| Bijeli oci | |
|---|---|
| Godina osnivanja: | 1868.[1] |
| Mjesto osnivanja: | Alžir[1] |
| Utemeljitelj: | Charles Martial Lavigerie |
| Stan Lubungu[2] |
Misionari Afrike, popularnoBijeli oci,rimokatoličkaredovnička družba. Ženska grana zove seBijele sestre.[2]
PonadCedronske doline, kod Ovčjih vrata (Lavljih vrata, vrata Sv. Stjepana) se nalazi crkva sv. Ane, za kojuJakovljevo protoevanđelje govori da je ondje nekad bila kuća Joakima i Ane i da se u njoj rodilaMarija. Crkva je sačuvana jer su muslimani 700 godina u njoj imali školu svog vjeronauka. Isti su ju poslije u znak zahvale dali Francuzima zato što su im pomogli u jednom od ratova. Danas ju drže belgijski Bijeli oci, koji su držali grkokatoličko sjemenište. Franjevci u istoj crkvi održavaju misu za blagdan Male Gospe i Bezgrešnog Začeća.[3]
Bijeli oci (Afrički misionari) izdaju i uređuju časopis "Afrika". Trenutni ravnatelj je otac Claudio Zuccala.[4]
Osnovani su 1868.[1] (1869.)[2] godine. Osnovao ih je31. listopada1825. –26. studenoga1892.). Prva zadaća bila im je prisutnost i svjedočenje te podizanje gospodarstva i prosvjete u Alžiru, Sahari i Tunisu. Zemljopisno područje djelovanja proširio im je papaLav XIII. Povjerio im je veliku površinu podsaharske Afrike, od obala Indijskog oceana do istoka današnjeg DR Kongo.[2]
Godine 1872. je u mjestašcuBagamoju sagrađena prva rimokatolička crkva uTanzaniji, u mjestu koje je bilo trgovište robovima. Ti robovi su bili temeljem tuzemnog kršćanstva. Bijeli oci su odigrali veliku ulogu ovdje, jer su otkupljivali robove, no za razliku od dotadašnjih kupaca, davali su im slobodu te nudili Krštenje. Zadnja ropkinja je otkupljena1890. godine. Ista je umrla u dubokoj starosti, kao kršćanka.[5]
Bili su prvim misionarima uUgandi. Došli su1879.,[6] no morali su otići već 3 godine poslije, na pritiske domorodačkog kralja Mtese kojeg su nahuškali fanatični arapski trgovci, no vratili su se 1894. godine.
Godine 1890. osnovali su glasoviti samostan na otokuLupiti kod jezera Tanganjike za otkupljivati i tako oslobađati robove te za posvajati siročad.[2]
Također su bili prvim misionarima u Južnoj Africi, uzoblate,[7] prvo uLesotu, pa odandje uJ. Afriku.
Redovnički svećenici i časna braća redovito su dolazili iz europskih i sjevernoameričkih zemalja. Danas su im se pridružili mladići iz Afrike (90 % novih redovnika), ali i iz azijskih i latinskoameričkih zemalja. Priljev iz tih zemalja bio je toliko velik da je general reda (od 2016.) o.Stan Lubungu iz Zambije šaljivo primijetio da su Bijeli oci "pocrnjeli". Razlog je što su se najbrojniji europskih misionari, najviše iz Francuske, Belgije, Njemačke i Kanade (uz iznimku Poljske) zbog visoke dobi i bolesti vratili u matične zemlje, a djelatnost su preuzeli domaći Afrikanci, od kojih je najviše onih iz DR Konga, Burkine Faso, Gane. Siječnja 2019. bio je 1191 redovnik iz ovog reda koji je djelovao u 36 država u Africi. Od njih je 12 biskupa.[2]
Danas je na čelu reda Stan Lubungu.[2] Prije njega bio je Claudio Zuccala.[4]
Za 4 ubijena Bijela oca uTizi Ouzouu27. prosinca1994. te još 15 mučenikaislamskog terorizma, među kojima je ibiskup Orana mons.Pierre Claverie) se6. listopada2007. pokrenulo postupak zabeatifikaciju na biskupijskoj razini.Postulator je brat Giovanni Maria Bigotto.[8]
| ||||||||||||||||||||||||||||||||
