Krštenje Isusovo. Mozaik krsionice iz arijanske crkve uRavenni, Italija
Arijanstvo jekristološki nauk što ga je širioprezbiterArije, koji je živio i naučavao u ranom4. stoljeću uAleksandriji u Egiptu. Prema ovom nauku božanska naravIsusova podređena je naravi Boga Oca, pa je tako bilo vrijeme u kojem druga božanska osoba nije postojala, već je stvorena od Oca. Arijanstvo je u 4. i5. stoljeću bilo vrlo rašireno u Crkvi. Arijev je nauk osuđen kaohereza naPrvom nicejskom saboru.
Bilo je više inačica arijanstva, no sljedeće točke zajedničke su većini sljedbenika:
Samo je OtacBog: samo on je nestvoren, vječan, mudar, dobar, nepromjenjiv.
Bog nije mogao sam izravno stvoriti svijet, nego uz pomoć posrednika - Logosa (grč. Riječ) - koji je sam stvoren. Sin Božji je preegzistentan, to jest postoji oduvijek i prije svijeta, i on je međubiće, između Boga i svijeta, savršen odraz Oca. Može ga se označiti i kao Boga, ali samo umetaforičkom smislu. On je ipak stvorenje, premda prvo Božje stvorenje. Načinjen je, ne iz iste biti Očeve, nego iz ničega, voljom Očevom, prije vremena, ali opet u vremenu. Stoga on nije vječan, te je »bilo vrijeme u kojem ga nije bilo.« Tako su i njegova moć, njegova mudrost i njegovo znanje ograničeni.
Većina arijanaca naučavala je da Logos ne poznaje Oca savršeno, te ga ne može savršeno objaviti. Ipak, arijanac Eunomije naučavao je da Logos bolje poznaje Oca nego sebe sama.
Od kasnog trećeg, pa kroz čitavo četvrto stoljeće u ovim su raspravama sudjelovali vodeći slojevi Crkve, ali i obični vjernici, pa čak i sama carska obitelj.
321. Arije je osuđen nasinod u Aleksandriji, no kako je imao snažan utjecaj u aleksandrijskoj teološkoj školi, Arijev se nauk proširio istočnimSredozemljem. Sukob je postao tako snažan da je car Konstantin sazvao prviekumenski sabor Crkve, poznat i kaoPrvi nicejski sabor. Na njemu je osuđeno Arijevo učenje, te prihvaćenoNicejsko vjerovanje izvorni tekst naWikIzvoru:tekst, koje će postati temeljem ispovijesti vjere Crkve. U središtu toga vjerovanja stoji izjava da je Sinistobitan (grč.homoousios) Ocu.
Konstantin je nakon sabora protjerao biskupe koji nisu podržali Nicejsko vjerovanje ili su odbili osuditi Arija, te je odredio da se svi primjerci Arijevog djelaThalia spale.
Ipak, car se ubrzo opet približio arijancima, te je svrgnuo Atanazija Aleksandrijskog s biskupske stolice i otjerao ga u progonstvo, smatrajući ga zaprekom pomirenju. Nakon Konstantina, i njegovi će nasljednici pogodovati arijancima.Konstancije II., koji je353. postao jedini car. svrgnuo je pravovjernogpapu Liberija i na njegovo mjesto postavioprotupapu Feliksa II. Potakao je također više mjesnih crkvenih sinoda koji su trebali naći neko kompromisno rješenje.
S vremenom su ugermanskim narodima postojale dvije paralelne Crkve: arijanska i nicejska. Plemstvo i viši staleži pripadali su arijanskoj Crkvi, a većina stanovništva nicejskoj. Jedino je podVandalima došlo do snažnijeg progona nicejskih kršćana. Osim Vandala, arijanstvo su prihvatili iOstrogoti,Vizigoti,Burgundi iLangobardi, dok suFranci bili jedina germanska skupina koja je odmah prihvatila nicejsko kršćanstvo. Do početka8. stoljeća ova su arijanska kraljevstva ili osvojili nicejski sljedbenici (Ostrogoti, Vandali, Burgundi), ili su njihovi vladari prihvatili nicejsko kršćanstvo (Vizigoti, Langobardi).
