| Bunjevci | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
 | |||||||||
| Bunjevačka djevojka iz Mađarske | |||||||||
| Ukupno pripadnika | |||||||||
| Važnija područja naseljavanja | |||||||||
| |||||||||
| Jezik | |||||||||
| hrvatski jezik | |||||||||
| Vjeroispovijest(i) | |||||||||
| pretežnorimokatolička | |||||||||
| Povezane etničke skupine | |||||||||
| Slaveni Južni Slaveni |
Ovo je glavno značenje pojmaBunjevci. Za naselje u Primorsko-goranskoj županiji pogledajteBunjevci (Vrbovsko).Bunjevci jedna su od najbrojnijih grana hrvatskoga naroda čija je kolijevka zapadnaHercegovina i kontinentalnaDalmacija, odakle su se u kasnijim vremenima naselili na područjuVelebita, Primorja, dijelovimaLike iGorskog kotara (Lič) i kasnije poVojvodini, odnosno poPodunavlju i Potisju. Život ranih Bunjevaca u područjimaZagore,Ravnih kotara, na područjimaDinare,Promine iSvilaje, nije bio lagan. Živjeli su od stočarstva, po malenim kamenim kućicama poznatim kao bunje (sing.bunja). Ove nastambe od suhozida sačuvale su se sve do danas i najvjerojatnije su dale Bunjevcima svoje ime. Područje koje su nastanjivali u 16. stoljeću (tada nazivanHercegovački sandžak) bio je pod masovnom islamizacijom koju su širiliTurci, i vjerojatno su bili glavni uzrok što se bunjevački puk (nazivali su se Krmpoćanima) krenuo prema sjeveru i naselio zaleđeSenja.1605. godine prvi Bunjevci dolaze u grad Senj. Iste godine dobili su i privolu grofova Nikole i Jurja Zrinskog da se mogu naseliti u Liču kodFužina. Bila je to prva seoba Bunjevaca u Lič u kojoj je sudjelovalo 49 obitelji. Bunjevačka plemena naVelebitu kasnije osnovaše više naselja od kojih su najpoznatijaKrivi Put,Krmpote iAlan. Ovdje Bunjevci Krmpoćani nastaviše živjeti starim načinom života. Bunjevačke kuće i ovdje su malene, bave se proizvodnjom kajmaka i siraškripavca a od divljih šumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kaotrambuva. Svoja malena polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Obitelji su velike, s mnogo djece.
Područje koje su nastanjivali u16. stoljeću (tada nazivanHercegovački sandžak) bio je pod masovnomislamizacijom koju su širiliTurci, i vjerojatno su bili glavni uzrok što se bunjevački puk (nazivali su se Krmpoćanima) krenuo premasjeveru i naselio zaleđeSenja. Na svom putu do Senja su se nastanili u području Zagore, od Imotskog do Pozrmanja.
Godine1605. prvi Bunjevci dolaze u grad Senj. Iste godine dobili su i privolu grofovaNikole iJurja Zrinskog da se mogu naseliti u Liču kodFužina. Bila je to prva seoba Bunjevaca u Lič u kojoj je sudjelovalo 49 obitelji. Bunjevačka plemena naVelebitu kasnije osnovaše više naselja od kojih su najpoznatijaKrivi Put,Krmpote iAlan u senjskom i novljanskom zaleđu. Ovdje Bunjevci Krmpoćani nastaviše živjeti starim načinom života. Stadaovaca ovih ljudi često zalaze na polja Senjanima što dovodi do sukoba i čestog sporenja na sudu. Bunjevačke kuće i ovdje su malene, bave se proizvodnjom vrhnja isiraškripavca, a od divljihšumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kaotrambuva. Svoja Malena polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Čvrsti i snažni ovi ljudi uspjeli su se prilagodoti divljoj prirodiVelebita. Obitelji su velike, s mnogo djece.[1]
Prvi puta Bunjevci (49 obitelji) dolaze u Lič, u blizini Fužina,1605. –1606. godine, pristankom koji su im 'teška srca', po Juliju Čikulinu, dali grofovi Zrinski. Razlog tome je jedna neuspješna pobuna od početka17. stoljeća. Onda se je skupinabukovičkih Bunjevaca uz pomoć senjskih krajišnika naselila na posjede Zrinskih uLiču. Iz tog vremena zabilježena je prisega koju su dali 1605. godine. Grofovi su ih nastojali dovesti u red svojih kmetova, ali to nije odgovaralo ovim Krmpoćanima koji su na području pod turskom vlašću pripadalimartolozima, pa su kao vojnici uživali posebne povlastice. ULiču sebi sagradiše crkvu na čijemu mjestu danas stoji velikikriž u spomen na nju. Obitelji Krmpoćana koje su naselile Lič pripadale su skupini Krmpotića među kojima se spominju prezimena Skorupović, Mikulić, Butorčić, i drugi, sva prezimena su poznata. Spominju se također i Krmpotići iz skupine Vojnića (Matijević, Galešić, Petković, Vojnović, Gudelić, Božić i najbrojniji Vojnići). Treća grupa Krmpotića pripadala je Sladovićima (prezimena Sladović, Lovrić, Mikulić, Horčević i druga). Sve ove skupine Bunjevaca koje su se našle u Liču počele su isticati svoje hrvatsko ime. Između1608. i1614. godine Bunjevci izLiča, vjerojatno zbog visokih nameta i pokušaja Zrinskih da ih pretvore u svoje kmetove, počinju se seliti premamoru iotocima. Dio Bunjevaca do1609. godine, osobito Butorci, predvođeni Pericom Butorčićem, napuštaju Lič, oni osnivaju nova naselja izmeđuLedenica, Liča iKapele. Glavnina Butoraca naselila se pak u područjuKrmpota gdje mnogi i danas žive.
Bunjevačkim obiteljima područja u senjskom zaleđu uskoro postadoše pretijesna. Već na početku1627. godine dolazi do novih pokreta Bunjevaca-Krmpoćana koji se uputiše opet prema Liču. Ovaj puta Lič naseliše Deranje, Blaževići, Prpići, Tomići, Tomljanovići, Jovanovići (izgovor je drugačiji nego u srpskom prezimenu Jovanović. Bunjevci Jovanovići svoje prezime izgovaraju brzo.Jovanovića danas ima dosta uGospiću),Pilipovići,Blaževići,Marasi,Krpani,Pavličevići,Pavelići (koji su uskoro opet otišli),Peričići,Šojati,Vukelići i danas tamo najbrojnijiRadoševići iStarčevići. NevelikoLičko polje, veoma plodno i poznato po uzgojukrumpira, brzo im je postalo pretijesno, pa se Krmpoćani uskoro opet počeše seliti prema moru. Radoševići i Starčevići, danas najbrojniji stanovnici Liča, još se uvijek tamo nalaze. Kad danas slušate Bunjevca iz Liča, odmah ga možete prepoznati po onome 'bija sam', jezik im se naravno razlikuje od susjednih stanovnika Fužina, ili pridošlica koji su došli u Lič.
Nakon druge seobe Bunjevaca u Lič mnogi se vratiše u krajeve između Ledenica i Senja. Došavši s mnogo stoke i tražeči pašnjake počeli su upadati na pasišta i polja Ledeničanima i Senjanima. Uzurpiraju i pašnjake, a i na nekim sjenokošama počinju obrađivati tlo. Ne mogavši im stati na kraj Ledeničani i Senjani počinju voditi sudske sporove protiv ovih Bunjevaca. Oni pak za tužbe ne mare, ne boje se ni vojne sile. Nastaviše i dalje po starom te si grade nastambe i krče šikare i polja ograđuju kao svoja. Zapisi o sudskim sporovima protiv Bunjevaca Krmpoćana javljaju se sve do1681. godine. Krmpoćani do1636. godine osvojiše sva zemljišta od Ledenica do Senja.Treća seoba započinje1654. godine. Bunjevci naseliše Senjsku Dragu,Melnice,Vratnik te na područjeKrasnog. U ovoj seobi sudjelovali su Rukavine, Devčići, Samaržije, Štokići, Babići, Adžići, Margete, Horvačevići, Miškulini, Markovići, Modrići, Popovići, Lukanovići, Skorupi, Smokrovići, Vrbani, Žarkovići, Trošelji, Buljevići, Njegovani, Lucići, Gržetići, Mandekići, Grubišići, Dešići, Rogići, Vukušići i Dadići. Svega skupa na tlo Like,Gorskog kotara i Primorja naselilo se preko 6.500 Bunjevaca. PredTurcima je u to vrijeme od Senja doKarlobaga izbjeglo preko 12.000 Hrvata-čakavaca, ovi sunastanili područje Gradišća.
KnezražanačkiJerko Rukavina zajedno je s knezomvinjeračkimDujmom Kovačevićem poveo1683. godine Bunjevce u Bag (današnjiKarlobag). Nekoliko godina poslije,1686. godine, poveli su Bunjevce dalje uLiku. Put kojim su poveli svoj narod bio je preko prijevojaBaških vrata, a smjestili su se u četirima selima:Brušanama,Trnovcu,Smiljanu iBužimu.[2]U svezi s ovim seobama je spontani svehrvatskiustanak stanovništva protiv osmanske vlasti, u kojem su sami oslobodili Dalmaciju i prodirali u Liku. Mlečani su izbjegavali zamjeriti se Turcima, no kad su uvidjeli uspješno odvijanje ustanka, pristupili su savezu Svete Lige i objavili rat Turcima sljedeće godine.[3]
Bunjevci uBačku iMađarsku sele u prvoj polovici17. stoljeća (negdje1620.) pod vodstvomfranjevaca Andrije Dubočca (s 2700 duša), Mihovila iz Velike s 2.300 ljudi, Ivana Seočanina (1.500 ljudi), zatim Ilije Dubočca, Josipa Rančanina i Šimuna iz Modriča sa 6.500 ljudi koji su poveli i svoju stoku, zatim Grge Zgonščanina iz područjaMostara s 4.500 ljudi i Jure Turbića s 5.300 ljudi. Gotovo 23.000 Bunjevaca naselilo jePodunavlje iPotisje. Naseliše gradove i mjesta u krajevima odDeronja prekoSombora i dalje doPešte iOstrogona. U starim rukopisima nazvaše ove ljude 'Dalmatincima' (Dalmatinima) navodeći da s njima pod vodstvomfranjevaca došli i Bunjevci iz Hercegovine. Bunjevci u Bačkoj unatoč teškoj političkoj situaciji sačuvaše također svoj jezik, kulturu, pjesme i pisanu riječ.
Veće seobe počinju nakon bitke kod Beča 1683. godine, a jedna se zbila pod vodstvom 18 otaca sv. Franje, koji su u Bačku stigli u jesen 1686. godine, gdje je već bilo oko 150 bunjevačkih obitelji, no nema zapisa kada je ovih 150 obitelji doselilo. Među njima se spominju Prćići.
Seoba završava 1687. godine pod vodstvom Markovića, Vidakovića i otaca franjevaca preko Hrvatske i Slavonije u Bačku. U isto vrijeme spada seoba Bunjevaca iz Bosne, Hrvatske i Dalmacije pod vodstvom šest otaca franjevaca.Po spisima biskupa Nikole Plumba ovih šest otaca su:1. Otac Andrija Dubočac franjevac iz dubočačke župe dovede u bačku 2700,2. Otac Mihovil Velika 2300,3. Otac Ivan Seočanin iz Majevaca 1500,4. Otac Ilija Dubovac i o. Šimun Rončanin iz Modrića 650,5. Otac Zgozđanin iz Sevčine 4500,6. Otac Đurađ Turbić iz Čuzmadagnja 5300, duša.Svi ti Bunjevci bijahu smješteni u okolini Segedina, Subotice, Baje i Sombora. Prva najpoznatija prezimena bila su: Adamović, Antunović, Barišić, Bilogrivić, Grubišić, Dujmović, Vojnić, Dulić, Mamužić, Ivković, Stipić, Šarčević, Stantić, Guganović, Kuntić, Kusulja, Skenderović, Mandić, Rajić, Vidaković, Čović, Piuković, Rudić, Latinović, Pilasanović, Vuković, Čilić, Boganović, Bogišić, Beretić, Parčetić, Marković, Carinić, Lovrić, Jurić, Mihalović, Sudarević, Vujković, Kujundžić, Peić, Malagurski, Matković, Kulić, Neorčić, Kajić, Jaramazović, Horvacki, Gršić, Francišković, Delić, Barić, Blesić, Pastorović, Drnić.
U starijim dokumentima se bunjevački Hrvati nalaze i pod imenima Dalmatinaca, Bunjevaca i Ilira.[4]
U samoj Bačkoj tek se u19. stoljeću pojavljuje ime Bunjevac, a Bunjevcima su to ime radije davali drugi nego što su ga Bunjevci davali sami sebi. Mnogi Bunjevci su semađarizirali za vrijeme Habsburškog Carstva odnosno Austro-Ugarske. Kod nekih to je bilo izrazom vlastitog interesa otuđene elite, a u drugim slučajevima to je bilo posljedicom agresivne, antimanjinske, asimilatorske politike Kraljevine Ugarske koja je nastojala pomađariti sve manjine, a posebice su im na meti bili Bunjevci i Šokci. Dio Bunjevaca posrbio se pod utjecajem velikosrpskih idejaVuka Karadžića.[5] Dio tih Bunjevaca je do propasti Austro-Ugarske bio žestokim pristašama mađarizacije, a kad su ostali bez jednog gospodara, priklonili su se novom gospodaru.1990-ih, režim Slobodana Miloševića je promicao "posebnu" "bunjevačku naciju" "koji nisu Hrvati", a uz potporu tog režima se formirala Bunjevačko-šokačka stranka koja je koalirala sa Socijalističkom partijom Srbije,JUL-om iSRS-om.[5]
Za buđenje hrvatske nacionalne svijesti kod Bunjevaca bilo je podosta pogubno to što su se bunjevački Hrvati 1848. godine stavili na stranu Mađara u njihovoj revoluciji.Uz okolnost nedovoljnog broja škola na hrvatskom jeziku, i zaluđenost bunjevačkih intelektualaca mađarskim nacionalnim životom i kulturom te sjajem i raskošem mađarske aristokracije, samo su išle na rukupomađarivanju viših slojeva bunjevačkih Hrvata.
Godine1868. sastale su se bunjevačke čelne osobe i izaslanici. Odlučili su da će se i dalje držati nadimka Bunjevaca, jer su procijenili da bi u slučaju uzimanja svog pravog nacionalnog imena, hrvatskog, da bi bili izloženi još ustrajnijem pritisku i progonu od mađarskih vlasti, čiji su se mađarizacijski potezi iznimno razmahali nakon austro-mađarske nagodbe 1867. godine. U tom pravcu objašnjava zašto je u preporodno doba bila takva razlika između Srijema i Bačke. Dok su po Srijemu, koji je bio u Kraljevini Hrvatskoj, nicale ustanove s hrvatskim predznakom, u Bačkoj se pokretalo čitaonice i sl. ustanove pod neutralnim, eventualno bunjevačkim imenom. Primjerice,Pučkoj kasini je odobren rad tek kad je iz izvorno predloženog imena izbačen pridjev "Bunjevačka". Neutralne nazive se koristilo jer bi uporaba hrvatskog ili do tada često zastupljenogdalmatinskog imena za Bunjevce, moglo povući teške političke optužbe za nelojalnost, panslavizam i sl., pa su s neutralnim imena trebali vlastima dokazati da su odani mađarskoj državnoj ideji.[6]
Dana26. srpnja1945. godine subotički dnevnikHrvatska riječ napisala je podulji članak naslovljen "Mi smatramo da su Bunjevci po narodnosti Hrvati", u kojem su obrazložili nacionalnom podrijetlu Bunjevaca. Od bitnijih dijelova, valja istaknuti ove: "Takozvano «necionalno pitanje» Bunjevaca postoji... Ono postoji još samo kao zabluda, ostatak u mišljenju, navika, a negdje kao zlonamjerna tendencija da stvori jedno pitanje više i u tome prave teškoće. Starije ljude, koji još žive u tradicijama, mi razumijemo. I nama je ime "Bunjevac" drago, ali kao oznaka porijekla, a ne kao nacije, jer po naciji mi smo Hrvati. Mi smo samo protiv onih koji ovakav naš stav zlonamjerno tumače kao zabranjivanje imena "Bunjevac", kaže se u indikativno objektivnom pisanju tadašnjih novina."
Velikosrpskim krugovima nije nikako odgovaralo buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Bunjevaca. Raspadom Austro-Ugarske snažno se krenulo s pokušajima srbiziranja Bunjevaca. Unatoč pokušajima srpske administracije, koja je brojne Bunjevce klasificirala pod kategoriju "katolički Srbi", vrlo ih se malo deklariralo katoličkim Srbima.
Zbog neuspjeha te akcije, krenulo se s politikom vezivanja Bunjevaca samo za regionalno ime odnosno držanja što dalje od hrvatstva. Da bi mogli doći na visoke dužnosti, Bunjevci su se morali odreći svoje hrvatske ideologije, i prijeći u režimske stranke. Primjer za to je gradonačelništvo nad Suboticom. Starješina Hrvatskog sokola prijePrvoga svjetskog rata iHSS-ov član Ivan Ivković Ivandekić je za dolazak na mjesto gradonačelnika morao pristupiti Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci, te kasnije zatim Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici.[8]
Vojna obavještajna služba iz Subotice1934. godine izvijestila je šefa u Beogradu o buđenju hrvatske svijesti među Bunjevcima, poglavito zahvaljujući svećenstvu i inteligenciji (spominju i književnika Petra Pekića, autora povijesti Bunjevaca-Hrvata, čiju su knjigu zabranili jer "širi plemenski separatizam"), navodeći da je "sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta", tako da "Na severu naše države... mi imamo danas 100000 novih Hrvata".[8]
Projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda, na štetu Hrvata bio je dijelom projekta, kojim se išlo zatrti trag postojanja Hrvata uopće. Promicanje bunjevačke nacije, sve u cilju smanjenja broja Hrvata i stvaranja umjetne nacije Bunjevaca, sve u cilju pripisivanje iste Srbima ("Srbi katoličke vjere") bilo je izraženo za zadnjih desetljeća Jugoslavije, a u pojedinim srpskim političkim i jezikoslovnim ekspanzionističkim krugovima još i prije.
Sliku o dekroatizacijskim nastojanjima vladajućih krugova u Srbiji najbolje je dao bunjevački Hrvat, filozofTomislav Žigmanov: "Milošević je odlučio Hrvate u Vojvodini umjetno podijeliti, pa je financijski podupirao organiziranje Bunjevaca, davao im je novac za izdavanje knjiga i novina, a oni su kao sluge za uzvrat lovili Hrvate po Vojvodini kako bi ih Milošević mogao slati na frontove. Dolaskom Koštunice Bunjevci proživljavaju renesansu. Hrvatska politička elita u Vojvodini i vodstvo DSHV-a nisu dorasli rješavanju toga problema, a vlasti u Hrvatskoj za njega su posve nezainteresirane".[9] Naglasio je i da se brojni vojvođanski Hrvati i danas izjašnjavaju kao Bunjevci zbog straha za svoju egzistenciju, jer biti Hrvat u Srbiji nije baš popularno.[9]
Jedna od najboljih potvrda da je nacionalno izjašnjavanje kao "Bunjevac" vid kriptohrvatstva je i podatak, kojeg je dao generalni konzul Republike Hrvatske u Subotici,Davor Vidiš, u emisiji Otvoreni studio Radija Subotice,26. rujna2007. godine: "U interesantnoj smo situaciji, jer smo svjesni da neki od pripadnika takozvane bunjevačke nacionalne zajednice imaju hrvatske dokumente koje su stekli temeljem činjenice da su prezentirali dokumente u kojima su se izjašnjavali kao Hrvati."[10]
Poznati Bunjevci ovako su izrekli svojehrvatstvo[11]:
Narječje Bunjevaca ještokavsko, ikavskog govora; u Hrvatskoj se sačuvao u dijelovima Dalmacije, odakle su ga sa sobom donesli osobito na područje od Senja do Krmpota (naselja Krivi Put,Alan i Krmpote). Daljnjom seobom Bunjevci ovaj govor šire i u Liku gdje još govore 'lipo dite', 'sino' (sijeno), 'vridan bija'. I u seobi u Bačku isti je slučaj i čuvaju svoje "dragocjeno" 'i' ('pisma', itd.).
| Pleme | Opširnije |
|---|---|
| Baleni | Balene poznajemo još od ranog 17. stoljeća kao Balenoviće, 1605. sele uLič, četiri godine kasnije (1609) nalazomo ih u selimaŠator iPodomar, gdje su se još zadržali. Dio Balena kasnije odlazi u Balensku Dragu, a kasnije i uLovinac (Lika).1745. dolaze uSkočaj iSveti Rok. Baleni su snažno bunjevačko hrvatsko pleme koje danas nalazimo po mnogim mjestima. Mnogo ih je (kao Balenovića) kodSlavonskog broda. |
| Blaževići | Ovo pleme veoma se razgranalo poGorskom kotaru, Primorju i Lici, osobito uMrkoplju,Sungeru,Smokvici, Starom Selu, i Mrzlom Dolu. Pleme kasnije odlazi uLovinac iGračac, pa uBužim iSmiljan, na koncu iSibinj kod Slavonskog Broda gdje su odselili i mnogi Pavelići. |
| Budisalići iliBudiselići | Vrlo poznato hrvatsko bunjevačko pleme koje 1605. nalazimo u Liču. Prenapučenost ih tjera u Liku (Lovinac). Ovi se uskoro se šire poLokvama,Sungeru iMrkoplju, na koncu polaze tragom Balena i Pavelića u Sibinj kod Slavonskog Broda gdje ih nazivamo Budisavljevićima. Pleme je veoma plodno a šire se i nadalje pod imenom Budiselići. |
| Butorci | Ovo je jedno od najpoznatijih plemena Bunjevaca, selili su se uLič ali su odselili u Mrkopalj,Tuk i Sunger. Odlaze i u područjeLedenica. |
| Cvitkovići | Cvitkovići su porijeklom iz Hercegovine (područje rijekeNeretve), također sele uKrmpote, (Klenovicu) i više naselja u Lici. |
| Jovanovići | Doseljavaju se u drugoj seobi (1627) na područje Zagona. Naseljavaju se i u Novi Vinodolski i u Crikvenicu. |
| Krmpotići | Pleme Krmpotića, nalazimo još u 15. stoljeću u Hercegovini. U Lič dolaze1605. odlaze a neki u naseljavajuVeljun, dio Krivog Puta. Jedno od najmnogoljudnijih plemena Bunjevaca naseljavaju i područja Senjske Drage, Stolca,Senja, zatim u Pazarište,Bilaj pa i uUdbinu. |
| Krpani | Pleme Krpana također je veliko, od1627. mnogo ih je u Mrkoplju. Osobito ih ima u Krmpotama, i toDrinku iRuševu, otuda neki sele u Liku, Lovinac i Lipe kod Gospića. Mnogi odlaze uZagreb, Rijeku, Crikvenicu, Novi Vinodolski i Slavoniju. |
| Matijevići | U Lič 1605. seli dvije obitelji, napustili su ga kao i Pavelići. Matijevići sele u područje Prizne, a otuda kasnije i Pazarišta, Lovinac i Kanižu u Lici. |
| Miletići | Ovo pleme također seli 1605 u Lič, ali ih više tamo nema. Pleme kasnije odlazi u krmpotsku Klenovicu, pa i u Smiljan, Pazarište i Lovinac. |
| Pavelići | Pavelići su jedno od najvećih i najpoznatijih bunjevačkih plemena. U Lič sele u drugoj seobi (1627.) ali se tamo nisu dugo zadržali i tamo više nema nijedne njihove obitelji. U Poljicama podnoMosora (poR. Pavelićevim) podacima postoje tri obitelji. Nadalje, ima ih u selu Čaporice kod Sinja gdje žive kao Pavelići i pod prezimenom Pavel. Iz Liča Pavelići se vraćaju natrag i naseljavaju se u spomenutom Krivom Putu, točnije u Mrzlom Dolu i Serdarima, a jedna grupa odlazi u Krmpotsko selo Bilo. U 18. stoljeću dio Pavelića naseljava Zabukovac iPodbilo. Pavelići se dalje šire u Liku, pa dolaze uSmiljan,Otočac iLovinac. otuda mnogi odlaze i uSibinj kodSlavonskog Broda. |
| Pavličevići | Iz Liča Pavličevići sele samo u Krmpotsku Luku iDrinak. Neke obitelji sele u Slavoniju. Od ovog plemena poznat je povjesničar dr.Dragutin Pavličević, autor knjiga o porijeklu Bunjavaca Like i Hrvatskog Primorja. |
| Pećanići | u Lič dolazi1605. jedna obitelj, odlaze zatim u Šator pa u Pazarište u Lici. i |
| Peričići | Doseljavaju se u trećoj seobi na područje Zagona. Naseljavaju se i u Novi Vinodolski i u Crikvenicu. |
| Petrovići | Pleme Petrovića porijeklom je od krmpotskog kneza Damjana Krmpotića koji ih 1605. dovodi u Lič. Danas žive u Mrkoplju, Sungeru i Fužinama. |
| Pilipovići | Pilipovići ili ponekad Filipovići su iz Hercegovine došli u Dalmaciju, pa u Lič.1626. naseljavaju Bilo, Podomar i Ruševo. Ovo pleme snažno se razvilo pa su mnogi naseljeni u Zagrebu, Senju, Novom Vinodolskom, BIH i Slavoniji. |
| Prpići | Ovaj snažan rod Bunjevaca u 17. stoljeću naseljava Primorje i sve do Karlobaga. Vrlo se brzo šire, pa odlaze u Mrkopalj, Švicu, Gospić. Ima ih po svim kontinentima. Jedan od Prpića (Rudi Prpić; tamo poznat kao Rudy Perpich, bio je i guverner države Minnesote. |
| Radoševići | Druga najjača bunjevačka grupa u Liču. Ima ih dosta u Mrkoplju i nešto u Tuku i Sungeru. Preko Primorja neki Radoševići odlaze u Pazarišta a kasnije sele u Slavoniju. |
| Rončevići | Kuterevo |
| Rukavine | |
| Starčevići | Oni su uz Radoševiće najbrojniji stanovnici Liča, 107 kuća (1933), nadalje tridesetak kuća u Mrkoplju, nešto u Sungeru i Tuku. Starčevići su brojni i u Lici, osobito u Gospiću i Smiljanu. Najpoznatiji im je pripadnik dr.Ante Starčević izŽitnika (1823-96.) |
| Šojati | Šojati također sudjeluju u područje Liča gdje ih još ima. Dio Šojata naseljava kasnije i Senjsku Dragu, neki prelaze i u Liku, osobito u Gospić. Između dva svjetska rata mnogi odlaze u Slavoniju. Danas su brojni uZagrebu. |
| Tomičići | Ovo pleme 1633. iz Liča odlazi naStanića Brig, zatim dolaze bliže moru, kod Tomišine Drage, i na koncu se za stalno nasaeliše u naselju Rupa. Veliki dio Tomičića danas živi u Senju, Rijeci, Novom Vinodolskom iZagrebu. |
| Tomljanovići | Ponekad se nazivaju i Tomljenovići, sudjeluju u seobi u Lič, a neki odlaze i u Sunger. Obitelji Tomljanovića 1633. prelaze na područje između Ledenica i Senja pa i na područje Karlobaga, Lukovog Šugarja i Crnog Dabra, neki odlaze i uSunger. Naseljavaju se i u Lici u Smiljanu i Lovincu. Tomljanovići su vrlo brojni, mnogo ih je danas u Zagrebu. Tomljenovići su u današnje vrijeme naseljeni najviše na području grada Zagreba, u inozemstvu u Vancouveru, Illinoisu, Chichagu, Sidneyu, Nebraski, Michiganu, Kaliforniji. Jedan od najpoznatijih Tomljenovića bio je izabran dva puta za Hrvatskog bana 1919. – 1920. dr.Tomislav Tomljenović i 1920. – 1921. godine. |
| Vrkljani | Vrkljani izSenja naseljavaju Lovinac (1691) pod vodstvom Petra Vrkljana. Njegovi potomci potom naseliše Sveti Rok i Pazarišta u Lici. Neke obitelji Vrkljana postaju plemićke. U Hrvatskom zagorju 1828, barun Vrkljan sagradio je dvorac Januševac uPrigorju Brdovečkom kraj Zaprešića. |
| Vukelići | Veoma su brojan rod, nalazoimo ovaj plemeniti narod hrvatski u Drežnici gdje ima i Srba Vukelića. Vukelića ima nadalje u Vukelić Dragi, Kuterevu (odakle je i pleme Rončevića), zatim u Klancu, Melnicama, Žutoj Lokvi. -Sva su ova bunjevačka plemena pokazala veliku reprodukcijsku moć i snagu za održanjem. |
Bunjevci su izvorno pastirski narod koji živi od uzgoja stoke, goveda, ovaca i koza, bili su svakako vrsni stočari. Poljoprivreda im je bila dosta oskudna, povrće nisu nikada uzgajali, a na stolu se najčešće našla palenta i 'mliko', zatim sir, maslo, jaja, meso se iz štednje jelo rjeđe. Siromašni bunjevački puk ipak je bio veoma gostoljubiv, a to su ostali i danas. Pred gosta, bio poznat ili stran, stavlja se sve što se ima. Žene su se prije bavile predenjem, pletenjem i tkanjem od vunene pređe. Kuće su imale jednu ili dvije prostorije, često u zavjetrini od metar i više debelog kamenog zida, goveda su često bila pod istim krovom s ljudima. Namještaj bio im je oskudan a jelo se iz iste posude, obično zemljane, drvenim žlicama.
Cesarica,Klenovica,Krasno Polje,Krmpote,Krivi Put,Lič,Lukovo Šugarje,Senjska Draga,Stinica,Seline,Zagon. Osim u ovim naseljima Bunjevaca ima dosta po drugim gradovima i naseljima. Značajna takva naselja su:Bakar,Bjelovar,Brinje,Buje,Buzet,Crikvenica,Čakovec,Čazma,Daruvar,Delnice,Donji Miholjac,Drniš,Duga Resa,Đakovo,Glina,Gospić,Ilok,Imotski,Jastrebarsko,Karlovac,Krapina,Kutina,Kutjevo,Metković,Novi Vinodolski,Ogulin,Oštarije,Otočac,Pakrac,Pleternica,Poreč,Pula,Ražanac,Rijeka,Rovinj,Samobor,Sibinj,Sinj,Sisak,Starigrad-Paklenica,Subotica,Sombor,Šibenik,Trilj,Trogir,Udbina,Valpovo,Varaždin,Virovitica,Zadar,Zagreb,Žuta Lokva.
Naseljavanjem Bunjevaca na područje Velebita te u zaleđu Senja, ovo područje postaje poznato kaokrmpotsko. U području kod današnjeg Krivog Puta, iznad Senja, izgubili su se konji senjskihventurina (izbjeglice pred venecijanskom vlasti). Prema predaji, u potrazi za njima, jedan ih je Bunjevac uputio da su otišli 'onim krivim putićem'. Kraj inače dotada poznat kao svetojakovski i kasnije krmpotski, dobio je od tog vremena naziv Krivi Put.
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
