Armenski obredkršćanski jeobred koji se koristi uArmenskoj apostolskoj Crkvi iArmenskoj katoličkoj Crkvi.
Oblikovanje obreda nastalo je pod utjecajem grčkih i sirijskih tradicija. Nakon prijevodaBiblije i bogoslužnih tekstova nastaroarmenski jezik, nakon 5. stoljeća, tradicije armenske liturgije postaju samostalne.[1]
Nije poznato koju su liturgiju rabiliArmenci u 3. stoljeću. Od 4. stoljeća euharistijsku su službu nazivali liturgijomsv. Bazilija Velikog. Početkom 5. stoljeća, ta je je liturgija prevedena u svojoj kratkoj inačici na staroarmenski jezik. Tada dobiva imesv. Grgura Prosvjetitelja te postaje osnovnomliturgijom u Armenskoj apostolskoj Crkvi. Krajem 5. stoljeća javlja se proširena inačica liturgije sv. Bazilija Velikog. Također, u bogoslužju su rabili i liturgijusv. Jakova apostola. Kasnije je prevedeno još nekoliko liturgija, ali ipak, osnovnom ostaje liturgija sv. Bazilija Velikog. Također, u određenim činovima rabi se liturgijasv. Grgura Nazijanskog, sv. Jakova isv. Ivana Zlatoustog.[2]
S prisutnošćukrižara uMaloj Aziji dolazi do utjecaja pojedinih elemenata rimskoga obreda na armensko bogoslužje; ponajviše izdominikanskih tradicija.[3]
Armenski naziv za svetu misu, odnosno liturgiju jeSurb Patarag. Liturgija se sastoji od četiri dijela:[4]
Pričest se daje vjernicima pod obje prilike. Nakon završetka mise oni koji nisu pristupili pričesti dobivaju mas, dio posvećenog beskvasnog kruha.[4]
Prema tradiciji svi se marijanski blagdani smatraju Gospodnjima zbog bliske povezanosti s otajstvom utjelovljenja i otkupljenja.[4]