Europski dabar (latinski:Castor fiber) je vrstadabra koja je nekada bila raširena uEuroaziji. Lovio se gotovo do izumiranja zbog svogkrzna ikastoreuma (mirisni uljasti sekret koji izrađuju trbušne žlijezde dabra, i ženke i mužjaka), tako da je 1900. godine ostalo samo 1.200 dabrova.
Populacija dabra se oporavlja od skoro izumiranja. Procjenjuje se da je živjelo samo 1.200 dabrova početkom20. stoljeća. U mnogim europskim zemljama, dabrovi su izumrli, ali ponovno naseljavanje i zaštita dovela je do postupnog oporavka na oko 639.000 jedinki do2003. godine. Dabar danas obitava širomEurope i djeluAzije uRusiji,Norveškoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Italiji, Bjelorusiji, Finskoj, Mongoliji, Portugalu, Francuskoj, Kini, Kazahstanu, Luksemburgu, Turskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Moldaviji, Švedskoj, Poljskoj, Srbiji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Ukrajini, Danskoj, Nizozemskoj, Crnoj Gori, Lihtenštajnu, Litvi, Letoniji, Slovačkoj, Sloveniji, Češkoj, Estoniji, Hrvatskoj, Austriji, Belgiji i Bugarskoj.[4]
Boja krzna europskih dabrova geografski varira. Svjetlo kestenasto riđa boja je dominantna u Bjelorusiji. U Rusiji, dabrovi u slivu rijekeSož uglavnom su tamno smeđe boje, dok dabarovi uVoronjež rezervatu imaju jednako raspodijeljenu smeđu i tamno-smeđu boju. Europski dabrovi su jedni od najvećih živućih vrstaglodavca i najveći glodavac podrijetlom izEuroazije. Dabrovi su teški od 11 do 30 kg, s prosjekom od 18 kg. Dok je najveći primjerak težio rekordnih 31,7 kg,Smithsonian Institution je izvijestio da ova vrsta iznimno može biti teška 40 kg. Dužina tijela je od 80 do 100 cm, arepa 25 do 50 cm.[5][6] Europski dabar je vrlo sličan sAmeričkim dabrom, ali ipak postoji nekoliko razlika između ove dvije vrste.
%2c_%25D0%259F%25D0%25BE%25D0%25BA%25D1%2580%25D0%25BE%25D0%25B2%25D1%2581%25D0%25BA%25D0%25BE%25D0%25B5-%25D0%25A1%25D1%2582%25D1%2580%25D0%25B5%25D1%2588%25D0%25BD%25D0%25B5%25D0%25B2%25D0%25BE.jpg)
