DVB je kratica zaDigital Video Broadcasting, tj. skup standarda zadigitalno emitiranjetelevizijskog programa ili drugog oblika digitalnog signala.
Problem s ovime može biti, ako se prijemni uređaj nalazi na mjestu, gdje se sijeku dva ili više SFN-ova, koji mogu utjecati jedan na drugi, time izobličavajući signal, a samim time mu kvaliteta drastično pada. Jednako tako, ako je prijemnik preblizu odašiljača, možda najjača zraka zaobilazi to mjesto, te time otežava prijem.Prema specifikaciji i tehničkim uvjetima, SFN se može primijeniti do najviše radijusa od 80akkm, iako je središnje područje pokrivanja 40-50km.
Po načinu emitiranja DVB se dijeli na:
Video signal je kodiran ili u MPEG2 standardu (češće) ili u MPEG4 (rjeđe), uz uporabu H264codeca.
Ton se šalje digitalno zajedno sa slikom, primjenjujući proces naziva "isprepleteni signali". Standardi koji se često primjenjuju suMP3, teAAC (2-kanalni ton) iAC3 (5-kanalni ton).
Zbog svoje prirode MPEG standarda, nakon prebacivanja televizijske postaje je potrebno vrijeme (obično jedna do najviše nekoliko sekundi), dok se slika i ton ne pročitaju u cijelosti. Zbog toga će prebacivanje televizijske postaje na digitalnoj televiziji uvijek biti sporije nego na usporedivoj analognoj.
Za razliku od smetnji analognog signala, koje se manifestiraju kao šumovi u zvuku i šumovi u slici, smetnja digitalnog signal se pokazuje na drugačiji način.
MPEG standard je definiran tako, da se svaka slika i zvuk sjeckaju u kvadratiće. Za razliku od analognog signala, kod digitalnog signala su čak dvije važne veličine:
Iskazujesnagu signala, tj. jačinu samog signala. Ako je neki digitalni signal slab, ne mora značiti da mu je kvaliteta isto tako slaba. Ako je jačina signala veća, kvaliteta je samim time bolja. Pri slaboj jačini signala, kvaliteta signala nužno opada.
Iskazuje, koliko se signala izgubilo putem zbog utjecaja šuma ili izobličenja. Same smetnje se manifestiraju najviše ovisno o kvaliteti signala. Ako dolazi do gubitaka signala (spomeuti kvadratići), slika može postati iskockana, dok ne stigne svježa informacija, koja će popuniti kockicu. Zvuk postaje vrlo čudan i isprekidan, ako postoji nedostatak signala.
Digitalna oprema posjeduje načine kompenzacije smetnji, koji funkcioniraju bolje od analognih. Digitalni signal se, za razliku od analognog, sastoji od 0 i 1, tj. ima signala i nema signala. Ne postoje diskretna međustanja u samom signalu. Zbog toga se digitalni signal ponekad širi i dalje od analognog. Međutim, digitalnog signala ili ima ili nema. Zbog toga je postavljanje antena za hvatanje signala potrebno izvršiti mnogo preciznije pri lošoj kvaliteti signala, nego bi to pri analognom prijenosu bio slučaj.
Smetnje se izbjegavaju tako, da se čeka sljedeći tzv. 'ključni okvir', tj. sljedeća cjelovita informacija o slici/tonu. Prijenos se vrši tako, da se, uz uobičajeni signal, koji šalje samo razlike od prethodnog tona/pomaka slike, ubaci povremeno 'ključni okvir' (keyframe). Ovisno o kvaliteti signala, koja opada s jačinom, ali ne proporcionalno, čim se uspije uhvatiti ispravni ključni okvir, smetnja nestaje, do sljedećeg gubitka signala o razlici.
Kako multipleksiranje omogućuje smještanje više fizičkih kanala na jedan multipleks, ako se dogode smetnje na multipleksu samom, svi programski kanali su pogođeni.
Za razliku od analognog signala, koji se na prijemnoj strani, zbog malog potrebnog vremena obrade, pojavljuje na prijemniku skoro trenutno, digitalna televizija zahtijeva obradu signala. Taj proces dovodi do kašnjenja signala u odnosu na realnu situaciju. Ovo je posebno uočljivo kod prijenosa uživo, gdje, nakon što prođe cijeli lanac distribucije, signal na kraju kasni sekundu-dvije. Ovo je iritantno, no efekte je moguće ublažiti bržimprocesorima signala. Također, moguće jesoftwareski izvesti međuspremanje signala, kako bi se poboljšala stabilnost prijema pri kraćim prekidima, ali i to dovodi do lahanog vremenskog kašnjenja.
Zbog problema s kodiranjem signala, može doći do desinkronizacije slike i zvuka. Ovaj problem se manifestira kao kašnjenje zvuka za slikom ili obrnuto. Uzrok ovoga efekta je rjeđe na strani prijemnika, a češće je problem u DVB kodiranom materijalu.
Zbog prirode rada (prenose se razlike većinom razlike dvaju slijednih slika, rijetko cijele slike), dolazi do efekta zamućenja (eng. "motion blur"). Ovo je naročito primjetljivo kod brzih pokreta, tj.velikih promjena u slici. Naime, slika se ne stigne dovoljno brzo osvježiti, te čovjek ima dojam zamućenosti kod brzih pokreta.
Za razliku od analognog prijema, gdje je prijem uniforman, kod digitalnog signala postoji "prag prijema", tzv. efekt litice, ispod kojeg prijem nije moguć i iznad kojeg je prijem idealan.
Pri tome digitalni signal ima odličnu kvalitetu u najgornjem dijelu linije, dok s padom jakosti kvaliteta rapidno pada, kako bi kod 65% usporedive jakosti analognog signala (ograničenje tehnologije, teorijska razina je 30%) pala na 0%. Analogni signal ima više linearno raspoređenu snagu, i gledljiv je ljudskim osjetilima i ispod praga prijema, iako uz veliku količinušuma. Na samom pragu prijema se događa efekat kvadratića, povremenog gubitka slike i izobličenja i prekidanja tona.