Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.
Najveći vukovi (žive uhladnim područjimaLatvije,Bjelorusije,Aljaske iKanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početkarepa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 60 kg.
Najmanji vukovi žive naBliskom Istoku i naArapskom poluotoku. Duljina tijela im je oko 80 cm, masa 30 kg a rep je dug oko 10 cm.
Ženke su oko 2 – 12 % manje odmužjaka i 20 – 25 % lakše od njih.
Do početka razvitkapoljoprivrede istočarstva vuk je bio najrasprostranjenijazvijer nazemlji. Bio je rasprostranjen u cijelojEuropi iAziji sve do sjeverneAfrike kao u sjevernojAmerici. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi,ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, naBalkanu, uKanadi,Sibiru,Mongoliji i u manjoj mjeri uIranu još postoje veće međusobno povezanepopulacije vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.
Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti uledenim područjimaArktika, kao i upustinjama sjeverneAmerike i centralneAzije. Većina vukova nastanjujutravnata područja išume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja.Svi čopori imaju teritorije čija veličina često ovisi o količini plijena ili terenu. Veličina teritorija može biti između dvadesetak do par tisuća kilometara i često varira zbog migracije plijena. Čopor će često obilaziti svoj teritorij i ponovno ga obilježavati, ponajviše alfa par. Teritorij obično obilježavaju urinom i izmetom premda to često čine i uz pomoć žlijezdi na šapama te lizanjem ili trljanjem tijela o obližnja drveća i kamenje. Time daju drugim vukovima na znanje da određeno područje pripada njima (to također mogu i činiti zavijanjem). Vukovi su jako zaštitnički nastrojeni što se teritorija tiče ali sukobi čopora nisu česti jer se obično međusobno izbjegavaju. Ipak, ako nepoznati vuk upadne na njihov teritorij čopor će ga odmah otjerati ili ubiti.
Na vrhu svakog čopora je par alfa,mužjak iženka. Odmah ispod njih po zapovijednom lancu je beta, a najniži vuk je omega. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima.
Vukovi se sporazumijevaju govorom tijela, mirisom i ponekad zvukovima, a najčešće koriste rep i uši.
Kad vuk želi pokazati svoju nadmoć ukočit će sebe i rep. Uši će mu biti uspravne i usmjerene prema naprijed, krzno će se malo nakosriješiti, a rep podići. Zurit će u poniznog vuka, a može i pokušati stati preko njega tako da ponizni vuk leži na zemlji dok je dominantni nad njim.Ljutom vuku će nakostriješiti krzno na vratu i leđima, počet će režati, uši će mu biti uspravne, a usne će mu se podići pokazujući očnjake. Može se i pognuti tako da bude u položaju za skok i napad.Uplašeni vuk će se pokušati učiniti što manjim i tako izgledati kao manja prijetnja. Skupit će se, uši će priljubiti uz vrat i podviti rep te početi cviliti.Veseli će vuk mahati repom kao pas i isplaziti jezik.Zaigrani vuk će podići rep preko leđa i mahati njime te se nakloniti, prednjim dijelom pri zemlji. Ovako se često ponašaju i psi pri igri.Pokoran vuk će se ponašati kao i uplašeni i lizati dominantnog vuka oko gubice (što je rep podvijeniji i što je vuk skučeniji to je veća pokornost), a najveći prikaz pokornosti je kada vuk izlaže svoj ranjivi vrat i trbuh tako da legne na leđa i noge privije uz tijelo. Obično i cvili.
Iako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan društveni život vukova odvija se učoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji. Vukovi (za razliku oddomaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uvjetima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštajuteritorij svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa obično i nema puno borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.
Vuk je monogaman (ostaje s jednim partnerom do kraja života). Svoju družicu osvaja borbom.
Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.
Osnovu vučje hrane čine velikibiljožderi, pri tomelovi onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love učoporusobove,irvase,srne ili neku drugujelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnojEuropi spadaju idivlje svinje. Redovno love i maleglodavce tedvojezupce kao što suzečevi,kunići,krtice imiševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti istrvinu kao i otpatke.
vitamine i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobivaju isključivo hraneći sebiljožderima, nego i sami jedubiljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se raznobobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.
Poslovična proždrljivost vukova spada u područjebajki ilegendi. Prema aktualnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kg dnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedukukce.
Danas je dokazano dadomaći pas potječe od vuka. Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. "pra-pas" odvojio od vuka još prije više od 100 000 godina.
Jedna pretpostavka je, da se vuk priključiočovjeku prije oko 14 000 godina kako bi se hranio ostatcima ljudske hrane. S vremenom je postao pitomiji, a ljudi su spoznali moguću korist od njih (tzv.torf-pas). Prema drugoj pretpostavci, vuk je u početku služio kao izvor mesa, prije nego što se spoznalo da kao domaća životinja može biti koristan i na drugi način.
Kod nekih pasminadomaćih pasa se srodnost s vukom još jako dobro može vidjeti.Psi pratipa (grupa 5 uFCI kasifikaciji) kao što susamojed, sibirskihaski,aljaski malamut,kanaanski pas iakita inu pokazuju i danas svojim izgledom srodnost s vukom, kao što je šiljasta njuška, šiljaste i uspravneuši i četvrtasta građa tijela. i neke druge pasmine, kao recimonjemački ovčar pokazuju još određenu sličnost s vukom. Ali mišljenja da to dokazuje njihovu bližu srodnost s vukovima spada u područjemitova.
Tijekom20. stoljeća su uČeškoj,Nizozemskoj iItaliji rađeni pokusi s uzgojnim križanjem nekih psećih pasmina s vukom. U međuvremenu se ti pokusi smatraju neuspjehom, jer je kod križanaca u većini slučajeva dolazilo do dominantnog izbijanja vučjih osobina, kao što je plašljivost, neprilagodljivost življenju uzčovjeka u urbanim uvjetima.
Veliki brojnaroda koji su živjeli odlova su u vuku vidjeli ravnopravnog ili čak nadmoćnogkonkurenta čijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili i štovali ih. Imena koja su česta u sjevernojEuropi, a potječu od nazivavuk (Wolf, Wolfgang, Wolfhard) podsjećaju na štovanje vuka prisutno u kulturama naroda lovaca. Osim toga, smatralo se da određeni dijelovi vučjeg tijela imaju i ljekovita svojstva.
Vuk kao čovjekov neprijatelj
Nasuprot navedenom, u tzv. sjedilačkim kulturama se vuk smatrao neprijateljem koji ubijakorisne životinje. Odsrednjeg vijeka pa sve do ranog razdobljanovog vremena je odnosčovjeka prema vuku bivao sve više određen strahovima idemoniziranjem vukova. Snažno širenje naselja ipoljoprivrednih površina i držanjestoke na otvorenom, kao i naročito, sve do19. stoljeća raširena,šumska ispašagoveda,ovaca,svinja ikonja, dovodila je do velikih gubitaka tih životinja od vukova. Iako su sigurno mnoga izviješća o gubitcima bila neumjereno pretjerana, a dio gubitaka su sigurno izazvali i psi-skitnice, stvarni gubitci kod takvog načina stočarenja su za seljake bili značajni. Ovoj prehrambenoj konkurenciji izmeđučovjeka i vuka, ubrzo se pridružila i konkurencija ulovu.
Ovakav odnos prema vuku doveo je u zapadnoj i srednjojEuropi do besprimjernih progona, čiji cilj je bio, neovisno o mogućim posljedicama, potpuno istrijebljenje vukova. Vuk je tako, između ostalog, istrijebljen uVelikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen 1743.),Danskoj (1772.) iNjemačkoj (1904.). U južnoj i istočnoj Europi je postojala puno veća tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zvijerima). I tu su, nakon značajnijih šteta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije bio uništenje cijele populacije.
Dok su gubici stoke koji se pripisuju vukovina nesporni, napadi na čovjeka nikada nisu dokazani. Sigurni dokazi da je zdravi vuk napao čovjeka nikada nisu podastrti, niti u sjevernoj Americi, niti u Europi.
U velikim dijelovima svijeta gdje (još) živi, vukove i danas aktivno progone. Međutim, sve više se jača spoznaja, da vuk ne predstavlja opasnost ni začovjeka niti zapoljoprivredu. Prihvaća se spoznaja, da u okviruzaštite okolišatreba zaštititi i vuka kao dobrodošli sastavni diofaune.
UEuropi je vuk zaštićen s tri međudržavna dogovora:
Sva tri dokumenta predviđaju zaštitu i zabranu trgovine živim vukovima kao i dijelovima njihovog tijela, kao i zaštitu njihove životne sredine te sadrže i obavezu da zemlje koje su potpisnici na odgovarajući način to pitanje riješe i svojim nacionalnimzakonodavstvom.
Populacija vuka u Hrvatskoj dio je veće Dinarsko-balkanske populacije koja nastanjuje Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te se nastavlja na jug Dinarida. Za cijelu tu populaciju procjenjuje se da ima oko 3900 vukova te da je uglavnom stabilna tijekom zadnjih 6 godina.[2] Prema zadnjim procjenama Hrvatske agencije za okoliš i prirodu iz 2015. godine, u Hrvatskoj živi 156 jedinki vuka u 49 čopora.[3] U Hrvatskoj je vuk stalno prisutan uzduž Dinarida, od granice sa Slovenijom do Crne Gore. Prema karti rasprostranjenosti u 2013. godini, u Hrvatskoj je vuk prisutan na 18 213 km2, a povremeno se pojavljuje na još 6072 km2. Rasprostranjenost populacije vuka u Hrvatskoj prostire se na području 9 županija: Sisačko-moslavačka, Karlovačka, Ličko-senjska, Primorsko-goranska, Istarska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska. U 2015. godini područje rasprostranjenosti nije se mijenjalo u odnosu na 2013. i 2014. godinu.
Vuk je u Republici Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta sukladno Zakonu o zaštiti prirode,[4] odnosno Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama.[5] Zakonom su zabranjeni svi oblici namjernog hvatanja ili ubijanja, namjerno uznemiravanje, posebno u vrijeme razmnožavanja i podizanja mladih te oštećivanje ili uništavanje područja za razmnožavanje ili odmaranje vuka kao strogo zaštićene vrste.
Dvojaki karakter odnosaljudi prema vuku koji je bio istovremeno štovan ali je i ulijevao strah, odrazio se u mnogimmitovima,bajkama ibasnama kao i književnim djelima. U tu grupu spadaju i vjerovanja uvukodlake. U mnogim kulturama, među ostalim neka sjevernoamerička indijanska plemena kao iTurkmeni iMongoli, se vuka smatratotemom.
Uzbeci iHuni izvode porijeklo svojih naroda od vuka, a stariTurci su vučicu smatrali svojom pramajkom.
↑Kaczensky, P., Chapron, G., von Arx, M., Huber, Gj., Andrén, H., Linnell, J. (editors) (2012): Status, management and distribution of large carnivores – bear, lynx, wolf & wolverine – in Europe
