| Balint Vujkov | |
|---|---|
 Balint Vujkov | |
| Rođenje | Subotica,26. svibnja1912. |
| Smrt | Subotica,23. travnja1987. |
| Zanimanje | književnik, novinar, sakupljač narodnog blaga |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Period pisanja | 1934. – 1971. |
| Književne vrste | pjesme, crtice, novele, romani, pripovijetke, eseji, drame |
| Teme | socijalne, ratne i poratne teme, znanstvena fantastika, bajke, priče za djecu |
| Portal o životopisima | |
Balint Vujkov (Subotica,26. svibnja1912. – Subotica,23. travnja1987.), bio jehrvatskiknjiževnik, sakupljač i obrađivač hrvatskih narodnih djela izVojvodine i susjednih država, pripovjedač iromanopisac.Dramatizirao je brojne narodne pripovijetke koje je sakupio i zapisao. Sakupljao ih je u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj (karaševski Hrvati), Češkoj, Vojvodini, Austriji, Hrvatskoj (u Lici) i na Kosovu[1] tijekom 55 godina. Osim hrvatskih, zapisao je i narodna djela Srba iz Mađarske i Rumunjske. Po značaju njegovog sakupljačkog rada ga pojedini stručnjaci stavljaju razinu s braćomGrimm iVukom Karadžićem.[2]Bio je pjesnik, pripovjedač, pisac bajki, fantastičnih priča, dramatik, publicist,polemičar, esejist, romanopisac. Bio je pokretačem i članom uredništva u većem broju književnih časopisa, novina i narodnih kalendara. Po struci je biopravnik. Radio je kao odvjetnik, u službi pravne pomoći i kao sudac subotičkog okružnog suda.
Balint Vujkov rođen je u Subotici 1912. godine. Rođen je u obitelji oca Franje Vujkova i majke Jelene (rođ. Poljaković Kovačev). Otac mu je bio krojač po zanimanju a poginuo je uPrvome svjetskom ratu,1915. godine. Vujkov je svoje školovanje polazio i završio u Subotici, osnovnu školu (1919. – 1923.), gimnaziju (1923. – 1931.), te nakon toga i Pravni fakultet (1931. – 1936.). Nakon završetka studija zaposlio se u jednoj banci u Subotici, gdje je radio kao pravnik, a zatim radio je kao odvjetnički pripravnik u više subotičkih odvjetničkih kancelarija do 1944. godine. Kada je Subotica1941. godine anektirana s ostatkom Bačke Mađarskoj, čim su mađarske okupacijske postrojbe ušle u grad, Vujkova su uhitile i zatočile uGradskoj kući, kao i sve osobe koje su okupatoru bile nepodobne. Trebao je biti odveden na strijeljanje kao i ostali nepodobni, no život mu je spasio mjesniMađar, odvjetnik Károly Kovács, otac poznatog mađarskog pjesnika iz Vojvodine i prevoditelja s hrvatskoga i sa srpskoga jezika. Ilegalno je Vujkov surađivao sNOP-om, zbog čega su ga, kao i zbog njegovih političkih ideja, okupatorske vlasti uhitile i poslale na prisilni rad, potom u kažnjeničkusatniju. Konac rata i oslobođenje od okupacije dočekao je u nacističkom logoru u Austriji.
Od1954. godine obavljao je razne dužnosti kao pravnik i odvjetnik, a od1966. do1973. godine bio je sudac Okružnog suda u Subotici.
Umro je u Subotici, 23. travnja 1987. godine u 75. godini života.
Otac je hrvatskog dužnosnika iz Vojvodine,Franje Vujkova.
Prozno stvarateljstvo mu je u prvim poratnim godinama u klasičnim, tradicionalno-realističkim okvirima.
Piše o tematici i problematici iz društvenog i obiteljskog životabačkihBunjevaca iŠokaca, na ponekim mjestima s istaknutom vjerskom inspiracijom.
Jedan je od pisaca proze koji su ranije pošli tragom socijalne literature.[1] Ranije je pošao tragom socijalne kulture, a poslije se opredijelio za ratne i poratne teme, u kojima je interpretirao svoje ratne dogodovštine i poratna zbivanja.[1] U njima je prikazao duhovnu riznicu Hrvata iz Bačke, Banata, Srijema, Slavonije, Like, Kosova, Austrije, Češke, Slovačke, Mađarske i Rumunjske.
Surađivao je s novinamaHrvatska riječ izSubotice.
Jednim je od predlagača osnutka PododboraMatice hrvatske uSubotici krajem1960-ih, pokrajJosipa Buljovčića,Matije Poljakovića i inih, što su tadašnje vlasti onemogućile.[3]
Pokrenuo je1933. godine omladinski književni časopisBunjevačko kolo, kojeg je uz prijekide uređivao tri godine. Poslije tog lista je uređivao listStvaranje. NakonDrugoga svjetskog rata bio je glavnim urednikom mjesečnika nahrvatskom jezikuNjiva, obustavljenog nakon prvog objavljenog broja.
Kad je poslije Drugoga svjetskog rata nastalo povoljno kulturno okružje zaHrvate, stvorili su se uvjeti za dodatnu nacionalnu emancipaciju Hrvata u Vojvodini. Tih je godina djelovalo Bunjevačko momačko kolo, Hrvatsko kulturno društvo i ina društva hrvatskog predznaka. Utemeljeno jeHrvatsko narodno kazalište. Hrvati su imali svoj tiskani medij, listHrvatska riječ. Grad je imao dobre kulturne veze sa Zagrebom pa su u Subotici često gostovali ansambli i umjetnici iz Hrvatske. Stoga suMarko Horvacki,Matija Poljaković, Balint Vujkov,Ivan Vuković i drugi vodili 1951. i 1952. godine akciju uvođenjahrvatskoga jezika kao nastavnoga jezika u subotičkoj gimnaziju i u osmogodišnjim školama u kojima su Hrvati bili većina učenika - 4 škole u Subotici, škole u Đurđinu, Tavankutu i Žedniku.[4]
Zaslužan je za poticanjeVojislava Sekelja (s kojim se Vujkov mnogo družio) na pisanje pjesama početkom1970-ih, posebice onih na mjesnom štokavsko-ikavskom narječju subotičkih Hrvata. Zajedno sMatijom Poljakovićem, skretali su pozornost Sekelju na pisanje kvalitetnim hrvatskim jezikom.[5] Pri tome valja naglasiti da je Vujkov naputio Sekelja u pravcu kojim je i sam išao, u pravcu afirmiranja i očuvanja izvorne bačke hrvatske ikavice. Bogatstvo i izvornost njegova djela je nepresušnim jezičnim vrelom, a i pokazateljem je dubokih povijesnih korijena bunjevačkih Hrvata.
Po Sekeljevim tvrdnjama, Vujkov je trebao napisati «subotičkeGlembajeve», «jer je poznavao ovaj narod u dušu», osjećavši Bačku srcem i dušom. Bio je iznimna dara za jezike, posebice dijalektalne. Uz pomoćNace Zelića kao organizatora, te rad Balinta Vujkova i Matije Poljakovića, dosta se napravilo u kulturnom području (pred i tijekomhrvatskog proljeća, op.a.), i bilo bi se još više, da se politička represija nije uplela.[5]Zbog svojih uvjerenja dosta je prepatio nakon Drugoga svjetskog rata. Paradoksalno, najviše je bilo u vrijeme kada je došlo do ozračja slobode, koncem1960-ih i početkom1970-ih godina. Vujkov je patio zbog političko-verbalnog delikta, jer je ovdašnje Hrvate nazivao bunjevačkim Hrvatima i radio je na povezivanju njih s maticom Hrvatskom (Slaven Bačić na XIII. Danima Balinta Vujkova).[6]
Kao i većinu Hrvata njegova doba, početak njegova političkog puta obilježavalo je što se osjećao na neki način Jugoslavenom, no to nije bio jugounitaristički tip, nego jugoslavenstvo 'Antunovićevskoga' tipa.[6] Politički je sazreo u otvorenog isticatelja hrvatstva. Zbog tog svojeg otvorenog isticanja hrvatstva, trpio je od progona od državnih vlasti.[7] Uslijedila je prava profesionalna, osobna i politička kalvarija. Izgubio je posao, zabranjeno mu je kretanje, zabranjeno mu je bilo i pisanje.[6] Među ostalim, vlasti su mu onemogućivale daljnji rad takošto su mu oduzeli putovnicu, te tako nije mogao nastaviti svoj projekt sakupljanja narodnih priča Hrvata iz Italije, a sam je bio izložen raznim zahtjevima i osudama koje su mu ometale rad.[8] Tako su mu vlasti1972. godine uništile nekoliko tisuća primjeraka ranijih i najnovijih izdanja narodnih pripovjedaka bunjevačkih Hrvata, koje je on skupio, tako što su ih bacile u podrum Gradske kuće u Subotici, gdje su vlaga i fekalne vode dokrajčile te knjige.[9] Unatoč svim tim nedaćama i progonima, 1970-ih godina počinje najplodnije razdoblje Vujkovljeva života.[6]
Objavio je dvadesetak knjiga i antologija.
Među njima su i tri zbirkecrtica,novela i pričaBač Boda ide na izbore (1945.),Dva borca (1946.) iPrašina po dugama (1971.).[10]
Knjige koje sadrže narodna djela koja je sakupio Balint Vujkov:
(popis nepotpun)
Temeljem djela koje je Vujkov zapisao, sastavljene su dječje slikovnicePripovitke za laku noć 2005.,Razlinkavi zec, a po Vujkovljevoj pripovijetkiČukundidino zrno ora je snimljen i prvi animirani film na narječju bunjevačkih Hrvata.[12]
Neka djela su mu prevedena i namađarski jezik, a preveo ih je bački hrvatski književnikMatija Molcer.