Češka, ponekad iBohemija (češki:Čechy;njem.Böhmen) povijesna je pokrajina koja, zajedno sMoravskom i dijelomŠleske čini najveći dio današnjeČeške Republike. Češka obuhvaća dvije trećine na zapadnom i središnjem dijelu današnjeg državnog teritorija.
Češka pokrajina obuhvaća 52.750 km2, a u njoj živi 6,25 milijuna stanovinka, od ukupno 10,3 milijuna stanovnika Češke Republike. Na sjeverozapadu, zapadu i jugozapadu graniči sNjemačkom, na jugu sAustrijom, na istoku sMoravskom i na sjeveroistoku sPoljskom. Češke granice ocrtane su planinskim lancima kao što jeČeška šuma,Rudna gora iKrkonoše usudetskom kraju.
Na području Češke šume izvire rijekaVltava koja potom prolazi kroz cijelu Češku i kroz glavni gradPrag, te se ulijeva uLabu. Klima je kontinentalnoga tipa s hladnim zimama i velikim termičkim skokovima. Planine su obrasle crnogoricom i bjelogoricom do najviših vrhova, dok se na obroncima uzgajaju poljoprivredne kulture.
Rimski autori donose prvo jasno spominjanje ovog područja pod nazivomBoiohaemum, što je biogermanski naziv za domovinuBoja (lat.Boii) koji su pripadaliKeltima. U vrijemeseobe naroda ovim su područjem prelazilagermanska islavenska plemena, a već u1. st. pr. n. e. ovdje su se naselili Germani, vjerojatnoSvevi. Među njima bili su iMarkomani. Nakon što su oni otišli dalje prema jugozapadu, zamijenili su ih oko6. stoljeća slavenski preci današnjihČeha.
Naslov „kralj Češke (Bohemiae)“ prvi su ponijelivojvodaVratislav II. (1085.) iVladislav II., no njihovi su se nasljednici vratili naslovu vojvode. Kraljevski naslov postao je nasljednim1198. u dobaOtakara I. Njegov unuk,Otakar II. (kralj od1253. do1278.) utemeljio je kratkotrajno carstvo koje je uključivalo i današnjuAustriju. Sredinom13. stoljeća započelo je doseljavanjeNijemaca, jer je dvorska politika nastojala nadomjestiti gubitke stanovništva nastale za vrijememongolske provale uEuropu1241. Nijemci su se smjestili ponajviše uz sjevernu, zapadnu i istočnu granicu Češke, premda su se mnogi nastanili u gradovima po cijelome kraljevstvu.
U najvećem dijelu bio je to seljački ustanak protiv carskih snaga, a predvodio ga je bivši trgovacJan Žižka iz Trocnova, koji je rabio nove taktike i naoružanja, kao što suhaubice ipištolji (češki:píšťala = frula, pištaljka), te oklopne kočije. Nakon Žižkove smrti, zapovjedništvo je preuzeoProkop Veliki pod čijim su vodstvom husiti pobjeđivali kroz sljedećih deset godina. Ipak, s vremenom su se husiti podijelili u dvije glavne stranke, umjereneutrakviste i zagriženijetaborite. Nakon što su se utrakvisti vratili u okrilje Katoličke Crkve, uspjeli su1434. poraziti taborite ubitci kod Lipanyja. Žigmund je tom prilikom izjavio: „Samo Česi mogu poraziti Čehe.“
Unatoč pobjedi, češki su utrakvisti i dalje1436. morali pregovarati ovjerskoj slobodi. Prem Bazelskim sporazumima proglašen je mir i sloboda ispovijedanja vjere između katolika i utrakvista. Taj će mir međutim trajati kratko, do1462., kad jepapaPio II. proglasio Bazelske sporazume nevažećima.
1458. izabran jeJuraj Podjebardski za češkoga kralja. On je pokušao oblikovati sveeuropski „kršćanski savez“, koji je imao ujediniti sveeuropske zemlje u zajednicu utemeljenu na zajedničkoj vjeri. Pregovori u tom pravcu nisu nikad dovršeni, a Jurjev je položaj dodatno otežan pogoršanjem odnosa s papom.
Između1436. i1620. u Češkoj je vladala vjerska sloboda, te je u tom razdoblju ona bila jedna od najliberalnijih zemalja kršćanskoga svijeta. CarSvetog Rimskog CarstvaRudolf II., car Svetog Rimskog Carstva izabrao jePrag za svoju prijestolnicu, a premda je sam bio katolik, na inzistiranje češkogaplemstva objavio je1609. ispravuMaiestas Rudolphina, kojom je potvrđena staraConfessio Bohemica iz1575.
Nakon što je carFerdinand II. počeo potiskivati prava protestanata u Češkoj, došlo je do pobune, čime je1618. započeo iTridesetogodišnji rat. Knez izbornikFridrik Falački, koji bio protestant, po odluci češkoga plemstva, izabran je za češkoga kralja, a postao je poznat kao „zimski kralj.“ Fridrikova žena,Elizabeta Češka, poznata kao „zimska kraljica“ ili „kraljica srdaca“, bila je kćiengleskoga kraljaJakova I. Nakon Fridrikova poraza1620., 26 čeških vođa, zajedno sJanom Jeseniusom, rektorom Karlova sveučilišta, pogubljeni su u Pragu, a ostali su morali otići u progonstvo. Njihova zemlja prenijeta je u vlasništvo lojalnih katolika, većinombavarskoga isaskoga podrijetla, čime je okončana reformacija u Češkoj, a Prag više nije bio prijestolnica carstva.
Sve do tzv. „obnovljenog ustava“ iz1627.njemački jezik uveden je kao drugi službeni jezik u češkim zemljama, dok ječeški ostao prvi službeni jezik kraljevstva. Plemstvo je govorilo kako njemački, tako ilatinski jezik, iako se njemački sve više širio, dok se češkim govorilo većinom na selu. Službena čaška samostalnost još je više ugrožena kad je1746. Češki sabor odobrio upravnu reformu koja je podrazumijevala nedjeljivostHabsburške Monarhije i centraliziranu upravu. Tom je odlukom Češka dvorska kancelarija sjedinjena sAustrijskom dvorskom kancelarijom.
Zemlje Češkoga državnog prava: Češka (ružičasto), Moravska (žuto) i Austrijska Šleska (narančasto). Karta iz1892.
Krajem18. stoljeća razvio seČeški narodni preporod u kojem je uzeo dijela i dio češkoga plemstva. Preporodni se pokret zauzimao za obnovu povijesnih prava Češkoga Kraljevstva, te je češki jezik morao imati prednost nad njemačkim kao jezik državne uprave. ProsvijetljeniapsolutizamJosipa II. iLeopolda II., koji je dozvolio širu uporabu manjinskih jezika, dao je krila preporodnom pokretu, no mnoge od tih reformi kasnije su opozvane. U vrijemerevolucije iz 1848. – 1849. mnogi su češki domoljubi zahtijevali češku samostalnost od habsburške Austrije, no na koncu su bili poraženi. Raspušten je i stari Češki sabor koji je bio posljednji ostatak negdašnje neovisnosti, no češki je jezik u tom razdoblju doživio svoje novo rođenje.
Po završetkuBachova apsolutizma, zasijeda ponovno izabran Češki sabor. Službeno proglašen program, kako čeških liberalnih političara, tako i većine češkoga plemstva, postaje obnova stare Češke krune, to jest jedinstva Češkog Kraljevstva,Moravske Marke iŠleskoga Vojvodstva. Taj će program biti poznat pod nazivomČeško državno pravo. Stranke koje su predstavljalenjemačku manjinu i manji dio plemstva izjavljivale su vjernost centralističkom Ustavu (tzv.Verfassungstreue). Nakon austrijskoga poraza uAustrijsko-pruskom ratu1866.,ugarski političari uspijevaju1867. s dvorom sklopitiAustro-ugarsku nagodbu kojom je stvorena dualnaAusto-Ugarska Monarhija. Pokušaj Čeha da se stvori austro-ugarsko-češka monarhija propao je1871., no program Češkog državnog prava ostao je službena platforma svih čeških političkih stranaka (osim socijaldemokrata) sve do1918.
NakonPrvog svjetskog rata Češka je postala dijelom zajedničke države u koju su uz nju ušle i Moravsko-Šleska, kao i sjeverni dio Ugarske u kojem su živjeliSlovaci (Slovačka), te potkarpastko područje. U vrijeme svoga prvoga predsjednika,Tomáša Masaryka, Čehoslovačka je postala bogata i liberalna demokratska republika. NakonMünchenskog sporazuma iz1938. dijelovi Češke koje su nastanjivali pretežito Nijemci (Sudeti) pripojeni suTrećem Reichu. Bilo je to jedino povijesno razdoblje u kojem je područje Češke bilo podijeljeno. Sljedeće godine i ostatak Češke te Moravska pripojeni su Njemačkoj, a slovački dio postao jeSlovačka Republika, njemačka satelitska država. Do1945. Češka bez Sudeta i Moravska činile su Češko-moravski protektorat (njem.Reichsprotektorat Böhmen und Mähren). NakonDrugog svjetskog rata većina Nijemaca protjerana je iz Češke i Moravske takozvanimBenešovim dekretima.1949. Češka je prestala biti administrativna jedinica unutar Čehoslovačke, a cijela je zajednička država podijeljena na pokrajine.
Po raspadu Čehoslovačke1993., područje stare Češke postalo je dijelom noveČeške Republike, koja se prostire na svim zemljama nekadašnjeg Češkoga državnog prava (Češka, Moravska i Češka Šleska). Češki Ustav iz1992. odnosi se na „građane Češke Republike u Češkoj, Moravskoj i Šleskoj“, te proglašava kontinuitet državnosti sa starom Češkom krunom. U suvremenoj Češkoj Republici Češka nije zasebna upravna jedinica, nego je cijela zemlja podijeljena na 13 pokrajina i glavni gradPrag.
