Lanac je nastao tijekom nekoliko desetaka milijuna godina sudaranjem afričke i euroazijsketektonske ploče. Ekstremno skraćivanje uzrokovano ovim geološkim događajem imalo je za posljedicu podizanje morskihsedimentnih stijenapotiskivanjem i savijanjem u visoke planinske vrhove kao što suMont Blanc iMatterhorn. Središnji planinski niz izgrađuju stare kristalinskestijene, a sjeverni i južni lanci od mezozojskih su karbonatnih stijena (vapnenci idolomiti), koje su izdignute tzv.alpskim nabiranjem (alpskom orogenezom). Današni oblik Alpe su dobilepleistocenskomglacijacijom, a snježna granica je na visini 2700 – 2800 m.
Najveći planinski vrh Mont Blanc (4809 m) proteže se francusko-talijanskom granicom, no na području Alpa smješteno je još 128 planinskih vrhova viših od 4000 m.
Nadmorska visina i veličina raspona utječu na klimu u Europi; u planinama, količine oborina jako variraju, a klimatske uvjete čini nekoliko različitih zona. Divlje životinje poputalpskog kozoroga žive na višim vrhovima do nadmorske visine od 3400 m, a biljke kao što jerunolist rastu u stjenovitim područjima na nižim nadmorskim visinama.
Dokazi o ljudskom boravku u Alpama datiraju još iz dobapaleolitika.Mumificirani čovjek Ötzi, za kojeg je utvrđeno da je star 5000 godina, otkriven je na ledenjaku na austrijsko-talijanskoj granici 1991.
Do 6. stoljeća pr. Kr., keltskalatenska kultura bila je raširena tim područjem. U antici su Alpe služile kao prirodna obrana Apeninskog poluotoka sa sjevera, zato jeHannibalov pothvat prelaska Alpa s borbenim slonovima tijekom rata s Rimljanima ostao zabilježen u povijesti.Rimljani su osnovali mnoga naselja u cijeloj alpskoj regiji. U novom je vijekuNapoleon 1800. godine prešao jedan od planinskih prijevoja s vojskom od 40 000 vojnika. U 18. i 19. stoljeću u ovo je područje došlo je do velikog priljeva prirodoslovaca, pisaca i umjetnika posebice tijekomromantizma, nakon čega je uslijedilo zlatno dobaalpinizma kada su se planinari počeli uspinjati na vrhove.
Na alpskom području živi otprilike 13 milijuna ljudi koji imaju snažan kulturni identitet. Tradicionalna kultura poljoprivrede, proizvodnje sira i obrade drveta još uvijek postoji u alpskim selima, iako je turistička industrija počela rasti početkom 20. stoljeća, znatno se proširila nakonDrugog svjetskog rata i do kraja stoljeća postaje dominantnom industrijom.[3] Srednja i Južna Europa povezane su preko Alpa s više cestovnih i željezničkih veza. Preko Alpa prolazi više cestovnih i željezničkih veza koje povezuju Srednju i Južnu Europu. Najduži sutuneli suSimplon (20 km) iSt. Gotthard (15 km).
Zimske olimpijske igre organizirane su u švicarskim, francuskim, talijanskim, austrijskim i njemačkim Alpama. Od 2010. u regiji ih je 14 milijuna ljudi i ima 120 milijuna posjetitelja godišnje
Izraz "alp" odnosi se na pašnjak na visokoj nadmorskoj visini koji se posjećuje samo ljeti. Često je na njemu prisutno nekoliko koliba i malih bogomolja (ovdje Alpe Bardughè uTicinu).
RiječAlpe dolazi od latinskog izrazaAlpes, koja bi mogla vući korijen od pridjevaalbus[4] ("bijeli"). Izraz bi mogao potjecati od grčke božiceAlfito, čije je ime povezano salphita ("bijelo brašno"), te spraindoeuropskom riječi*albʰós. Slično tome, ime riječnog bogaAlfeja također bi trebao potjecati od grčkog izrazaalphos što znači "bjelkast".[5]
LatinskiAlpes mogao bi potjecati odpraindoeuropske riječi *alb što znači "brdo" ("Albanija" je srodna izvedenica). Albanija je naziv koji nije izvorni za suvremenu državuAlbaniju, već se koristio kao naziv za nekoliko planinskih područja diljem Europe.
Urimsko doba "Albania" je bio naziv za istočniKavkaz, a u engleskim jezicima "Albania" (ili "Albany") povremeno koristio kao naziv zaŠkotsku,[7] premda je vjerojatnije da potječe iz latinske riječialbus[8] ("bijela").
U modernim jezicima izrazalp,alm,albe ilialpe odnosi se napašnjake u alpskim regijama ispodledenjaka, a ne na vrhove.[9] Izrazalp se odnosi i na visoke planinske pašnjake, obično u blizini ili iznadgranice drveća, gdje se goveda i druga stoka vode na ispašu tijekom ljetnih mjeseci i gdje su izgrađene kolibe i postavljeni sjenici, koji ponekad čine male zaseoke. Stoga je izraz "Alpe" kao referenca na planine pogrešan naziv.[10][11] Izraz za planinske vrhove razlikuje se ovisno o naciji i jeziku, primjerice riječi kao što suHorn,Kogel,Kopf,Gipfel,Spitze,Stock iBerg koriste se u regijama njemačkog govornog područja;Mont,Pic,Tête,Pointe,Dent,Roche iAiguille u regijama francuskog govornog područja; iMonte,Picco,Corno,Punta,Pizzo iliCima u regijama talijanskog govornog područja.[12]
Alpe se protežu u luku od Francuske na jugu i zapadu do Slovenije na istoku, te od Monaka na jugu do Njemačke na sjeveru.
Alpe su planinski sustav u središnjoj Europi u obliku polumjeseca koje se proteže zakrivljenom linijom 800 km od istoka prema zapadu i široko je 200 km. Srednja visina planinskih vrhova je 2,5 km.[13] Lanac se proteže odSredozemnog mora, sjeverno iznad bazena rijekePo, kroz Francusku odGrenoblea i prema istoku kroz srednju i južnu Švicarsku. Sustav se nastavlja premaBeču i istočno doJadranskog mora iSlovenije.[14][15][16]
Na jugu se spušta u sjevernu Italiju, a na sjeveru se proteže do južne graniceBavarske u Njemačkoj.[17] U područjima kao što suChiasso u Švicarskoj iAllgäu u Bavarskoj, granica između planinskog lanca i ravničarskog područja je jasna, ali na drugim mjestima poputŽeneve razgraničenje je manje određeno.
Pogled iz zraka naPeninske Alpe, drugi po visini alpski lanac.
Najviši dio lanca podijeljen je ledenjačkim koritom dolineRhône, odMont Blanca doMatterhorna iMonte Rosa na južnoj strani, teBernskim Alpama na sjevernoj. Vrhovi u istočnom dijelu lanca, u Austriji i Sloveniji, niži su od onih u središnjem i zapadnom dijelu.[19]
Varijacije u nomenklaturi u regiji koja se proteže kroz Alpe otežavaju klasifikaciju planina i podregija, ali opća klasifikacija je ona na Istočne Alpe i Zapadne Alpe s granicom između njih u istočnoj Švicarskoj[20] u bliziniprijevoja Splügen (definicija geologa Stefana Schmida).
Tipično alpsko selo u doliniTuxertal uTirolu u Austriji.
Najviši vrhovi Zapadnih Alpa i Istočnih Alpa jesu Mont Blanc s 4809 m[21] iPiz Bernina s 4049 m. Drugi najviši vrhovi su redomMonte Rosa s 4634 m iOrtler[22] s 3905 m.
Niz nižih planinskih lanaca pruža se paralelno s glavnim lancem, poputFrancuskih Predalpa u Francuskoj iplanina Jura u Švicarskoj i Francuskoj. Sekundarni lanac Alpa prativododjelnicu od Sredozemnog mora doWienerwalda prolazeći pored mnogih najviših i najpoznatijih vrhova u Alpama. Od Colle di Cadibona do Col de Tende proteže se prema zapadu prije nego što skrene na sjeverozapad, a zatim u bliziniColle della Maddalena na sjever. Na švicarskoj granici linija glavnog lanca kreće se otprilike u smjeru istok-sjeveroistok, smjer koji slijedi sve do svog kraja blizu Beča.[23]
Mont Blanc je s visinom od 4810 m najviši vrh uFrancuskoj i drugi po veličini u Europi. Dugo je godina navođen i kao najviši vrhEurope, no tumačenjem određenja Europe kao kontinenta odAtlantskog oceana doUrala iKavkaza, koja su u posljednje vrijeme opet postala aktualna,Elbrus mu je oduzeo taj naslov.
Matterhorn (Monte Cervino,Mont Cervin) je planina na granici između Švicarske iItalije (Peninske Alpe), visine 4478 metara, koji je posljednji od viših vrhova Alpa koji je osvojen.
Švapska Jura iliŠvapske alpe sukršno-šumovito brdsko područje u jugozapadnojNjemačkoj, u saveznoj državiBaden-Württemberg. Dužina gorja iznosi oko 200 kilometara, širina u prosjeku približno 40 kilometara, a najviši vrh jeLemberg (1015 m).
Dolomiti ili Dolomitske Alpe su skupina planina u istočnim Alpama u sjeveroistočnoj Italiji; po njima je prozvan kamendolomit.
Julijske Alpe su skupina planina u južnom dijelu Alpa, u sjeverozapadnojSloveniji i u sjeveroistočnojItaliji, a ime su dobile poGaju Juliju Cezaru. Najviši vrh Julijskih Alpa jeTriglav s 2864 metara nadmorske visine, koji je ujedno i najviši vrh Slovenije.
Teufelsbrücke ("Vražji most") na putu premaprijevoju Gotthard. Današnji je most izgrađen 1958. godine preko prvog mosta iz 1830.
Alpe su se tijekom povijesti mnogo puta prelazile što zbog ratnih operacija, što zbog trgovine, a prelazili su ih i hodočasnici, studenti i turisti. Putevi prijelaza cestom, vlakom ili pješice poznati su kaoprijevoji, a obično ih čine kotline između planina u koje vodi dolina iz ravnica i brdovitih pretplaninskih zona.[25]
Prelazeći talijansko-austrijsku granicu, prijevoj Brenner razdvajaÖtztalske iZillertalske Alpe i koristi se kao trgovačka ruta od 14. stoljeća. Najniži alpski prijevoj Semmering na 985 m prelazi izDonje Austrije uŠtajersku i u kontinuiranoj je uporabi od 12. stoljeća, kada je ondje izgrađen hospicij. Sredinom 19. stoljeća duž trase prijevoja je sagrađena pruga s tunelom dugačkim 1,6 km. Veliki prijevoj sv. Bernard s visinom od 2469 m jedan je od najviših u Alpama i prelazi talijansko-švicarsku granicu istočno od Penninskih Alpa duž obronaka Mont Blanca. Prolaz je koristioNapoleon Bonaparte 1800. godine za prelazak svoje vojske od 40 000 vojnika.[28]
Prijevoj Mont Cenis (2081 m) u sredini lijevo vodi ka alpskom jezeru i dalje prema Italiji.
Prijevoj Saint Gotthard prelazi iz središnjeŠvicarske uTicino. Godine 1882. otvoren je 15 km dugačak željeznički tunel Saint Gotthard koji povezujeLuzern u Švicarskoj sMilanom u Italiji. Otprilike 98 godina kasnije izgrađen je cestovni tunel Gotthard (16,9 km dužine) koji povezujeautocestu A2 uGöschenenu na sjevernoj strani sAirolom na južnoj strani, identično kao i željeznički tunel.[31]
Najviši prijevoj u Alpama jeCol de l'Iseran uSavoji(Francuska) na 2770 m, a slijedi ga prijevoj Stelvio u sjevernoj Italiji na 2756 m. Ovim prijevojem prolazi cesta izgrađena 1820-ih.[34]
Na planiniEiger (prikazan zajedno sMönchom iJungfrauom) nalazi se najviša sjeverna strana u Alpama.
Union Internationale des Associations d'Alpinisme (UIAA) sastavio je popis od 82 "službena" alpska vrha koji dosežu najmanje 4000 m.[35] Popis ne uključuje samo planine, već i podvrhove s drukčijomrelativnom visinom koji se smatraju važnimplaninarskim ciljevima. U popisu niže navedeno 29 najznačajnijih "četiritisućnjaka".
Alpinisti su se prvi put popeli na vrhMont Blanca već 1786., a na Jungfrau 1811., ali većina alpskih četiritisućnjaka osvojena je tijekom druge polovice 19. stoljeća, posebicePiz Bernina (1850.),Dom (1858.),Grand Combin (1859.),Weisshorn (1861.) iBarre des Écrins (1864.). Uspon naMatterhorn 1865. označio je kraj zlatnog dobaalpinizma.Karl Blodig (1859. – 1956.) bio je među prvima koji se uspješno popeo na sve glavne vrhove više od 4000 m, a svoj niz uspona završio je 1911.[36] Mnogi veliki alpski tritisućnjaci osvojeni su početkom 19. stoljeća, posebiceGrossglockner (1800.) iOrtler (1804.), no neki od njih osvojeni tek mnogo kasnije poputMont Pelvouxa (1848.),Monte Visa ( 1861) iLa Meije (1877).
Godine 1788. prva se žena popela na vrh Mont Blanca. Do sredine 1850-ih švicarski su se planinari popeli na većinu vrhova i bili su jako traženi kao planinski vodiči.Edward Whymper dosegao je vrh Matterhorna 1865. (nakon sedam pokušaja), a 1938. prvim usponom na EigerNordwand (sjeverna strana Eigera) popeo se na posljednju od šest velikih sjevernih stijena Alpa.[37]
Početak geološkog proučavanja stjenovitih struktura Alpa započela je u18. stoljeću što je dovelo do značajnih geoloških otkrića i uspostavljanja novih znanstvenih modela. Sredinom19. stoljeća, sada već nepostojeća teorijageosinklinala korištena je za objašnjenje prisutnosti "naboranih" planinskih lanaca, ali već sredinom 20. stoljeća prihvaćena je teorija otektonici ploča.[39]
Geološko nabiranje vidljivo kod vodopada Arpanaz vidljivo je na ovom crtežu iz 18. stoljeća.[40]
Pod ekstremnim tlačnim naprezanjima i pritiskom, morskesedimentne stijene uzdignute su u vis stvarajući karakteristične ležeće nabore inavlake.[45] Pošto su vrhovi bili podvrgnuti eroziji, sloj sedimenata morskogfliša taložio se u bazenu prednjeg dijela, a kako je orogeneza napredovala sedimenti su postali dijelom mlađih pokrova (nabora). Grubi sedimenti od kontinuiranog procesa izdizanja i erozije kasnije su taloženi u prednjim područjima sjeverno od Alpa u regijama Švicarske i Bavarske.[46][47]
Alpska orogeneza zbivala se u kontinuiranim ciklusima sve dopaleogena uzrokujući razlike u strukturama pokrova, a kasna faza orogeneze formirala jeJursko gorje.[48] Niz tektonskih događaja u razdobljimatrijasa,jure ikrede prostorno je odredio različitepaleogeografske regije.[48] Ovisno olitologiji (sastavu stijena) i pokrovnim strukturama prema orogenim događajima koji su na njih utjecali,[49] Alpe su podijeljene na Zapadne, Istočne Alpe i Južne Alpe:Helveticum na sjeveru,Penninicum iAustroalpski sustav u središtu iJužnoalpski sustav južno od Periadriatskog šava.[50]
Stisnuti metamorfizirani tetijski sedimenti i njihov oceanski temelj stisnuti su između vrhaMatterhorna (talijansko-švicarska granica), koji se sastoji od gnajsa koji je izvorno dio afričke ploče i podnožja vrha, koji je dio euroazijske ploče.[51]
Prema geologu Stefanu Schmidu,pošto su zapadne Alpe prošle kroz metamorfni događaj ukenozoičkoj eri, a austroalpski vrhovi prošli su kroz taj događaj u razdoblju krede, ta dva područja pokazuju jasne razlike u formiranju navlake.[52] Naslagefliša u južnim AlpamaLombardije vjerojatno su se pojavile u kredi ili kasnije.[52]
Vrhovi u Francuskoj, Italiji i Švicarskoj leže u "zoni Houillière", koja se sastoji od sloja s mezozojskim sedimentima.[53] Visoki "masivi" s vanjskim sedimentnim pokrovom češći su u zapadnim Alpama i bili su pod utjecajem potiskivanja izneogenog razdoblja, dok istočne Alpe imaju relativno malo masiva s visokim vrhovima.[54] Slično tome, vrhovi u istočnoj Švicarskoj koji se protežu do zapadne Austrije sastoje se od tankoslojnih sedimentnih nabora koji su se odvojili od nekadašnje temeljne stijene.[55]
Jednostavno rečeno, strukturu Alpa čine slojevi stijena europskog, afričkog i oceanskog (tetijskog) podrijetla.[56] Struktura donjeg pokrova kontinentalno je europskog podrijetla, iznad kojeg su smješteni pokrovi morskog sedimenta na čijem se vrhu nalazi pokrov koji potječe iz Afričke ploče.[57] Matterhorn je primjer stalne orogeneze i dokaz je velikog nabiranja. Vrh planine sastoji se odgnajsa s Afričke ploče, a podnožje vrha, ispod glaciranog područja, sastoji se od europske temeljne stijene. Niz tetijskih morskih sedimenata i njihova oceanska podloga stisnut je između stijena koje potječu iz afričke i europske ploče.[58]
Središnje regije alpskog orogenog pojasa su naborane i izlomljene na takav način da je erozija stvorila karakteristične strme okomite vrhovešvicarskih Alpa koji se naizgled uzdižu ravno iz prednjih područja.[59] Vrhovi kao što suMont Blanc,Matterhorn i visoki vrhovi uPeninskim Alpama,Briançonnais iHohe Tauern sastoje se od slojeva stijena iz različitih orogeneza uključujući izložene temeljne stijene.[60]
Zbog stalno prisutne geološke nestabilnosti, potresi u Alpama traju i danas.[61] Najsnažnijii potresi u Alpama imali su magnitudu između 6 i 7 poRichteru.[62]Geodetska mjerenja pokazuju kontinuirano topografsko izdizanje po stopama do oko 2,5 mm godišnje u sjevernim, zapadnim i središnjim Alpama i ~1 mm godišnje u istočnim i jugozapadnim Alpama.[63] Temeljni mehanizmi koji pokreću današnji obrazac izdizanja su izostatičko odbijanje zbog otapanja zadnje ledene kape ili dugotrajne erozije, odvajanje zapadnoalpske subdukcijske ploče, konvekcija plašta, te horizontalna konvergencija između Afrike i Europe, ali njihov relativni doprinos uzdizanju Alpa teško je kvantificirati i vjerojatno će se značajno mijenjati ovisno od područja i vremena.[63]
Alpe su tisućama godina bile mjestom iskapanja različitih minerala. Od 8. do 6. stoljeća pr. Kr. za vrijemehalštatske kulture,keltska su plemena u Alpama iskapalabakar, a kasnije suRimljani u područjuBad Gasteina iskapalizlato zakovanje novca. U područjuErzberga uŠtajerskoj vadila se visokokvalitetna željezna rudača za industrijučelika. Kristali poputcinobarita,ametista ikvarca nalaze se u većem dijelu alpskog područja. Ležišta cinobarita u Sloveniji značajan su izvor pigmenata koji se iz njega proizvodi.[64]
Alpski su se kristali proučavali i skupljali stotinama godina, a počeli su se klasificirati u 18. stoljeću.Leonhard Euler proučavao je oblike kristala, a do 19. stoljeća lov na kristale bio je uobičajen u svim alpskim regijama. David Friedrich Wiser prikupio je zbirku od 8000 kristala koje je pomno proučavao i dokumentirao. U 20. stoljeću Robert Parker napisao je poznato znanstveno djelo o kamenim kristalima švicarskih Alpa, a u istom razdoblju osnovana je komisija za kontrolu i standardizaciju naziva alpskih minerala.[65]
Umiocenskoj epohi planine su bile podvrgnute ozbiljnoj eroziji zbog procesaglacijacije,[66] što je sredinom 19. stoljeća primijetio prirodoslovacLouis Agassiz koji je predstavio svoj rad u kojem je objavio da su Alpe bile prekrivene ledom u različitim geološkim intervalima. Svoju je teoriju formulirao proučavajući stijene u blizini njegova doma uNeuchâtelu za koje je vjerovao da potječu iz Bernskoga gorja zapadno od mjesta pronalaska. Zbog svoga rada postao je poznat kao "otac ideje o ledenome dobu", iako su drugi prirodoslovci prije njega iznijeli slične ideje.[67]
Agassiz je proučavao kretanje ledenjaka 1840-ih naledenjaku Unteraar gdje je otkrio da se ledenjak pomicao oko 100 m godišnje i to brže u sredini nego na rubovima. Njegov rad nastavili su drugi znanstvenici i sada postoji stalni laboratorij unutar ledenjaka ispodJungfraujocha posvećen isključivo proučavanju alpskih ledenjaka.[69]
Tijekom svog kretanja, leedenjaci odvuku sa sobom kamenje i ostali sediment, što uzrokujeeroziju i i postupno formiranje dolina. DolinaInn sa svojom tipičnom terasastom strukturom uzrokovanom erozijom, primjer je doline koju su izdubili ledenjaci tijekomledenih doba. Na dnu doline leže erodirane stijene iz najnovijeg ledenog doba, a vrh doline sastoji se od materijala erozije iz ranijih ledenih doba.[70] Ledenjačke doline imaju karakteristično strme padine (reljefe). Doline s nižim padinama prekrivenih oblucima ostaci su ledenjačkih korita ili prethodno ispunjenih dolina.[71]Morene, razdrobljene stijene pokupljene tijekom kretanja ledenjaka, nakupljaju se na rubovima, u središtu i na kraju ledenjaka.[70]
Alpski ledenjaci mogu biti ravni tokovi leda ili dugi tokivi koji se prostiru u obliku lepeze (pijemontski ledenjaci) ili pak ledene zavjese koje vise s okomitih padina planinskih vrhova. Stres kretanja uzrokuje da se led lomi i glasno puca, što možda objašnjava zašto se u srednjem vijeku vjerovalo da su planine domzmajeva. Pucanje stvara nepredvidive i opasnepukotine, često nevidljive pod novim snježnim padalinama koje predstavljaju najveću opasnost za planinare.[72]
Ledenjaci završavaju u ledenim špiljama (glečer Rhône) ili utjeću u jezero ili rijeku ili se jednostavno otopljeni ledeni materijal izlije u ravnicu. Ponekad će se dio ledenjaka može odvojiti ili slomiti te izazvati opasne lavine.[73]
Visoke razine u količini oborina uzrokuju da se ledenjaci spuste do razinepermafrosta u nekim područjima, dok u drugim sušnijim regijama ledenjaci ostaju iznad 3500 m nadmorske visine.[74] Od izvornih 1817 km² područja Alpa koji su bili prekriveni ledenjacima 1876., ta se površina postupno smanjila na 1342 km 1973., što je imalo za posljedicu smanjeni obujam vode u rijekama.[75] Od 1850. godine do danas nestalo je oko 40 % površine austrijskih ledenjaka ii 30 % površine ledenjaka u Švicarskoj.[76]
Premda topografija Alpa pokazuje izraženu glacijalnu morfologiju,[77] mehanizmi kojima se događa glacijalno preoblikovanje nisu jasni. Računalne simulacije pokazuju da se glacijalna erozija širi od manjih prema većim visinama.[78]
Kapela svetog Bartola naKönigsseeu u Bavarskoj popularno je turističko odredište.[79]
Alpske rijeke opskrbljuju nizinsku Europu pitkom vodom, služe za navodnjavanje i izvor suhidroelektrične energije.[80] Premda ovo područje čini samo 11 % površine europskog kontinenta, Alpe osiguravaju do 90 % vode nizinskoj Europi, posebice u sušnim područjima i tijekom ljetnih mjeseci. Gradovi poputMilana uvelike ovise o dotoku pitke vode iz alpskog otjecanja, naime 80 % pitke vode grad dobiva iz Alpa.[81][82][83] Voda iz rijeka koristi se u najmanje 550hidroelektrana, računajući samo one veće koje proizvode najmanje 10 MW električne energije.[84]
Južna predalpska jezera poputjezera Garda odlikuju se toplijommikroklimom od okolnih područja
RijekaRhône je drugi izvor slatke vode po volumenu koji se slijeva u Sredozemno more nakonNila, a formira se kao ledenjačka otopljena voda, potom utječe uŽenevsko jezero, a odatle u Francusku gdje se izmešu ostalog koristi za hlađenjenuklearnih elektrana.[86] Rajna izvire u Švicarskoj na području od oko 30 km² i predstavlja gotovo 60 % vode koja otjeće iz zemlje.[86] Složene doline pritoka Rajne usmjeravaju vodu u glavne doline gdje može doći do poplava tijekom sezone otapanja snijega kada brzo otjecanje vode iz nabujale rijeke uzrokuje jake bujice.[87]
Mnoge alpske rijeke tvore jezera poputŽenevskoga jezera u obliku polumjeseca koje se proteže preko švicarske granice sLausannom na švicarskoj strani i gradomEvian-les-Bains na francuskoj. U Njemačkoj je srednjovjekovna kapela sv. Bartolomeja sagrađena na južnoj straniKönigsseea do koje se može doći samo brodom ili penjanjem preko vrhova koji se uzdižu iza nje.[88]
Slijevanje vode iz Alpa dovelo je do formiranja velikih jezera u Italiji. Primjerice u talijanskim Alpama izvire rijekaSarca koja jeprimarni je priljevjezera Garda.[89] Talijanska jezera su zbog svoje blage klime popularna turistička destinacija još od vremenaAntičkog Rima.
Znanstvenici su proučavali utjecajklimatskih promjena na korištenje vode u alpskom području. Jedan od neočekivanih posljedica jet preusmjeravanje sve većih količina vode iz alpskih rijeka na izradu umjetnog snijega u skijalištima kako bi se produljila zimska turistička sezona, učinak čega još nije poznat. Povrh toga, smanjenje ledenjačkih područja u kombinaciji s nizom zima s nižom količinom padalina od očekivane može negativno utjecati na rijeke u Alpama i na dostupnost vode u okolnim nizinama.[90][91]
Područje Alpa je primjer pojava koje se dešavaju kadaumjereno područje na nižoj nadmorskoj visini ustupi mjesto terenu na višim nadmorskim visinama. Hladna klima slična onoj upolarnim područjima koja vlad na planinskim vrhovima diljem svijeta naziva seplaninskom ili alpskom klimom. Porastom visine od razine mora prema gornjim dijelovima atmosfere temperatura se spušta (vidiadijabatsku brzinu odstupanja) Planinski lanci usmjeruju vjetrove koji pušu u nižim područjima u gornje dijelove gorja. Topao zrak iz nizina tamo povećava svoj obujam i razmjerno gubi toplinu, a to je smanjenje temperature često popraćeno padalinama u obliku snijega ili kiše.[25] Visina Alpa dovoljna je da klimatski podijeli Europu na vlažni sjever i suhi jug jer se vlaga usisava iz zraka dok teče preko visokih vrhova.[93]
Ledenjak Aletsch s borovima koji rastu niz obronke Godine 2007.ledenjak je 180 m niže nego prije 150 godina.
Ekstremne vremenske pojave u Alpama proučavaju se od 18. stoljeća, posebice vremenski obrasci kao što je sezonskivjetar Foehn. Početkom 20. stoljeća u planinama su postavljene brojne meteorološke stanice koje su klimatolozima davale neprekinuti niz podataka.[94] Neke su doline prilično suhe, poput dolineAoste u Italiji,Maurienne u Francuskoj,Valaisa u Švicarskoj i sjevernogTirola.[94]
Područja koja nisu sušna i koja primaju mnogo oborina doživljavaju povremene poplave zbog brzog topljenjasnijega i otjecanja vode.[95] Prosječna količina padalina u Alpama kreće se od niskih 2600 mm godišnje na 3000 mm godišnje, pri čemu se više razine javljaju na velikim nadmorskim visinama. Na visinama od 1000 do 3000 m, snježne padaline počinju u studenom i nakupljaju se do travnja ili svibnja kada počinje topljenje.Snježna granica varira od 2400 to 3000 m iznad kojih je snijeg stalan, a temperature se kreću okotočke smrzavanja čak i tijekom srpnja i kolovoza. Visoka razina vode u potocima i rijekama doseže vrhunac u lipnju i srpnju kada se snijeg još topi na višim nadmorskim visinama.[96]
Alpe su podijeljene u pet klimatskih zona, svaka s različitom vegetacijom. Klima, biljni i životinjski svijet razlikuju se u različitim dijelovima ili planinskim zonama. Najniža zona je brdska zona između 500 and 1000 m, ovisno o lokaciji. Planinska zona proteže se od 800 to 1700 m, nakon čega slijedi podalpska zona od 1600 to 2400 m. Alpsku zonu, koja se proteže odgranice drveća do snježne granice, prati glacijalna zona, koja prekriva ledenjačka područja planine. Klimatski uvjeti pokazuju varijacije unutar istih zona, primjerice, vremenski uvjeti na vrhu planinske doline koji se protežu izravno od vrhova hladniji su i oštriji od onih na ušću doline koji su obično manje surovi i gdje pada manje snijega.[97]
Različiti računalni modeli omogućuju određena predviđanja klimatskih promjena za svo područje Alpa do 22. stoljeća. Očekivanja su da će trend povećanja temperatura imati učinak na snježne oborine, snježni pokrivač, glacijaciju i otjecanje rijeka,[98][99] a značajne promjene prirodnog i antropogenog podrijetla već su dijagnosticirane iz promatranja na terenu.[100][101][102]
U alpskome području identificirano je trinaest tisuća vrsta biljaka,[103] koje su grupirane prema staništu i vrsti tla koje može bitivapnenačko ili nevapnenačko. Staništa su raznovrsna, od livada, močvara i šuma (listopadnih i crnogoričnih) do površina bez tla prekrivenim oblucima,morena, te stijena i grebena.[104] Prirodna granica vegetacije s nadmorskom visinom određena je prisutnošću glavnoglistopadnog drveća:hrasta,bukve,jasena ijavora. Oni ne dosežu svugdje istu visinu, niti ih se često nalazi kako rastu zajedno, ali njihova gornja granica dovoljno točno odgovara promjeni iz umjerene u hladniju klimu što dodatno dokazuje promjena u prisutnosti divlje zeljaste vegetacije.[25] Ova granica obično iznosi oko 1200 m nadmorske visine na sjevernoj strani Alpa, no na južnim obroncima često se penje do 1500 m, ponekad čak i do 1700 m.[105]
Iznad područja šuma često se nalazi pojas niskogplaninskog bora (Pinus mugo), a na višim područjima dominira patuljasto grmljealpske ruže (Rhododendron ferrugineum) na kiselim tlima ilidlakavog sleča (Rhododendron hirsutum) na alkalnim tlima.[106] Premda alpska ruža preferira kiselo tlo, rasprostranjena je na cijelom području Alpa.[107] Iznadgranice drveća proteže područje definirano kao "alpsko", gdje se naalpskim livadama nalaze biljke koje su se dobro prilagodile surovim uvjetima niskih temperatura, suše i velikih nadmorskih visina. Alpsko područje jako varira zbog regionalnih fluktuacija granice drveća.[108]
Alpske biljke kao što je zaštićena vrstakohova sirištara (Gentiana acaulis) rastu na područjima livada iznadLauterbrunnentala.Sirištarke (Gentianaceae) dobile su ime poilirskom kraljuGenciju, a u Alpama na nadmorskoj visini 1500 do 2400 m raste 40 vrsta tog ranoproljetnog cvijeta.[109] Imaju tendenciju postupnog "pojavljivanja" tijekom proljetnog cvjetanja od nižih nadmorskih visina gdje se snijeg prije otapa prema livadama na višim nadmorskim visinama gdje se snijeg topi mnogo kasnije nego u dolinama. Na najvišim kamenjarima cvjetanje proljetnog cvijeća počinje ljeti.[110]
Na višim nadmorskim visinama biljke imaju tendenciju formiranja izoliranih jastučastih nakupina. U Alpama je zabilježeno više od 4000 vrsta cvjetnica, uključujućiRanunculus glacialis,Androsace alpina iSaxifraga biflora.Eritrichium nanum, obično poznat kao Kralj Alpa, najneuhvatljivije je alpsko cvijeće i raste na stjenovitim grebenima na 2600 to 3750 m.[111] Možda najpoznatija od alpskih biljaka jerunolist koji raste u stjenovitim područjima i može se pronaći na nadmorskoj visini od 1200 m sve do 3400 m.[112] Biljke koje rastu na najvećim nadmorskim visinama prilagodile su se ekstremnim uvjetima rastom u kamenitimsiparima koji ih štite od vjetrova.[113]
Ekstremni i stresni klimatski uvjeti omogučile su rast biljnih vrsta koji sadržesekundarne metabolite važne u medicini. Neke su od korisnijih ljekovitih vrsta koje rastu u Alpama jesuOriganum vulgare,Prunella vulgaris,Solanum nigrum iUrtica dioica.[114]
Ljudska eksploatacija šuma gotovo je istrijebilo drveće u mnogim područjima, a, osim bukovih šuma u austrijskim Alpama, šume listopadnog drveća rijetko se mogu naći nakon ekstremne deforestacije između 17. i 19. stoljeća.[115] Vegetacija se promijenila od druge polovice 20. stoljeća, jer se visoke alpske livade prestaju žeti za sijeno ili koristiti za ispašu, što bi ubuduće moglo rezultirati ponovnim rastom šume. U nekim je područjima moderna praksa izgradnje skijaških staza mehaničkim sredstvima uništila temeljnu tundru od koje se biljni svijet ne može oporaviti tijekom mjeseci kada se ne skija, dok područja koja još uvijek prakticiraju prirodnu vrstu skijaškihstaza čuvaju krhke podloge.[116]
Mladi alpski kozorog. Kada u potpunosti naraste, rogovi ovog mužjaka bit će široki oko jedan metar.
Alpe su stanište za 30 000 vrsta divljih životinja, od najmanjih snježnih buha dosmeđih medvjeda, od kojih su se mnoge prilagodile oštrim hladnim uvjetima i velikim nadmorskim visinama do te mjere da neke prežive samo u specifičnim mikroklimama ili neposredno iznad ili ispodsnježne granice.[117][118]
Veliki sisavci koji žive na najvećim nadmorskim visinama sualpski kozorozi, koji su viđeni čak do 3000 m. Kozorozi žive u špiljama i spuštaju se kako bi jeli sočne alpske trave.[119] Klasificirani kaoantilope,[120]divokoze su manje od kozoroga i nalaze se diljem Alpa, žive iznad granice drveća i uobičajene su u cijelom alpskom području.[121] Područja istočnih Alpa još uvijek su domomsmeđim medvjedima. U Švicarskoj jekanton Bern dobio ime po medvjedima, no posljednji je medvjed prema postojećim dokumentima ustrijeljen 1792. iznadKleine Scheidegga.[122]
Mnogi glodavci poputvoluharica žive pod zemljom.Svisci žive gotovo isključivo iznad granice drveća na visini od čak 2700 m. Hiberniraju u velikim skupinama kako bi osigurali zadržavanje topline[123] i mogu se naći u svim područjima Alpa u velikim kolonijama koje grade ispod alpskih pašnjaka.[124]Suri orao ikostoberina najveće su ptice koje se mogu naći u Alpama. Gnijezde se visoko na stjenovitim izbočinama i mogu se naći na nadmorskoj visini od 2400 m. Najčešća ptica ježutokljuna galica koji se često hrani organskim otpadom u blizini alpskih turističkih odredišta na velikim nadmorskim visinama.[125]
Gmazovi poputljutica žive do snježne granice pošto ne mogu podnijeti niske temperature. Stoga hiberniraju pod zemljom i ljeti upijaju toplinu na stjenovitim izbočinama.[126]Crni daždevnjaci na velikim nadmorskim visinama prilagodili su se životu iznad snježne granice rađajući potpuno razvijene mlade umjesto da polažu jaja.Potočna pastrva može se naći u potocima do snježne granice.[126] Mekušci poputpuževa žive do snježne granice, Premda su se nekad sakupljali i konzumirali kao hrana,puževi su sada zaštićeni.[127]
U Alpama živi nekoliko vrstamoljaca od kojih se vjeruje da su se neke razvile u istom staništu prije 120 milijuna godina, mnogo prije nego što su stvorene Alpe. Leptiriplavci obično se mogu vidjeti kako piju iz otopljenog snijega, a neke vrste plavaca žive i do 1800 m.[128] Leptiri su obično veliki, poput onih iz obiteljilastin repParnassius čije se stanište proteže do 1800 m. Dvanaest vrstakornjaša imaju svoje stanište do snježne granice, najljepši od kojih je zaštićena vrstaRosalia alpinai, nekoć sakupljana zbog svojih boja.[129] Pauci, poput velikogvučjeg pauka, žive i do 400 m iznad snježne granice.Štipavci su prisutni u talijanskim Alpama.[130]
Dokayano je da su neke vrste kukaca bile autohtone na tom području još od alpske orogeneze. UEmossonu u Valaisu u Švicarskoj 1970-ih pronađeni su tragovi dinosaura, koji vjerojatno datiraju iz razdobljatrijasa.[131]
Godine 1991. planinari su na ledenjaku Similaun pronašli mumificirano tijelo iz razdobljaneolitika, danas poznatu kaoÖtzi ili ledeni čovjek. Njegova odjeća i oprema upućuju na to da je živio u alpskoj poljoprivrednoj zajednici, a mjesto pronalaska i način njegove smrti (vrhstrijele zaboden je u njegovom ramenu) sugerira da je putovao s jednog mjesta na drugo.[133] Analiza Ötzijevogmitohondrijskog DNK otkrila je da pripadapodkladi K1.[134]
Keltska plemena nastanila su se u Švicarskoj između 1500. i 1000. pr. Kr.Reti su živjeli u istočnim regijama, dok su zapad zauzeliHelvećani, aAlobrožani se nastanili u doliniRhône i uSavoji.Liguri ijadranski Veneti živjeli su u sjeverozapadnojItaliji odnosnoTrivenetu. Među mnogim mineralima koje su keltska plemena iskopavala bila je ikamena sol, posebice u područjuSalzburga gdje je upravitelj rudnika u 19. stoljeću pronašao dokazeHallstattske kulture.[135] Do 6. stoljeća prije Kristalatenska kultura dobro se razvila u čitavoj regiji[136] i postala je poznata po visokokvalitetnomukrašenom oružju i nakitu.[137] Kelti su bili najrasprostranjenije planinsko pleme. Njihovi su ratnici bili snažni, visoki i svijetle puti, vješti u rukovanju željeznim oružjem, što im je davalo prednost u ratovanju.[138]
TijekomDrugog punskog rata 218. pr. Kr.,kartaški je generalHanibal prešao Alpe s vojskom koja je brojala 38 000 pješaka, 8 000 konjanika i 37 bojnih slonova. Premda nema materijalnih dokaza o stvarnom prijelazu ili mjestu prelaska, ovaj se pothvat smatra jednim od najslavnijih postignuća jedne vojne sile u drevnom ratovanju.[139] Rimljani su međutim izgradili niz cesta kroz planinske prijevoje, koje su se nastavile koristiti kroz čitavo srednjovjekovno razdoblje, a rimske cestovne oznake još se uvijek mogu pronaći na istim prijevojima.[140]
TijekomGalskih ratova 58. pr. Kr.Julije Cezar je svladao Helvećane. Reti su nastavili pružati otpor, ali su na kraju pobijeđeni kada su se Rimljani okrenuli prema sjeveru prema doliniDunava u Austriji i poraziliBrigante.[141] Rimljani su izgradili niz naselja u Alpama. U gradovima kao što suAosta (nazvana po Augustu) u Italiji,Martigny iLausanne u Švicarskoj iPartenkirchen u Bavarskoj pronađeni su arheološki nalazi rimskih kupki,vila i hramova.[142] Veći dio alpskog područja su od 6. do 13. stoljeća postupno naselilagermanska plemena (Langobardi,Alemani,Bavarci iFranci) miješajući se s lokalnim keltskim plemenima.[143]
Kršćanstvo su u regiji uspostavili Rimljani kada su osnovane prve crkve na visokim nadmorskim visinama. Franačko širenjeKarolinškog Carstva i bavarsko širenje u istočnim Alpama uveli su na tom područjufeudalizam, te je započela izgradnja dvoraca za obranu sve većem brojukneževina ikraljevina. U kuli dvorca Castello del Buonconsiglio uTrentu, još uvijek isu sačuvane freske i drugi izvrsni primjeri gotičke umjetnosti.Château de Chillon u Švicarskoj odlično je sačuvani primjer srednjovjekovne arhitekture.[144] Postoji nekoliko važnih alpskih svetaca, a jedan od njih jeSveti Mauricije[145] po kojemu je gradSt. Moritz dobio ime.
Veći dio srednjovjekovnog razdoblja bilo je vrijeme borbi za moć između konkurentskih dinastija kao što sukuća Savoja iVisconti u sjevernoj Italiji ikuća Habsburg u Austriji i Sloveniji.[146] Godine 1291., da bi se zaštitili od upada Habsburgovaca, četirikantona u središtu Švicarske sastavila supovelju koja se smatra deklaracijom o neovisnosti od susjednih kraljevstava. Nakon niza bitaka koje su se vodile u 13., 14. i 15. stoljeću, više kantona pridružilo se konfederaciji i do 16. stoljeća Švicarska se uspostavila kao zasebna država.[147]
Ruske postrojbe podkomandom Suvorova prelaze Alpe 1799.Tvrđava Forts de l'Esseillon izgrađena je na visini od 1300 do 1500 metara na stijeni odkvarcita i okružen dubokim liticama.
TijekomNapoleonovih ratova u kasnom 18. i ranom 19. stoljeću,Napoleon je anektirao teritorije koje su prije kontrolirali Habsburgovci i Savojci. Godine 1798. utemeljio je Helvetsku Republiku u Švicarskoj, a dvije godine kasnije poveo je vojsku preko prijevoja svetog Bernarda i osvojio gotovo sva alpska područja.[148]
Nakon pada Napoléona, mnoge su alpske zemlje razvile snažni sustav utvrda kako bi spriječile nove invazije. Kraljevska kućaSavoja izgradila je niz utvrda u doliniMaurienne kako bi zaštitila glavne alpske prolaze, kao što jecol du Mont-Cenis koji su svojevremeno prešliKarlo Veliki i njegov otac kako bi porazili Langobarde. Barrière de l'Esseillon je niz utvrda naoružan teškim topovskim baterijama izgrađenih na litici sa savršenim pogledom na dolinu, klanac s jedne strane i strme planine s druge strane.
U spiljiDrachloch (hrv.: "Zmajeva rupa") iznad sela Vattis ukantonu St. Gallen pronađen je pougljenjeni organski materijalradiokarbonski datiran na otprilike 50 000 godina, što dokazuje da su visoke vrhove posjećivali prapovijesni ljudi. Sedam medvjeđih lubanja pronađenih u spilji vjerojatno su zakopali isti pretpovijesni ljudi.[151] Planinski se vrhovi uglavnom nisu posjećivali[152] i smatrali su se zastrašujućim prebivalištem zmajeva i demona, do te mjere da su ljudi povezivali oči kako bi prešli alpske prijevoje.[153]
Francuski kralj Karlo VII. naredio je svomkomorniku da se popne naMont Aiguille 1356. godine. Vitez je stigao do vrhaRocciamelone gdje je ostavio brončani triptih ukrašen s tri križa, pothvat koji je izveo koristeći ljestve za prelaženje leda.[154] Godine 1492. Antoine de Ville popeo se na Mont Aiguille, no nije stigao do vrha, a iskustvo je opisao kao "užasavajuće i zastrašujuće".[155]Leonardo da Vinci bio je fasciniran varijacijama svjetla na višim nadmorskim visinama i poznato je da se popeo na jedan planinski vrh, ali znanstvenici nisu sigurni na koji. Neki povjesničari vjeruju da je to možda bilaMonte Rosa. Iz njegovog opisa neba "plavog poput encijana" smatra se da je dosegao vrlo veliku visinu.[156] U 18. stoljeću četiri čovjeka izChamonixa zamalo su dosegla vrh Mont Blanca, ali su ih svladali visinska bolest i snježno sljepilo.[157]
Conrad Gessner bio je prvi prirodoslovac koji se u 16. stoljeću penjao na planine s svrhom da ih proučava, pišući da je u planinama pronašao "kazalište Gospodnje".[158] Do 19. stoljeća počelo je pristizati sve više prirodoslovaca koji su istraživali, proučavali i osvajali visoke vrhove.[159] Dva čovjeka koji su prvi istražili područja leda i snijega bili suHorace-Bénédict de Saussure (1740. – 1799.) u Peninskim Alpama,[160] i benediktinski redovnikDisentisPlacidus a Spescha (1752. – 1833.).[159] Rođen u Ženevi, Saussure je od ranog djetinjstva bio zaljubljen u planine. Napustio je odvjetničku karijeru kako bi postao prirodoslovac i proveo je mnogo godina putujući Bernskim Oberlandom, Savojom, Pijemontom i Valaisom proučavajući ledenjake i geologiju, te je postao rani zagovornik teorije o nabiranju Zemljine kore.[161] Saussure je 1787. bio član trećeg uspona na Mont Blanc.[162]
Albrecht von Haller u pjesmiDie Alpen (1732.) opisuje planine kao područje mitske čistoće.[163]Jean-Jacques Rousseau bio je još jedan pisac koji je u svom romanuJulie, ili Nova Heloiza (1761.) opisao Alpe kao mjesto privlačnosti i ljepote. Nešto kasnije prvi je valromantičara poputGoethea iTurnera započeo posjećivati Alpe kako bi se divio krajoliku.[164]Wordsworth je posjetio to područje 1790. i iznio svoja iskustva uPreludiju (1799.). Schiller je kasnije napisao dramuWilliam Tell (1804.) koja govori o legendarnom švicarskom strijelcuWilliamu Tellu kao dijelu šire švicarske borbe za neovisnost odHabsburškog Carstva početkom 14. stoljeća. Na krajuNapoleonovih ratova, u alpske je zemlje započeo masovni priljev pjesnika, umjetnika i glazbenika,[165] koji su dolazili iskusiti uzvišene učinke monumentalne prirode.[166]
Godine 1816.Byron,Percy Bysshe Shelley i njegova suprugaMary Shelley posjetili su Ženevu i svo su troje bili su inspirirani krajolikom.[167] Tijekom tih posjeta Shelley je napisao pjesmu "Mont Blanc", Byron je napisao "Zatvorenik iz Chillona" i dramsku poemuManfred, a Mary Shelley, kojoj je krajolik bio neodoljiv, u svojoj je vili na obaliŽenevskoga jezera usred grmljavinske oluje osmislila priču za romanFrankenstein. Kad jeColeridge putovao uChamonix izjavio je prkoseći Shelleyju, koji se u knjizi gostiju Hotela de Londres blizu Montenversa potpisao kao "Atheos":[168] "Tko bi, tko bi mogao biti ateist u ovoj dolini čuda".[169]
Do sredine 19. stoljeća znanstvenici su počeli masovno posjećivati Alpe kako bi proučavali geologiju i ekologiju regije.[170]
Nacisti su sakrivali opljačkane umjetnine u alpskim rudnicima soli poput onoga uAltausseeu. Na fotografiji je vidljivgentski oltar koji je pretrpio značajnu štetu.
Adolf Hitler je rođen u Austriji i cijeli je život bio romantično fasciniran Alpama. U 1930-ima osnovao je dom uBerghofu u regijiObersalzberg izvanBerchtesgadena. Njegov prvi posjet tom području bio je 1923. godine i otada se čvrsto vezao za taj kraj do kraja života. Krajem Drugoga svjetskog rata, američka je vojska zauzela Obersalzberg kako bi spriječila Hitlera da se povuče sWehrmachtom u planine.[174]
Do 1940. mnoge su alpske zemlje bile pod kontrolomsila Osovine. Nakondržavnog udara Austrija je postala dijelomTrećeg Reicha, Francuska je okupirana, a Italija je bilafašistička država saveznica nacističke Njemačke. Švicarska i Lihtenštajn bile su jedine zemlje koje su izbjegle okupaciju sila Osovine.[175]Švicarska Konfederacija slijedila je vojnu doktrinu "oružane neutralnosti" koja obvezuje sve muškarce da prođu vojnu obuku i tijekom Drugoga svjetskog rata mobilizirala je svoje postrojbe, prema procjenigenerala Eisenhowera oko 850 000 vojnika. Švicarski zapovjednici su eksplozivom ožičili infrastrukturu koja vodi u zemlju i zaprijetili da će u slučaju nacističke invazije uništiti mostove, željezničke tunele i ceste preko prijevoja. Da je došlo do invazije, švicarska vojska bi se povukla u srce planinskih vrhova gdje su uvjeti bili teži i tamo bi vodili dugotrajnegerliske bitke.[176]
Njemačkeskijaške postrojbe obučavane su za alpsko ratovanje i pokazale su se opasnim protivnikom u planinskim područjima u bitkama u Alpama sjeverne Italije, gdje je američka 10. brdska divizija u veljači 1945. naišla na težak otpor.[177] Krajem rata, znatna količina nacističkog plijena pronađena je pohranjena u Austriji, gdje se Hitler krajem rata nadao povući. U rudnicima soli koji okružuju područjeAltausseea američke su postrojbe pronašle 75 kg zlatnika, mnoštvo opljačkanih umjetnina, nakita i novca koji su potom vraćeni vlasnicima.[178]
U alpskoj regiji živi 14 milijuna stanovnika raspoređenih u osam zemalja.[179] Na obodima planina, visoravnima i u ravnicama gospodarstvo čini industrija i poslovi pružanja usluga, dok je na višim nadmorskim visinama i u planinama poljoprivreda još uvijek gospodarski bitna.[180] Poljoprivreda i šumarstvo i dalje su temelj alpske kulture, te osiguravaju izvoz u gradove i doprinose održavaju planinskoga okoliša.[181]
Alpske regije su multikulturalne i jezično raznolike. Narječja su uobičajena i razlikuju se os regije do regije, čak od doline do doline. Samo u dijelu Alpa nastanjenom slavenskom narodima identificirano je 19 narječja. Neki od romanskih narječja koji se govore u francuskim, švicarskim i talijanskim alpama udolini Aoste potječu odarpitanskog, dok je južni dio zapadnog raspona povezan sokcitanskim jezikom. Njemački dijalekti potječu od germanskih plemenskih jezika.[182]Romanš kojim govori dva posto stanovništva u jugoistočnoj Švicarskoj je drevniretoromanski jezik izveden iz latinskog, ostataka starih keltskih jezika i moždaetruščanskog.[182]
Hallstatt je poznat po proizvodnji soli koja datira još iz prapovijesti.
Velik dio alpske kulture ostao je nepromijenjen od srednjovjekovnog razdoblja kada su vještine koje su jamčile preživljavanje u planinskim dolinama i najvišim selima postale temeljem iste kulture, što je dovelo do jake tradicije stolarije, drvorezbarstva, pečenja, slastičarstva i proizvodnje sira.[183]
Poljoprivreda je tradicionalno zanimanje stoljećima, iako je postala manje dominantna u 20. stoljeću s pojavom turizma. Ispaša i pašnjaci ograničeni su zbog strme i stjenovite topografije Alpa. Sredinom lipnja goveda se premještaju na najviše pašnjake blizu snježne granice, gdje ih nadziru pastiri koji borave na velikim nadmorskim visinama često živeći tijekom ljeta u kamenim kolibama ili drvenim štalama.[184] Seljani slave dan kada se krave tjeraju na pašnjake i ponovno kada se vrate sredinom rujna.Almabtrieb, Alpabzug, Alpabfahrt, Désalpes ("silazak s Alpa") slavi se ukrašavanjem krava vijencima i ogromnimkravljim zvonima, dok se farmeri odijevaju u tradicionalne nošnje.[184]
Ljeti se goveda dovode na visokoplaninske livade na ispašu. Pastiri obitavaju u malim selima poput ovoga prikazanog na fotografiji snimljenoj uSavoji.
Proizvodnja sira stara je tradicija u većini alpskih zemalja. Kolut sira izEmmentala u Švicarskoj može težiti i do 45 kg, aBeaufort uSavoji može težiti i do 70 kg. Vlasnici krava tradicionalno od sirara dobivaju dio onog udjela kravljeg mlijeka proizvedenog za ljetnih mjeseci u visokim Alpama. Košenje sijena važna je poljoprivredna aktivnost u planinskim selima koja su posljednjih godina postala donekle mehanizirana, iako su padine toliko strme da ručna košnja često jedino rješenje. Sijeno se inače dovozi dva puta godišnje, često i za blagdane.[185]
U visokim selima ljudi žive u domovima izgrađenim prema srednjovjekovnome planiranju koji podnose hladne zime. Kuhinja je odvojena od dnevnog boravka (zvanogstube, prostor u domu koji se grije peći), a spavaće sobe na drugom katu imaju koristi od rastuće topline. Tipična švicarskakoliba nastala je u Bernskom gorju. Brvnare su često okrenute prema jugu ili nizbrdici i građene su od punog drva sa strmim zabatnim krovom kako bi nakupljeni snijeg mogao lako otkliziti. Stepenice koje vode do viših katova ponekad su izgrađene izvana, a balkoni su ponekad zatvoreni.[186][187]
Čuvanje ovaca u Austriji
Hrana se prenosi iz kuhinje ustub, gdje se nalazi blagovaonski stol. Neki su obroci poputfonduea zajedničke, gdje je lonac postavljen na sredinu stola u koji svaka osoba može umočiti. Ostala se jela još tradicionalno poslužuju na izrezbarenim drvenim tanjurima. Namještaj je tradicionalno detaljno izrezbaren, a u mnogim alpskim zemljama stolarske vještine prenose se s koljena na koljeno.
Alpska koliba u gradnji u Haute-Maurienneu (Savoja). Korištenje debelih komadaortognajsa (4-7 cm) određeno po strogim arhitektonskim propisima u regiji koja graniči s nacionalnim parkovima Vanoise-Grand Paradis.
Krovovi se obično grade od alpskog kamena kao što su komadiškriljevca, gnajsa iliškriljevca.[188] Takve se planinske kuće obično nalaze u višim dijelovima dolina, poput dolineMaurienne uSavoji, gdje je količina snijega tijekom hladnih mjeseci velika. Nagib krova ne smije biti veći od 40%, omogućavajući snijegu da ostane na vrhu, koji tako funkcionira kao izolacija od hladnoće.[189] U nižim područjima gdje su šume rasprostranjene tradicionalno se koriste drvene ploče odobične smreke, a nazivaju se "tavaillon".
U dijelovima Alpa u kojima se govori njemački (Austrija,Bavarska,Južni Tirol,Lihtenštajn iŠvicarska) postoji jaka tradicija alpskenarodne kulture. Stare tradicije brižno se održavaju među stanovnicima alpskih područja, premda je to posjetitelju rijetko vidljivo. Mnogi su ljudi članovi kulturnih udruga u kojima se njeguje alpskanarodna kultura. Na kulturnim događanjima očekuje se tradicionalnanarodna nošnja, na njemačkomTracht: tipičnolederhosen za muškarce idirndls za žene. Posjetitelji mogu dobiti uvid u bogate običaje Alpa na javnoj manifestacijiVolksfesteu. Dobre prilike za promatrati lokalno stanovništvo kako slavi tradicionalnu kulturu pružaju se na brojnim sajmovima, festivalima vina i vatrogasnim festivalima koji ispunjavaju vikende u prirodi od proljeća do jeseni. Alpski festivali razlikuju se od zemlje do zemlje, a često uključuju glazbu (npr. sviranjealpskog roga), ples (npr.Schuhplattler), sportove (npr. hrvački marševi i streljaštvo), kao i tradicije poganskiih korijena poput paljenja vatre uWalpurginoj noći i Ivanjskojvečeri. Mnoga područja slaveFastnacht u tjednima prijekorizme. Narodna nošnja također se i dalje nosi kod većine vjenčanja i festivala.[190][191]
Skijalište uSpeikbodenu u Južnome Tirolu u Italiji.
Alpe su jedna od najpopularnijih turističkih destinacija u svijetu s brojnim ljetovalištima poputOberstdorfa u Bavarskoj,Saalbacha u Austriji,Davosa u Švicarskoj,Chamonixa u Francuskoj iCortine d'Ampezzo u Italiji. Turizam je sastavni dio alpskog gospodarstva s preko 120 milijuna posjetitelja godišnje, a velik dio dolazi od zimskih sportova, iako su ljetni posjetitelji također važna komponenta.[192]
Turistička industrija započela je početkom 19. stoljeća kada su žitelji iz cijele Europe započeli posjećivati Alpe, putovali do podnožja planina kako bi uživali u krajoliku i odsjedali u toplicama. Veliki hoteli izgrađeni su tijekom razdobljaBelle Époque.Zupčaste željeznice izgrađene početkom 20. stoljeća prevozile su turiste na sve više uzvisine, najpoznatija od kojih jeJungfraubahn koja završava na Jungfraujochu nakon što prođe kroz tunel u Eigeru znatno iznad vječne snježne granice. Tijekom tog razdoblja pstupno su se pojavljivasli zimski sportovi. Godine 1882. održano je prvo prvenstvo uumjetničkom klizanju uSt. Moritzu, a skijaški spust postao je popularan sport među engleskim posjetiteljima početkom 20. stoljeća[193] kada je 1908. postavljen prvi skilift iznad Grindelwalda.[194]
Tijekom razdoblja nakon Prvog svjetskog rata u švicarskim i austrijskim gradovima izgrađene su žičare za smještaj zimskih posjetitelja, ali je ljetni turizam i dalje bio gospodarski važan. Do sredine 20. stoljeća popularnost skijaškog spusta uvelike je porasla, a 1970-ih u Francuskoj je izgrađeno nekoliko novih sportskih sela poputLes Menuiresa posvećenih gotovo isključivo skijanju. Do ove točke Austrija i Švicarska bile su tradicionalna i popularnija odredišta za zimske sportove, ali krajem 20. stoljeća i početkom 21. stoljeća Francuska, Italija iTirol počeli su bilježiti porast zimskih posjetitelja.[199] Od 1980. do danas, ski-liftovi su modernizirani, a strojevi za proizvodnju snijega postavljeni na mnogim odmaralištima, što je dovelo do sve veće zabrinutosti u vezi s gubitkom tradicionalne alpske kulture i nesigurnosti u pogledu održivog razvoja.[200] Broj skijališta i kilometara staza smanjio se od 2015., što je vjerojatno rezultat klimatskih promjena.[201]
Regijom se prostire 4200 km cesta kojima prometuje šest milijuna vozila godišnje.[202]U alpskome području je snažno razvijen željeznički promet, primjerice u Švicarskoj je izgrađeno 120 km željezničkih pruga na 1000 km² površine.[203] Tu se nalazi većina najviših europskih željeznica. Godine 2007. otvoren jebazni tunel Lötschberg dugačak 34,57 km, koji zaobilazi 100 godina starijitunel Lötschberg. Otvorenjem 57,1 kmGotardskog baznog tunela 1. lipnja 2016., zaobišao se straitunel Gotthard izgrađen u 19. stoljeću čime se realiziraO prvI ravnI PRAVAC kroz Alpe.[204]
Do nekih sela na višim nadmorskim visinama ne postoje pristupni putevi automobilom zbog nepristupačnosti ili zbog samog izbora njegovih stanovnika.Wengen iZermatt u Švicarskoj dostupni su samožičarom ilizupčanom željeznicom. UAvoriazu u Francuskojn nije dopušten pristup automobilima, a i druga alpska sela razmišljaju o tome da postanu zone bez automobila ili da ograniče broj automobila zbog održivosti krhkog alpskog terena.[205]
Niži predjeli i veći gradovi u Alpama dobro su povezaniautocestama i državnim cestama, ali viši planinski prijevoji i putevi među najvišima u Europi mogu biti opasni čak i ljeti zbog strmih padina. Mnogi su prijelazi zatvoreni zimi. Nekoliko zračnih luka oko Alpa (i nekih unutar), kao i međugradske željezničke veze iz svih susjednih zemalja, velikom broju putnika omogućuju jednostavan pristup cijeloj regiji.[206]
↑Wer hat die grösste Röhre? [Who has the longest tube?].Tages-Anzeiger (graphical animation) (njemački). Zurich. 14. travnja 2016. Pristupljeno 11. svibnja 2016.
↑Official Timetable (engleski, njemački, francuski, talijanski, i retoromanski). Swiss Federal Office for Transport. Bern. Inačicaizvorne stranice arhivirana 27. lipnja 2022. Pristupljeno 27. prosinca 2023.
↑Zampieri, Matteo; Scoccimarro, Enrico; Gualdi, Silvio; Navarra, Antonio. 15. siječnja 2015. Observed shift towards earlier spring discharge in the main Alpine rivers.Science of the Total Environment. Towards a better understanding of the links between stressors, hazard assessment and ecosystem services under water scarcity. 503–504: 222–232.Bibcode:2015ScTEn.503..222Z.doi:10.1016/j.scitotenv.2014.06.036.ISSN0048-9697.PMID25005239
Allaby, Michael et al.The Encyclopedia of Earth. (2008). Berkeley: University of California Press.ISBN978-0-520-25471-8
Beattie, Andrew. (2006).The Alps: A Cultural History. New York: Oxford University Press.ISBN978-0-19-530955-3
Benniston, Martin, et al. (2011). "Impact of Climatic Change on Water and Natural Hazards in the Alps".Environmental Science and Policy. Volume 30. 1–9
Cebon, Peter, et al. (1998).Views from the Alps: Regional Perspectives on Climate Change. Cambridge MA: MIT Press.ISBN978-0-262-03252-0
Chatré, Baptiste, et al. (2010).The Alps: People and Pressures in the Mountains, the Facts at a Glance. Permanent Secretariat of theAlpine Convention (alpconv.org). Retrieved August 4, 2012.ISBN978-88-905158-2-8
Ovaj članak uključuje prijevod teksta iz jedanaestog izdanjaEncyclopædije Britannice, urednik Hugh Chisholm, objavljenog1911. godine, nakladnik Cambridge University Press, koje jejavno dobro.
De Graciansky, Pierre-Charles et al. (2011).The Western Alps, From Rift to Passive Margin to Orogenic Belt. Amsterdam: Elsevier.ISBN978-0-444-53724-9
Feuer, A.B. (2006).Packs On!: Memoirs of the 10th Mountain Division in World War II. Mechanicsburg, Pennsylvania: Stackpole Books.ISBN978-0-8117-3289-5
Fleming, Fergus. (2000).Killing Dragons: The Conquest of the Alps. New York: Grove.ISBN978-0-8021-3867-5
Gerrard, AJ. (1990)Mountain Environments: An Examination of the Physical Geography of Mountains. Boston: MIT Press.ISBN978-0-262-07128-4
Halbrook, Stephen P. (1998).Target Switzerland: Swiss Armed Neutrality in World War II. Rockville Center, NY: Sarpedon.ISBN978-1-885119-53-7
Halbrook, Stephen P. (2006).The Swiss and the Nazis: How the Alpine Republic Survived in the Shadow of the Third Reich. Havertown, PA: Casemate.ISBN978-1-932033-42-7
Hudson, Simon. (2000).Snow Business: A Study of the International Ski Industry. New York: CengageISBN978-0-304-70471-2
Körner, Christian. (2003).Alpine Plant Life. New York: Springer Verlag.ISBN978-3-540-00347-2
Roth, Philipe. (2007).Minerals first Discovered in Switzerland. Lausanne, CH: Museum of Geology.ISBN978-3-9807561-8-1
Schmid, Stefan M. (2004). "Regional tectonics: from the Rhine graben to the Po plain, a summary of the tectonic evolution of the Alps and their forelands". Basel: Geologisch-Paläontologisches Institut
Sharp, Hilary. (2002).Trekking and Climbing in the Western Alps. London: New Holland.ISBN978-0-8117-2954-3
Shoumatoff, Nicholas and Nina. (2001).The Alps: Europe's Mountain Heart. Ann Arbor, MI: University of Michigan Press.ISBN978-0-472-11111-4
Viazzo, Pier Paolo. (1980).Upland Communities: Environment, Population and Social Structure in the Alps since the Sixteenth Century. Cambridge: Cambridge University Press.ISBN978-0-521-30663-8
↑Planinski vrh Elbrus naKavkazu je viši igorje Ural je dulje, ali oba gorja se djelomice nalaze u Aziji.
↑Ovisno o definiciji, mali planinski lanac na zapadu Mađarske također može biti uvršten kao dio Alpa, premda se obično klasificira kao predgorje, a Mađarska se ne smatra alpskom zemljom.[1]
.jpg)
.svg)
