Arius (250. do 256.,Libija, ? - 336.,Carigrad) je bio kršćanski svećenik rodom iz Libije. UAleksandriji je osnovao svoj kult koji se zvaoarijanstvo. Nitko nije siguran tko mu je bio učitelj, no smatra se da je vjerojatno bio učenikLucijana Antiohijskoga. Arijev je kult učio da suIsus i Bog zasebne osobe, odnosno Krist nije isto što iBog, već da je Sin Božji i da ga je stvorio Bog.
»Bog nije oduvijek bio Otac; postojalo je vrijeme kada je bio sam, i kada još uvijek nije bio Otac: kasnije je postao. Sin nije bio oduvijek, on je postao iz ničega. (Talija)«
Crkva je na svojimekumenskim saborima njegovo učenje proglasilaherezom, a međusobni sukobi kršćana oko pitanja Arijeva nauka obilježili su 4. i 5. stoljeće. Arije je umro za jednog progona u Carigradu336. godine.
Arijanstvo iliarijanizam je jedno od kristoloških učenja i sljedbi u kršćanstvu čiji je začetnik aleksandrijski svećenik Arije (o. 256 – 336). Prema njemu Sin Božji (Krist, Logos) nije suvječan i iste biti sBogom Ocem. Učenje je osudioI. opći crkveni sabor u Niceji (325.), proglasivši dogmu o istobitnosti Oca i Sina, a Arija ekskomunicirao i protjerao. Kao prognanik uIliriku, Arije je pridobio za svoje učenje više sljedbenika i biskupa.Arijanstvo se brzo raširilo unatoč osudi, a uz njega pristaje carKonstantin Veliki koji 326. pomiluje Arija.
Pristaše arijanstva su sirmijski metropoliti Fotin i Germinij, a 351. i 359. održane su četiri sinode uSirmiju (Srijemska Mitrovica) koje su izglasale tzv. sirmijske arijanske formule.Drugi opći sabor u Carigradu (381.) ponovno je osudio arijanstvo i obnovionicejsko vjerovanje koje je priznato u čitavoj Crkvi. Arijanstvo tada postaje odvojena sljedba i postupno nestaje u grčko-rimskom stanovništvu. Raširilo se, međutim, među barbarskim narodima (Vandali,Vizigoti,Ostrogoti,Langobardi) i produljilo svoj vijek nekoliko stoljeća.
