Prospero Lorenzo Lambertini rođen je31. ožujka1675. u Bologni, od oca Marcella Lambertinija, senatora Bologne, i majke Lurezije, rođene Bulgarini.Osnovno obrazovanje stekao je kod Somaschi svećenika u Bologni, a s trinaest godina prelazi na Kolegij Clementino u Rimu, gdje studira filozofiju, retoriku i teologiju. Već u devetnaestoj godini života,11. rujna1694., završio je teologiju naSveučilištu La Sapienza i doktoriraokanonsko igrađansko pravo. Kao sposoban pravnik, Lamertini brzo napreduje u službi. Godine1702. papaKlement XI. imenuje ga konzistorijalnim savjetnikom, a poslije i savjetnikomSvete Stolice. Od1708. obnaša službu promicatelja vjere. Tada je napisao traktat (opširnu raspravu) o kanonizaciji blaženih i svetih u pet svezaka „O beatifikaciji slugu Božjih i kanonizaciji blaženika” (De servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione), koje je i danas na snazi.[1] KanonikomBazilike sv. Petra i procjeniteljem Kongregacije obreda postaje1712., a godinu dana kasnije, Papinim domaćim prelatom. Bio je bliski suradnik kardinala Pietra Francesca Orsinija, a kada je on postao papaBenedikt XIII.,1725. imenuje ga naslovnim biskupom Teodozije. Dvije godine kasnije, isti Papa postavlja ga za biskupaAncone, a30. travnja1728. imenuje ga ikardinalom. Kao biskup Anone, Lambertini posjećuje sve krajeve svoje biskupije i svojim primjerom potiče vjernike na pobožnost. Po njegovu mišljenju, glavni razlog uspješnoga djelovanja u biskupiji bio je skladan odnos između biskupa iklera. Zbog njegovog uspješnog djelovanja u Anconi, Benedikt XIII. želio ga je premjestiti na neki viši položaj, na čemu se Lambertini zahvalio. Nakon smrti Benedikta XIII., bolonjski nadbiskup Lorenzo Corsini postaje papaKlement XII., i premješta Lambertinija1731. na svoje mjesto u Bologni. Kao nadbiskup Bologne, Lambertini se još više posvećuje radu. Ulaže napore u poboljšanje svećeničkog obrazovanja, te reformira program studija i sastavlja novikurikul u kojemu daje naglasak naproučavanje Svetog pisma ipatrologiju (povijesni, biografski, kritički i egzegetski studij koji proučava naučavanje i životsvetih otaca).
Godine1740. umire Klement XII. i kardinal Lambertini je pozvan u Rim nakonklave. U to vrijeme, Lambertini je uživao veliki ugled, ali njega nitko nije smatraoozbiljnim kandidatom. Konklave su započele17. veljače 1740. i u njima su sudjelovala pedesetčetvorica kardinala, od kojih je samo jetalijanskih bilo četrdeset šest. Podijeljenost među njima je bila toliko očita, da se punih šest mjeseci nisu mogli dogovoriti o nasljedniku Klementa XII. Kada je naposljetku kardinal Lambertini predložen kao kompromis, on je okupljenim kardinalima rekao: „Ako želite izabrati sveca, izaberite Gottija; želite li državnika, izaberite Aldobrandinija; želite li čovjeka, izaberite mene.“ Tako je i bilo. Prospero Lambertini izabran je za papu17. kolovoza1740. godine. Kada su ga pitali prihvaća li izbor, rekao je: „Da, i to iz tri razloga. Prvo, da ne podcijenim vaš izbor. Drugo, jer se ne želim suprotstaviti volji Božjoj. I treće, jer želim da završe ova nadglasavanja, koja predstavljaju sramotu vas i cijelog svijeta.” Uzeo si je ime Benedikt XIV. U čast svome prijatelju i zaštitnikuBenediktu XIII.
Pierr Subleyras, Portret Benedikta XIV., 1746., Metropolitan Museum of Art
Kao papa, Lambertini je slovio kao „prosvijećen“ i „moderan“ čovjek[1], nesumnjivo liberalan u svojim političkim odnosima, ali ne i u bitnim interesima za Crkvu i vjeru. Njegov pontifikat obilježile su i nestabilne političke prilike. Granice Papinske Države neprestano su se mijenjale ovisno o volji dvora uBeču,Parizu iliMadridu. Vojske su išle s juga na sjeverApenina i obratno prolazeći krozPapinsku Državu, bez traženja dopuštenja. Papinska vojska bila je nedostatna za bilo kakvu vojnu akciju. U takvim uvjetima, Benedikt je sklopiokonkordate saSardinijom,Napuljem,Španjolskom - kojoj je ostavljeno pravo imenovanja biskupa iHabsburškom Monarhijom - gdjeMariji Tereziji sa zakašnjenjem priznaje pravo nasljedstvahabsburških zemalja. Papa ponovno sPortugalom uspostavlja diplomatske odnose, koji su bili prekinuti u vrijeme pape Benedikta XIII. U svojoj državi uvodi brojne reforme u svrhu smanjenja zlouporaba. U encikliciVix Pervenit iz1745. upućenu talijanskim biskupima, dao je važne moralne smjernice u pogledulihvarstva i smanjenja kamatne stope na zajam. Papa uvodi novu regionalnu podjelu grada, u cilju veće administrativne učinkovitosti, potiče uvođenje novih i poboljšanih metoda upoljoprivredi, unapređuje trgovinu i smanjuje luksuz. Provodi restauracije mnogih rimskih crkava u povoduSvete godine1750. godine. DekretomMatrimonia quae iz1741. dopušta brak među nekatolicima, ako su u skladu s pravnim spisimaTridentskoga sabora. Zbog njegove nedovoljne obaviještenosti zabranio je misionarima u tadašnjojKini uporabu „kineskih običaja“ uliturgiji, što je imalo za posljedicu znatno usporavanjeevangelizacijeDalekog istoka. U duhovnim i vjerskim pitanjima Benedikt XIV. je ostavio trajni biljeg za cijelu Crkvu i njenu administraciju. Svojim bulama i enciklikama ostavio je Crkvi vrijedne dokumente pune mudrosti i učenosti.
Benedikt XIV. umro je3. svibnja1758. u osamdeset trećoj godini života. Nedugo prije smrti izrekao je misao: „Ja sada padam u tišinu i zaborav, jedino mjesto koje zaslužujem“. Šezdesetčetvorica kardinala koje je imenovao u svom dugom pontifikatu, podigli su mu uBazilici sv. Petra nadgrobni spomenik.
U znanstvenom pogledu iznimno je cijenio dubrovačkog isusovcaRuđera Boškovića, kome je povjerio analizu pukotina na kupoli znamenite bazilike svetog Petra u Vatikanu, kao i geografske izmjere uPapinskoj Državi.[2]
