| Afrodizija | |
|---|---|
 Svjetska baština –UNESCO | |
 | |
| Država |  Turska |
| Godina uvrštenja | 2017.(41. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | ii, iii, iv, vi |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1519 |
| Koordinate | 37°42′30″N28°43′25″E /37.70833°N 28.72361°E /37.70833; 28.72361 |
  Afrodizija Lokacija Afrodizije u Turskoj | |
Afrodizija (grčki: Ἀφροδισιάς) jestarogrčkigrad u povijesnoj pokrajiniKariji, u dolini gornjeg toka rijekeMorsynus u današnjoj zapadnojTurskoj, oko 100 km istočno odEgejskog mora. Afrodizija je dobila ime poAfroditi, starogrčkoj božici ljubavi, koja je u ovom mjestu imalakultni prikaz, „Afroditu Afrodizijačku”. Arheološki lokalitet starog grada, kao ikamenolommramora sjeveroistočno od grada, upisani su 2017. godine naUNESCO-ovpopis mjesta svjetske baštine u Europi zbog brojnih sačuvanih i jedinstvenih kamenih spomenika.[1]
.jpg)
.jpg)
Prema bizantskoj enciklopediji,Sudi (10. st.), Afrodizija je prije3. stoljeća pr. Kr. bila poznata kaoLelégōn Pólis (Λελέγων πόλις, tj. „GradLelega”),Megálē Pólis (Μεγάλη Πόλις, „Veliki grad”), i Ninóē (Νινόη), prema asirskom vladaru koji je navodno osnovao grad, Ninu, a koji je osnovao i gradNinivu uAsiriji.[2] U 2. stoljeću pr. Kr. grad se obogatio zahvaljujući kamenolima bijelog i plavosivog mramora i velikom umjetničkom produkcijom domaćihkipara.[1][3] Kada suRimljani osvojili Kariju, oko 39. ili 40. pr. Kr., Afrodizija je dobila posebne povlastice rimske provincijske uprave (imunitet od rimskih poreza i pravo na azil), jer su građani tijekomrimskog građanskog rata zadržali dobre odnose s rimskom vlasti.[4]
Afrodizijski kipari su svoje skulpture izvozili širomRimskog Carstva, pa su brojne figure od afridizijskog marmora pronađene posvuda, pa čak i u graduPax Julia uLuzitaniji, današnjaBeja uPortugalu.[5]U Afrodiziji je koncem 2. stoljeću rođenAleksandar Afrodizijski, slavni naučavateljperipatetičke filozofije i komentatorAristotelova djela.
Afrodizija je bila dominantnokršćanska još od 4. stoljeća, što je dovelo do osude kulta Afrodite i pretvaranja Afroditina hrama u crkvu.Bizantska vlast je oko 640. godine grad preimenovala uStauroúpolis (Σταυρούπολις, „Grad križa”).[6] Grad je do 6. stoljeća imao oko 20biskupa, a u 7. stoljeću 28sufraganskih biskupa koji su pripaliMiletskoj nadbiskupiji. Navodi se kako je Izaija iz Stauropolisa pohodioFirentinski koncil 1439. godine, ali je pobjegao prije potpisivanja dogovorenog sporazuma.
Grad su potresli teškizemljotresi u 7. i 13. stoljeću, što je dovelo do propasti grada. Od 15. stoljeća ponovno je ponovno naseljena, ali u obližnjem seluGeyre.
Prva iskopavanja od 1904. – 1905. izvedena su u organizaciji francuskog željezničkog inženjera Pavaa Gaudina. Od 1962. godine preuzela je ekipa sa Sveučilišta u New Yorku, koju je u početku vodio Kenan Erim, a sada pod R.R.R. Smith (Sveučilište u Oxfordu). Oni su otkrili da je opsežnu izgradnju grada poduzeoGaj Julije Zoil, lokalni Grk koji je bio robGaja Julija Cezara, a kojega je oslobodio carAugust.[7]
Brojne i dobro očuvane ruševine Afrodizije čine jedan od najvažnijih arheoloških nalazišta u istočnomMediteranu izgrčko-rimskog doba.
Ostaci Afroditinog hrama iz 1. stoljeća pr. Kr. su još uvijek vidljivi. Za vladavina careva Augusta iHadrijana, hram je dodatno proširen i preuređen. U 5. stoljeću je pretvoren u crkvu. U blizini Afrodizije sutetrapilon,odeon i biskupska palača,agora,kazalište,stadion, Hadrijanoveterme iSebasteion (gdje se štovao carski kult).
Mjesni muzej sadrži bogatu zbirku antičkih kipova iz grada. Posebno su zanimljivi reljefi sebasteiona, Afroditinog hrama i konjanički kip Troila (Prijamova sina) koji je izvorno stajao ispred bazilike.
 | Zajednički poslužitelj ima stranicu o temiAfrodizija |
| Europa |
|  | ||
|---|---|---|---|---|---|
| Azija |
| ||||
| Nematerijalna svjetska baština | TradicionalnoklesarstvoAhlata (2022.) •TradicijaÂşıklık (2009.) •Zanatsko i izvedbeno umijećebalabana6) (2023.) •Çini,tradicijska vještina proizvodnje glazura u keramici (2016.) •Dede Korkut5) (2018.) •Ebru,turska umjetnost mramora (2014.) •Hıderles (Ederlezi), proslavaJurjeva, tj. proljeća1) (2017.) •Gajde,tradicija izrade i sviranja (2024.)1) •Hüsn-i Hat,tradicija turske kaligrafije (2021.) •Iftar (2023.)4) •Umjetnost iluminacije4) (2023.) •Proizvodnja plošnog kruha poznatog kao lavaš, katirma, jupka ilijufka2) (2016.) •Kazalište sjenaKarađoz (2009.) •Keşkek (2011.) •Kırkpınarili hrvački festival (2010.) •Maslinarstvo u Turskoj (2023.) •Umjetnost javnog pripovjedanjaMeddah (2008.) •FestivalMesir Macunu (2012.) •CeremonijaMevlevi Sema (2008.) •Nasredin hodža,Tradicija kazivanja anegdota (2022.)7) •Proslava nove godineNovruz3) (2008.) •Izrada umetaka od sedefa (2023.)6) •Semah,ritualAlevi-Bektaşi vjernika (2010.) •TradicijskiSohbetskupovi (2010.) •Svilarstvo (2022.)8) •Kultura i tradicija turske kave (2013.) • Tradicionalnotursko streličarstvo (2019.) •Tradicionalna strateška igraToguz Korgool(sKazahstanom iKirgistanom) (2020.) •Umjetnost minijature4) (2020.) •Zviždući jezik* (2017.) | ||||
1) Zajedno sMakedonijom;2) zajedno s drugim državama (Azerbajdžan,Iran,Kazahstan iKirgistan);3) Slavi se u još desetak država sa značajnim udjelomiranskog stanovništva.;4) zajedno s drugim državama (Azerbajdžan, Iran iUzbekistan);5) zajedno sa Azerbajdžanom i Kazahstanom;6) zajedno sa Azerbajdžanom;7) zajedno s drugim državama (Azerbajdžan, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan,Turkmenistan i Uzbekistan);8)zajedno s drugim državama (Azerbajdžan, Afganistan, Iran,Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan); *Svjetska baština u opasnosti | |||||
