Australopitek (lat.:Australopithecus, od lat.australis: južni + grč.πίϑηϰος: majmun) naziv je roda pronađenog samo u Africi, a čije su (isključivo izumrle) vrste pripadale grupiAustralopithecina, koji su živjeli prije 4 do 3 milijuna godina. RodAustralopithecus svrstava se utribusHominini, u kojem se također nalazi i rodHomo s današnjim ljudima. Uključuje vrste:Australopithecus aethiopicus kojega fosilni nalaz robustnih oblika potječe s jezera Turkana u Keniji;Australopithecus afarensis, fosilni pračovjek s nalazištâ Hadar u Etiopiji i Laetoli u Tanzaniji, datiran prije približno 3,6 do 2,9 mil. god. Nalazi pripisanistvorenju nazvanomu Lucy nesumnjivo pripadaju najstarijim čovjekovim predcima (anatomska građa kostiju i zubi dokazuje tjelesni ustroj dvonošca, očite su promjene zubala i mali obujam mozga);Australopithecus africanus, pronađen u nalazištima istočne i južne Afrike, datiran na vremenski raspon od prije približno 3 do 1,5 mil. god.;Australopithecus boisei, vrsta robustna oblika iz istočne Afrike, datirana prije približno 2 do 1,5 mil. god., nekad zvanaZinjanthropus, nalik vrstiA. aethiopicus;Australopithecus robustus, kojemu su fosilni ostatci pronađeni na nalazištima Swartkrans i Kromdraai u južnoj Africi, datirani prije približno 2 do 1,5 mil. god., nekoć su pripisivani roduParanthropus, a slični su i vjerojatno srodni nalazimaA. boisei.[1]
Australopithecus je latinsko-grčka složena riječ (s latinskim sufiksom), sastavljena odlat.australis („južni“, zbog mjesta otkrića kodjužnoafričkog gradićaTaung) i grč. πίθηκος, starogrč. izgovara sepíthēkos („majmun“). Taj opis mu je1925. daoRaymond Dart, autor znanstvenog opisa prvog otkrivenog primjerka,djeteta iz Taunga.
Vrste rodaAustralopithecus razlikuju se i međusobno i od današnjihčimpanzi prije svega na temelju različito formirane zubne grizne površine, građe jagodične kosti, kao i mjesta spajanja mišića za žvakanje (musculus temporalis). Daljnje razlike reflektiraju se u npr. građi kralježnice, zdjelice i kukova.
Isto kao i kod ljudi, nije postojaladijastema gornje čeljusti. Dakle, u pravilu, nije postojao razmak između sjekutića i očnjaka, što ukazuje na to da očnjaci u donjoj čeljusti, za razliku od onih kod mužjakačovjekolikih majmuna, nisu bili izduženi poput bodeža.
Zapremina mozga vrsta rodaAustralopithecus iznosila je između 400 i 550 cm3, nešto više nego u čimpanze ilibonoboa,[3] ali ipak manje nego kod najstarijih pripadnika rodaHomo, čija je zapremina mozga iznosila između 600 i 800 cm3.[4]
Veličina tijela izumrlih vrsta može se samo otprilike procijeniti na temelju neoštećenih dugih nožnih kostiju, a procjene stoga variraju između 1,00 m i 1,60 m. Tako je, na primjer, za vrstuAustralopithecus africanus u jednom članku navedena težina između 30 i 40 kg, a visina 1,38 m za mužjake i 1,15 m za ženke.[5] Prema tome bi australopitecini bili visine uspravnog čimpanze. Kontroverzno je koliko jespolni dimorfizam bio izražen; u literaturi se tvrdi da su jedinke različitih veličina pripadale različitim vrstama, koje su živjele na istom prostoru.
Zajedničkom osobinom svih pripadnika rodaAustralopithecus u ranijim objavama smatrao se uspravni hod. Ta sposobnost utvrđena je kod južnoafričkih primjeraka(Australopithecus africanus), fosila izHadara(Australopithecus afarensis), kao i na temelju 3,5 milijuna godina starih otisaka stopala dvonožnih jedinki u nalazištuLaetoli.
Izraelski paleoantropolog Yoel Rak sa Sveučilišta u Tel Avivu je1991. naveo da jeAustralopithecus afarensis najvjerojatnije imao "sasvim poseban način hodanja".[6] Sve više paleontoloških otkrića protivi se prvobitnoj pretpostavci da su već rani predstavnici taksonaHominini živjeli u otvorenim staništima usporedivim s današnjim stepama ("hipoteza o savanama"). Popratni ostaci fosiliziranih kostiju navode na stanište sastavljeno od rijetkih šuma i onih koje su rasle uz rijeke i močvare. U takvom staništu, prema novijim tumačenjima, prvobitni način života čovjekolikih majmuna još se uvijek mogao očuvati: česti boravak na drveću, pogotovo radi spavanja, te samo povremeno uspravno kretanje po tlu. Mišljenje da "su australopitecini po načinu kretanja manje sličili na ljude nego što se to prije smatralo" dosta se raširilo.[7]
Vrste rodaAustralopithecus živjele su prije četiri i dva milijuna godina prije današnjice u Africi, što je utvrđeno fosilnim ostacima priključenim roduAustralopithecus. Raspon postojanja izumrle vrste može se u pravilu zaključiti samo približno. S jedne je strane fosilni zapis nepotpun: postoji samo mali broj primjeraka jedne izumrle vrste. S druge se strane raznim metodama datiranja može točnije ustvrditi starost, ali i tu sa znatnom nepreciznošću. Ta nepreciznost uzrok je korištenja vanjskih granica "od ... do" pri određivanju raspona postojanja jedne vrste. Sve objavljene brojke koje označavaju starost prema tome samo su privremeno datiranje, koje će se možda morati revidirati otkrićem daljnjih primjeraka.
Od jedne, danas još uvijek neodređene vrste rodaAustralopithecus (po nekima je to mogao bitiAustralopithecus afarensis),anagenezom su potekle vrste rodaHomo; iz tog se razloga za ovaj rod ne može odrediti "točka izumiranja".
Koliko jeAustralopithecus pretekao čimpanze u upotrebi alata još uvijek nije posve jasno. Korištenje obrađenog kamena često se uzima kao prioritetni kriterij po kojem se neki fosilni ostaci svrstavaju kao pripadnici vrsteHomo habilis umjesto„Australopithecus habilis“.
Australopithecus afarensis je oko 500 000 godina stariji od najstarijeg otkrivenog alata, a ni kod vrsteAustralopithecus africanus nisu pronađeni nikakvi sigurni tragovi korištenja istog. S druge su strane uz fosileParanthropusa pronađeni kameni alatiOldovanske kulture kao i kosti s istrošenim vrhovima, koje su možda koristili za kopanje ili vađenjetermita.[8] Međutim, činjenica da je u istim slojevima pronađen iHomo habilis čini pripadnost tih alata nesigurnom.
Također je vrlo vjerojatno da suAustralopithecus anamensis iAustralopithecus afarensis sestrinske vrste.[10] Prema tom su tumačenju ostaciA. anamensisa s jezeraTurkana (iz Kanapoija, starost: oko 4,1 milijuna godina, te iz zaljeva Allia, starost: oko 3,9 milijuna godina) kao iA. afarensisa izLaetolija (oko 3,6 mil. godina) iHadara (3,3 mil. godina i mlađi), ostaci populacija samo jedne evolutivne linije koji se vremenski nastavljaju jedni na druge.
Na temelju otkrivenih ostataka predstavnika hominina starih oko 2,5 milijuna godina mogu se raspoznati dva različita oblika nastala adaptacijom na klimatske promjene:[11] s jedne strane tu su "robusni", a s druge "gracilni" australopitecini. Tu teoriju o makroevoluciji utemeljenoj na staništu prvi je put predstavilaElisabeth Vrba.[12]
Južna Afrika u to je vrijeme postajala sve više suha i hladna, zbog čega su šume s mekim voćem i lišćem počele nestajati. Došlo je do širenja savana, koje su pružale relativno tvrdu hranu (npr. korijenje, sjemenke, travu...). Takozvani "robusni" australopitecini, koji se danas svrstavaju u rodParanthropus, specijalizirali su se za ishranu takvim vlaknastim biljkama, zbog čega su razvili izuzetno snažne žvakaće mišiće, a na kutnjacima jako povećane površine za žvakanje;Paranthropus boisei je stoga nazvan i "orašarko". "Robusni" australopitecini izumrli su prije oko milijun godina zato što, nakon novih klimatskih promjena i umjerenijih temperatura, više nisu bili dorasli konkurenciji ostalih vrsta u pogledu ishrane:
»"Na početku nastanjivanja novonastalih savanskih staništa robusni australopitecini u svakom su pogledu imali prednosti zahvaljujući prirodnom odabiru. Ipak, prije oko milijun godina pojavili su se u Africi hominidi koji su s jedne strane bili specijalizirani biljojedi, a s druge strane učinkoviti svejedi (što su ostvarili upotrebom alata. Na taj način nastala konkurencija pri ishrani dovela je do izumiranja robusnih australopitecina u isto vrijeme kada je sHomo erectusom rodHomo već kretao na svoj trijumfalni marš prema Aziji i Europi."[13]«
Najraniji fosili koji pripadaju roduHomo, preciznije vrstamaHomo rudolfensis iHomo habilis, isprva su priključeni vrstama rodaAustralopithecus, koje su paleoantropolozi svrstali među "gracilne" australopitecine. Nije poznato da li evolutivno stablo vodi izravno od vrsteAustralopithecus afarensis do rodaHomo (kao što smatra jedan dio znanstvenika) ili odAustralopithecusa afarensisa prekoAustralopithecusa africanusa do rodaHomo (kako tvrde drugi). Doduše, vrlo je vjerojatno da su pripadnici "gracilnih" australopitecina, za razliku od mišićavog žvakaćeg aparata "robusnih" vrsta, koristili kamene alate (oldovanska kultura).[14]
Australopithecus africanus živio je uJužnoj Africi prije 3,0 do 2,5 milijuna godina. Toj vrsti pripada i "dijete iz Taunga", prvi opisani fosil rodaAustralopithecus.
Australopithecus bahrelghazali poznat je samo iz nalazišta KT 12 starog 3,5 do 3,0 milijuna godina. Svrstavanje ostataka u odvojenu vrstu je kontroverzno, neki ga istraživači smatraju reginalnom varijantom vrsteAustralopithecus afarensis.
Svrstavanje pojedinih fosila u rodKenyanthropus je kontroverzno, zato što mnogi istraživači smatraju te ostatke jednostavno varijantama rodaAustralopithecus.
Nadalje,Ardipithecus ramidus je od strane svojih otkrivača1994. isprva svrstan kaoAustralopithecus ramidus, a tek je kasnije prepoznat kao vrsta rodaArdipithecus.
Neki istraživači također smatraju daHomo rudolfensis nije najraniji predstavnik rodaHomo, već kasni predstavnik rodaAustralopithecus, te ga kao takvog označavaju kaoAustralopithecus rudolfensis.
↑G. J. Sawyer, Viktor Deak:Der lange Weg zum Menschen. Spektrum Akademischer Verlag, Heidelberg, 2008., str. 39. (A. afarensis), str. 64. (A. africanus), str. 73. (P. robustus)
↑William H. Kimbel et al.:Was Australopithecus anamensis ancestral to A. afarensis? A case of anagenesis in the hominin fossil record. In:Journal of Human Evolution, svezak 51, broj 2, 2006., str. 134. – 152.,DOI:10.1016/j.jhevol.2006.02.003
↑Friedemann Schrenk:Die Frühzeit des Menschen. Der Weg zu Homo sapiens. C. H. Beck, 1997., str. 61.
↑Berger LR, de Ruiter DJ, Churchill SE, Schmid P, Carlson KJ, Dirks PHGM, Kibii JM. 2010. Australopithecus sediba: A New Species of Homo-Like Australopith from South Africa.Science.328: str. 195. - 204.doi:10.1126/science.1184944.ISSN0036-8075CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
.svg)
