Crnogorci su jedan od najmalobrojnijihslavenskih naroda. Razvili su se putem prožimanja s balkanskim starincima u procesima slavenske asimilacije, zadobivši na taj način svoj prvi etnonim -Dukljani.
Crnogorci govore ijekavskim štokavskimnarječjem srednjejužnoslavenskog dijasustava. Od2007. Ustavom Crne Gore kao službeni je potvrđencrnogorski jezik.
ObičajiCrnogoraca vezani su primjerice i uz 'krsnu slavu', koja dolazi jednom godišnje, na dan sveca zaštitnikaobitelji, bratstva. 'Krsna slava' uCrnogoraca nije se mijenjala, i prelazila je s koljena na koljeno. Kršenje pravila da se mijenja svetac zaštitnik bila su veoma rijetka. Najpoznatiji crnogorski sveci zaštitnici su:Sveti Nikola-Nikoljdan,Aranđelovdan,Jovan(nj)dan,Đurđevdan iSveta Petka.
Običaji proslavljanja ‘prislavice’ ('poslužbice’) također se javljaju uz nekog sveca, međutim u ovom slučaju to se čini na dan kada se nekome dogodilo nešto jako ružno, ili pak nešto lijepo. Odaje se poštovanje i zahvalnost svecu, a obitelj ili bratstvo pripremi manju svečanost te se pogosti obilnijim ručkom.
V. M. G. Medaković, Život i običaji Crnogoraca, Novi sad, 1860, 57.
J. Erdeljanović, Kuči, SEZ VIII, 203-204.
Š. Kulišić, Tragovi arhaične rodovske organizacije i pitanje balkansko-slovenske simbioze.
P. Šobajić, Bjelopavlići i Pješivci, SEZ XXVII, 246-247.
I. Popović, Neki gentilni i njima srodni termini kod Crnogoraca i Arbanasa, Radovi, Naučno društvo BiH, Sarajevo 1954, II.
M. Lutovac, Pleme, splemenjavanje i rasplemenjavanje u Gornjem Polimlju i nekim drugim oblastima Stare Raške, 2. Isti, Srbljaci u Gornjem Polimlju, GEM, Beograd 1935, 8-15.