Raspadom oružanih snagacarske Rusije prijeboljševičke revolucije1917. godine i nakon nje, koja je boljševičko vodstvo prisilila na sklapanje nepovoljnogmira s Njemačkom u Brest-Litovsku početkom1918. godine, pojavila se potreba hitnog stvaranja vojnih snaga novog režima. Nestabilna situacija u Rusiji dovela je do brzog i vrlo improviziranog stvaranja nove vojne organizacije "Seljačke i radničke crvene armije" (RKKA), u biti narodnemilicije namijenjene obrani zemlje od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja.
Boljševičko rukovodstvo željelo je u novim vojnim snagama ukloniti sve carsko naslijeđe (posebno klasni sustav te sustav organiziranog nasilja nad vojnicima, tzv.dedovščina). Međutim, ubrzo se pokazalo da stvari neće biti tako jednostavne: novi zapovjednici, potekli iz boljševičkih redova, nisu imali nikakvo vojno obrazovanje, te su se morali oslanjati na bivše carske zapovjednike (naravno, povjerenje između te dvije grupe bilo je na niskoj razini). Rezultat je bilaad hoc vojna organizacija bez ikakvih dugoročnih razvojnih planova. Bilo je očito da se umjesto narodne milicije mora stvoriti klasična organizirana vojska; s tim ciljemLenjin povjeravaLavu Trockom tu iznimno tešku zadaću. Trocki je između 1918. i1924. godine uspio u toj gotovo nemogućoj zadaći, stvorivši iz demoraliziranih ostataka carske vojske Crvenu armiju. Prvi korak u tom naporu bio je odluka da se zanemare marksističke ideje o naoružanom narodu i priđe organiziranju klasičnih oružanih snaga.
Razdobljegrađanskog rata između1918. i1922. godine, u istodobnoj borbi protiv carskih "bijelih" snaga, ustanka manjina koje su iskoristile raspad vlasti u Rusiji za stjecanje neovisnosti, seljačkih pobuna, i stranih intervencionističkih snaga, novostvorena RKKA je uspjela sačuvati novostvorenu sovjetsku državu (dobrim dijelom i zahvaljujući različitim interesima i nekoordiniranom djelovanju svih protivnika), ali ne i povratiti granice carske Rusije. Jedan od najvećih uspjeha RKKA u tom razdoblju bilo je odbijanjepoljskog pokušaja prodora uUkrajinu, no kasniji sovjetski pokušaj zauzimanjaVaršave bio je neuspješan, a neki od događaja u sovjetskom vojnom vrhu (sukobStaljina i Tuhačevskog) imat će u budućnosti vrlo teške posljedice za RKKA.
Završetak rata s Poljskom 1920. godine otvorio je proces postupne demobilizacije RKKA, ali i traženje odgovora na pitanje - treba li se vratiti konceptu naoružanog naroda, ili graditi tradicionalno organizirane oružane snage. Rezultat vođenih rasprava predstavljao je kompromis: RKKA se počela organizirati po tradicionalnim obrascima masovnih oružanih snaga, ali jekomunistička partija uvela izravnu političku kontrolu preko institucije političkihkomesara.
Druga važna odluka koja je odredila dalji razvoj Crvene armije bila je spomenuta demobilizacija; sovjetska Rusija zbog teških ekonomskih uvjeta u zemlji jednostavno nije mogla održavati brojčano velike oružane snage. Teške okolnosti (npr. glad upodručju Volge 1921. – 1922. godine) dovodile su do masovnogdezertiranja, što se za RKKA pokazalo velikim problemom: mnogi dezerteri su sa sobom odnosili naoružanje i opremu, koje su prodavali kako bi prehranili sebe i svoje obitelji. Problem je dostigao takve razmjere da je Trocki potaknuo donošenje zakona kojim je svaki dezerter bio automatski osuđen na strijeljanje, a kuća u kojoj se skrivao trebala je biti spaljena. Radi hvatanja dezertera oformljene su specijalne postrojbe, koje su dobile i ovlast strijeljanja svakoga koji je i ohrabrivao napuštanje postrojbi. No, te drakonske mjere nikada nisu bile provedene u potpunosti (mnogi uhvaćeni dezerteri su poslani nazad na službu u postrojbe koje su napustili), a kasnijeamnestije rehabilitirale su ostatak dezertera.
No, opremanje vojnika naoružanjem i osnovnom opremom, kao i prehrana ljudstva, postajali su sve ozbiljniji problem, a i samo uvježbavanje vojnika bilo je neadekvatno. Teško stanje sovjetske ekonomije nije dozvoljavalo istodobno obnavljanjeindustrije i jačanje vojne moći, te su mnoge postrojbe bile pretvorene u radne ekipe, zadužene za izgradnju vojarni ili pružanje pomoćikolhozima za vrijeme žetve. Ti su poslovi ostavljali vrlo malo vremena za redovnu vojničku obuku tijekom dvogodišnjeg služenja vojnog roka. Ista situacija bila je s obrazovanjemčasnika: brza ekspanzija RKKA za vrijeme građanskog rata nije omogućavala organizaciju sustava vojnog školovanja časnika.
O tadašnjoj situaciji u RKKA svjedoči izvješće koje je 30. ožujka1925. na zasjedanju Politbiroa iznio novi narodni komesar za vojna i pomorska pitanja M. V. Frunze (koji je naslijedio Trockog). U izvješću su navedeni ozbiljni nedostaci u oružanim snagama poput slabe pripreme kontigenta novaka koji dolaze na odsluženje vojnog roka, slabe razine uvježbanosti i morala među vojnicima, dugog vremena potrebnog za općumobilizaciju. Radi poboljšanja situacije Frunze je predložio smanjenje vojske na oko 700.000 ljudi, te povećanje vojnog proračuna (s 412 milijunarubalja 1924. – 1925. na 656 milijuna rubalja za 1925. – 1926.).
.jpg)
