DžamiIlustracija iz Džamijevog djela „Ružičnjak pobožnih”, 1553. Slika spaja perzijsku poeziju i perzijsku minijaturu u jedno, što je norma za mnoga djela perzijske književnosti.
Rođen je u selu Hardžerd, u pokrajini Džam, u današnjemAfganistanu, 1414. godine. Školovao se uHeratu iSamarkandu, najvećim kulturnim središtima tadašnjegaislamskoga svijeta. U Samarkandu je brzo napredovao, pa je krajem školovanja već uživao reputaciju značajnog učenika. Poseban interes je pokazivao prema sufizmu, naročitoIbn Arebijevom učenju, i vjerskim učenjima, ali se također bavio imatematikom, teorijom glazbe i gramatikom.[1] Nakon obrazovanja se posvetio sufizmu, te postajedervišnakšibendijskog tarikata.
Uživao je izuzetan ugled tadašnjih vladara. Između ostalih se ističe njegovoprijateljstvo s Husejinom Bajkarom,sultanom Herata, koji je bio veliki ljubiteljumjetnosti. Džami nikada nije bio dvorski pjesnik niti je pisao hvalospjeve svojim zaštitnicima. Živio je skromno i povučeno. Posljednjih godina svog života skoro je posve zanemariopjesništvo, te se uglavnom bavio vjerskom problematikom i izučavanjem pitanja sufijskog učenja. Umro je u Heratu 1492. godine.
Džami je napisao osamdeset sedamknjiga i pisama, od kojih su neki prevedeni i naengleski jezik. Njegovo stvaralaštvo proteže se od proze do poezije te od svakodnevnih do vjerskih tema. Pisao je i djela izpovijesti iznanosti. Osim toga, često je komentirao djela ranijih i suvremenihteologa,filozofa i sufija.[2] Njegova poezija bila je inspiriranaHafizovimgazelama, a njegov slavnidivan „Sedam prijestolja” bio je, po vlastitom priznanju, pod utjecajemNizamijevih djela.
↑ Rizvi, Sajjad. „The Existential Breath of al-rahman and the Munificent Grace of al-rahim: The Tafsir Surat al-Fatiha of Jami and the School of Ibn Arabi”. Journal of Qur'anic Studies.
