrži prateće vokaleVincea Gilla, koji je također bio pozvan da se pridruži grupi ali je to odbio. Neki su kritičari smatrali novi album nedostojnim nasljednikom albumaBrothers in Arms. Iako se album nije prodavao toliko dobro kao prethodni, ipak je zauzeo prvo mjesto na glazbenoj ljestvici u Ujedinjenom Kraljevstvu, te dvanaesto u SAD-u.[6]
Bubnjar Chris Whitten se pridružio grupi kada su krenuli na napornu svjetsku turneju koja je trajala do kraja 1992. godine, a vidjelo je preko 4 milijuna gledatelja.[22] Njihova zadnja turneja, iako glazbeno više dotjerana, nije bila uspješna kao prethodna svjetska turneja iz 1985. – 86., i Marku Knopfleru je više bilo dosta takvih glomaznih operacija. To sve je prizemljilo grupu. Zadnja stanica na turneji i ujedno zadnji koncert Dire Straitsa održao se9. listopada1992. uZaragozi. U svibnju1993. godine, izdan je album koji je popratio turneju,On the Night. Kao iOn Every Street, i ovaj album je dočekan s miješanim kritikama.
Dire Straitsi su posljednji album objavili1995. prije konačnog raspuštanja. AlbumLive at the BBC je objavljen samo da bi odradili svoj ugovor s izdavačkom kućom Vertigo Records. Njihov treći i zadnji album uživo bio je kolekcija snimaka iz razdoblja od 1978. do 1981. godine te je većim dijelom uključivao prvobitnu postavu grupe.
Mark Knopfler je potiho raspustio Dire Straitse1995. godine. Već je ranije izrazio želju da se ostavi velikih turneja koje su naposljetku dovele do razilaska grupe. Karijeru solo glazbenika započeo je1996. godine albumomGolden Heart. AlbumBrothers in Arms je u kolovozu 1996. godine službeno dosegao nakladu od devet milijuna primjeraka. Tijekom te iste godine, cijeli katalog albuma Dire Straitsa digitalno je obradio Bob Ludwig, i ponovno je objavljen u CD formatu u većini svjetskih zemalja osim u SAD-u, gdje je postao dostupan tek u rujnu 2000. godine. Ukupna prodaja albuma iznosi preko 30 milijuna kopija.[25]
Londonska četvrt Deptford gdje su Straitsi održali prvi nastup
Knopfler, John Illsley, Alan Clark i Guy Fletcher ponovno su se okupili kao Dire Straitsi po zadnji puta19. lipnja1999. godine s Edom Bicknellom na bubnjevima na Illsleyjevom vjenčanju. Za tu priliku su odsvirali pet pjesama uključujući iChuck Berryjevu pjesmu „Nadine”.[26]
Za četiri dobrotvorna koncerta tijekom2002. godine, Marku Knopfleru su se pridružili John Illsley, Guy Fletcher, Danny Cummings i Chris White. Brendan Croker je sudjelovao tijekom prve polovice nastupa, u izvođenju materijalaThe Notting Hillbilliesa, a Illsley se tada pridružio u izvođenju pjesama Dire Straitsa.
KompilacijaPrivate Investigations: The Best of Dire Straits & Mark Knopfler, objavljena je u studenom 2005. godine. Sadrži materijale s većine studijskih albuma Dire Straitsa kao i Knopflerove solo materijale i glazbu iz filmova. Album je bio dobro prihvaćen od publike. Ograničeno izdanje albumaBrothers in Arms izdano je2005. godine prigodom obilježavanja dvadesete obljetnice izdanja albuma. Izdanje je dobilo nagradu Grammy za album s najboljom reprodukcijom zvuka.
U čast njihovom prvom službenom nastupu u klubu Farrer House,[27] britanska udruga glazbenika PRS for Music postavila je spomen-ploču u londonskoj četvrti Deptford.[28]
