Azapi (perz.azeb, neženje) su neredovito pješaštvoOsmanskog carstva, koje je u njegovoj ranoj povijesti odigralo značajnu ulogu.[1] Formirano je tijekom ratnih pohoda od dobrovoljaca koji nisu dobivali plaću, ali su bili oslobođeni plaćanja davanja te sudjelovali u podjeli opljačkanog plijena. U16.stoljeću se pojavljuju u pograničnim gradovima kao posade slabe kvalitete, naoružane samolukom istrelicama, zatim nasultanovimgalijama ili kao radna snaga u utvrdama.
U zemljamajugoistočne Europe Azapi su osnovani kao vojnički redjerlikulu (lokalne snage)1501.godine, upotrebljavani su za obranu gradskih vrata, mostova, kula i palanki.[2] Nazivani su i stražarima, a sultan ih je postavljaoberatom. Naročito su bili brojni uBosni i Hercegovini gdje je u pojedinim kapetanijama bilo i po desetdžemata azapa. Samo ih je u Počiteljskoj kapetaniji bilo 190. Zapovjednici azapa zvali su seazapage iliazebage. Pošto su primali plaću nazivani su ialufedžije (plaćenici), uz to su uživali itimare.