.svg)
Arapski nacionalizam (arapski: القومية العربية;al-Qawmiyya al-`arabiyya)nacionalistička je ideologija koja se poziva na dostignućaarapske kulture,jezika iknjiževnosti na temelju kojih se zalaže zapolitičko ujedinjenjeArapskog svijeta odAtlantskog oceana doArapskog mora.Ideologija se javlja koncem19. stoljeća, značajnije se prima tijekom velikeArapskog ustanka protivOsmanskog Carstva (1916. –1918.).
Na samom početku arapskog nacionalizma održan jeArapski kongres u Parizu 1913. godine, koji je verbalizirao zahtjev za širu autonomiju arapa u Osmanskom carstvu. Za vrijemePrvog svjetskog rata, Arapi u današnjojSaudijskoj Arabiji podižu 1916. godine Arapski ustanak protiv Osmanskog carstva, te uz britansku i francusku potporu zauzimaju krajem rata područja Jordana, Sirije i Iraka, te čitavogArapskog poluotoka. Čitavo to područje je međutim pod snažnim utjecajem i čak vlašću Velike Britanije i Francuske, a njime vladaju arapske velikaške obitelji s posve nemodernim nazorima: moderno obrazovani intelektualci će narednih desteljeća prenositi u taj dio svijeta nacionalističke irepublikanske ideje kakve su bile moderne u zemljama u kojima su se školovali.
Arapski nacionalisti stavljaju naglasak na nacionalni identitet Arapa, radije nego naIslam (znadu ukazivati da su arapi stvorili Islam, a ne obrnuto); makar uglavnom nisuateisti. Stoga se – suprotnoislamistima – zalažu za modernizaciju koja će nastojati uspostaviti u arapskim zemljama suvremene i efikasne ustanove prema uzorima iz suvremenog svijeta, čak i ako ti uzori ne mogu naći uporišta u islamskoj tradiciji.
Arapski nacionalisti su povijesno bilirepublikanci, te su doista svrgnuli monarhije uEgiptu (1952.),Tunisu (1957.),Iraku (1963.),Libiji (1969.) iSjevernom Jemenu (1970., nakonGrađanskog rata u Sjevernom Jemenu izmeđumonarhista i republikanaca, koji je trajao od 1962. godine).
U prvoj polovici20. stoljeća arapski nacionalizam dobiva iantikolonijalističku dimenziju usmjerenu protiv kolonijalističkih silaZapadnog svijeta, a u drugoj polovici ianticionističku (nakon osnivanjaIzraela u do tada Arapima nastanjenojPalestini) odnosnosocijalističku, uz zbližavanje saSSSR-om. Neki od najpoznatijih predstavnika arapskog nacionalizma bili suegipatski predsjednikGamal Abdel Naser (naserizam),libijski pukovnikMuammar al-Gaddafi tesirijski filozofMichel Aflaq koji se smatra utemeljiteljembaasizma. Među arapske nacionaliste ubrajaju se iJaser Arafat, dugogodišnji (od 1966. do smrti 2004. godine) vođaPalestinske oslobodilačke organizacije,Hafez al-Assad, predsjednik Sirije 1971. – 2000., teHabib Bourguiba, predsjednik Tunisa 1957. – 1987. godine.
Arapskom nacionalizmu je srodanpanarabizam, koji poziva na zbližavanje i tijesnu suradnjuarapskih država.
Utjecaj arapskog nacionalizma je svoj vrhunac doživio krajem 1960.-ih godina, da bi zapao u ozbiljnu krizu nakonŠestodnevnog rata 1967. godine kada su arapske zemlje predvođene Egiptom i podržavane odSovjetskog Saveza doživjele teški poraz.
Najznačajniji oprečnipan-pokret arapskom nacionalizmu jestsunitskipanislamizam koji poziva na obnovu islamskog (dakle, ne samo arapskog)kalifata.
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temiArapski nacionalizam |